4. svibnja 2026. | 92 prikaza.

SISAK 1593. I NASTANAK EUROPSKE RATNE VIJESTI

Kraj 16. stoljeća obilježen je stalnim napetostima i oružanim sukobima na habsburško-osmanskoj granici. Nakon desetljeća osmanskih prodora prema zapadu, prostor današnje Hrvatske i Slavonije postaje jedno od ključnih pograničnih područja dvaju imperijalnih sustava. Granica na Savi i Kupi predstavljala je dinamičnu zonu vojnih pohoda, opsada i protunapada, prostor u kojem su se sudarali politički interesi, strateški planovi i konfesionalne interpretacije dviju sila.

Bosanski ejalet u to je vrijeme predstavljao jedno od najaktivnijih osmanskih uporišta prema srednjoeuropskom prostoru. Hasan-paša Predojević, bosanski beglerbeg, nastojao je 1593. godine ostvariti prodor koji bi destabilizirao habsburšku obranu u Posavini i otvorio put prema unutrašnjosti Štajerske. U tom kontekstu tvrđava Sisak, smještena na ušću Kupe u Savu, imala je iznimnu stratešku važnost: kontrolirala je riječne prijelaze, nadzirala komunikacijske pravce i predstavljala ključnu točku obrambenog sustava na jugoistočnom rubu Habsburške Monarhije.

Bitka kod Siska 22. lipnja 1593. stoga nije bila samo lokalni sukob, nego događaj čiji je ishod imao šire političke posljedice. Poraz osmanske vojske i pogibija Hasan-paše označili su prekretnicu koja će ubrzo prerasti u tzv. Dugi turski rat (1593.–1606.), zahvativši velik dio srednjoeuropskog prostora. Dok se na granici vodio rat oružjem, u europskim gradovima vodio se rat riječima i slikama. Istodobno, kraj 16. stoljeća obilježen je i ubrzanom transformacijom komunikacijskih obrazaca u Europi. Ratovi na rubovima imperija nadilazili su granične prostore i postajali teme nadregionalnog interesa, oblikovane i prenošene putem tiska. Pojava jednokratnih novinskih letaka, tzv. „novih vijesti“ (Neue Zeitungen), omogućila je da se vojni događaji gotovo u realnom vremenu uključe u širi europski diskurs. U tom kontekstu i bitka kod Siska 1593. godine nadilazi svoj lokalni karakter te postaje dio europske informacijske mreže u nastajanju.

U ljeto 1593. vijest o pobjedi kod Siska brzo je ušla u europski komunikacijski prostor zahvaljujući tiskanom izdanju pod naslovom Die ander newe Zeitung. Riječ je o ranonovovjekovnom novinskom izvještaju – jednokratnom tiskanom tekstu koji prenosi aktualni događaj široj publici i ujedno svjedoči o razvoju rane informacijske kulture u srednjoj Europi. Takva izdanja, koja se još ne pojavljuju periodično, ali već oblikuju javnu percepciju političkih i vojnih zbivanja, predstavljaju važnu etapu u nastanku europske javnosti prije pojave redovitih novina 17. stoljeća. Upravo u tom prijelaznom obliku između službenog izvještaja i javne vijesti krije se njihova povijesna vrijednost.

U tiskanom je izvještaju bitka predstavljena kao izvanredan i Božjom voljom ostvaren trijumf, čime se lokalni vojni događaj uzdiže na razinu šire konfesionalne i političke simbolike. Bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević poveo je snažnu vojsku prema sisačkoj tvrđavi, strateškom čvorištu smještenom na ušću Kupe u Savu. U izvještaju se Sisak naziva „ključem Štajerske“, formulacijom koja jasno pokazuje kako su suvremenici razumjeli njegov položaj i značenje: tvrđava je štitila prijelaze preko Save te nadzirala komunikacijske pravce prema unutrašnjosti Štajerske i dalje prema alpskom prostoru. Na taj se način hrvatski pogranični prostor u javnom diskursu integrira u sigurnosnu arhitekturu Habsburške Monarhije i promatra kao sastavni dio šireg obrambenog sustava.

