21. rujna 2024. | 795 prikaza.

DOMOVINSKI RAT – Operacija „Una“ u rujnu 1995. nije bila neuspjeh pojedinca, nego neuspjeh tadašnjeg vojnog sustava

U kasno ljeto 1995. godine, nakon operacije Oluja, koja je potpuno promijenila strateške odnose među zaraćenim stranama, Domovinski rat još nije bio završen. Bila je to godina najvećih hrvatskih vojnih pobjeda okrunjenih operacijom Oluja kao najopsežnijom operacijom Hrvatske vojske u kojoj je uništena Srpska vojska Krajine i rasterećen pritisak na bihaćku enklavu u kojoj se krajnjim naporima branio 5. korpus ARBiH-a. Nakon operacije Oluja poginulo je još najmanje 130 hrvatskih vojnika.

Srpski protunapad na prijevoj Derala i presijecanje komunikacije Knin – Bosansko Grahovo 13. kolovoza 1995. godine, u kojemu je HV u jednom danu imao više od 20 poginulih na vrlo malom prostoru, dao je naslutiti da se i doktrinarno i po borbenoj spremnosti inferiornija Vojska Republike Srpske nije pomirila s prethodnim porazima i da će pokušati iskoristiti neke taktički povoljnije pozicije u zapadnoj BiH. Brzim odgovorom i protunapadom od Derala prema Resanovcima, Hrvatske snage su vrlo brzo stavile grad Drvar u taktički zahtjevnu situaciju.

Poboljšanje taktičkih pozicija bio je povod i za pokretanje operacije Maestral-2, vjerojatno jedne od najuspješnijih u nizu hrvatskih pobjedničkih operacija 1994. i 1995. godine. Njezina izvorna zamisao bila je usmjerena na zauzimanje ključnog terena, kao što je područje Vitoroga te prijevoja Mlinište i Oštrelj, čijim držanjem se stvaraju znatno veće taktičke prednosti. Stvorena inicijativa je kapitalizirana iskorištenjem prodora na samom spoju 2. KK i 30. pd/1. KK te prijetnjom okruženjem 30. pd koju je prema Donjem Vakufu, sa zakašnjenjem počela pritiskati 77. vrbaska divizija iz 7. korpusa ARBiH-a. Time su Hrvatske snage gotovo neplanirano zauzele prostor Šipova i Jajca te se učvrstile na prostoru između bihaćkog 5. korpusa i travničkog 7. korpusa ARBiH-a, a težište prenijele na lijevi bok gdje je pregrupiranjem snaga uspješno zauzet i grad Drvar. Rasulu 2. KK VRS-a doprinijela je i bošnjačka operacija Sana, u kojoj se 5. korpus ARBiH-a uklinio duboko u zahvatu Avnojske ceste (Bihać – Jajce), zauzeo Bosanski Petrovac i Ključ, te vršio daljnji pritisak prema obroncima Manjače, Mrkonjić-Gradu i Sanskom Mostu gdje je već nastupila njegova točka kulminacije. Njegova sjeverna grupacija je zauzela Bosansku Krupu i potpomognuta hrvatskim topništvom sporo, ali postupno napredovala ili vršila pritisak prema Sanskom Mostu i Bosanskom Novom. Zračni i raketni udari NATO-a u operaciji Deliberate Force, koji su se odvijali paralelno s hrvatskom i bošnjačkom ofenzivom zasigurno su doprinijeli njezinim uspjesima i konačnom dovođenju Srba za pregovarački stol.

Stožerni operativni centar GSHV-a posljednjeg dana operacije Oluja. Na fotografiji su načelnik GSHV-a general Zvonimir Červenko, a uz njega su čelnici operativnih timova generali Pavao Miljavac i Vinko Vrbanac te dio časnika iz sastava prvog i drugog operativnog tima. (Fotografiju ustupio umirovljeni general Vinko Vrbanac).

