23. travnja 2024. | 605 prikaza.

ĐURO ČANIĆ – Hrvatski general, junak, vojskovođa,  domoljub, vojni pisac i mecena

U zagrebačkoj gradskoj četvrti Črnomerec, u blizini Trga dr. Franje Tuđmana nalazi se nevelika ulica Gjure Čanića. Vjerojatno vrlo malo njenih stanovnika zna da se njihova ulica zove po hrvatskom generalu, junaku, vojskovođi, domoljubu, vojnom piscu i meceni Đuri Čaniću. General Đuro Čanić jedan je od mnogobrojnih hrvatskih generala vojske Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije koji dokazuju da nisu bili samo „crno-žuti generali“, isključivo odani kralju i Monarhiji, već su imali izrazito razvijene domoljubne osjećaje prema svojoj hrvatskoj domovini i njoj su ostali do kraja vjerni, bez obzira na posljedice. On je jedan od reprezentativnih primjera čovjeka koji se uvijek pitao što još može učiniti za svoju domovinu, ma koliko to utjecalo na njegovu časničku karijeru. Kada je napustio ovaj svijet sav svoj tada golemi imetak oporučno je ostavio hrvatskim kulturno-prosvjetnim ustanovama i time još jednom potvrdio svoje domoljublje.

Đuro Čanić, 1901., Dom i sviet. (Wikimedia Commons)

ČANIĆ, Đuro (Gjuro, Juraj), koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Čanić Georg, rođen je 12. veljače 1849. u Kaniži Gospićkoj. Potječe iz činovničke obitelji. Vojnu karijeru započeo je u Tehničkoj vojnoj akademiji, smjer inženjerija u Beču, koju je završio 30. kolovoza 1870., kada je promaknut u čin poručnika i raspoređen u 1. inženjerijsku pukovniju u Beču. U toj postrojbi 1. svibnja 1872. promaknut je u čin natporučnika. U tom činu je tijekom 1875. u vojnom časopisu „Der Kamerad“ objavljivao vojno-stručne članke na temu izobrazbe pripadnika inženjerijskih postrojbi austro-ugarske vojske. Budući da se posebice isticao među kolegama upućen je u Ratnu školu u Beču, koju je završio u rujnu 1876. Po završetku školovanja kao perspektivni časnik 1. listopada 1876. dodijeljen je Glavnom stožeru austro-ugarske vojske. U čin satnika promaknut je 1. svibnja 1878., nakon čega je upućen u stožer 33. pješačke divizije u Komáromu (Mađarska) na dužnost stožernog časnika. U tom činu posebice se istaknuo prigodom zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878.). Za iskazanu hrabrost i vojno umijeće u operacijama prigodom zaposjedanja Bosne i Hercegovine odlikovan je Zlatnom medaljom za hrabrost. Nakon toga, slijedeće godine upućen je u VII. hrvatsko-slavonsko domobransko okružno  zapovjedništvo u Zagrebu, na ustrojbeno mjesto stožernog časnika. Kao satnik pod karijernim vođenjem Glavnog stožera austro-ugarske vojske, 11. lipnja 1881. imenovan je za predstavnika austro-ugarske vojske u sastav Međunarodnoga vojnog povjerenstva za definiranje tursko-grčke granice.

Zlatna medalja za hrabrost. (Wikimedia Commons)

Kao priznanje za izvrsno obnašanje dotadašnjih dužnosti 17. siječnja 1882. odlikovan je Križem za vojne zasluge. Za uspješno provedenu međunarodnu vojnu suradnju s talijanskom vojskom 11. srpnja 1882. odlikovan je talijanskim Viteškim križem Reda svetih Mauricija i Lazara. Nakon toga imenovan je za privremenog načelnika stožera 18. pješačke divizije u Pragu. Na toj dužnosti 1. svibnja 1886. promaknut je u čin bojnika. Iduće godine premješten je na dužnost stožernog časnika u Ministarstvo rata u Beču. Nakon toga imenovan je za načelnika stožera 24. pješačke divizije u Krakovu (Poljska). Na toj dužnosti 1. svibnja 1889. promaknut je u čin pukovnika. Kao djelatnik dodijeljen Glavnom stožeru austro-ugarske vojske 1. travnja 1890. upućen je na trupnu dužnost zapovjednika bojne u 53. pješačkoj pukovniji u Zagrebu. Tijekom 1891. imenovan je za načelnika stožera 6. korpusa u Košicama (Slovačka). Na toj dužnosti 1. studenog 1891. promaknut je u čin brigadira. U tom činu 1. studenog 1893. premješten je u 40. pješačku pukovniju u Rzeszówu (Poljska), a 1. svibnja 1894. imenovan za zapovjednika 90. pješačke pukovnije u Jarosławu (Poljska). Nakon toga  imenovan je za zapovjednika 72. pješačke pukovnije u Bratislavi (Slovačka). Dana 15. travnja 1897. preveden je u aktivnu službu Hrvatsko-slavonskog kraljevskog domobranstava i imenovan za zapovjednika 83. domobranske pješačke brigade u Zagrebu. Zbog uspješnog obnašanja te dužnosti 1. studenog 1897. promaknut je u čin General-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala). U tom činu 10. veljače 1901. imenovan je za zapovjednika VII. hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja u Zagrebu, naslijedivši na toj dužnosti dotadašnjeg zapovjednika hrvatskog generala Josipa Bacha. Već tijekom iste godine, na toj dužnosti 1. studenog 1901. promaknut je u čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika).

