BERNARD KABOGA – Hrvatski general, junak, inženjerac i domoljub iz Dubrovnika

Zasigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih generala koji su završili Tehničku vojnu akademiju, smjer inženjerija u Beču bio je Bernard Kaboga. Kao mlad časnik ratovao je protiv vojske Napoleona Bonaparte i pritom bio teško ranjen. Nakon toga kao proslavljeni inženjerijski časnik obnašao je dužnosti stručnjaka za utvrđivanje te bio imenovan za upravitelja svih vojnih utvrda u Češkoj i konačno za glavnog načelnika inženjerije u čitavom Austrijskom Carstvu. Na toj dužnosti unaprijedio je učinkovitost roda inženjerije na način da je preustrojio inženjerijske postrojbe, sjedinivši pionire i minere u jedinstvene inženjerijske pukovnije. Osim toga povremeno je obnašao i diplomatske dužnosti. Iako je umro u Beču, po osobnoj želji pokopan je u obiteljsku kapelicu svetog Bernarda na Batahovini, u Rijeci Dubrovačkoj, a srce mu je pohranjeno u Dubrovačkoj katedrali, gdje i danas stoji epitaf posvećen njemu. Na svom radnom stolu držao je Gundulićeva „Osmana“ i govorio da „u toj knjizi stoji najveća slava njegovog naroda i domovine“. Zahvaljujući svojim iznimnim djelima stekao je mjesto u austrijskim i hrvatskim biografskim leksikonima.

Bernard Kaboga koji se u austrijskim i hrvatskim izvorima spominje i kao Caboga, Kabužić-Crijević, Bernhard, Brno, Brnja, Marijan, Frano, Franz, Graf von, rođen je 6. veljače 1785. u Dubrovniku. Potječe iz dubrovačke plemićke obitelji. Prvi pouzdano poznati član obitelji Đuro (Georgius) Kaboga još u XIII. stoljeću bio je vlasnik kuće u Dubrovniku i zemljišta na Lopudu. Mnogi članovi obitelji su se isticali u javnom životu Dubrovnika. Sin je Ivana (Đive) Kaboge, uglednog poslanika Dubrovačke Republike u Carigradu i izaslanika u Parizu te Marije Kaboge, rođene Menčetić.

Po završetku nižeg obrazovanja u Dubrovniku, o trošku obitelji započeo je vojnu karijeru školovanjem na Tehničkoj vojnoj akademiji, smjer inženjerija u Beču, koju je završio, kao jedan od najboljih kadeta u naraštaju, 1. rujna 1802., kada je promaknut u čin poručnika i raspoređen u Vojno-građevinski odsjek za Tirol, Korušku i Kranjsku. U toj postrojbi već 5. kolovoza 1803. promaknut je u čin natporučnika. U tom činu 28. svibnja 1805. premješten je u Arad (Rumunjska), a zatim u Padovu (Italija), gdje je sudjelovao u Ratu treće koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1805.). Posebice se istaknuo u drugoj bitci kod Caldiera (30. listopada 1805.) i pri utvrđivanju položaja na Prevaldu kraj Postojne (Slovenija). Od 6. travnja 1806. u Trstu je vodio gradnju lučkih i obalnih utvrda, a potom u prosincu 1806. premješten je u Odjel inženjerije u Lavovu (Ukrajina). Vodio je važan građevinski projekt vezan za utvrđivanje Lublina (Poljska). U kolovozu 1807. promaknut je u čin satnika, a 1808. imenovan je za dvorskog komornika.

U Ratu pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.) pridodan je austrijskom korpusu pod zapovjedništvom Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) Franje Jelačića te je predvodio tri satnije iz Varaždinsko-križevačke graničarske pukovnije s kojima je obranio planinski prijevoj Lueg (današnja Austrija). Iste godine sudjelovao je u bitkama kod Sankt Michaela (25. svibnja 1809.) i kod Győra (Raaba) (14. lipnja 1809.), u zapadnoj Ugarskoj, gdje se istaknuo hrabrošću i bio teško ranjen. Nakon toga kao član stožera nadvojvode Johanna zapovijedao je prethodnicom u povlačenju austrijske vojske prema Ugarskoj. U čin satnika promaknut je u veljači 1813. Nakon dužeg oporavka te godine sudjelovao je u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.). Prvo je bio pridodan armiji Feldmarschalla (stožernog generala) Karla Schwarzenberga u Češkoj, a tijekom pohoda premješten je u vojsku švedskog prijestolonasljednika, u korpus maršala Ludwiga Wallmoden-Gimborna. U Holsteinu je sudjelovao u pobjedi nad danskom vojskom u bitci kod Sehesteda (10. prosinca 1813.), gdje je srušio dva mosta preko rijeke Eider kako bi se zauzela utvrda Rendsburg (15. – 16. prosinca 1813.), za što je odlikovan švedskim Viteškim križem Reda mača.

Druga bitka kod Caldiera (30. listopada 1805.)

Nakon sklapanja mira u Parizu 1814. i povlačenja francuske vojske iz Dubrovnika, imenovan je za načelnika inženjerije u Dubrovniku, odakle je premješten u diplomatsku misiju na Jonske otoke. Potkraj 1818. imenovan je za načelnika inženjerije cijele Dalmacije sa sjedištem u Zadru. Iduće godine vodio je diplomatske misije u Crnoj Gori i Albaniji. Već iduće godine premješten je u Veneciju, odakle je, u intervenciji zemalja članica Svete alijanse (čiji je Habsburška Monarhija bila glavni poticatelj) protiv revolucije u Napuljskom Kraljevstvu 1821., zapovijedao napadom na Pescaru, nakon čega je imenovan za načelnika inženjerije za cijelu Siciliju. Za uspješno obnašanje te dužnosti 16. veljače 1822. odlikovan je sicilijanskim Viteškim križem Reda svetog Giorgija i Viteškim križem Reda svetog Januariusa.