Sagledavajući strateški kontekst operacije Una, u zamagljenoj granici taktike, operativnog umijeća i strategije uočljiva je lakoća pridruživanja pridjeva „strateška“ svakoj važnijoj odluci, zemljišnom objektu, gradu ili operaciji. Tako ćemo često susresti fraze „strateški grad“, „strateški položaj“, „strateška odluka“ ili „strateška napadna operacija“ iako one to po svojoj prirodi nisu. Ni narednici na borbenom položaju, niti pukovnici u bojnama i brigadama ne oblikuju niti stvaraju strategiju. Oni na nju mogu pozitivno utjecati, ali i stvoriti probleme strategiji. Isto se odnosi i na ključni teren kao što su važni gradovi ili druge ljudske ili prirodne strukture u prostoru na kojem se odvijaju taktičke aktivnosti. Pri tome stratešku važnost određenog terena ili grada moramo promatrati u njegovom međuodnosu s ishodom i ciljevima rata. U Napoleonovom pohodu na Rusiju vjerojatno nitko ne bi osporio važnost Moskve kao „strateškog“ grada. Međutim kako je Napoleonovo zauzimanje Moskve doista utjecalo na konačan ishod tog rata? Stoga česta klasifikacija hrvatskih vojnih operacija u BiH nakon operacije Oluja, a to su protunapad na Derala, operacija Maestral-2 i operacija Južni potez, kao „strateških napadnih vojnih operacija“ utemeljenje takvog naziva crpi uglavnom u veličini snaga i prostora na kojem su se izvodile, a ne njihovim strateškim ciljevima. Činjenica je da su sve navedene operacije, gledajući ih izolirano, bile prvobitno planirane isključivo kao poboljšanje taktičkih pozicija Hrvatskih snaga. Kako god dodavani pridjevi „strateška“ kada se raščlane planski ciljevi primjerice operacije Maestral-2, njihov opis je isključivo taktički. (Usp. Ademi, 2021, pp. 382-383). Redukcionističkim pogledom na izolirano promatranje pojedinih operacija, bez sagledavanja cjeline kampanje kao niza operacija, često se ispusti i sagledavanje cjelovite strategije uporabe Hrvatskih snaga u BiH.

Operacija Una je pokrenuta s ciljem poboljšanja taktičkih pozicija u dolini Une i odbacivanje prijetnje gradovima Sisku, Petrinji i Kutini s tog područja. Drugi cilj odnosno ograničenje operacije samo na zauzimanje Unske pruge postavio je predsjednik Tuđman osobno. Međutim, uklapanje operacije Una u širu strategiju prema BiH bilo je predmet prijepora i različitih tumačenja posebno među generalima i admiralima HV-a.

U suvremenoj demokraciji politika pokreće i zaustavlja vojsku. Pobjeda u ratu je zasluga politike, a pobjeda u bitki zasluga vojske. Isto se odnosi i na neuspjeh. Zato bi raščlambom završnice Domovinskog rata i vojnih operacija u Hrvatskoj i BiH nepravedno bilo suditi o političkim odlukama za pokretanje pogibeljnih vojnih operacija bez uvažavanja svih čimbenika koji na tu odluku utjecali. Rat kao nastavak politike dodatkom drugih sredstava, a ne nastavak politike drugim sredstvima, podrazumijeva stalnu interakciju politike i vojske i nakon otpočinjanja vojnih operacija. Operacija Una je bila puki nastavak politike drugim sredstvima, u kojoj politički ciljevi nisu bili ni jasno artikulirani, ni jednako shvaćeni, a ni istovjetno komunicirani kroz de facto dvije različite „grane“ lanca operativnog zapovijedanja Hrvatskom vojskom. Jedna grana je od predsjednika Tuđmana i ministra Šuška išla preko Glavnog stožera HV-a, na čijem je čelu bio general Zvonimir Červenko, a druga preko Zapovjedništva Hrvatskih snaga u BiH pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine. Te dvije grane u operativnom lancu zapovijedanja ne mogu i ne smiju se promatrati kao vojsci uvijek blasfemično dvojno zapovijedanje. Naime, operativne zadaće i u jednoj i u drugoj „grani“ dolazile su s vrha lanca zapovijedanja uvijek od jedne osobe što i jest bit jedinstva zapovijedanja u kojem jedna vojna osoba prima zadaće isključivo od jedne osobe.

Iako formalno nadređen Zapovjedništvu ZP-a Split, GSHV nije imao nikakav veći utjecaj na pokretanje i zaustavljanje vojnih operacija Hrvatskih snaga u BiH koje su se odvijale nakon operacije Oluja. U rujnu i listopadu 1995. godine, pri uporabi oružanih snaga odnosno izvođenju vojnih operacija, GSHV i Zapovjedništvo Hrvatskih snaga u praksi su stavljeni na jednaku hijerarhijsku razinu. Pokušaje većeg uključivanja načelnika GSHV-a, generala Červenka u odlučivanje o iniciranju i izvođenju operacija u BiH sprječavala je nadređenost i dominantna uloga ministra obrane Gojka Šuška, koji je politički usmjeravao i koordinirao sve zajedničke operacije Hrvatskih snaga i ARBiH-a.

