29. 10. 2024.
BERNARD KABOGA – Hrvatski general, junak, inženjerac i domoljub iz Dubrovnika
Zasigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih generala koji su završili Tehničku vojnu akademiju, smjer inženjerija u Beču bio je Bernard Kaboga. …
10. veljače 2023. | 832 prikaza.
Na sarkofagu blaženog Alojzija Stepinca iza glavnog oltara zagrebačke katedrale uz reljefe s prizorima iz njegova života, rad kipara Hrvoja Ljubića, glavni ukras je Stepinčeva posmrtna maska. Iako je komunistička tajna policija poduzela mjere da spriječi uzimanje otiska sa Stepinčeva lica „za nekakvu posmrtnu masku koju bi Crkva mogla zloupotrijebiti”, kako u svojim sjećanjima piše Josip Manolić, taj autentičan prikaz lika najpoznatijeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dan nakon njegove smrti 10. veljače 1960. u Krašiću u sakristiji tamošnje crkve potajno je uspjela izradila kiparica Mila Vod, porijeklom Čehinja, pravim imenom Ludmila Vodsedalek. „Izgled mu je bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven”, zapisala je kasnije.
Mila Vod posjećivala je Stepinca za vrijeme njegova zatočeništva u Krašiću, a njena posmrtna maska izlivena u bronci postavljena je ponad Stepinčeva groba odmah nakon pokopa. Kad su 1997. Stepinčevi posmrtni ostaci prebačeni u novi sarkofag, maska je pozlaćena i vjernici koji se mole blaženom Alojziju često ju dodiruju. Mnogima nije poznato tko je njen autor, a kamoli da se radi o prvoj školovanoj hrvatskoj kiparici (školovala se u Zagrebu i Parizu), rođenoj u Budimpešti 1888. čiji otac Hinko Vodsedalek je bio Čeh. Mila Vod ili Wood kako se ponekad potpisivala autorica je i spomenika Stjepanu Radiću u Petrinji, prvog javnog spomenika u Hrvatskoj koji je izradila jedna žena. Do smrti 1968. uglavnom je radila djela religijske tematike i uredila unutrašnjost mnogih crkava, zbog čega je njen opus dugo bio zanemarivan.
Veze Alojzija Stepinca s Češkom i Česima ipak se ne svode samo na činjenicu da mu je posmrtnu masku izradila kiparica češkog porijekla. O Stepincu se, u očekivanju njegove kanonizacije, mnogo piše i govori, ali naglasak je naravno na najvažnijim epizodama njegova života, prije svega iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. No od podataka iz Stepinčeve mladosti vrlo se često navodi da je 1922. bio u Brnu na sletu orlovske organizacije i ondje ispred 1200 Hrvata i Slovenaca odjeven u narodnu nošnju nosio hrvatsku zastavu. Sačuvana je i fotografija tog događaja, a u Muzeju blaženog Alojzija Stepinca pored zagrebačke katedrale čuva se i njegova bijela rubača i crveni lajbek. Bilo je to vrijeme kad je 24-godišnji Stepinac živio u Krašiću i bavio se gospodarskim poslovima na očevom imanju, nakon što je prethodno kratko vrijeme u Zagrebu studirao agronomiju, budući da je po povratku iz Prvog svjetskog rata odustao od svećeničkog poziva. Orlovi su bili katolička tjelovježbena organizacija slična Sokolu, nastala krajem 19. stoljeća u Češkoj i Sloveniji, a nakon 1920. proširila se i u Hrvatskoj, gdje je 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez čiji idejni začetnik je bio Ivan Merz.
Slet u Brnu održavao se od 12. do 15. kolovoza 1922., a uz domaćine sudjelovali su i predstavnici orlovskih organizacija iz Francuske, Belgije i Švicarske te katolički sokoli iz SAD-a. Najbrojniji su ipak bili Hrvati i Slovenci koji su bili oduševljeno dočekivani i pozdravljani dok su, sa Stepincem kao barjaktarom, prolazili ulicama Brna, od parka Lužánky, preko Trga slobode i Starog Brna do današnjeg velesajma gdje se održavao slet. „Jugoslaveni u crvenim košuljama (Hrvati), osunčani, bili su slika svoje ponosne, stjenovite domovine”, pisalo je u kronikama sleta. Stepinac se u Brnu najviše družio s Mijom Cizerleom iz Preloščice kod Siska. Zajedno su razgledavali grad i njegove znamenitosti, ali najviše su se zanimali za gospodarsku izložbu koja se održavala tih dana u Brnu te su je svakodnevno posjećivali. Cizerle je 1934., kad je Stepinac imenovan nadbiskupom-koadjutorom, zapisao ove njegove riječi: „Miško, vidi se da smo mi pravi seljaci i seljačka djeca. Ovi drugi lete po kojekakvim paradama, pa, nažalost, i naši seljački omladinci koji su došli ovamo.” Kao uspomenu iz Brna Stepinac je sačuvao keramičku kriglu koju je držao na radnom stolu tijekom zatočeništva u Krašiću gdje se i danas čuva.