Bitka kod Sankt Michaela (25. svibnja 1809.)

U čin bojnika promaknut je 7. ožujka 1824., a iduće godine imenovan je za upravitelja fortifikacija u Veneciji. Nakon izbijanja Rusko-turskog rata (1828. – 1829.) privremeno je dodijeljen ruskom stožeru, gdje je postavljen za pobočnika maršala Philipa Hessen-Homburga. Kada je ruska vojska zauzela Varnu (Bugarska), kao glasoviti stručnjak za fortifikacije obišao je Odesu, Nikopolj i Sevastopolj te davao savjete za njihovo bolje utvrđivanje, za što je 22. siječnja 1829. odlikovan ruskim Redom svete Ane II. klase. Nakon povratka u Austrijsko Carstvo 28. siječnja 1830. imenovan je za zapovjednika Minerskog korpusa u Galiciji. Na toj dužnosti 20. lipnja 1830. promaknut je u čin pukovnika. Za uspješno obnašanje dužnosti tijekom boravka u Ruskom Carstvu 30. prosinca 1831. odlikovan je ruskim Redom svetog Stanislava II. klase sa zvijezdom. Osim toga odlikovan je i poljskim Križem za vojne zasluge, u vrijeme kada je Poljska bila u sastavu Ruskog Carstva. Ondje je s ruskom vojskom pod zapovjedništvom feldmaršala Ivana Dibiča i Ivana Paskeviča od 1831. do 1832. sudjelovao u gušenju poljskog ustanka i zauzimanja Varšave za što je odlikovan ruskom Medaljom za zauzimanje Varšave i Mačem časti za iskazanu hrabrost na bojnom polju.

Bitka kod Sehesteda (10. prosinca 1813.)

U diplomatskim pregovorima 1832. oko otkupa koridora Klek i Sutorina, koji su bili pod osmanskom vlašću, povjerena mu je procjena tih teritorija. U čin brigadira promaknut je 1. svibnja 1833., nakon čega je premješten u Opću upravu vojnog graditeljstva u Beču, odakle je upućen u nadzor utvrda u Dalmaciji. Zajedno sa svojim bratom Vlahom Filipom Cabogom 22. ožujka 1835. stekao je titulu austrijskog grofa. Dana 26. prosinca 1835. imenovan je za upravitelja svih vojnih utvrda u Češkoj. Nakon toga 26. ožujka 1836. imenovan je za odgajatelja sinova nadvojvode Francesca d’Este u Modeni te upravitelja njegova dvora i njegovoga osobnog savjetnika. Obnašajući te dužnosti 29. studenog 1837. imenovan je za domovinskog savjetnika, a 22. svibnja 1838. promaknut u čin Generalmajora (brigadnog generala). Dana 21. rujna 1839. imenovan je za zapovjednika Inženjerijske brigade u Beču, gdje je do smrti trajno boravio. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 17. travnja 1846. Tijekom 1849. radio je na poboljšanju utvrde u Varšavi za što je 21. srpnja 1849. odlikovan ruskim Viteškim križem Reda svete Ane I. klase u briljantima.

Maketa utvrde u Varšavi

Za uspjehe postignute u zapovijedanju inženjerijskim postrojbama tijekom karijere, a posebice tijekom Mađarske revolucije (1848. – 1849.), 12. rujna 1849. odlikovan je Zapovjedničkim križem Leopoldova reda. Za glavnog načelnika inženjerije u čitavom Austrijskom Carstvu imenovan je 8. prosinca 1849. Dana 1. siječnja 1852. odlikovan je saksonskim Velikim križem Kućnog reda bijelog sokola sa zvijezdom. Na dužnosti glavnog načelnika inženjerije tijekom 1854. preustrojio je inženjerijske postrojbe, sjedinivši pionire i minere u jedinstvene inženjerijske pukovnije. U čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) promaknut je 26. travnja 1854. Obnašajući istu dužnost 19. studenog 1855. umro je u svom stanu u Beču. Blagoslov tijela odvijao se u dvorištu župne crkve svetog Augustina u Beču, uz nazočnost vojnog i plemićkog vrha te počasnih postrojbi jačine četiri bojne pješaštva, dvije bojne konjaništva, inženjerijske bojne te dvije topničke bitnice sa po šest topova. Osim spomenutim odličjima bio je odlikovan i Križem za vojne zasluge. Bio je odlikovan s ukupno 12 (austrijskih, ruskih, švedskih, poljskih, saksonskih i sicilijanskih) visokih vojnih odličja.

Mapa Venecije iz polovice 18. stoljeća

Iako je umro u Beču, a po osobnoj želji pokopan je u obiteljsku kapelicu svetog Bernarda na Batahovini, u Rijeci Dubrovačkoj, a srce mu je pohranjeno u Dubrovačkoj katedrali, gdje i danas stoji epitaf na zidu nasuprot onom u spomen na Ruđera Boškovićeva. Trajno je bio u doticaju s rodnim Dubrovnikom. Iako nije tečno govorio hrvatski, na svom radnom stolu držao je Gundulićeva „Osmana“. Na upite svojih suvremenika o tome odgovarao je: „Držim da u ovoj knjizi stoji najveća slava moga naroda i moje domovine“. Dubrovački tiskar i knjižar Petar Frano Martecchini posvetio mu je svoje djelo Galleria di Ragusei illustri, koje je 1841. tiskano u Dubrovniku.