U institucionalnom odnosno administrativnom lancu zapovijedanja GSHV jest bio nadređen Zapovjedništvu ZP-a Split, ali je u praksi imao vrlo sužene operativne nadležnosti nad glavnim operativnim zapovjedništvom u čijoj je ulozi bilo Zapovjedništvo Hrvatskih snaga. Iz današnje perspektive se Zapovjedništvo ZP-a Split može promatrati kao administrativno i teritorijalno zapovjedništvo, dok je njegovu operativnu funkciju izvršavalo privremeno formirano Zapovjedništvo Hrvatskih snaga. Operativni sustav zapovijedanja koji je izgradio general Gotovina s podređenim zapovjednicima OG-a, bio je znatno jednostavniji, protočniji i logičniji nego u dijelu lanca zapovijedanja koji je išao preko GSHV-a. Za razliku od ZP-a Split, u odnosu prema drugim zbornim područjima, GSHV je bio još jedna dodatna hijerarhijska razina s prilično zamagljenim funkcijama operativnog zapovijedanja. Mišljenje generala Vrbanca da je admiral Domazet-Lošo, koji je iz GSHV-a bio privremeno izmješten u Zapovjedništvo Hrvatskih snaga, u to vrijeme bio jedini časnik iz GSHV-a koji je upoznat u cjelini s globalnim planom napredovanja u BiH (Vrbanac, 2023-2024) bilo je temelj njegova uvjerenja da se operacija prelaska Une i Save uklapa u globalni plan operacija HV-a u BiH, ali i pokazuje da su između GSHV-a i Zapovjedništva ZP-a Split postojale različite koncepcije ili uvjerenja o smjeru daljnjeg odvijanja operacija u BiH.

Posjet predsjednika Franje Tuđmana, predsjednika Vlade Nikice Valentića i ministra obrane Gojka Šuška 2. operativnom timu Stožernog operativnog centra GSHV-a za vrijeme provedbe operacije Oluja. Uz njih sjede načelnik GSHV-a general zbora Zvonimir Červenko i načelnik Operativne uprave GSHV-a, general-bojnik Vinko Vrbanac. Sve do unazad nekoliko godina, Operativna uprava GSHV-a bila je pokretač i „strojarnica“ Oružanih snaga s izuzetno jakom ulogom njezinog načelnika u svim važnijim procesima u Hrvatskoj vojsci. (Fotografiju ustupio umirovljeni general  Vinko Vrbanac).

Da su u vrijeme operacije Una postojale dvije grane lanca zapovijedanja svjedoče general Ademi i admiral Domazet-Lošo. Oni u svojim knjigama pišu o operaciji Una kao operaciji koju je pokrenuo GSHV (Domazet-Lošo, 2010, p. 389) ili koju je izveo GSHV (Ademi, 2021, p. 400) kao da se radi o nekom drugom, hijerarhijski istovjetnom, a ne nadređenom tijelu, praktički potpuno odvojenom od Zapovjedništva Hrvatskih snaga u BiH. Pošto se čitatelj sada već s pravom može zapitati ukoliko se radilo o dvije različite grane operativnog zapovijedanja, kakve veze Zapovjedništvo Hrvatskih snaga generala Gotovine ima s provedbom operacije Una? Odgovor se nalazi u općoj vojnoj strategiji odnosno uklapanju operacije Una u globalni plan napredovanja u BiH i s tim neizbježno pitanje stvarnih namjera predsjednika Tuđmana za poduzimanje šire operacije za zauzimanje Banje Luke, odnosno pitanje je li zauzimanje Banje Luke doista bio cilj operacija u BiH kako iznosi general Mareković? (Udruga 2. gbr Gromovi, 2015, p. Mareković)

Predsjednik Tuđman kao kreator hrvatske strategije, u vrijeme poduzimanja operacije Una više nije imao interes u zauzimanju područja koje bi potom dao pod kontrolu bošnjačkim snagama. I sam je u više navrata vršio pritisak na predsjednika Izetbegovića za obustavu bošnjačkih operacija koje bi mogle biti usmjerene prema Banjoj Luci, odbijajući pri tome pod bošnjačku kontrolu prepustiti gradove koje su zauzele Hrvatske snage. Ne manje važno je i njegovo glavno strateško usmjerenje na rješavanje pitanja okupiranog hrvatskog Podunavlja – ili pregovorima ili vojnom silom. Zbog toga je odobravao samo taktičke pomake kojima bi učvrstio hrvatske pozicije.

Nedvojbeno je i da su američki poticaji imali važnu ulogu u tijeku operacija Hrvatskih snaga u BiH. Američki predstavnici su u više navrata iznosili prijedloge za zauzimanje Prijedora i Sanskog Mosta, ali i za učvršćenje koridora Bihać – Jajce. Takvi američki prijedlozi su dijelom i ostvareni na terenu, ali se oni ne mogu uzeti kao razlog pokretanja operacije Una, a još manje njezino navodno uklapanje u operacije za zauzimanje Banje Luke.

