22. studenoga 2022. | 218 prikaza.

Antun Mihanović, svestrani autor hrvatske himne, za kojeg tek rijetki znaju da je bio jedan od najvažnijih preteča Ilirskog pokreta, vrstan diplomat, zastupnik u Ugarskom parlamentu, pokretač mnogih gospodarskih i razvojnih projekata


Samo jedna pjesma bila je dovoljna Antunu Mihanoviću da bude uvršten među najpoznatije osobe iz hrvatske povijesti i da svojom popularnošću zasjeni i mnoga značajnija književnička imena. Kao autor Horvatske domovine čije su četiri kitice pod nazivom Lijepa naša domovino proglašene hrvatskom nacionalnom i državnom himnom Mihanović je stekao besmrtnu slavu, ali i nesreću da se njegov neumoran i svestran rad svede samo na jednu dimenziju, poput glumaca koje se pamti samo po najpoznatijoj ulozi. Tek rijetki znaju da je Mihanović bio jedan od najvažnijih preteča Ilirskog pokreta, a ujedno i vrstan diplomat, zastupnik u Ugarskom parlamentu, pokretač mnogih gospodarskih i razvojnih projekata, sakupljač staroslavenskih rukopisa i djela starije hrvatske književnosti, istraživač sanskrta, da je prvi u Hrvatskoj pisao o jeziku i običajima Roma, da je tri godine trgovao vinima u Sjevernoj i Južnoj Americi te da je prvi u hrvatskom pjesništvu počeo koristiti slobodni stih. Velika je šteta što Mihanović za sobom nije ostavio dnevničke zapise ili objavio memoare koji bi u potpunosti rasvjetlili njegov život i bili dragocjeno svjedočanstvo njegova vremema. Srećom, legendaran status koji Mihanović uživa u pamćenju Hrvata potaknuo je mnoge istraživače da što dublje proniknu u život, djelovanje i razmišljanja autora hrvatske himne i da njegovom liku daju puninu kakvu zaslužuje. Nepoznanica iz Mihanovićeva života ima još i neke teme tek treba istražiti, no prema onome što danas znamo o Mihanoviću očito je da se radilo o osobi iznimnog književnog talenta koji je svoje misli izražavao sažeto, koncizno i skladno i koju je pretjerana samokritičnost sputavala u stvaranju većeg književnog opusa nego što je desetak pjesama. Uz sve to bio je i odličan poznavatelj aktualnih političkih i društvenih prilika koji je u budućnost vidio bolje nego mnogi njegovi suvremenici. Danas možemo tek žaliti što je velik dio života kao diplomat proveo izvan Hrvatske i što svoje znanje i energiju nije u većoj mjeri podario hrvatskoj književnosti i politici.

Antun Mihanović, Album zaslužnih Hrvata 19. stoljeća, Zagreb, 1898. (Wikipedija)

Mihanovića se često veže uz Zagorje čiji krajolici su ga i inspirirali na njegovo najpoznatije djelo pa se zaboravlja da je Mihanović zapravo bio rođeni Zagrepčanin, štoviše da je rođen na Trgu bana Jelačića. To je možda jedinstven slučaj da je autor himne neke države rođen na središnjem trgu njenog glavnog grada. Mjesto na kojem je nekad stajala Mihanovićeva rodna kuća danas je označeno spomen-pločom koju je 1991. postavila Matica hrvatska. Prvo obilježje u svom rodnom gradu dobio je 1935., spomen-ploču s reljefom koji je izradio njegov pranećak Robert Frangeš Mihanović, a postavio Grad Zagreb i Družba Braća hrvatskog zmaja na kući u Opatičkoj 12 koja je bila vlasništvo supruga Mihanovićeve sestre i u kojoj je često boravio. Danas je u toj zgradi grčko veleposlanstvo, a zanimljiva je koincidencija da je Mihanovićeva supruga bila Grkinja. Mihanovića je ovjekovječio i Vlaho Bukovac na svom kazališnom zastoru Hrvatski narodni preporod gdje ga je smjestio tik uz dvojicu glavnih preporodnih vođa, Ljudevita Gaja i Janka Draškovića. 

