7. prosinca 2022. | 1108 prikaza.

Božo Kovačević: radikalni HDZ-ovski elementi Vladu Gotovca su smatrali izdajnikom zato što nije s Tuđmanom

Božo Kovačević je jedan od osnivača HSLS-a. U koalicijskoj vladi premijera Ivice Račana bio je ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja. Hrvatski diplomat i političar. Kovačević je bio jedan od najbližih suradnika Vlade Gotovca, pa time i jedan od najboljih poznanika kako Gotovca tako i povijesnih događanja od kraja osamdesetih do Gotovčeve smrti.

Kada ste se upoznali s Vladom Gotovcem?

– Mi smo se upoznali na samom početku 1989. godine u prostorijama Cankarjeve založbe u Zagrebu, kod Slavka Goldsteina za koga sam radio na pripremi nekih knjiga za objavljivanje. Jedna je bila Žerjavićeva knjiga o demografskim gubitcima u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata i druga je bila Moj slučaj Vlade Gotovca. Tad sam prvi put pročitao njegove Autsajderske fragmente i tad sam i upoznao Gotovca. Dakle, u siječnju 1989. boravio sam u Beogradu na promociji svoje knjige “Slučaj zagrebačkih revizionista” i ostao sam tamo nekoliko dana kod prijatelja. Jednom zgodom smo na televiziji gledali pregled političkih zbivanja u prethodnoj godini i između ostalog je pokazana žestoka rasprava između Miloševićevaca i, recimo tako, autonomaša u Centralnom komitetu SK Crne Gore. Jedan prijatelj koji je sjedio tamo s nama okrene se meni i kaže: “Pa jel’ vidiš ti kako se Crnogorci bore, a vi Hrvati šutite. Milošević će vas pojesti!” Pod dojmom te izjave ja se vraćam u Zagreb i razgovaram sa Goldsteinom. Rekao sam mu: “Slavko, trebali bismo nešto poduzeti.”, a meni Slavko kaže: “Već jesmo! Vlado Gotovac, Franjo Zenko i ja smo već stupili u kontakt s Dimitrijem Rupelom u Sloveniji i na tom sastanku Rupel je rekao: Čujte, mi se borimo za demokratizaciju Slovenije, a vi se borite za demokratizaciju Hrvatske”. Tako su Gotovac i Goldstein dobili načelnu podršku Dimitrija Rupela, ali istodobno je bilo jasno da Slovenci razmišljaju o demokratizaciji Slovenije, a nama je bilo jasno da ne možemo računati na neko političko ujedinjavanje s demokratskim snagama u Sloveniji pa smo počeli razmišljati o tome što da učinimo u Hrvatskoj.  Kako je Slavku bilo nezgodno da u poslovnim prostorijama Cankarjeve založbe održava političke sastanke, razmišljali smo o tome gdje bismo se mogli sastajati. Kako sam ja tad radio na Zagrebačkom sveučilištu gdje sam na Institutu za dizajn tekstila i odjeće Tehnološkog fakulteta predavao sociologiju kulture, imao sam pravo koristiti prostorije Kluba sveučilišnih nastavnika. Od uprave sam zatražio i dobio dopuštenje za održavanje sastanka. Tako je prvi sastanak inicijalne skupine za osnivanje HSLS-a održan u prostorijama Kluba sveučilišnih nastavnika. Kasnije je održano još nekoliko sastanaka. Nas četvorica, dakle, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Franjo Zenko i ja, dogovorili smo se da će svaki od nas na sastanak pozvati po nekoliko prijatelja za koje mislimo da bi mogli biti zainteresirani da sudjeluju u tome. Moram reći da je tu bio angažiran i Danko Ivin, Slavkov brat. Ivin je bio blizak sa Franjom Tuđmanom i sa nizom drugih ljudi, kao npr. s Ivanom Zvonimirom Čičkom. On je neovisno o Slavku imao i neke svoje ideje o tome tko sve treba biti pozvan. Tako je zapravo, započelo osnivanje HSLS-a. Vlado je u to vrijeme još bio pod sudskom zabranom javnog nastupanja. On je potpuno svjesno preuzeo rizik da opet bude izložen kaznenom progonu ako se vlast odluči na primjenu represivnih i nedemokratskih mjera.

Postoji  jedna nepoznanica, a vezano je za temu da je Gotovac bio i osnivač skupštine HDZ-a. To se spominje u medijima, to Vam nije poznato?