Stepinac se početkom 1924. zaručio s Marijom Horvat koja je nakon nekoliko mjeseci prekinula zaruke smatrajući ga „previše poštenim i plemenitim”, a sebe nedoraslom za njegova visoka moralna načela. Iste godine Stepinac se definitivno opredijelio za svećeničko zvanje, a zanimljivo je da mu je poticaj bio životni put jednog češkog sveca, svetog Klementa Hofbauera, čije prezime je izvorno glasilo Dvořák, rođenog 1751. u Tasovicama u Moravskoj od oca Čeha i majke Njemice.
Članak o njemu u proljeće 1924. u svećeničkom glasilu Sacerdos Christi objavio je Josip Lončarić koji je bio ravnatelj Nadbiskupskog orfanotrofija u Zagrebu kad je Stepinac ondje stanovao kao gimnazijalac. Smatrajući da je njegov bivši pitomac zreo za svećenika, odlučio je potaknuti ga upravo člankom o Hofbaueru, budući da je bio zaređen tek s 34 godine nakon što je prethodno u Znojmu izučio pekarski zanat. Kasnije je djelovao u Varšavi i Beču koji ga štuju kao svog sveca zaštitnika. Lončarić je u članku napisao: „Koga Bog zove u svećenike, on će svećenik i postati, bilo to prije ili kasnije, samo neka se ne ogluši njegovu pozivu… Cijelo vrijeme, što sam ovo pisao, imao sam pred očima jednoga mladića Hrvata, mladića iz čestite seljačke katoličke kuće… Čitajući povijest apostola grada Beča i opisujući glavne momente mladenačkog njegova života, dok nije postao svećenikom, mislio sam često na ovoga našega mladića i pomišljao, ne zove li Bog i njega u svetište svoje, makar ga je sudbina života udaljila od njega.” Časopis sa svojim člankom Lončarić je poslao Stepincu s popratnim pismom od četiri stranice, pozivajući ga da zrelo razmisli i da se već jednom hrabro odluči za svećeničko zvanje jer je on taj mladić na koga je mislio. Pismo je za Stepinca, kako je sam priznao, bilo kao grom iz vedra neba koji ga je silno potresao. Nakon nekoliko tjedana razmišljanja odlučio je poći u svećenike. Upisao je studij teologije u Rimu gdje je zaređen 1930. godine.
Stepincu je boravak u Brnu ostao u lijepoj uspomeni pa ga je spomenuo i u razgovoru s Josefom Körbelom, atašeom za tisak čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu koji je krajem 1937. u Zagrebu razgovarao s nekoliko istaknutih osoba i o tome napravio zabilješke. Körbel je inače bio otac Madeleine Albright, prve žene na čelu američke diplomacije, a sa Stepincem je razgovarao 4. prosinca 1937., tri dana prije nego je smrću nadbiskupa Antuna Bauera došao na čelo Zagrebačke nadbiskupije. Prema Körbelu, Stepinac se odmah na početku susreta sjetio svoj posjeta Brnu (Körbel pogrešno piše Pragu) i rekao: „Moje uspomene na one dane su najljepše. Vježbao sam u četvrtom redu pa bih vam mogao pokazati i fotografije. Tada još nitko nije slutio, da će obični sudionik sleta postati nadbiskup-koadjutor.”
Körbel je zabilježio i „niz oduševljenih riječi” koje je Stepinac izrekao o Čehoslovačkoj: „Znadem, da se vaš duhovni život razvija slobodno te da ste tolerantni i demokratični, i kada god razgovaram s gospodom iz Beograda, uvijek im stavljam vašu zemlju kao primjer.” Stepinac je iskazao dobro poznavanje prilika u Čehoslovačkoj te se pozitivno izrazio o svećeniku Janu Šrámeku, predsjedniku Čehoslovačke pučke stranke koji je bio ministar u svim vladama od 1921. do 1938., kazavši da je „kao taktičan političar znao katoličkom životu osigurati slobodan razvoj”.