Sam tekst izvora donosi i terminološku zanimljivost. Sisak se u njemu naziva i „Kloster Sisseg“ i „Festung Sisseg“. Budući da su autori raspolagali jasnom vojnom terminologijom, uporaba riječi „Festung“ pokazuje da je vojna funkcija prostora bila potpuno prepoznata i jasno imenovana. Istodobno, naziv „Kloster“ ne može se tumačiti kao terminološka nepreciznost. Sisačka tvrđava u 16. stoljeću bila je u vlasništvu Zagrebačke biskupije i pod jurisdikcijom Kaptola. Premda nije bila samostan u redovničkom smislu, pripadala je crkvenom posjedu i imala crkvenu upravu. U tom kontekstu naziv „Kloster“ ima i stvarnu institucionalnu podlogu, ali ujedno nosi i retoričku dimenziju. U konfesionalnom diskursu vremena napad na „samostan“ pojačava dojam ugroženosti sakralnog prostora i uklapa vojni sukob u širi okvir obrane kršćanske zajednice. Time se prostor istodobno predstavlja kao vojna utvrda i kao simbolička svetinja.

U istom se kontekstu pojavljuje i toponim „Trenschin“, koji označava mjesto što ga je bosanski paša napao i zauzeo neposredno prije dolaska pred Sisak. Sam tekst ne nudi dodatno pojašnjenje toga naziva, no slijed događaja i smjer kretanja vojske upućuju na prostor Banovine, odnosno na utvrđeno mjesto Hrastovicu kod Petrinje, za koje je u historiografiji zabilježeno da je palo u osmanske ruke neposredno prije pohoda na Sisak 1593. godine. Identifikacija Trenschina s Hrastovicom temelji se dakle na operativnoj logici pohoda i vremenskoj podudarnosti, a ne na izravnom objašnjenju u samom tiskanom izvoru. U prijevodu se stoga zadržava izvorni oblik „Trenschin“, uz napomenu da se po svemu sudeći odnosi na Hrastovicu.

Na kršćanskoj strani okupile su se snage bana Tome Erdödyja, Ruprechta von Eggenberga i Herbarda Auersperga. Izvještaj pritom spominje i „Carlstetische und Windische Kriegsvolck“ – karlovačke i windijske postrojbe. Pojam „windisch“ u tadašnjem njemačkom jeziku označavao je slavenske, odnosno krajiške vojne skupine s prostora jugoistočnih habsburških zemalja. Riječ je o regionalnoj i etničkoj oznaci uobičajenoj u vojnom nazivlju toga doba, a ne o nazivu neke konkretne gradske postrojbe. Time se i hrvatski pogranični prostor jasno uključuje u širu vojnu strukturu Monarhije.

Sam tekst izvora donosi i niz topografskih i terminoloških detalja koji su suvremenicima bili samorazumljivi, ali danas zahtijevaju dodatnu pažnju. Spominju se, primjerice, lokaliteti poput „Schellinga“, u kontekstu kretanja postrojbi uz Savu. Precizna identifikacija takvih naziva nije uvijek moguća, jer se odnose na tadašnje vojne komunikacijske točke i terenske oznake koje nisu nužno sačuvane u kasnijoj kartografiji. U prijevodu se takvi nazivi stoga zadržavaju u izvornom obliku, dok se interpretacija ograničava na ono što tekst izrijekom dopušta. U tekstu se navodi i da su se habsburške postrojbe neprijatelju približile „na jednu milju“ (auff ein Meyl wegs). Riječ je o tadašnjoj njemačkoj kopnenoj milji (Meile), standardnoj mjeri udaljenosti u ranonovovjekovnom prostoru Svetoga Rimskog Carstva. Njezina duljina nije bila posve ujednačena, ali se u srednjoeuropskom kontekstu 16. stoljeća kretala približno između sedam i sedam i pol kilometara. Ova naizgled usputna napomena pokazuje da izvještaj precizno prati operativno kretanje postrojbi te da udaljenosti bilježi u mjerama razumljivima tadašnjoj publici.