U Bismarckovoj tvrdnji da je politika „umijeće mogućeg“, ali i tvrdnji Galbraitha starijeg da je politika „biranje između katastrofalnog i neugodnog“ treba sagledavati tadašnje odluke predsjednika Tuđmana koji je u tom periodu uspostavio jasne političke ciljeve i pokušao staviti sve pothvate Hrvatske vojske u potpuni sklad s političkim ciljevima. Stav SAD-a odnosno američko protivljenje i prave diplomatske uzbune koje su stvarane i na najmanju naznaku poduzimanja operacije usmjerene prema Banjoj Luci, uzrokovao je da se predsjednik Tuđman potpuno razumno priklonio politici koja je bila umijeće mogućeg i odustao od njezinog zauzimanja. Ideja o provedbi operacije Una i njezina osnovna zamisao nastale su neovisno o američkim poticajima za zauzimanje Prijedora i Sanskog Mosta od strane hrvatskih i bošnjačkih snaga.

Nedvojbeno je i da je predsjednik Tuđman ranije predložio zauzimanje Banje Luke američkim diplomatima, što su oni odbili i što je on bezuvjetno prihvatio. On je vjerojatno sve do smrti zadržao stav da područje Banje Luke i zapadne Bosne civilizacijski pripada Zapadu (Galbraith, 2023). Takav stav je komunicirao i s američkim diplomatima pokušavajući im prenijeti šire geopolitičko viđenje granica među civilizacijama, pa čak i budućnost odnosa Europe i Rusije, a što su oni dosta uskogrudno tumačili kao njegovu namjeru povlačenja stvarnih granica, odnosno zauzimanja Banje Luke vojnom silom.

S druge strane, među hrvatskim generalima i admiralima, prevladavalo je mišljenje da je Banja Luka konačni cilj hrvatskih operacija u BiH, pa tako i operacije Una. O tome svjedoče i general Ademi u svojim memoarima, ali i prijedlog generala Gotovine upućen ministru Šušku 18. rujna 1995. godine u kojem se predlaže upravo poduzimanje takve operacije s uvođenjem 1. gbr Tigrovi i 2. gbr Gromovi sa sjevera iz pravca Bosanske Gradiške (Zapovjednik ZP Split, 1995). I general Mareković, zapovjednik ZP-a Zagreb iznosi da je „glavni problem bila Banja Luka, jer je ona bila cilj hrvatskih snaga“ (Udruga 2. gbr Gromovi, 2015, p. Mareković) Upravo iz tog stajališta general Mareković crpi mišljenje da operacija Una „nekome nije politički odgovarala“, da je to razlog zašto je ona navodno zaustavljena od strane politike, odnosno zbog američkih pritisaka i to u trenutku „kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci.“ (Mareković, 2006) Međutim, zauzimanje Banje Luke bi značilo i potpuni poraz Republike Srpske, ali i ulazak predsjednika Tuđmana u diplomatski sukob sa SAD-om i vjerojatni gubitak američke potpore u rješavanju pitanja hrvatskog Podunavlja. S druge strane, američki diplomati su također znali da bez predsjednika Tuđmana nema rješenja problema BiH. Iako su američki diplomati na terenu, ponajprije Holbrooke i Galbraith poticali ofenzivu hrvatskih i bošnjačkih snaga, za razliku od službenog stava SAD-a, apsolutno protivljenje zauzimanju Banje Luke bio je zajednička američka „crvena crta“ koju je prihvatio i predsjednik Tuđman.

Između hrvatskih generala na terenu koji su prema svemu sudeći dijelili uvjerenje da su operacije u BiH izvođene kao dio šire kampanje za zauzimanje Banje Luke i predsjednika Tuđmana koji je od te ideje odustao zbog američkog protivljenja, stajao je ministar obrane Gojko Šušak. Njegov stav o zauzimanju ili nezauzimanju Banje Luke još uvijek se ne može jasno definirati. Prema Marijanu, Holbrooke je držao da ministar Šušak želi zauzeti i Banju Luku (Marijan, 2016, p. 380). I prema Ademiju, ministar Šušak je s generalima komunicirao retorikom koja ih je držala u takvom uvjerenju, pa čak i iznosio tvrdnje da Amerikanci „inzistiraju“ na poduzimanju operacija prema Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci“ (Ademi, 2021, pp. 429-430) što je bilo malo vjerojatno. Činjenica je i da politički stavovi i ograničenja predsjednika Tuđmana nisu dobro komunicirani s vojskom i da je on zbog toga na sastancima u više navrata iznosio značajne primjedbe i upozorenja na dosljednosti u provedbi državne politike. Kakav je doista stav o zauzimanju Banje Luke imao ministar Šušak i kako je predsjednikove smjernice komunicirao s generalima ostaje na povjesničarima za neko drugo istraživanje.