Na Körbelovo pitanje nisu li demokracije pogodnije za slobodni crkveni i religiozni život Stepinac je odgovorio: „Posve je jasno, da mi možemo bolje djelovati u demokratskim zemljama. Poznato mi je s kakvim je oduševljenjem i prijateljstvom Čehoslovačka primila kardinala Verdiera, a znam i to, da ste u Palestini financijski olakšali gradnju katoličke kapelice posvećene našem svecu.” Kardinal Jean Verdier bio je pariški nadbiskup koji je 1935. kao papin izaslanik predvodio euharistijski kongres čehoslovačkih katolika u Pragu, što je označilo završetak dugogodišnjih nesuglasica čehoslovačkih vlasti s Vatikanom. „Katolička kapelica posvećena našem svecu” zapravo je kapelica svetih Ćirila i Metoda koju su Česi podigli 1935. na obronku Maslinske gore u Jeruzalemu, zajedno s malim samostanom Reda tješitelja, a u njoj je u srpnju 1937. bio postavljen oltar blaženog Nikole Tavelića kojeg je posvetio upravo Stepinac predvodeći hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju. Körbel je zapisao i ove Stepinčeve riječi: „Ja mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina Bogom, a na drugoj strani izmislili su nekakvo novo poganstvo. Kod svog zadnjeg posjeta u Beogradu (18. studenog) rekao sam Stojadinoviću: poučite se kod susjeda kako su oni riješili vjersko pitanje. Čehoslovačka je potpisala modus vivendi. No vi niste u stanju dati Hrvatima ni političku ni vjersku slobodu.”
U više je navrata u razgovoru Stepinac iskazao nezadovoljstvo položajem Katoličke crkve i Hrvata u Jugoslaviji, posebno nakon što je zbog oštrog protivljenja Srpske pravoslavne crkve odbijena ratifikacija potpisanog konkordata sa Svetom Stolicom, zbog čega je Stepinac upozorio Beograd da Katolička crkva odbija bilo kakvu odgovornost za daljnji razvoj događaja. Stepinac je poručio i da se protivi stvaranju klerikalne stranke i da ju neće dozvoliti, a Čehoslovačkoj je savjetovao povećani oprez prema komunistima, iako ga je Körbel uvjeravao da su oni sada, nakon potpisivanja sporazuma Čehoslovačke i Sovjetskog saveza, slabiji nego ikad. Komentirajući Stepinca, Körbel je zapisao da sa žarom i strastveno govori o političkim prilikama, tako da mu politički temperament zasjenjuje prirodnu finoću, duhovnu uglađenost i visoku kultiviranost. Predvidio je da će se njegov utjecaj u javnom životu u Hrvatskoj neprestano pojačavati, no ustvrdio je i da njegovo „napadno naglašavanje hvaljenja Čehoslovačke pobuđuje dojam neiskrenosti.”
U Stepinčevom životopisu postoje i epizode koje ga povezuju s češkom manjinom. Godinu dana nakon što je postao zagrebački nadbiskup s pravom nasljedstva, 1. i 2. srpnja 1935. posjetio je Hercegovac zbog krizme, a tom je prigodom posjetio i tamošnji Češki dom Tomáša Masaryka. O tome postoji zapis u tjedniku Jugoslavští Čechoslováci: „Na krizmu 2. srpnja došao je predvečer 1. srpnja iz Bjelovara u Hercegovac autom krajana Václava Petra zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Dočekali su ga učenici češke škole i učitelji. Istog dana nakon kratke pobožnosti u mjesnoj crkvi posjetio je gospodin nadbiskup sa svojom pratnjom obje škole (hrvatsku i češku). Nadbiskupa su dočekali predsjednik Čehoslovačke besede Václav Petr, učitelji češke škole i predstavnici manjine. U učionici je jedna djevojčica dočekala gosta govorom i cvijećem, a zatim je obavljeno kratko ispitivanje znanja vjeronauka. Nakon toga progovorio je gospodin nadbiskup. Nakon upisa u spomen-knjigu nadbiskup je dobio poziv za obilazak Masarykova doma. U dvorani za tjelovježbu sjetio se kako je vježbao u Brnu na orlovskom sletu. U školskom kabinetu pogledao je lijep primjerak riječnog orla i za uspomenu dobio nekoliko lijepih staklenih ogrlica od češkog stakla koje je našoj školi poslala jedna škola iz sjeverne Češke. U