21. kolovoza 2023. | 1003 prikaza.

ANALIZA DRUGOG SVJETSKOG RATA I PORAĆA – Većinu Hrvata u Bosni i Hercegovini ubili su jugoslavenski partizani srpske nacionalnosti


Kraljevina Jugoslavija nestala je s političkog zemljovida Europe početkom travnja 1941. napadom sila Osovine. Nekoliko časnika oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije pod vodstvom generala Dušana Simovića, u režiji britanske obavještajne službe, uvukli su Kraljevinu Jugoslaviju u rat izazivanjem vojnog puča 27. ožujka 1945. u Beogradu. Nakon vojog puča i raskida sporazuma oružane snage Njemačke su 6. travnja 1941, bombardirale Beograd i napale Kraljevinu Jugoslaviju, čija vojska nije bila spremna pružiti ozbiljan otpor, nego je nakon jedanaest dana kapitulirala, a kralj i Vlada su napustili zemlju. Njemačka vojska je zauzela Jugoslaviju i nešto kasnije okupirala je i Grčku. Njemački stratezi su smatrali da je prije predstojećeg napada na Sovjetski Savez bilo potrebno osigurati južni bok, odnosno jugoistočnu Europu i uključiti ga pod Treći Reich. Saveznička strategija polazila je od toga da je okosnica njemačke vojne doktrine koncepcija munjevitog rata koji je trebao osigurati brzu realizaciju ciljeva. S druge pak strane cilj Saveznika je bio voditi rat iscrpljivanja konceptom razvlačenja oružane snage Njemačke na više bojišta kako bi potonje iscrpile sve svoje strateške rezerve za dugoročno vođenje rata. Shodno tome Britanci su kroz cijelo vrijeme Drugoga svjetskog rata obučavali i opremali partizanske odrede u Jugoslaviji i Grčkoj koji su uzrokovali znatnu glavobolju logistici oružanih snaga Njemačke na teritoriju Jugoistočne Europe.                                                                                                  

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju uspostavljena je NDH. Uspostavom nove države 10. travnja 1941. ubrzano je raspadanje vojske Kraljevine Jugoslavije. Dio vojnika prešao je u netom stvorene oružane sastave NDH, drugi je dio razoružan, a dio vojske nastupio je protiv novoproglašene hrvatske države. Razlog takog brzog vojnog i političkog sloma Kraljevine Jugoslavije, “tamnice naroda”, leži u neriješenom nacionalnom pitanju. Dosadašnja historiografska istraživanja ukazuju da je Adolf Hitler bio zagovornik Kraljevine Jugoslavije, no promijenom vojno-političke situacije morao je prihvatiti novu situaciju i omogućiti ustaškoj organizaciji uspostavu nove državne tvorevine. Interesi Hrvata i Srba u novom poretku bili su suprotstavljeni, postojanje Jugoslavije i neovisne hrvatske države isključivali su jedno drugo. Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države u Bosni i Hercegovini su izbili oružani sukobi pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Sukobi su trajali tijekom cijelog ratnog razdoblja, a okončani su krajem svibnja 1945. slomom NDH i poratnim partizanskim likvidacijama hrvatskih civila i vojnika oružanih snaga NDH.

Ploča s fotografijama ubijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu 1945. (Wikimedia Commons)

Uoči kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. njemačka je vojska preuzela operativno zapovjedništvo nad većim dijelom oružanih snaga NDH. Njemačke vojne vlasti bile su usredotočene na gušenje partizanskog pokreta i istodobno radile na dodatnom jačanju vlasti NDH. Promjenom ratne sreće, odnosno kapitulacijom Kraljevine Italije, dalmatinsku obalu ugrozili su zapadni saveznici. Zbog razvoja događaja na europskom bojištu i povlačenja skupine vojski E jačine od 600.000 vojnika u kolovozu 1944. iz Grčke. Zapovjedništvo Jugoistoka bilo je prisiljeno razmišljati o potpunom povlačenju njemačkih snaga iz Dalmacije, a kasnije iz Bosne i Hercegovine. Njemačka strategija na teritoriju Jugosistočne Europe je bila u potpunosti usmjerena na izvlačenje navedene skupine vojski E preko Grčke, Makedonije, Albanije, Srbije, Crne Gore, Hercegovine, dolinom Neretve dalje prema Sarajevu i Mađarskoj u cilju pregupiranja i pokušaja zaustavljanja prodora Crvene armije iz Srbije i Mađarske krajem 1944. godine.

