13. rujna 2022. | 847 prikaza.

Američki časopis „Current History“ prije 100 godina o Stjepanu Radiću: Premda nikad nije bio u Americi često zna reći: „Ideal mi je urediti moju državu po uzoru na SAD“


“Stjepan Radić je Hrvat, idealist, iskren, liberalan, ali i vrlo osebujan. On je debeljuškasti, srednjovječni, kratkovidni gospodin, koji radi u kratkim rukavima i kućnim papučama, lišen bilo kakvog prenemaganja. Kod njega je izražen republikanski „kompleks“, a svojim je govorima zasijao sjeme građanskog liberalizma. Premda nikad nije bio u Americi često zna reći: „Ideal mi je urediti moju državu po uzoru na SAD“. Iako je seljački vođa, idealiziran od strane seljaka, sam nije seljak već građanin, spisatelj i trgovac koji se bavi izdavaštvom i prodajom knjiga. Ljudi se lako zanose njegovom strahovitom govorničkom iskrenošću koja je pojačana njegovim mučeništvom utjelovljenim učestalim robijanjima. Premda se školovao u Parizu i naširoko načitan u povijesnoj i političkoj teoriji, Radić je začudo neupućen čovjek. Njegov lijek za tajne diplomacije je razrješenje svih veleposlanika, a kao samozvani mirotvorac spriječio bi rat ukidanjem vojski koje bi zamijenio policijom koja bi imala samo obrambenu ulogu.

On želi hrvatsku republiku unutar jugoslavenske kraljevine. Herojski opstanak hrvatskog autonomnog pokreta, uz tako apsurdno vodstvo, samo je dokaz njegove velike snage. Međutim, izvor te snage nije g. Radić, već 800 godina povijesne neovisnosti. Kada su mađarske vlasti posegnule za hrvatskom autonomijom, njen je narod ustao u revoltu koji je nakon 1868. dobio dovoljan zamah da zatrese Austro-Ugarsku Carstvo. Danas se Hrvatska koristi istim onim oružjem parlamentarne apstinencije kojom se koristila i protiv mađarskih tlačitelja. Tada su mnogi austrijski političari, u strahu da hrvatska pobuna ne naruši krhku ravnotežu Carstva, prihvatili trijalističko uređenje, odnosno jednakopravnu hrvatsko-dalmatinsko-bosansku državu u okviru Trojedine Monarhije. Tadašnje glavne hrvatske stranke nisu bile nastrojene separatistički, već autonomaški.

Jedna od posljednjih portretnih fotografija Stjepana Radića, snimljena prije atentata u Narodnoj skupštini, objavljena 18. kolovoza 1928, u berlinskim novinama Deutsche Tageszeitung (Wikipedija)

Danas je jedan hrvatski Srbin, S. Pribičević, postao snaga koja stoji iza Pašića i najustrajniji je protivnik hrvatske autonomije. S njim je tijekom svojih studentskih dana surađivao i Stjepan Radić. Predviđajući da će seljaci koji čine 82 posto hrvatske populacije, postati odlučujući element hrvatske politike, Radić je 1904. odbio pridružiti se autonomaškoj hrvatsko-srpskoj koaliciji i osnovao je minijaturnu seljačku stranku. Predano je iz godine u godinu radio sve dok nije privukao sve hrvatsko seljaštvo kako bi ga oblikovao po svojoj volji.”

Ovo je dio teksta iz članka objavljenog pod naslovom „Pacifist Revolution in Croatia“ u američkom časopisu „Current History“ (New York) u studenome 1922. godine. Autor je Ludwell Denny. To je bio američki stručni časopis koji je donosio analitičke priloge iz cijelog svijeta. Ovaj autor analizirao je stanje u tada mladoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Prenosim ga jer smo u petak obilježili veliku obljetnicu – 150 godina od rođenja Stjepana Radića. Obilježili smo je, a i nismo. Obilježili su je pojedinci, ponajviše na društvenim mrežama. Radićeva stranka, HSS, ništa, kao da Radić nije bio njihov osnivač. Jadno i sramotno.

“Mjesto oduševljenih zdravica, brzojava, pouzdanica i izjava, mi hoćemo promišljen rad na polju gospodarskom, prosvjetnom i političkom… Mjesto političkog maštanja i pjesničke dangube, hoćemo političku naobrazbu i realan rad… Ta shvatimo već jednom da ni najbučnija rodoljubna pjesma najsavršenijeg zbora ne vrijedi ni toliko koliko skromni rodoljubni čin i najneznatnijeg pojedinca. Shvatimo da ovo nije samo slabost, nego rasulo, ako ozbiljno počnemo vjerovati da će ujedinjenu i slobodnu Hrvatsku stvoriti čudotvorna pjesma bez teških muka i bez ljuta boja… Pregnimo za tim da već jednom prestanemo na jednoj strani ulizivati se vlasti, a na drugoj protiv nje grmjeti u stihovima.”

Okupljeni hrvatski narod na dočeku svoga političkog vođe u Mostaru 1925. (Wikipedija)

Ovako je zborio Radić prije više od sto godina. Ove i mnoge druge njegove rečenice bezvremenske su. Radić bi danas trebao biti jedan od glavnih uzora iz povijesti u izgradnji demokratskog društva. Umjesto toga, Hrvati se godinama kolju između Tita i Pavelića, a onda i preko Tuđmana. Radić je mnogima sve veća nepoznanica. A tako bi bilo dobro kad bi ga se više čitalo, citiralo, podsjećalo na njega. Nema to veze ni s današnjim HSS-om jer je Radićeva ostavština iznad dnevne politike i bilo koje političke opcije.

Kao što je Radić govorio prije više od sto godina, to vrijedi i za nas danas. Hrvatski opstanak ovisi o nama i o gospodarskom razvoju. Danas nikome ne koristi busanje u prsa i na taj način dokazivanje hrvatstva, velike riječi, velika pompa, galama, isprazna obećanja… Danas zdravo hrvatstvo jedino treba biti usmjereno na izgradnju zdravije budućnosti, a ne nikako vraćanje u prošlost, posebno ne na vađenje iz prošlosti elemenata kojima danas nikako nije mjesto u suvremenom društvu. I nitko ne može očekivati da će onaj netko drugi nešto učiniti, promijeniti, nego svaka promjena treba krenuti od svakog nas osobno. Svatko od nas treba zasući rukave i ne čekati državu, nego krenuti stvarati nove vrijednosti mimo države.

Radić je 1918. poručio: “Vladati znači učiniti da narod nigdje i nikada ne bude gladan, da narod bude zadovoljan. Vladati znači, dakle, u prvom redu čuvati narod od bijede. (…) Svaki naš čovjek treba da znade da nama sloboda ne smije biti samo gospodska parada nego da nam ona upravo nameće veliku odgovornost i veliko brigu, najprije i najviše za narodnu prehranu. Kad je do sada u tom bilo zlo, rekli smo: Kriv je Madžar, krive su centrale, kriv je sistem ove Monarhije. Sada ćemo, visoki državni sabore, za svaku oskudicu biti krivi mi sami. Suverenost ne znači samo slobodu nego i ogromnu odgovornost.”

Zvonimir Despot

Stjepan Radić govori na skupštinskom zborovanju u Dubrovniku 27. svibnja 1928. godine (desno od Radića je Josip Predavec a lijevo Svetozar Pribićević) (Wikipedija)

Komentari su zatvoreni.