Masarykovom domu proveo je dugo vremena i napustio ga sigurno s dobrim dojmom o našoj manjini koju je drugi dan na banketu poslije krizme zastupao Václav Petr. Uvaženi posjetitelj izazvao je među nama ugodan dojam, a pobrinuli smo se da bi tako bilo i na drugoj strani, na korist naše manjinske stvari.” Bilo je to u vrijeme kad su se normalizirali odnosi između češke manjine i Katoličke crkve koji su dugo vremena bili napeti zbog protukatoličkih stavova pojedinih manjinskih čelnika, ali i kao odjek stanja u Čehoslovačkoj. Zahvaljujući kapelanu Josipu Salaču, 1934. se u tamošnjoj župi počelo propovijedati i na češkom, pri češkim udrugama 1936. je dozvoljeno osnivanje ogranaka Katoličke akcije, a povremeno kao misionari počinju dolaziti i svećenici iz Češke. Jedan od njih bio je Vladimír Jeřábek s kojim se Stepinac susreo tijekom krizme u Rovišću 16. i 17. rujna 1937. Iz kratkog novinskog članka saznajemo da je po dolasku Stepinac održao svoju propovijed, a nakon večernje Jeřábek svoju, na češkom, dok je krizma održana dan kasnije. Jeřábek je u Hrvatsku došao i 1938. i za svoje propovjedi na češkom jeziku dobio je dozvolu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je poručio „…da se ne može zamjeriti ako Čehoslovaci šalju svog svećenika da ispovijeda i nacionalno prosvjećuje svoje iseljenike. Tako čine i naši u Americi i drugdje. Svakako je bolje da dolazi svećenik, nego da dolaze husitski učitelji k našim Česima i da ih truju. Narodno pak prosvjećivanje ne smijemo zamjerati, jer isto čine Hrvati u drugim državama.”
No događaj bez presedana koji je najbolje posvjedočio o povezanosti hrvatskih Čeha s Katoličkom crkvom bila je svečanost otvorenja Češkog doma u Daruvaru 4. lipnja 1939. kojeg je, na molbu tamošnjih Čeha, nadbiskup Stepinac ne samo posjetio, nego i blagoslovio i time ga svečano otvorio. Daruvarski Češki dom jedini je u Hrvatskoj kojeg je blagoslovio jedan biskup, k tome još i blaženik i budući svetac Katoličke crkve. Nažalost, u zapisnicima Češke besede Daruvar nema ni slova o tijeku proslave, niti o govorima Stepinca i drugih gostiju, a o svečanosti se nije pisalo niti u godišnjacima nakon 1945. jer je vladao neprijateljski odnos ne samo prema Katoličkoj crkvi, nego i prema predratnim manjinskim čelnicima. Podaci o proslavi mogu se doznati samo iz novina pa tako doznajemo da je nazočno bilo 3000 ljudi jer je ujedno bila održana i skupština Čehoslovačkog saveza na kojoj su se okupili delegati čeških društava iz cijele Jugoslavije, te Matice slovačke iz Vojvodine. Bilo je to tri mjeseca nakon što je Čehoslovačka prestala postojati, a Češka postala njemački protektorat, odakle su mogli doći tek brzojavi i pisma, ali ne i gosti.
Ovaj veliki dan za češku manjinu stoga je bio zasjenjen tugom i zabrinutošću zbog teških okolnosti u kojima se našao češki narod, ali upravo je Stepinac bio taj koji je nazočnima ulio vjeru, nadu i optimizam da će ipak svanuti bolji dani. U Daruvar je doputovao 3. lipnja popodne nakon krizme u Đulovcu, a svečani doček uz mnoštvo nazočnih građana organiziran je pred vijećnicom i kapelicom svetog Šimuna. Idućeg dana ujutro u crkvi Presvetog Trojstva održana je krizma, a u 16.30 sati započeo je blagoslov obližnjeg Češkog doma u kojem je bila smještena i Češka škola „Jan Amos Komenský”. Stepinac je došao s velikom pratnjom u kojoj je bio i Josip Salač, tada vjeroučitelj u Zagrebu (kasnije pomoćni biskup), a dočekao ga predsjednik Češke besede Alois Plzák, dok mu je cvijeće uz kratku recitaciju predala učenica Kvĕtuška Smítková. Nakon što je obavio obred blagoslova, Stepinac je prošao cijelom zgradom, a zatim je, očito neplanirano, održao govor na ulazu u Češki dom. Novinari nisu zabilježili cijeli govor te je došlo do njegovih različitih interpretacija.