Dubica na starim kartama i vedutama

U izvještaju se spominju i pojedini vojni pojmovi koji su suvremenicima bili samorazumljivi, ali danas zahtijevaju pojašnjenje. Među njima su „arkebuziri“ (Archibusier), pješačke postrojbe naoružane arkebuzama – ranim tipom ručne vatrene puške s fitiljnim mehanizmom. Arkebuza (Hakenbüchse, Arquebuse) bila je lakše vatreno oružje od kasnije muškete te je u 16. stoljeću predstavljala standardno sredstvo vatrene potpore pješaštva. U taktičkom smislu arkebuziri su djelovali iza ili između konjaničkih postrojbi, pružajući vatrenu zaštitu u trenutku približavanja i sudara dviju vojski.

Slično tomu, izvještaj navodi da je „novi toranj bio oboren kartanama“ (mit der Carthannen nider geschossen). Pojam „Carthanne“ označava teški opsadni top velikoga kalibra, namijenjen rušenju zidova i kula. Riječ je o snažnom topničkom oruđu koje je u 16. stoljeću predstavljalo vrhunac opsadne tehnike. Upotreba kartana u napadu na sisačku tvrđavu pokazuje da osmanska vojska nije računala samo na brzi juriš, nego je bila opremljena i za sustavno topničko razaranje obrambenih struktura. U popisu zaplijenjenog topništva navodi se i jedan top pod imenom „Rahyanerin“, „kako su ga Turci nazivali“. Riječ je o vlastitom imenu pojedinog topničkog oruđa, što je u 16. stoljeću bila česta praksa. Veliki opsadni topovi nerijetko su nosili osobna imena koja su im davala simboličnu snagu i identitet. Sam izvor ne tumači značenje toga naziva, pa se on u prijevodu zadržava u izvornom obliku.

Intervencija habsburških snaga dovela je do otvorenog sukoba u kojem je osmanska vojska poražena. Hasan-paša poginuo je pri povlačenju, a izvještaj navodi iznimno visoke brojke poginulih. Formulacija da je „šesnaest tisuća konjanika ostalo na mjestu“ odražava retorički stil vremena i komunikacijsku logiku ranih tiskovina. Brojke u takvim izvještajima nisu samo statistički podatak, nego sredstvo naglašavanja veličine pobjede i potpunog sloma protivnika, čime se učvršćuje moral i simbolička težina događaja.

Protivnik se u tekstu redovito naziva „Turčin“. U kontekstu 16. stoljeća taj pojam predstavlja kolektivnu oznaku za pripadnike Osmanskoga Carstva, bez precizne etničke diferencijacije. Takva terminologija odražava percepciju suvremenika i dio je konfesionalnog i političkog diskursa vremena u kojem se ratovi na granici dvaju imperijalnih sustava promatraju i kroz prizmu religijskog sučeljavanja.

Znakovito je da tiskanom izdanju prethodi pjesnički tekst koji opisuje tursku opsadu perzijskog grada Morabel. Taj tekst, napisan u stihovima i obilježen izrazito naturalističkim prikazima nasilja te izravnim obraćanjem „svim kršćanima“, gradi snažnu sliku protivnika kao okrutne i prijeteće sile. Demonizacija „Turčina“ u tom uvodnom dijelu nije tek literarni ukras, nego retoričko sredstvo koje čitatelja emocionalno uvodi u širi konfesionalni okvir sukoba. Tek nakon takva prikaza slijedi prozni izvještaj o pobjedi kod Siska. U tom rasporedu tekstova moguće je prepoznati promišljenu kompoziciju: najprije se oblikuje slika neprijatelja i naglašava razmjer opasnosti, a potom se donosi vijest o njegovu porazu. Time pobjeda na hrvatskoj granici dobiva dodatnu simboličku težinu. Ona se ne predstavlja samo kao vojni uspjeh jedne pogranične posade, nego kao potvrda da se prijetnja, opisana u prvom dijelu izdanja, može nadvladati.