Desant snaga HV-a preko rijeke Une kod naselja Tunjica, Bosanski Novi, 18. rujna 1995. godine. (Video zapis u posjedu autora, nepoznat autor)

I Galbraithov stav o predsjedniku Tuđmanu kao izvrsnom strategu, te ranije odbacivanje prijedloga ministara Šuška i Granića za pokretanje ograničene operacije za stvaranje koridora prema Bihaću 1994. godine govore da je predsjednik Tuđman, protivno slici stvorenoj u javnosti, bio vrlo oprezan i suzdržan kada je u pitanju uporaba vojne sile. Neki njegovi bliži suradnici iznosili su i tvrdnje da je vrlo emocionalno reagirao na vijesti o pogibijama hrvatskih vojnika. Raščlambom transkripta razgovora s dužnosnicima, a koji se odnose na pripremu za pokretanje operacija Bljesak-1 i Oluja, vidljiva je težnja predsjednika Tuđmana za donošenje potpuno informirane odluke o uporabi vojske. Stoga je malo vjerojatno da bi u kraćem razgovoru s ministrom Šuškom, između brojnih protokolarnih i diplomatskih obaveza, predsjednik Tuđman odobrio operaciju Una kao operaciju usmjerenu prema Banjoj Luci.

Zauzimanje grada veličine Banje Luke jednostavno nije odluka koju bi predsjednik Tuđman donio u jednom danu i ona je odobrena isključivo kao operacija za poboljšanje taktičkih pozicija i zauzimanje Unske pruge. Ono što je sigurno je da su tako definirani ciljevi operacije Una bili loše komunicirani u vojnim strukturama, zbog čega je i general Červenko bio s pravom nezadovoljan. Ono s čim je također bio nezadovoljan je i njegova česta isključenost iz odlučivanja o budućim operacijama Hrvatske vojske u BiH, zbog zasebne grane u lancu zapovijedanja koja je od ministra Šuška išla izravno na zapovjednika ZP-a Split, generala Gotovinu. Zbog toga je on s pravom dvojio je li operacija Una usmjerena prema Banjoj Luci, je li dio veće operacije s uključenjem snaga ZP-a Split s juga i je li njezina svrha sprječavanje ARBiH-a u izbijanju na rijeku Savu? Činjenica je i dok su Gromovi već uspješno prešli Unu da se u Predsjedničkim dvorima još uvijek vodila rasprava koji je stvarni cilj operacije Una.

Načelnik GSHV-a je protivno čestim tvrdnjama bio upoznat s pokretanjem operacije Una i njezinim političkim odobrenjem koje je general Vrbanac dobio od ministra obrane. U tom smislu, operacija Una nikako se ne može nazvati „samovoljnim vojnim pothvatom“. I kvalifikacija prekoračenja ovlasti pripisana generalu Vrbancu zbog čina potpisivanja Direktive Una je vrlo upitna. Ostat će naime otvoreno pitanje, ukoliko je general Vrbanac doista potpisivanjem direktive za operaciju Una u ime načelnika GSHV-a prekoračio svoje ovlasti, zašto operacija nije obustavljena već na samom početku?

Za pokretanje operacije ključni razlog su bile povoljne obavještajne procjene na strateškoj razini. Hrvatski obavještajci na strateškoj razini su planere operacije Una pothranili povoljnim obavještajnim zaključcima temeljenim uglavnom na stanju u 2. KK VRS-a, smatrajući da je isto stanje na svim razinama VRS-a. O stvarnoj snazi VRS-a u Pounju obavještajci ZP-a Zagreb i ZP-a Bjelovar imali su sasvim drugačije prosudbe u odnosu prema Obavještajnoj upravi GSHV-a. Na taktičkoj razini to je rezultiralo činjenicom da su snage HV-a umjesto na predviđene snage jedne bojne u stvarnosti udarale na cijele brigade. Usprkos tome, na taktičkoj razini je HV u prvoj fazi operacije potpuno iznenadio snage VRS-a. Međutim, to iznenađenje nije kapitalizirano pothranjivanjem snaga u mostobranima, koje je bilo izuzetno sporo i nedovoljno. Brzina rijeka Une i Save i nemogućnost uspostave skelskih i mosnih mjesta prijelaza za uvođenje teže borbene tehnike, kroničan manjak i neispravnost desantnih čamaca, zajedno s gubicima HV-a utjecali su na konačni neuspjeh operacije. Upravo raspoloživost i ispravnost desantnih čamaca pokazali su se kao kritična ranjivost HV-a. To pokazuje da neuspjehu operacije Una nije doprinijelo samo podcjenjivanje neprijatelja, nego i precjenjivanje vlastitih snaga. Kako informacijama o neprijatelju ni jedna vojska nikad ne može raspolagati u potpunosti, ono što nikad ne smije dopustiti je nepoznavanje vlastitih sposobnosti ili ignoriranje činjenica. Granica između samopouzdanja i pretjeranog samopouzdanja je fina, ali njezino prelaženje može biti kobno za nečiju percepciju stvarnosti. Krajnja tragedija leži u činjenici da vojni zapovjednik pojedinac obično ne zna kad je ta granica prijeđena.