U tjedniku Jugoslavští Čechoslováci urednik Otto Sobotka je napisao: „Bio je to govor kakav nismo očekivali i koji nas je u dubini duše obradovao i usrećio jer bio je izraz duboke ljubavi preuzvišenog gospodina nadbiskupa prema našem češkom narodu. Posebno je rekao da je učio češku povijest i da pozna češki narod kojeg neizmjerno cijeni. Češki narod bio je prvi od slavenskih naroda koji je primio kršćanstvo, a najslavnija doba češke povijesti doba su procvata kršćanstva. Spomenuo je posljednje tragične dane i rekao da “Bog može uništiti i pokoriti, ali može i uskrisiti. Izražavam čvrstu vjeru i nadu da će češki narod ponovno doživjeti nekadašnju slavu i veličinu kao u doba čeških kraljeva, da će opet procvasti jer je to narod dobar i velik duhom.” Na adresu nas Čeha koji smo ovdje nastanjeni rekao je neka nastavimo u vjerskoj tradiciji češkog naroda i ostanemo vjerni vjeri otaca, da nastavimo surađivati s ovdašnjim hrvatskim pukom, kako u kulturnom, tako i u vjerskom smislu. Nužno je da bismo se uzajamno voljeli i poštivali, da bismo s hrvatskim narodom bili jedno srce i jedna duša, duša slavenska i kršćanska. A Hrvatima je rekao da poštuju češki narod jer je to narod velik i slavan, koji će se iz svoje nesreće opet narasti do svoje nekadašnje slave.”
Zagrebačke Novosti su pisale: „Nakon posvete g. dr. Stepinac izrazio je velike simpatije za češki narod i nadu da će opet uskrsnuti njihova sloboda. Naglasio je potrebu uske suradnje češkog naroda sa tamošnjim stanovništvom.”
Beogradska Politika je pisala: „Pošto je posvetio dom, g. dr. Stepinac je zaželeo mnogo uspeha u daljem radu, a zatim u dužem govoru naglasio potrebu uske suradnje Čeha sa ovdašnjim stanovništvom.”
Posljednji zapis o otvorenju Češkog doma u Daruvaru ostavio je mnogo godina kasnije, 1997., svjedok tog događaja Zvonimir Horvat u časopisu daruvarskog ogranka Matice hrvatske Vrela: „Oko 5 sati poslije podne Preuzvišeni je blagoslovio novi Češki dom u Daruvaru. Na završetku blagoslova on je prisutnom mnoštvu održao govor, u kojem je pozvao Čehe da što je više moguće surađuju i prijateljuju s Hrvatima, jer kako je rekao: Hrvatska vam je druga domovina…”
U tim teškim vremenima Stepinac Česima nije pružao samo verbalnu, nego i djelatnu potporu. Uoči Drugog svjetskog rata, kad je nacistička Njemačka pripojila Austriju, Stepinac je 31. prosinca 1938. osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama čiji broj se još više povećao zauzećem Češke i kasnijim napadom na Poljsku. Akcija za pripomoć izbjeglicama potakla je na suradnju sve banke i industrijska poduzeća, ravnatelja zagrebačke policije te talijanskog, francuskog, švicarskog i portugalskog konzula. Stepinac je kod njih često osobno posredovao kako bi izbjeglicama ishodio vize za treće zemlje, a osobno je, čak i noću, odlazio na Glavni kolodvor kako bi izbjeglima pružio utjehu i pomoć. Zbog toga je bio izložen porugama, ali i prijetnjama jer među tisućama izbjeglica koje su prolazile kroz Hrvatsku većinom su bili Židovi. U Stepinčevim biografijama piše da je među spašenima bio i šef tajne službe čehoslovačke vlade koji je pobjegao sa svim vladinim dokumentima te više čeških intelektualaca. U to vrijeme sličnu akciju za prihvat i smještaj čeških izbjeglica i njihovo slanje u treće zemlje organizirao je i Čehoslovački savez, no nema podataka o eventualnoj suradnji sa Stepincem i njegovom Akcijom.
Nakon njemačke okupacije Hrvatske pomoć izbjeglicama morala je biti obustavljena. Već 15. travnja 1941. u prostor Akcije za pripomoć izbjeglicama upao je Gestapo i uhapsio tajnicu Tereziju Škringer koja je pet mjeseci provela zatočena u Grazu. Arhiv koji bi danas pružao obilnu dokumentaciju još je ranije prema Stepinčevom nalogu spalio njegov tajnik Franjo Šeper, tako da se tek može nagađati je li Stepinac osobno pomogao nekima od izbjeglica iz Češke. No ostaje činjenica da je i u slučaju Čeha, u teškim i tragičnim trenucima njihove povijesti, postupio onako kako se od svakog kršćanina, a posebno visokog crkvenog dostojanstvenika i očekuje, zbog čega je i uzdignut na čast oltara.
Marijan Lipovac