O Mihanovićevoj obitelji malo se zna. Budući da je nosio plemićki naslov Petropoljski (ili od Petrova Polja), smatra se da obitelj potječe iz Petrova Polja kod Drniša ili čak iz Poljica. Njegov djed Bonaventura Mihanović bio je austrijski general, a visoku i neobičnu vojnu karijeru ostvarila su i dvojica njegovih sinova – Bonaventura mlađi postao je francuski general nakon što je pao u Napoleonovo zarobljeništvo, a kasnije se pomilovan vratio u austrijsku vojsku kao kapetan. Njegov praunuk bio je Robert Frangeš Mihanović. Drugi sin Baltazar otišao je u Tursku i postao paša, a treći sin Matija bio je činovnik, ekspeditor Banskog stola i registrator Zemaljskog arhiva. Kao ugledni građanin 1816. je pokopan u kripti crkve svetog Marka. Matija Mihanović prvi se put spominje 1793. kao donjogradski plemić i vlasnik kuće u Petrinjskoj 59, a iste godine kupio je kuću na Harmici 6. Ondje je 10. lipnja 1796. rođen njegov sin Antun i kršten nakon dva dana u crkvi svetog Marka.  Krsni kum bio mu je kanonik i pjesnik Franjo Sebastijanović, što upućuje na vezu obitelji s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, jednim od pokretača Hrvatskog narodnog preporoda. Na malog Antuna očito su utjecali i rođaci s majčine strane. Justina Mihanović bila je sestra Josipa Kuševića, protonotara Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji je bio važan pravni pisac u obrani hrvatskih municipalnih prava prema Ugarskoj. Justinina sestra Katarina udala se za plemića Ksavera Šandora Gjalskog, čiji unuk Ljubomil Babić će njegovo ime uzeti kao svoj književnički pseudonim. Matija i Justina Mihanović imali su i kćerku Mariju, rođenu 1807., a umrlu 1882., čiji muž Josip Briglević je bio odvjetnik i istaknuti mađaron te potpredsjednik Sabora 1861.

Spomen ploča Antunu Mihanoviću (Wikipedija)

O djetinjstvu Antuna Mihanovića nema puno podataka. Osnovnu školu pohađao je na Katarinskom trgu, a zatim i klasičnu gimnaziju, bio je najbolji đak, marljiv i ambiciozan te je 1809. upisao filozofiju na Zagrebačkoj akademiji i maturirao već sa 16 godina. Mladi Mihanović često je boravio u Zagorju i tamo se usavršio u kajkavskom jer u Zagrebu je jezik komunikacije bio njemački. Čitao je i kajkavsku književnost i prema sjećanjima suvremenika bio je povučen i zamišljen. Nije rado odlazio u veća društva, već je više volio prirodu. Mihanović je 1811. u Zagrebu upisao i studij prava i nije studirao u Beču kao što se često navodi, niti je idejno sazrijevao u tamošnjem slavističkom krugu oko Slovenca Jerneja Kopitara i Srbina Vuka Karadžića, već su njegove preporodne ideje  poticaj dobile u hrvatskoj sredini. Školski sustav u kojem se školovao posvećivao je veliku pažnju hrvatskoj povijesti i hrvatskom državnom pravu, a iz Zagreba se širila ideja o jedinstvu hrvatskog naroda još od vremena Pavla Rittera Vitezovića, kao i o štokavštini kao zajedničkom jeziku jer je vidljiv bio utjecaj književne tradicije iz svih hrvatskih krajeva. U to vrijeme, 1813., pada i poziv biskupa Vrhovca svećenstvu da skuplja narodne pjesme. Mihanović je diplomirao pravo sa 17 godina i do 1815. radio kao bilježnik kod Banskog stola. Zatim je postao auditorski kandidat kod Dvorskog ratnog vijeća u Beču i otišao u Veneciju u generalno zapovjedništvo, gdje je do 1817. radio sudski praktikant, a zatim do 1821. kao vojni sudac. Tijekom boravka u Beču Mihanović 1815. tiska svoj prvi rad koji ga uvrštava među najznačajnije hrvatske preporoditelje – knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. U to vrijeme u Hrvatskoj nema nijednog časopisa ni novina, u školama prevladava latinski i njemački jezik, a Mihanović poziva da se u javne poslove i škole uvede narodni jezik kao jamstvo napretka svakog naroda. No odjeka nije bilo ili se barem tako činilo.