Takva struktura sugerira svjesno oblikovan narativni luk. Emocionalno snažan pjesnički prikaz nasilja priprema čitatelja, dok prozni izvještaj o Sisku pruža konkretan primjer obrane i trijumfa. Demonizacija protivnika, providencijalna interpretacija pobjede i završni poziv na molitvu povezuju različite prostore – od Perzije do hrvatske granice – u jedinstveni konfesionalni okvir. Tiskani letak tako istodobno mobilizira i informira, oblikujući nadregionalnu percepciju rata kao obrane kršćanskoga svijeta. Upravo u toj kombinaciji konfesionalno obojene poezije i proznog vojnog izvještaja očituje se dvostruka funkcija ranonovovjekovne tiskane vijesti. Ona ne donosi samo informaciju, nego usmjerava njezino tumačenje. Sisak i Morabel, Sava i Perzija, ulaze u isti simbolički prostor sukoba, čime se lokalni događaj uklapa u širu sliku europskog i mediteranskog rata. Time se stvara nadregionalna slika rata koja nadilazi lokalni kontekst i učvršćuje svijest o zajedničkoj obrani.

Vojni učinak pobjede kod Siska bio je trenutačan: osmansko napredovanje prema zapadu zaustavljeno je, a sigurnosna ravnoteža na granici privremeno stabilizirana. Politički učinak pokazao se dugoročnim, jer je sukob prerastao u tzv. Dugi turski rat (1593.–1606.), koji je zahvatio širok prostor srednje Europe i dodatno učvrstio percepciju granice kao mjesta sudara dvaju svjetova. Sisak 1593. tako u ovom tiskanom izdanju prerasta iz lokalne vojne pobjede u europsku vijest. Granica na Savi i Kupi pretvara se u simbolički prostor obrane srednje Europe, a tiskani tekst postaje medij kroz koji se ta simbolika prenosi i učvršćuje. Upravo u toj transformaciji vojnog događaja u javnu, nadregionalnu i simbolički oblikovanu priču leži trajna historiografska vrijednost ovoga izvora — ne samo kao svjedočanstva o jednoj bitci, nego kao dokumenta nastanka europske ratne vijesti.

Da bismo razumjeli kako je ova pobjeda oblikovana u javnoj percepciji kraja 16. stoljeća, u nastavku slijedi prijevod izvornog teksta, zadržavajući njegovu terminologiju i stil.

Ne sumnjam da je svakome dobro poznato što se dogodilo u protekloj devedeset i drugoj godini u samostanu Sisseg na rijeci Savi, tvrđavi koja je ključ Štajerske; te kako je Turčin započeo iskušavati svoju sreću s nakanom da tu tvrđavu podvrgne svojoj vlasti, te je s velikom silom i snagom opkolio samostan. No posebnom Božjom providnošću bio je ponovno odatle otjeran, a više od pet stotina uglednih Turaka razneseno je u zrak i oboreno vatrom i topništvom. Tako je svemogući Bog svoje čudesno zaštitio i očuvao.

U ovoj devedeset i trećoj godini turski paša iz Bosne, petnaestoga lipnja, s velikom vojnom snagom i mnogim tisućama ljudi krenuo je prema Trenschinu, opkolio ga, silovitim ga pucanjem osvojio i zauzeo, sve opljačkao, mladi puk odveo, a starije dijelom pobio, dijelom pustio da odu.

Nakon toga dao je sagraditi most preko vode koja se naziva Culpa te je s nekoliko tisuća pješaka i više od šesnaest tisuća konjanika zajedno s topništvom stigao pred Sisseg. Započeo je snažno bombardiranje te je novi toranj srušen kartanama; u njemu su poginula dva topnika.

Kad je zapovjednik samostana uvidio da takvu silu i moć ne može dugo izdržati, poslao je po gospodina von Eggenberga i gospodina von Rederna te u okolne krajeve i utvrde, moleći pomoć protiv neprijatelja.

Dvadesetoga lipnja karlovačke i windijske postrojbe, zajedno s Rederovim konjanicima i drugim vojnim snagama, prešle su Savu i približile se Sissegu. Neprijatelj je poslao oko pet stotina konjanika u izvidnicu; Eggenberg je poslao oko stotinu svojih konjanika da izvide prilike. Naši su potisnuli Turke u bijeg, oko tridesetorice zarobili te potom nastavili prema Schellinu, gdje su prenoćili. Eggenberg je ponovno poslao stotinu konjanika kako bi provjerili može li se dostaviti pismo u Sisseg i obavijestiti posadu o dolasku pomoći.