Jedno od čestih pitanja s hrvatske strane jest tko je kriv za neuspjeh operacije Una i pogibiju 50 hrvatskih vojnika? Takva pitanja uglavnom proističu iz kulture gotovo dogmatskog imperativa krivnje te traženja neizbježnog i neodložnog sankcioniranja pogreški i posljedica umjesto učenja iz njih. Pri tome se pogreškom olako naziva sve što imalo odstupa od uobičajenosti i prosječnosti. U završnici Domovinskog rata hrvatske vojne pobjede su postale uobičajenost. Operacija Una je odstupanje od te uobičajenosti i zbog njezinog neuspjeha ona je bila nepravedno gurnuta u zakutke suvremene hrvatske historiografije. Zapisi o njoj su često obilježeni stigmatiziranjem i međusobnim prozivanjem pojedinaca za neuspjeh bez sagledavanja i objašnjavanja dubljih razloga neuspjeha.

Ophodni brod “Slavonac” (OB-91) u potpori desanta snaga HV-a kod Donje Gradine 19. rujna. Fotografija je nastala neposredno nakon nailaska PTS-a (amfibija) na minu na mjestu iskrcaja kod spomen-obilježja „Topola užasa“. (Foto Željko Gašparović)

Objašnjavanje vojnog neuspjeha i poraza u bitki i općenito se u svjetskoj literaturi uglavnom pojednostavljeno svodi na vrlo atraktivnu, ali i obmanjujuću ideju, da je nekompetencija ili čak neinteligencija samo jedne visokopozicionirane osobe, najčešće zapovjednika, glavni uzrok poraza (Cohen & Gooch, 1990) jer je upravo zapovjednik taj koji je odgovoran za sve što se dogodi. Vojska je visoko autoritaran sustav u koji se uglavnom ulazi s dna zapovjedne piramide i postupno napreduje. Za razliku od civilnih sustava u kojima je moguć ulazak na bilo kojem dijelu hijerarhijske strukture, broj stepenica koje visokopozicionirani zapovjednik mora proći u hijerarhiji, uglavnom smanjuje vjerojatnost da će se na visokim pozicijama naći nekompetentni ili čak neinteligentni ljudi. Pri tome se može identificirati nekoliko protuargumenta toj tvrdnji.

Jedan od njih je da su u vrijeme Domovinskog rata i stvaranja Hrvatske vojske napredovali i časnici koji su preskakali veliki broj hijerarhijskih stepenica na putu prema vrhu. Činjenica je to koja se ne može poreći. Međutim, kada su u pitanju ključni sudionici operacije Una, ni za jednog od njih se ne može reći da se radilo o nekompetentnom ili neinteligentnom časniku, neprikladnom za dužnost koju je obnašao, nego upravo suprotno. Neslaganje s određenim odlukama ne znači nužno da su te odluke loše ili nekompetentne. To se prije svih odnosi na generale Vrbanca, Marekovića i Džanka. Jedini kažnjeni časnik, general Vinko Vrbanac, stegovno je kažnjen zbog „postupanja protivno vojnim propisima i nanošenja štete ugledu oružanih snaga“. Iz uobičajeno birokratiziranog obrazloženja stegovne kazne vidljivo je težište na „propisima“ i „ugledu“. Međutim, ugled oružanih snaga nije svrha ulaska u bitku. Nitko ne pokreće vojnu operaciju bez uvjerenja da će pobijediti. Pobjede u bitkama doprinose ugledu oružanih snaga, ali ugled nije njihova svrha. Slanje ljudi u borbu u kojoj mnogi mogu poginuti razlikuje časnike kao menadžere nasilja, od menadžera u bilo kojoj drugoj profesiji. Distanciranost visokih časnika od borbe u kojoj prema nekim tvrdnjama treba više moralne hrabrosti za davanje otkaza simpatičnoj podređenoj osobi koju poznajemo, nego prihvatiti smrt vojske onih koje ne poznajemo (Dixon, 2016, p. 441) također bi bila stigmatizirajuća tvrdnja. Generali Vrbanac, Mareković i Džanko nisu bili distancirani od borbe i svojih vojnika ni u operaciji Una, niti u ranijim ratnim operacijama. Štoviše, u vrijeme operacije Una osobno su bili nazočni, vodili, donosili odluke i izdavali zadaće na samim desantnim mjestima prijelaza, pri tome i osobno izloženi neprijateljskoj vatri. General Vrbanac je imao zapaženu karijeru još od svog sudjelovanja u bitci za Vukovar, u operacijama u Bosanskoj Posavini, preko operacija Ljeto-95 i Oluja, sve do operacije Una i u njoj se teško može pronaći odluka u čijoj je pozadini nekompetencija. U pozadini nekih spornih odluka vjerojatnije je da se radilo o neinformiranosti na kojima su temeljene ili propustima koji su proizlazili iz nedovoljno čvrstog lanca zapovijedanja s brojnim preklapanjima nadležnosti i različitim crtama informiranja.