Njemačka i talijanska  okupacija Jugoistočne Europe, provođenje rasne diskrimacije i etičnog čišćenja na tom teritoriju prouzrokovale su snažan val nasilja koji je za posljedicu imao nastanak i širenje partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije kroz cijelo vrijeme rata.  Pred svršetak Drugoga svjetskoga rata, na otoku Krimu, od 4. do 11. veljače 1945. za konferencijskim stolom na Jalti održan je sastanak predstavnika sovjetske Vlade i britanskog Commonweltha (Velika Britanija tek je kasniji potpisnik), te između sovjetske Vlade i SAD-a, na kojem je sporazumom između predstavnika sovjetske Vlade i britanskog Commonweltha između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave Josip Broz Tito, generalni sekretar KPJ i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom geopolitički prostor jugoistočne Europe prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju Sovjetskog Saveza. Britanski vojni predstavnik, zapovjednik 37. britanske vojne misije brigadir Fitzroy Maclean, u veljači 1945. šalje izvješće Foreign Officeu iz Beograda u kojem navodi kako britanska politika u odnosu na Jugoslaviju ostaje jasna. Nadalje, navodi kako s jugoslavenskim partizanima nakon rata moraju postupati kao s legitimnim vladarima Jugoslavije.  Smatrao je kako je u tim okolnostima jedino logično rješenje pokušati s njima uspostaviti zadovoljavajuće odnose što je prije moguće i nakon toga priznati njihovu vlast. „Obzirom na budućnost, Moskovska i Krimska konferencija već su dale vrijedan presedan za tijesnu suradnju s našim sovjetskim saveznicima u svim pitanjima koja se tiču Balkana općenito, a posebno Jugoslavije.“

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) pod vodstvom Josipa Broza Tita je revolucijom, po uzoru na instruktore sovjetske javne i tajne policijske službe NKVD-a (Narodni komesarijat unutarnjih poslova), uspostavila revolucionarnu vlast u Jugoslaviju u jesen 1945. godine. Revolucionarnim metodama, razdvajanjem i likvidacijama, KPJ je uspostavljala revolucionarnu vlasti i nakon kapitulacije Njemačke i formalog završetka Drugoga svjetskog rata u Europi. Jugoslavenski komunistički partizani vodili su “Rat nakon rata” diljem Jugoistočne Europe, u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji na način da se obračunavala s preživjelim vojnicima poraženih vojski, ali sa stvarim i potencijalnim neprijateljima.

Prema dostupnim historiografskim podacima jugoslavenski partizani komunisti ubili su 37 000 Hrvata iz Bosne i Hercegovine, čiji su podaci poznati i provjereni, dok je stvaran broj mnogo veći I petpostavlja se da je 64 000 Hrvata u BiH ubijeno. U Širokom Brijegu pripadnici OZN-e i KNOJ-a ubili su tridesetoricu širokobrijeških franjevaca, dok je sveukupan broj ubijenih Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću u Širokom Brijegu iznosi 2165. Shodno tome, u Širokom Brijegu je prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća utvrđeno je 379 groblja i stratišta, a od toga je 161 službeno obrađeno te zabilježeno u formularima tog povjerenstva. Na temelju prikupljenih i objavljenih podataka vidljivo je da su većinu Hrvata u Bosni i Hercegovini ubili jugoslavenski partizani srpske nacionalnosti stoga se nameće logičan zaključak da težište sukoba nije bilo na ideološkoj osnovi, fašizam ili antifašizam, nego isključivo u nacionalnoj osnovi.

Hrvati u Bosni i Hercegovini živjeli su kao trećerazredan narod u komunističkoj Bosni i Hercegovini. Neriješenim nacionalnim pitanjem komunistička Jugoslavija se raspala 1990. godine i slijedom toga nastala je Republika Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Nakon krvavog rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. postignut je mir i okončan sukob Sporazumom u Daytonu prema kojem su Hrvati, kao i Bošnjaci i Srbi, konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini ostalo je neriješeno nacionalno pitanje i rat se nastavio drugim sredstvima.

dr. sc. Hrvoje Mandić

Komentari su zatvoreni.