Za vrijeme svog zapovijedanja hrvatskim domobranstvom uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise (na svečanim kapama časnici su nosili natpis „Za kralja i domovinu“). Svim časnicima je zapovjedio govoriti hrvatskim jezikom, čime je onemogućio ulazak časnika Mađara u hrvatsko domobranstvo. Uveo je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika. Zbog takvog djelovanja u hrvatskom domobranstvu te izdašnog pomaganja hrvatskih kulturno-prosvjetnih ustanova (istarske „Družbe Svetih Ćirila i Metoda“, „Matice hrvatske“ i „Hrvatskoga narodnog kazališta“, kojima je i oporučno ostavio sav svoj imetak i to tada golemu svotu veću od 50.000 kruna) uživao je velik ugled među pučanstvom. S dužnosti zapovjednika VII. hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja uklonjen je umirovljenjem 1. kolovoza 1903., jer je odbio zamolbu hrvatskog bana Khuena Héderváryja da s domobranskim postrojbama pomogne gušenje demonstracija tijekom protumađarskoga narodnog pokreta u Zagrebu.

Talijanski Viteški križ Reda svetih Mauricija i Lazara. (Wikimedia Commons)

Nakon umirovljenja živio je u Beču, gdje se istaknuo kao vojni pisac. Godine 1905. je o svojim je vojno-organizacijskim iskustvima po pitanju izobrazbe pješaka na njemačkom jeziku objavio knjigu Gedanken über die Ausbildung der Infanterie (Misli o izobrazbi pješaštva), koja je izazvala znatnu pozornost najviših austro-ugarskih vojnih krugova. Budući da se intenzivno bavio znanstveno-istraživačkim radom, bio je član Kluba znanstvenika u Beču. Za vrijeme službovanja u Zagrebu bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskoga planinarskog društva u Zagrebu. Osim spomenutim odličjima bio je odlikovan i Medaljom za vojne zasluge na crvenoj traci, Ratnom medaljom, Časničkim križem za zasluge III. klase, Jubilarnim križem i Jubilarnom medaljom. Umro je 2. siječnja 1911. u Beču. Uz vojne počasti pokopan je na Središnjem groblju u Beču. Nakon njegove smrti u hrvatskom tisku je stajalo (u izvornom obliku): „Poslije Jelačića malo je koji general bio tako popularan kao Čanić, ne samo u za­jedničkoj vojsci i kasnije u hrvatskom domobranstvu, nego i po svoj Hrvatskoj medju narodom i inteligencijom.

U vojničkim krugovima uživao je glas vrstnog zapovjednika i vojskovodje, što je najbolje posvjedočio za vrieme velikih car­skih vojnih vježba kod Dolnjeg Miholjca, kadno je sa svojim četama, koje je par godina kasnije kod slične zgode sam priestolonasljednik prozvao „djavolskom divizijom“, hametom potukao i u bieg natje­rao skoro cieli budimpeštanski vojni zbor. On je već tada, odgovarajući modernim zahtjevima vojske, polahko uvadjao mnoge i mnoge reforme goneći nesmiljeno iz domobranskih redova sve one kojekakve bezsmislene, ali za momčad tako mučne tričarije počamši od svjetlanja podplatnih čavlića do pravilnih i izravnanih „rojnih pruga“. Kao zapovjednik bio je strog, ali pravedan pa je osobitu brigu posvećivao momčadi, imenito valjanoj obskrbi i opremi vojnika u obće, a naročito za velikih je­senskih vježba. Družba sv. Cirila i Metoda bila je osobita njegova miljenica pa hrvatska mensa academica, društvo sv. Jeronima, „Matica Hrvatska“ i tolika druga hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva uživala su njegovu znatnu podporu, a nije nikada zaboravljao ni svoje uže domovine, kršne Like, a osobito Go­spića.

Oznaka na kapi časnika Kraljevskoga hrvatskog domobranstva s natpisom „Za kralja i domovinu“. (Wikimedia Commons)

General Čanić je sa znanjem i bez znanja javnosti podupirao i pomagao hr­vatskoj stvari, gdje je samo mogao. On je bio prvi, koji je izdao najstrože odredbe častnicima Magjarima, koji su bili premje­šteni k hrvatskim pukovnijama, da moraju za stanovito vrieme naučiti ne samo propisane hrvatske zapovjedi, nego i hrvatski jezik u obće pa da moraju nositi propi­sane hrvatske napise na svojim čakama „Za kralja i domovinu!“. Pokojni je Čanić osobito nastojao oko toga, da se naš narod oplemeni i prosvjetli pučkom knji­gom pa se u velike trsio oko suzbijanja analfabetizma u domobranstvu. Mnogi i mnogi domobranac sjećat će se još i da­nas, kako mu je general Čanić kupio ulaz­nicu za hrvatsko kazalište, koje mu je osobito bilo na srcu. Pisac ovih redaka živo se još sjeća ovog karakterističnog dogadjaja: Jedne večeri došao je general Čanić poslie predstave u tadašnji zagre­bački orfej, gdje su cieli dugi stol zapo­sjeli domobranski častnici. General Čanić pošao je ravno k tome stolu. Odzdravlja­jući častnicima zapitao ih je, smiešeći se, kako se zabavljaju i odmah dodao: „U kazalištu je ipak ljepše!“ Sutra dan sjali su se redovi po kazalištnom parquettu od domobranskih zlatnih gajtana. General Čanić odlikovao se osobito i svojim hrvatskim rodoljubljem. Bio je Hrvat kova Jelačićeva, Preradovićeva, Trnskoga i one divne legije slavnih hrvatskih časnika, kojima nije vojnička odora ni za čas stegnula srca. Slava narodnom dobrotvoru Gjuri Čaniću!“

U bečkom Muzeju prvog okruga, u drugoj prostoriji stalnog postava izložena je njegova generalska odora.

Tekst: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.