Drugi protuargument tvrdnji da neuspjeh operacije Una nije posljedica nekompetencije može se opisati kao pojava da sposobnost na jednoj razini zapovijedanja ne znači nužno i sposobnost na višoj razini. Doista su u vojsci česti primjeri u kojima izvrstan zapovjednik satnije može postati potpuno nekompetentan zapovjednik bojne ili stožerni časnik u bojni ili brigadi jer je preuzeo dužnost veće složenosti na kojoj po prvi puta dobiva i veći stožer. Ni to nije bio slučaj u operaciji Una. Jedini viši zapovjednik koji je nedavno bio preuzeo dužnost bio je general Mareković, zapovjednik ZP-a Zagreb. Međutim, dolaskom na tu dužnost ubrzo je donio nekoliko odluka koje pokazuju da se radilo o zapovjedniku s autoritetom i inicijativom koji je svoje zapovjedništvo približio snagama stvaranjem IZM-a u Jodnom kod Siska, vrlo brzo „pohvatao konce“ i općenito se ne može pronaći ni jedna njegova odluka koja bi ukazivala na nekompetentnost ili nedoraslost poziciji zapovjednika ZP-a. Njegova uloga u operacijama Bljesak-1 i Oluja još više argumentiraju tu tvrdnju. Međutim, nije samo talent vojnog zapovjednika presudan za uspjeh, nego i ratna sreća i situacija u kojoj se zatekne.

Napadačka kultura Hrvatske vojske tog vremena, a i danas, slavi poželjnost inicijative podređenih kada se nađu izolirani i suočeni s teškim odlukama. Da je operacija Una polučila uspjeh, danas bi se vojne raščlambe operacije vjerojatno svodile na veličanje pokazane inicijative i prepoznavanje pravog momenta za napad usprkos teškim uvjetima, ograničenim sredstvima na raspolaganju i najsloženijem obliku napadne operacije. Zato se umjesto traženja pojedinca odgovornog za neuspjeh potrebno usmjeriti na obilježja i ponašanje sustava koji su ti pojedinci stvorili, a koji je nadilazio obilježja pojedinaca i pojedinih elemenata tog sustava.

Razlozi neuspjeha kroz cijelu vojnu povijest poraza najčešće su daleko složeniji od jedne ili više loših odluka pojedinca. To ne znači da ih u operaciji Una nije bilo. Međutim, one se ne mogu svesti ni na psihološka, bihevioristička objašnjenja ponašanja zapovjednika stvaranjem „veselog braka psihologije i povijesti“, ali s mnoštvom rodbine koja taj brak ne prihvaća (Dixon, 2016). Povijest stvaraju ljudska bića i koji god drugi čimbenici doprinijeli vojnom neuspjehu, jedan od njih doista su umovi sudionika. Ono što je još važnije jest drugi čimbenik, a to je ponašanje sustava do kojeg su ti umovi doveli. Zato je potrebno shvatiti svrhu, strukturu, funkciju i procese koji su se odvijali u tadašnjem hrvatskom vojnom sustavu, ali i sustavu neprijatelja, jer su rat i bitka višerazumski sustavi u kojima se odvija sukob volja.

Rat je područje prepuno slučajnosti, prepun je različitih trenja nezamislivih onom tko nije iskusio rat (Clausewitz, 1997), a čiji ishodi ponekad kao u igri karata ovise o pukoj sreći. Pogibije vojnika i komadanje dijelova tijela najizravniji su sudar čovjeka s okrutnošću rata koji se uvijek događa na taktičkoj, izvršnoj razini i koji lako usmjere promatranje rata ili ratne operacije upravo na taj njegov najokrutniji dio. Iako se operacija Una najčešće povezuje upravo s velikim brojem poginulih i ranjenih usprkos neostvarenim ciljevima operacije, mrtvi nikad ne smiju biti mjerilo uspjeha i neuspjeha. Ako je broj poginulih mjerilo uspjeha ili neuspjeha to može biti prvi indikator izostanka strategije ili kreiranja strategije od zapovjednika desetina, vodova i satnija. Njihova zadaća je sasvim drugačija – voditi borbu koja doprinosi uspjehu strategije, a ne kreirati je. To zatim povlači drugo pitanje: je li onda operacija Una bila neuspjeh politike koja je kreirala strategiju ili neuspjeh vojske koja je planirala, pripremila i izvela operaciju Una?

