25. listopada 2022. | 3450 prikaza.

Jedno od važnijih poglavlja hrvatske zrakoplovne povijesti jest sudjelovanje Hrvatske zrakoplovne legije u borbama na Ruskom ratištu 1941–1944.

Jedno od važnijih poglavlja hrvatske zrakoplovne povijesti predstavlja sudjelovanje Hrvatske zrakoplovne legije (dalje HZL) u borbama na Ruskom ratištu 1941–1944. godine. HZL iznjedrio je 21 zračnog asa, pilota lovca koji su oborili više od pet neprijateljskih zrakoplova, na čelu sa satnicima Matom Dukovacem s 44 i Cvitanom Galićem s 38 oborenih protivnika. Neobično je što je jedna mala zemlja poput Hrvatske dala u Drugom svjetskom ratu (dalje 2. SR) toliki broj zračnih asova od kojih je prvi oborio više protivnika no najviše rangirani britanski i američki piloti lovci. Uzroka tome ima nekoliko, od okolnosti što su mnogi od tih ljudi bili iskusni piloti koji su godinama ranije služili u Ratnom zrakoplovstvu Kraljevine Jugoslavije (dalje RZ KJ), preko činjenice da su letjeli u sastavu odlično organiziranog njemačkog RZ-a pa do toga što su se u prvim godinama rata borili protiv tehnološki inferiornog i loše obučenog RZ-a SSSR-a. Ali, uzrok zasigurno nije bio samo u tome jer su slične uvjete imali i piloti nekolicine drugih osovinskih država, no njihovi uspjesi u borbi daleko zaostaju za uspjesima hrvatskih pilota.

O HZL-u nije mnogo pisano. Donedavno je jedini kvalitetniji rad bila publikacija Dragana Savića, zrakoplovnog entuzijasta koji je tijekom 80-ih godina razgovarao s gotovo svim tada živim pripadnicima HZL-a, i Borisa Ciglića, elokventnog i marljivog zrakoplovnog povjesničara. U zadnje vrijeme ipak su tiskane dvije značajne knjige o ovoj temi. „Zapisi legionara“ autora Maria Raguža (Dubrovnik, 2017) koji nam donosi vrlo zanimljive dnevnike dvojice legionara, pilota vodnika Stjepana Radića i radioelektričara stožernog narednika Ivana Mezdjića. Veoma su značajne knjige četvorice autora, Ciglića, Savića, Micevskog i Miladinovića koje nam u dva toma opisuju povijest uporabe Bf 109 na tlu bivše Jugoslavije (Beograd, 2016. i 2018). Ciglićeva je zasluga  osobito to što je analizom dostupnih sovjetskih izvora uspio sagledati događaje i sa sovjetske strane.

Velika zasluga što ovi događaji nisu pali u zaborav pripada istraživaču Draganu Saviću zvanom Luigi koji je među suradnicima Muzeja jugoslavenskog zrakoplovstva na Surčinu određen za istraživanje djelovanja neprijateljske avijacije pa je kao takav obavio mnoštvo razgovora s bivšim pripadnicima RZ-a NDH koji su 80-ih godina 20. stoljeća još bili živi. Te je razgovore zabilježio u svoj legendarni crni rokovnik u kojem se samo on može snaći. Tako je njihove priče spasio od zaborava. Ti su ljudi već davno preminuli, a jedva da je koji od njih ostavio kakav pismeni zapis.

Pisanih i slikovnih izvora o povijesti HZL-a ima dosta, a čuvaju se u nekolicini javnih arhiva i privatnih zbirki. Najviše u HDA. Međutim predmeta vezanih uz hrvatske zračne asove ima veoma malo sačuvanih. Nedavno je autor ove knjige imao sreću nabaviti jedan veći broj predmeta, fotografija i dokumenata koji su nekoć pripadali jednom od tih asova, bojniku Zlatku Stipčiću. Pronalazak Stipčićeve ostavštine motivirao me za pisanje ove knjige.

Predmeti su se počeli pojavljivati na sakupljačkom tržištu Zagreba i okolice tijekom 2011. i 2012., ali na početku nije bilo poznato, barem meni, da su to predmeti iz ostavštine Zlatka Stipčića. Mnogi su predmeti tako raspršeni bez podataka o provenijenciji. Kasnije sam saznao da ih prodaje Stipčićev nećak i članovi njegove obitelji. Predmetima koji su prodani tijekom 2011. do listopada 2012. uglavnom nisam mogao ući u trag jer su ih kupovali trgovci antikvitetima i preprodavali. Jedino za NDH pilotski bodež, koji je tada završio u zbirci mog prijatelja Roberta Čopeca, znam pouzdano da je pripadao Zlatku Stipčiću jer mu je na glavici ugraviran njegov monogram.

Potom sam u listopadu 2012. otkupio veću količinu Stipčićevih predmeta od jednog zagrebačkog sakupljača koji ih je netom kupio od nećaka. Tek sam u tom trenutku postao svjestan važnosti nalaza, te povezao ove predmete s oglasom koji se u novinama provlačio već godinu dana o tome kako netko iz Križevaca prodaje njemački zrakoplovni bodež. Odmah sam se javio na taj oglas, otišao u Križevce i upoznao Stipčićevog nećaka koji mi je ispričao obiteljska predanja o sudbini bojnika Stipčića, o tome kako su se svi ti predmeti desetljećima čuvali u kartonskoj kutiji u drvarnici njegove udovice i štošta drugo. Tad sam od njega kupio bodež, doduše za precijenjen iznos zbog čega ga on godinu dana nije uspio prodati, ali i veću količinu fotografija za koje, srećom, moji prethodnici nisu bili zainteresirani.

Predmete je sačuvala Stipčićeva udovica Lucija Kohl, udana Stipčić, kasnije preudana Plazzeriano, folksdojčerica iz Bele Crkve, preminula 2005. godine, držeći ih desetljećima u jednoj kartonskoj kutiji u drvarnici svoje zgrade u Zagrebu. Kasnije ih je predala rodbini pokojnog bojnika Stipčića koja je živjela u Križevcima. Prvi ih je oko 1995. vidio zrakoplovni povjesničar Josip Novak, a tad su već bili u posjedu nećaka. Posudio je fotografije na presnimavanje i potom ih vratio. Presnimke ovih fotografija iskoristio je u svom istraživačkom radu, a neke i objavio u knjizi „Zrakoplovstvo NDH 1941–1945.“ Stipčićev nećak čuvao je predmete sve dok ih, pritisnut nuždom, nije tijekom 2011. i 2012. rasprodao. Što on, a što članovi njegove obitelji.

To je zapravo jedina poznata krupna ostavština jednog hrvatskog zračnog asa, iako ni ona nije dospjela do nas cjelovita. Mnogo manju zbirku predmeta i fotografija posjedovao je bojnik Josip Helebrant, ali je ona danas raspršena. Od drugih asova sačuvao se tek tu i tamo neki predmet, pismo, fotografija, sat ili nešto slično.

Okolnost što su ovi predmeti dospjeli u moje ruke obvezala me objaviti ih i napisati publikaciju koja će biti svojevrsna posveta ne samo zračnom asu Zlatku Stipčiću već i svim drugim pripadnicima HZL-a.

Uvod iz knjige „Bojnik Stipčić“ Tomislava Aralice

BOJNIK STIPČIĆ – Zračni as Hrvatske zrakoplovne legije na Ruskom ratištu 1941.-1944.

Komentari su zatvoreni.