Za boravka u Veneciji kontaktirao se s intelektualcima iz Dalmacije i u slobodno vrijeme obilazio knjižare „iliričke knjige iskajući“. U jednoj je našao i rukopis Gundulićeva Osmana koji još nije bio izdan i 1818. objavio javni poziv „znanosti i narodnoga jezika priateljom“ na pretplatu izdanja koje je planirao. „Bilo bi za nas doista sramotno da nas neki  narodi, naši rođaci, nadvladaju u količini objavljenih djela i da budu pred nama u objavljivanju onoga što imamo“, napisao je Mihanović koji je svoj oglas napisao na štokavskom i time prvi od preporoditelja napustio kajkavski. No razlozi su bili logični jer je oglašavao djelo štokavskog autora i namjeravao je prije svega privući štokavce, ali bez uspjeha. Osman je prvi put izdala tek Matica ilirska 1844.

Zbog bolesti, Mihanović je 1821. umirovljen i vraća se u Zagreb, a zatim odlazi u Beč gdje se posvetio filološkim studijama i komparativnoj lingvistici pa 1823. objavljuje rad o odnosu sanskrta i slavenskih jezika,  a zatim i djelo Die Zigeuner u kojem govori o Romima kao grani staroindijskog jezičnog stabla. Planovi da ode za profesora slavistike u Rusiju ipak se nisu ispunili te Mihanović prekida svoja istraživanja i 1823. odlazi u Rijeku gdje do 1828. honorarno radi kao gubernijalni tajnik. Bio je aktivan u političkom i gospodarskom životu Rijeke koja je 1822. vraćena Hrvatskoj ukidanjem Kraljevine Ilirije i suradnik Andrije Ludovika Adamića, glavne gospodarske ličnosti Rijeke. Obojica su 1827. izabrana za riječke zastupnike na Saboru u Požunu, gdje su podnosili prijedloge za oživljavanje i podizanje riječke trgovine. Predložili su izgradnju pruge od Zagreba do Soprona, što je bio prvi prijedlog gradnje pruge u Hrvatskoj, kao i plovnog kanala od Karlovca do Zagreba. Vjerojatno je surađivao s Adamićem i u njegovim nastojanjima za osnutak trgovačkog društva za izvoz hrvatskih proizvoda koja nisu realizirana zbog Adamićeve smrti.

Poprsje Antuna Mihanovića u Tuheljskim Toplicama, podno Dvorca Mihanović (Wikipedija)

Mihanović se u to vrijeme odlučuje za još jedan novi početak – 1827. tiska brošuru o ugarskim i hrvatskim vinima i odlučuje se istražiti američka tržišta. U Americi je bio od 1828. do 1831., ali ne zna se niti gdje je sve boravio, niti tko mu je financirao put, niti jesu li iza toga stajali neki gospodarstvenici. Sudeći prema planovima iznesenima u brošuri, vjerojatno je bio u New Yorku, Kingstonu i Rio de Janeiru, a uzorke vina dijelio je uglednim osobama i oglašavao ih u novinama. Mihanović spominje da je od državnog kancelara Metternicha dobio preporuke za austrijska diplomatska predstavništva tako da je njegov pothvat očito imao ne samo gospodarsku, nego i diplomatsku dimenziju. Zna se samo da se 1832. vratio u Zagorje, u Tuheljske Toplice gdje je ostao do 1834. Moguće je da je zarađeni novac uložio u Nove dvore kraj Klanjca gdje će se nastaniti potkraj života. U Zagorju je sigurno pratio što se događa na političkoj sceni Hrvatske gdje na preporodnu scenu stupa mlada generacija predvođena Ljudevitom Gajem.  Ne zna se pod kojim okolnostima, ali Mihanović 1834. prekida umirovljenje i vraća se u Rijeku na dužnost  gubernijalnog tajnika.  U Rijeci Mihanović piše i Horvatsku domovinu, iako je njen koncept vjerojatno nastao još u Zagorju, što je očito po pejzažima koje oslikava.  Stoga je i spomenik Lijepoj našoj 1935. podignut u Zelenjaku pokraj Klanjca.