– Franjo Tuđman je pripremajući svoju inicijativu napravio preliminarni popis osoba za koje je mislio da bi joj se mogle pridružiti. Prema njegovoj zamisli, to što je on htio osnovati, trebalo se zvati Hrvatski demokratski zbor. On je taj popis, na kojemu su bili ljudi koje je on namjeravao kontaktirati, stavio u opticaj. Tako se dogodilo da je objavljen popis na kojem su bila i imena ljudi s kojima Tuđman prethodno nije kontaktirao. To su bili Vlado Gotovac i Franjo Zenko. Mislim da je Zenko možda čak i razgovarao s Tuđmanom, ali nije pristao na tu inicijativu. Zbog toga su Gotovac i Zenko bili tako neraspoloženi, jer su smatrali da je riječ o manipulaciji i nekoj vrsti pritiska.

Je li tu počelo razdvajanje Gotovca i Tuđmana?

– Pa, njih dvojica zapravo nikad nisu bili pretjerano bliski. Koliko ja razumijem, to datira još iz vremena Hrvatskog tjednika. Gotovac je, po mom mišljenju, bio liberalniji i nespreman za nekritičko povezivanje s najradikalnijim elementima političke emigracije, a Tuđman je, čini se, već tad bio sklon suradnji s radikalnim nacionalistima. Osim toga, njih dvojica razlikovali su se mentalnim sklopom i karakternim osobinama pa i zbog toga nisu baš mogli biti pretjerano bliski. Na koncu konaca, Tuđman je mogao računati, i pokazalo se opravdanim to njegovo očekivanje, da protiv njega neće biti primijenjene najrigoroznije mjere kaznenog progona. Gotovac na to nije mogao računati, tako da je Gotovac ’71. znatno, znatno više riskirao nego Tuđman. Ipak treba reći da je i Tuđman riskirao osobito ’80-ih godina kada se politički aktivira, pokušava objaviti svoje knjige i na koncu pod kraj ’80-ih odlučuje se, uz prethodno dobivenu podršku Katoličke Crkve, na stvaranje pokreta za osamostaljenje Hrvatske. Dakle, ne želim reći da Tuđman nije preuzeo rizik, dapače. Ali Gotovac je bio potpuno nezaštićen početkom ’70-ih, a tako je bilo i krajem ´80-tih.

Mislite li vi, to su neki moji zaključci iz disertacije i istraživanja, da Gotovac nije imao dovoljno političke hrabrosti da bude baš lider do kraja?

– Ja ne mislim da je kod Gotovca riječ o nedostatku političke hrabrosti, nego o nedostatku organizacijskog iskustva i sudjelovanja u dnevnom političkom životu. Gotovac je bio vrlo hrabar i to se vidjelo pri njegovim susretima sa radikalno HDZ-ovskim elementima. Ti su ljudi Gotovca smatrali izdajnikom zato što nije s Tuđmanom. On je s njima na cesti, u lokalima ulazio u otvorene rasprave u kojima je bio izložen i mogućnosti fizičkog nasilja. On se odlikovao i time da je bio spreman ulaziti u raspravu i time da nije bio sklon revanšizmu. Po svemu tome se razlikovao od Tuđmana.

Zašto Gotovac nije postao predsjednik stranke?

– HSLS je osnovan u petom mjesecu ’89. godine prije nego što je Centralni komitet SKH odlučio da će krenuti u demokratizaciju. Centralni komitet je na Dan ljudskih prava 10.12.’89., dakle sedam mjeseci nakon osnutka HSLS-a, donio odluku da će se raspisati izbori u  Hrvatskoj. U tom interegnumu, od početka ’89., kad smo krenuli s osnivanjem HSLS-a pa do kraja te godine, nije bio sasvim pouzdano da će Hrvatska krenuti putem demokratizacije. Tadašnja partijska garnitura kolebala se. Milošević je bio u izrazitom napredovanju putem onih događanja naroda. Zbog toga je Slavko Goldstein prihvatio ideju da on bude lider HSLS-a, jer njemu se ni na koji način se nije moglo pripisati ono što je vlast bila sklona pripisati Gotovcu, da je ekstremni nacionalist. Dakle, to se Goldsteinu nije moglo pripisati. Poslije godinu dana, Slavko Goldstein je odlučio da se više neće kandidirati za predsjednika. U jednom razgovoru koji je održan u kavani Palić, blizu Fakulteta političkih znanosti, našli smo se Gotovac, Zenko, Budiša, Goldstein i ja. Slavko je rekao da se više neće kandidirati i pitao tko bi se mogao kandidirati za predsjednika. Kako sam ja jedno vrijeme radio u Sveučilišnoj knjižnici, gdje je radio i Budiša, tamo sam ga upoznao.  Onda se dogodilo da smo jedno vrijeme stanovali u dva susjedna naselja iz kojih nas je na posao vozio isti autobus pa sam se češće susretao s njim. Kad je Slavko postavio pitanje, ja sam, ne razmišljajući previše, predložio da Budiša bude idući predsjednik. Budiša je odmah reagirao i otprilike ovako rekao: „Ja to ne mogu prihvatiti dok se Vlado ne izjasni.” Vlado je rekao da nema ništa protiv i tako je na idućem Saboru HSLS-a Budiša bio kandidiran i izabran za predsjednika HSLS-a. Znamo da je Vlado Gotovac ubrzo postao predsjednik Matice hrvatske što bi bilo inkompatibilno s mjestom predsjednika. Ja ne znam da li je on u tom trenutku imao planove da se kandidaturu u Matici hrvatskoj. Sve dok je bio predsjednik Matice hrvatske ne bi mogao biti predsjednik HSLS-a. Ali tom zgodom o tome nismo razgovarali. Može biti da sam ja djelomično suodgovoran za to što se Gotovac 1990. nije kandidirao za predsjednika HSLS-a jer sam sasvim spontano predložio da se kandidira Budiša.