Kad su naši prešli Savu, neprijatelj je ispod njih također prešao rijeku. Naši su se brzo postrojili te, iako su prerano jurnuli, ubili deset ili dvanaest Turaka, a ostale ponovno natjerali u vodu.

Dvadeset i prvoga lipnja vijećalo se kako napasti neprijatelja. Dvadeset i drugoga, oko dvanaest ili jedan sat poslije podne, napad je započeo. Neprijatelj je već bio postrojen i čekao sukob. Paša s devet begova i cijelom svojom konjicom, koja je brojila više od šesnaest tisuća ljudi, krenuo je u susret.

Ban, kao zapovjednik među Hrvatima, zajedno s husarima koji su imali prednost u napadu, prvi je stupio u sukob. Kad su uvidjeli snagu neprijatelja, okrenuli su se te su arkebuziri pozvani u pomoć. Von Redern i ostala konjanička vojska snažno su pritisnuli neprijatelja. Iako naši nisu brojili više od pet tisuća ljudi, kad je paša vidio odlučnost i žestinu napada, dao se u bijeg prema mostu koji je nekoliko dana ranije dao sagraditi nasuprot Sissegu.

Oko tri do četiri stotine prešlo je most, no većina je bila posječena; ostali su pokušali spas potražiti u rijeci Culpi, ali su se utopili. Nitko nije umakao na drugu stranu. Oko šesnaest tisuća konjanika ostalo je na bojištu; zarobljenih je bilo oko četiri stotine.

Naši su zaplijenili oko dvije tisuće živih konja. Vjerovalo se da je među poginulima i paša iz Bosne, jer su pronađeni njegov konj, oružje i odjeća; to su potvrdili i zarobljeni Turci. Tri sata moglo se vidjeti kako konji i ljudi plutaju vodom; sve su bili mrtvi i utopljeni. Eggenberg je sam vidio tisuće konja kako niz Culpu plutaju, svi mrtvi.

Preostalo tursko pješaštvo, koje je bilo s druge strane rijeke, vidjevši poraz, sakupilo je barut i ostalo što je imalo te sve zapalilo.

Eggenberg je potom ušao u utvrdu Sisseg i doznao da je neprijatelj dva dana prije toga poduzeo dva juriša na predvorje, ali bez uspjeha; nakon toga otvorio je snažnu topničku paljbu, te se posada više ne bi mogla dugo održati i namjeravala se istoga dana predati. U turskom taboru pronađeno je pet velikih topova, među njima i onaj koji su Turci nazivali Rahyanerin, te dva manja topa.

Nakon te pobjede vojska je tri puta obišla samostan, svaki put kleknula i zahvalila svemogućemu Bogu za primljeni trijumf, pucajući od radosti i slaveći Boga.

Dvadeset i četvrtoga lipnja zauzeta je utvrda Petrinia, u kojoj je pronađeno sedamnaest velikih topova i zalihe. U vodi je pronađeno i tijelo paše iz Bosne. Prema kasnijem izvještaju, osamnaest tisuća Turaka ostalo je poginulo.

Svemogućemu Bogu valja zahvaljivati što je svoje malo stado tako milostivo zaštitio i što ga i dalje štiti. Treba ga usrdno moliti da nas i nadalje čuva od okrutnoga neprijatelja kršćana, koji ne traži Božju čast, nego nastoji Krista i njegovu riječ iskorijeniti i potisnuti. Kao što je Bog često pomagao svome narodu, tako će pomoći i sada ako ga budemo vjerno molili. Neka mu je hvala od vijeka do vijeka. Amen.

Die ander newe Zeitung, tiskano izdanje iz 1593. godine.

Tekst: Danijel Tatić

Ruska agresija na Ukrajinu

Foto: Wikimedia comons

Komentari su zatvoreni.