Kao glavni argument da pjesma nije nastala u Rijeci ističe se to što se u pjesmi nigdje ne spominje more, no neki smatraju da je Mihanović more izostavio jer je status Rijeke u to vrijeme bio sporan pa Hrvatska praktički i nije imala izlaz na more. Pjesma je objavljena u desetom broju Gajeve Danice 14. ožujka 1835. i to je prva pjesma u Danici objavljena novim pravopisom. Hrvati Mihanovićevu pjesmu danas prije svega znaju po njene prve i zadnje dvije kitice koje se pjevaju kao hrvatska himna. U njima se ukratko opisuju ljepote Hrvatske koja se naziva Lijepom našom domovinom i ističe ljubav koju Hrvati gaje prema svom narodu. U tim stihovima nema nikakvog poziva na nasilje ili mržnju, za razliku primjerice od francuske himne pa se Lijepu našu s pravom može nazvati jednom od najljepših himni svijeta. Pjesma Horvatska domovina je međutim malo složenija i sastoji se od četiri sekvence koje sačinjavaju pojam hrvatske domovine – to su domoljublje, rad, idila, rat i ponovno domoljublje. Prema Mihanoviću, domovinu čine prirodne ljepote, ali i ljudi. U stihovima koji se ne pjevaju kao himna Mihanović donosi slike seoskog života koji prolazi u atmosferi radosti i vedrine, a zatim prelazi na ratne motive – opisuje ratnu pobjedu i poziva tužnu majku da se veseli jer su joj sinovi poginuli za Hrvatsku. Zanimljivo je da se u pjesmi ne spominje Bog niti bilo kakvi vjerski motivi. Pjesma je od početka manje tretirana kao književno djelo, a više kao sredstvo u političkoj borbi pa su joj s vremenom stihovi mijenjani i dopunjavani (primjerice, u predzadnjoj kitici dodana je Drava, a zatim i more).

Kako se pretpostavlja, pjesmu je 1846. u Glini uglazbio Josip Runjanin, no prvi notni zapis objavljen je tek 1862. kad je pjesmu harmonizirao Vatroslav Lichtenegger. August Šenoa svjedoči da je pjesma tih godina bila općepoznata u Hrvatskoj, a kao hrvatska himna spominje se od 1891. Na otvorenju Gospodarske izložbe u Zagrebu dio publike ju je odslušao stojeći, a slično se ponavljalo i tijekom kasnijih izvođenja i to je bilo dovoljno da Lijepa naša dobije neformalan status himne. Prvu službenu potvrdu dobila je 1918. kad je pjevana u Saboru nakon raskida veza Hrvatske s Austro-Ugarskom, a zatim je prva kitica postala dio himne Kraljevine SHS (Jugoslavije). Službeno je Lijepa naša definirana hrvatskom himnom tek 1972. u ustavu SR Hrvatske.

U prvoj godini izlaženja Danice Mihanović je bio jedan od najrevnijih Gajevih suradnika i objavio je još tri pjesme. Pjesma Negda – a sada, objavljena je tjedan dana nakon Horvatske domovine i u njoj govori o opreci između slavne prošlosti i banalne sadašnjosti. Povodom smrti cara i kralja Franje I., Mihanović je 4. listopada objavio pjesmu O posljednjoj Franjevoj polnoći, pisanu u stilu narodne pjesme u 64 deseterca. Opisuje noć u kojoj je Franjo I. umro i plač „naške vile, Ilirinje slavne“ te se obraća svim hrvatskim i slavenskim zemljama koje su izgubile brižnog oca. Pritom nije izostavio niti otoke o kojima je napisao neke od svojih najljepših stihova: „Ne spavajte oj otoci naški, lijepi vrti morom plivajući.“ Iduću pjesmu Ajdmo tam objavio je 10 . listopada, a pod naslovom Požuda domovine uglazbio ju je Ferdo Livadić. Glavni motiv je čežnja za domovinom.