Kada počinju njihovi sukobi? Već tada se naziru sukobi Budiše i Gotovca ili ne? Očito ga je Budiša respektirao.

– Ja nisam primijetio da do sukoba dolazi već tada. Do sukoba je došlo ’96. godine kad je u pitanju hoće li se opet kandidirati Budiša ili Gotovac.  Tada to nisu bili javni sukobi nego više njihovi interni razgovori i rasprave. Zapravo, do sukoba dolazi nakon što je Gotovac postao predsjednik HSLS-a. Očito je u stranci bilo mnogo onih koji su bili jako privrženi Budiši. Oni nisu bili zadovoljni činjenicom da se Gotovac u pretjeranoj mjeri oslanjao na Zlatka Kramarića kao na potpredsjednika stranke. Smatrali su da Kramarić nastoji odstraniti Budišu i njemu sklone ljude od Gotovca. Tu su počeli sukobi koji su, kako znamo, rezultirali prikupljanjem potpisa za sazivanje izvanrednog sabora HSLS-a. Dakle, pristalice Dražena Budiše organizirali su, što je bilo u skladu sa Statutom, prikupljanje potpisa za sazivanje izvanrednog Sabora i na tom izvanrednom Saboru Budiša je pobijedio, a ljudi bliski Gotovcu su, i prije tog Sabora, očito poduzeli  neke mjere za koje ja do tad nisam znao. Gotovčevi pristaše su neposredno nakon zaključenja tog Sabora otišli na neko drugo mjesto i dogovorili se da će osnovati LS – Liberalnu stranku. Za te pripreme ja tada nisam znao.

Gotovca su u tadašnjim medijima, posebno Ivo Škrabalo, optuživali da išao 1997. godine na razgovor s Tuđmanom oko koalicije.

– Nedugo nakon što je Gotovac postao predsjednik HSLS-a  on je razgovarao s Tuđmanom., Je li bio kod Tuđmana u uredu ili su razgovarali telefonom, ja ne znam jer u tome nisam sudjelovao. Uglavnom, njih su se dvojica dogovorili o koaliciji što je bilo potpuno apsurdno. Zašto? Prvo, HDZ je imao većinu Saboru i nije mu bila potrebna pomoć HSLS-a da bi oformio većinu. Drugo, ’94. godine kada je HSLS bio relativni pobjednik izbora za Skupštinu grada Zagreba, predsjednik Tuđman je odbio potvrditi četvoricu kandidata HSLS-a koje je Skupština izabrala za gradonačelnika. Time su, zapravo, ukinute mogućnosti za korektnu političku suradnju sa HDZ-om jer se pokazalo da HDZ ne poštuje volju birača i da Tuđman ne razumije demokraciju. Ali Vlado je nakon što je pobijedio na izborima za predsjednika HSLS-a, nenajavljeno, bez znanja rukovodstva stranke, ili barem bez službeno održanog sastanka na kojem je takvo što bilo odlučeno, razgovarao s Tuđmanom. Jasna Omejec je napisala prijedlog koalicijskog sporazuma. To je u HSLS-u izazvalo žestoke reakcije i od toga se odustalo. Ja mislim da to već pokazuje da je Vlado bio neiskusan političar. Ako je namjeravao napraviti tako radikalan politički zaokret – a s obzirom na sve ono što je HSLS od HDZ-a tada doživio, to je bio radikalan zaokret – on je trebao provesti neke šire konotacije. On je tada, čini se, konzultirao samo Zlatka Kramarića, Jasnu Omejec i Franju Zenka. Ne znam je li Vlado i sa kim drugim o tome razgovarao.

Razgovor je objavljen u knjizi „Vlado Gotovac. Prva politička biografija“ autora dr. sc. Filipa Zoričića.

Komentari su zatvoreni.