Prirodna ljudska sklonost prebacivanju odgovornosti za neuspjeh često je obilježje odnosa vojske i politike suvremenog doba. Promatrajući operaciju Una kroz prizmu događanja, ne samo na taktičkoj, nego i na operativnoj i strateškoj razini rata, treba krenuti od pretpostavke da državna politika pobjeđuje i gubi u ratovima, dok vojska pobjeđuje ili gubi u bitkama i drugim vojnim operacijama. Premda je neuspjeh operacije Una često pripisivan političkim odlukama on je u svojoj osnovi bio kombinacija spleta okolnosti uvjetovanih maglom rata koja prati svaku uporabu vojne sile, pa tako i operaciju Una, te političke igre karata oko unutarnje raspodjele teritorija BiH koja je usmjeravala odvijanje svih operacija hrvatskih i bošnjačkih snaga, posebno nakon operacije Oluja. Posjedovanje određenog ključnog teritorija i svima prihvatljivo unutarnje razgraničenje bili su glavne točke prijepora zaraćenih strana u BiH.

U kratkoj povijesti demokratskih civilno-vojnih odnosa u Republici Hrvatskoj i nakon Domovinskog rata stvorena vojna organizacijska kultura koja priječi bilo kakvo upletanje vojske u političko odlučivanje primarni su razlozi nepostojanja formalnih i detaljnijih propisa o proceduri odlučivanja o uporabi HV-a koji se odvija na političkoj razini. Odluka o uporabi vojske za ostvarenje političkih ciljeva u demokratskom hrvatskom društvu nesporno uvijek politička i takva treba ostati. Međutim, njezina funkcija, forma i proces moraju biti jasno propisani i uspostavljeni, kako bi vojska dobila jasne i nedvojbene ciljeve i smjernice za svoje interne procese planiranja na operativnoj i taktičkoj razini ratovanja. Time bi se odstranila mogućnost različitog tumačenja političkih ciljeva zadanih vojsci, a kakvi su se dogodili tijekom planiranja i provedbe operacije Una. Vojno planiranje operacija, odnosno način i procedure uporabe HV-a moraju biti jasno i nedvojbeno propisani za cjelokupan lanac zapovijedanja od vrhovnog zapovjednika do zapovjednika desetine, posade ili tima.

Žrtva 50 hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika na neki način je i obvezujuća. Način i hrabrost kojom su Gromovi i Tigrovi te bojne skupine iz domobranskih pukovnija desantirale rijeke Unu i Savu, gotovo izravno na naseljena mjesta i s taktički inferiornih pozicija moraju na neki način biti zabilježeni i za povijest i za sumiranje iskustava iz Domovinskog rata. Stoga se i naučene lekcije sa strateške i operativne razine zapovijedanja ne smiju zapostaviti ili izostaviti iz stručne polemike. Svojom veličinom Hrvatska ne smije propustiti učenje i iz neuspjeha s tragičnim posljedicama kao što je bila operacija Una.

Operacija Una nije bila neuspjeh pojedinca, nego neuspjeh tadašnjeg vojnog sustava. Njen neuspjeh je ne samo posljedica pretjerane samouvjerenosti i metodizmom opterećene taktike, nego i slabo artikulirane ili slabo komunicirane strategije s dvojbeno definiranim ciljevima. On je posljedica i očiglednih problema u definiranju međuodnosa i tijeka informacija preko ad hoc uspostavljene operativne razine zapovijedanja. Svemu tome treba dodati i neizbježnu maglu rata u kojoj je malo vjerojatno, ali još uvijek moguće da skupina ratom prekaljenih boraca izbije na potpuno izložen i nezaštićen položaj ili jedna jedina granata od nekoliko tisuća njih osujeti prebacivanje cijele jedne borbene skupine.

Neki drugačiji zaključci o događajima iz operacije Una koji su zaživjeli gotovo kao općepoznati, bez propitivanja, tabuizacijom i potiskivanjem iz kolektivnog sjećanja, s vremenom su postali dio općeg društvenog narativa po kojem neuspjeh nije poželjno spominjati. Takvim pristupom odbačene su i brojne naučene lekcije: od važnosti postojanja političke procedure načina uporabe sile na strateškoj razini, do načina raščlambe terena, neprijatelja, naših snaga i vremena na taktičkoj razini. Iako vojni stručni rad treba biti slobodan od emocija, način, spremnost i hrabrost na koji su Tigrovi i Gromovi, te bojne skupine iz domobranskih pukovnija, izvršavale svoje zapovijedi desantiranjem preko rijeka Une i Save, izravno na naseljena mjesta i s taktički potpuno inferiornih pozicija, te njihove pogibije u neposrednoj, bliskoj borbi s neprijateljem, mora na neki način biti sačuvan kao lekcija za vođenje i razvoj hrvatskih vođa na najnižim razinama zapovijedanja, ali i za daljnje istraživanje Domovinskog rata. On se nije sastojao samo od pobjeda, nego i od izgubljenih pobjeda.

Zaključak iz knjige „OPERACIJA ‘UNA’ – Igra karata i magla rata na Uni i Savi u rujnu 1995. godine“, autora Tomislava Kovačića, u nakladi Despot infinitusa.

OPERACIJA “UNA” – Igra karata i magla rata na Uni i Savi u rujnu 1995. godine

Komentari su zatvoreni.