Na Božić 1835. Mihanović je Gaju poslao pjesmu Glas oli ćut koju je Gaj odbio, ali je sačuvana u njegovoj ostavštini.  Razlog je neslaganje dvojice preporoditelja oko koncepcije južnoslavenskog jedinstva. Gaj je u to vrijeme zastupao tezu da svi južni Slaveni trebaju biti jedan narod pod imenom Iliri jer ne može biti nacionalnog jedinstva bez zajedničkog imena i jedinstvenog jezika. Mihanović je pak težio zadržavanju partikularizama smatrajući da se pravo jedinstvo neće ostvariti preko imena nego u zajedničkom nacionalnom osjećaju. Smatra i da nametnuti zajednički jezik nije rješenje jer ne može prevladati razlike među dijalektima. Jezičnu unifikaciju smatra opasnom za narodno jedinstvo Ilira i traži ravnotežu između općeg ilirskog i zasebnih imena. Dok je Gaj nepopustljiv u svojoj viziji ilirskog jedinstva, Mihanović vjeruje u snagu dijaloga i vrijednost argumenata i misli da prema jedinstvu treba ići oprezno kako bi vrijeme pokazalo prava rješenja. Iz kasnijeg tijeka događaja vidi se da je bio u pravu.

Spomenik hrvatskoj himni (Wikipedija)

Nova faza u Mihanovićevom životu nastupa 1836. kad prelazi u diplomaciju i postaje prvi  austrijski konzul u Srbiji, koja je pod knezom Milošem Obrenovićem bila autonomna kneževina u sklopu Osmanskog carstva. Miloš je Mihanovića po dolasku u Beograd primio u svečanu audijenciju, a svoj je govor Mihanović održao na hrvatskom i na kraju rekao: „Dozvolite da Vam iskreno po našem kažem: ja sam Hrvat i radujem se i oholim se time, što sam postavljen za prvog carskog konzula u sredini toga hrabroga naroda, i u onu slavnu zemlju koje je krv, jezik i slava meni srodno, i kod jedinitog našega knjaza Ilirskoga plemena.“ Mihanović je time očitovao svoju nacionalnu koncepciju oko koje se sukobio s Gajem – on je i Hrvat i Ilir.

U Beogradu se zadržao do 1838., a službu je završio kao persona non grata. Naime, upleo se u dvorske intrige i sukobe Miloševih između pristaša i protivnika, a doživio je i nesretnu ljubav s Miloševom 16-godišnjom nećakinjom Ankom. Njoj je laskalo postati ženom austrijskog konzula, no knez Miloš se usprotivio jer mu nije bilo drago da mu se kćeri i nećakinje udaju za austrijske podanike. U Beogradu se Mihanović povezao i s književnim krugom oko zbornika Uranija  gdje je uz tri stare objavio šest novih pjesama, među njima i Glas oli ćut koju mu je Gaj odbio. U pjesmi Bog Boga doživljava panteistički smatrajući da ga se može poistovjetiti sa srećom, srcem i ljubavlju. U toj pjesmi prvi u hrvatskoj poeziji koristi slobodan stih uz tek povremene rime. Vjerske motive nalazimo i u pjesmi Otče naš u kojoj u sedam kitica iznosi svoja razmatranja o  dijelovima Očenaša. Slijedila je kratka pjesmica od pet stihova Domovino, bolja majko, zatim Odziv Janu Kolaru u kojoj u stilu tipične budnice obrađuje motiv buđenja nakon stoljetnog sna te sonet Viđenje. To je jedina Mihanovićeva ljubavna pjesma, nastala po uzoru na jedan Petrarcin sonet.

Nakon Beograda Mihanović 1839. postaje konzul u Solunu, tada dijelu osmanske Makedonije koji je bio važan trgovački centar i raskršće putova. Očito je u Beču Mihanović bio priznat kao jedan od glavnih stručnjaka austrijske vlade za balkansko područje. Iz Soluna Mihanović je kontaktirao sa Zagrebom gdje mu izlaze reprinti pjesama, a 1844. u Danici objavljuje svoju posljednju pjesmu Kamena djeva u kojoj pjeva o  djevojci koja se okamenila zbog smrti dragoga. I tu je pjesmu uglazbio Ferdo Livadić. U Solunu se Mihanović napokon oženio. Supruga mu se zvala Jerotina Joanna Candley, no o njoj nema detaljnijih podataka. Mihanoviću je 1843. rodila kćer Mariettu, kasnije udanu Lovetto koja je bez potomaka umrla 1916.

Mihanović tijekom boravka u Makedoniji obilazi manastire i skuplja glagoljske i ćirilske rukopise koje će kasnije prenijeti u Nove dvore. Njegov zet Karlo Lovetto zbirku je prodao Narodnom muzeju od kojeg ju je otkupio Josip Juraj Strossmayer te se zbirka, pod nazivom Collectio Mihanovićiana, danas čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Zbirka sadrži 38 rukopisa, a najznačajniji među njima je Mihanovićev odlomak, glagoljski rukopis iz 12. stoljeća. Zahvaljujući zbirci Zagreb je postao važno središte istraživanja staroslavenske pismenosti i srednjeg vijeka na Balkanu. Velike zasluge za paleoslavistiku Mihanović ima i zbog toga što je u manastiru Zograf na Svetoj Gori otkrio Zografsko evanđelje iz desetog stoljeća. Danas se taj najstariji cjeloviti staroslavenski tekst evanđelja čuva u Sankt Peterburgu.

Mihanović je 1846. premješten za generalnog konzula u Smirni (danas Izmir), gdje je ostao do 1849., pažljivo prateći burna zbivanja u Hrvatskoj. Zatim je do 1853. bio generalni konzul u Carigradu gdje je brinuo i o Hrvatima koji bi se tamo zatekli. Uz ostalo, nakon gušenja pobune u BiH  intervenirao je za oslobođenje bosanskog franjevca i preporoditelja Ivana Frane Jukića i s tim u vezi na hrvatskom se dopisivao s vojskovođom Omer-pašom Latasom. Latas je bio Srbin iz Plaškog, a Mihanovića u pismu oslovljava s „Dragi zemljače.“ O Mihanovićevom ugledu u Hrvatskoj govori to da je 1850. izabran za počasnog člana Društva za jugoslavensku povjesnicu i starine. Od 1854. do 1856. Mihanović je bio generalni konzul u Bukureštu u tadašnjoj Kneževini Vlaškoj, upravo u jeku Krimskog rata u kojem je Rusija poražena u svojim planovima da se proširi prema Balkanu. Mihanović je u tome odradio diplomatski dio posla potvrdivši se kao diplomat europskog formata. Ujedno se borio za austrijske investicije i za izgradnju željezničke mreže koja bi Vlašku vezala uz Austriju.

Mihanović je 1856. otišao u mirovinu i s kćerkom se vratio u Hrvatsku, dok mu je supruga uoči puta umrla u Smirni. Nastanio se  u Novim dvorima kraj Klanjca, blizu Tuheljskih toplica gdje mu je živjele sestra i majka koja je umrla 1858. Pored njenog groba u Velikoj Erpenji danas se nalazi Spomen područje hrvatskoj majci. Opis ostarjelog Mihanovića ostavio je Ksaver Šandor Đalski s kojim je bio u rodbinskim vezama: „Bio je visok starac, čvrsta uzrasta i neobično duge bijele kose. Zbog bolesti nogu najviše je ležao nauznak na kanapejima, no – zato ipak uvijek dobre volje, dapače se s nama djecom rado upuštao u igre.“ Mihanović je rado diskutirao o politici, često šetao i iznosio planove za unapređenje lokalne infrastrukture. Umro je od kapi 14. studenog 1861. i pokopan u Klanjcu. Njegova ostavština nažalost je izgubljena, a u njoj je bio i olovkom pisani koncept Horvatske domovine. Njen prvi stih uklesan je i na Mihanovićev grob, a izraz Lijepa naša domovina nije samo naziv hrvatske himne nego i sinonim za Hrvatsku. Nitko kao Mihanović nije u tako malo riječi uspio izraziti ljepotu Hrvatske i ljubav Hrvata prema njoj. U tome je i tajna prihvaćenosti Mihanovićeve himne kao hrvatskog nacionalnog simbola, kao i tajna Mihanovićeve posmrtne slave koju je najbolje opisao  Đalski: „Zaboravljena je danas njegova dijetenklasa, ne bliješte više njegovi visoki ordeni, istrunuo je njegov carski diplomatski frak, Mihanović živi danas u našoj uspomeni samo kao pjesnik i rodoljub – naprosto kao Antun Mihanović.“

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.