26. svibnja 2022. | 1950 prikaza.

Eugen Kvaternik bio je najdosljedniji borac za samostalnu Hrvatsku


Dana 8. listopada 2021. navršilo se 30 godina otkako je Hrvatska definitivno postala samostalna država odlukom Hrvatskog sabora o raskidu svih državnopravnih sveza s dotadašnjom Jugoslavijom, čime su konačno oživotvorene ideje generacija Hrvata i hrvatskih političara o svojoj vlastitoj državi koju su dotad onemogućavale nepovoljne unutarnje i vanjske okolnosti. Istog datuma, ali 120 godina ranije, 8. listopada 1871. kalendar bilježi drugi važan događaj u povijesti borbe Hrvata za svoju slobodu i samostalnost – početak Rakovičkog ustanka pod vodstvom Eugena Kvaternika, prve oružane pobune kojoj je glavni cilj bio stvaranje samostalne hrvatske države, koja je ugušena nakon tri dana, a njen vođa i najbliži suradnici ubijeni.

Stoljeće i pol kasnije ocjene o ovom neuspješnom pokušaju da se oružanim putem ostvari samostalna Hrvatska se razilaze: za jedne je to bila nepotrebna i loše pripremljena avantura u kojoj se pogrešno računalo na nezadovoljstvo stanovnika Vojne krajine njenim najavljenim ukidanjem, a potpuno zanemarila vojna i politička snaga Austro-Ugarske i izostanak ikakve potpore iz inozemstva. S druge strane, pokretanje oružane pobune protiv Austro-Ugarske, pa makar i neuspjele, bio je logičan završni politički potez Eugena Kvaternika, političara koji je cijeli svoj život posvetio ideji o slobodi i samostalnosti Hrvatske. Zajedno s Antom Starčevićem on je ideju o samostalnoj Hrvatskoj prvi i formulirao i javno objavio 1861., a prvi je za tu ideju dao i život, pokazavši time i svojim suvremenicima i budućim generacijama da je samostalna Hrvatska ideja i cilj za koje vrijedi žrtvovati i vlastiti život.

Svojim aktivizmom i spremnošću na žrtvu Kvaternik  se izdvaja od tadašnjih vodećih hrvatskih političara: Starčević je svoju političku aktivnost temeljio na svojim saborskim govorima, novinskim i publicističkim tekstovima, Ivan Mažuranić se posvetio izgradnji moderne države i njenih institucija, Josip Juraj Strossmayer razvoju prosvjete i kulture, a svi su se istodobno iscrpljivali u besplodnim saborskim polemikama i međustranačkim sukobima. Književnik August Cesarec, komunist, cijenio je Kvaternika kao revolucionara te je o njemu 1940. napisao dramu Sin domovine. Poštovao ga je kao „stalnog plivača protiv struje, borca do posljednjeg daha.“ Povjesničarka Mirjana Gross smatrala je da je Rakovički ustanak „jarko osvijetlio ono što je bilo najvrednije u pravaštvu, težnju za suverenošću i slobodom hrvatskog naroda.“, a za Kvaternika ustvrdila da „hrvatska historiografija XIX. stoljeća ne poznaje ličnost koja bi u političkoj borbi tako do kraja dosljedno zastupala hrvatsko pitanje.“

Eugen Kvaternik, portret, rad Stjepana Kovačevića (Wikimedia Commons)

Kvaternika se često smatra nastavljačem borbe Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana koja je također završila neuspjehom dva stoljeća ranije, 1671., no on je ipak živio u drugim okolnostima, u vrijeme stvaranja modernih nacija kada je u Europi postojao cijeli niz neriješenih nacionalnih pitanja, uglavnom u srednjoj i istočnoj Europi, čak i kod velikih naroda: Italija se ujedinila 1861., a Njemačka 1871. Mnogi političari bili su prognani iz svojih zemalja te su kao emigranti tražili potporu u inozemstvu, kovali planove za oslobođenje svojih zemalja, kao i za njihovo spajanje u veće federacije ili konfederacije kao jamaca sigurnosti od velikih sila polažući velike nade u Francusku i njenog cara Napoleona III. Poput svog strica Napoleona I. u prvoj politici 19. stoljeća i on je imao ambiciju napraviti novi poredak u Europi, što bi mnogim narodima otvorilo put u slobodu i samostalnost.

Među tim političarima emigrantima bio je i Eugen Kvaternik koji je u borbi za samostalnu Hrvatsku pokušao iskoristiti doista sve metode. Kao čovjek bio je duboko religiozan, sklon misticizmu, pa je neprestano vjerovao u Božju providnost koja će dovesti do samostalne Hrvatske. No osim Božje pomoći, računao je i na intervenciju europskih sila, a kad hrvatsko pitanje nije uspio internacionalizirati na koncu mu je preostalo jedino rješenje: osloniti se na vlastite snage i pokrenuti oružanu borbu, makar i neuspjelu. Tražeći saveznike u Europi Kvaternik je isticao važnost samostalne Hrvatske za rješavanje cjelokupnog istočnog pitanja te među prvima upozoravao na pogubnost velikosrpske politike i na zamke koje nosi jugoslavenska ideja. Isto tako, samostalnu Hrvatsku je vidio kao jedino rješenje njenih gospodarskih problema zapisavši: „Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti.”

Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 31. listopada 1825. Otac mu je bio Romuald Josip Kvaternik, profesor povijesti u gimnaziji i kasnije na Zagrebačkoj akademiji, ujedno i službeni povjesničar Kraljevine Hrvatske, pa je i njegov sin od malena bio očaran pričama o nekadašnjoj slavnoj hrvatskoj povijesti. Eugen Kvaternik rano je ostao bez majke Amalije, a budući da je kao dijete bio slabašan otac ga je poslao svom bratu Jurju koji je bio župnik u Gerovu kraj Čabra gdje je proveo četiri godine. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu od 1834. do 1839., a zatim do 1840. u Rijeci. Nakon mature najprije je studirao filozofiju u Zagrebu od 1840. do 1842., zatim teologiju u Senju do 1843. i Zagrebu do 1844., nakon toga je do 1846. studirao pravo i pedagogiju u Pešti te 1847. položio učiteljski ispit, a 1848. odvjetnički ispit . Tijekom revolucije 1848. bio je začasni pristav u Varaždinu i bio član varaždinskoga izaslanstva koje je vladaru u Beč nosilo Zahtijevanja naroda. Također je bio organizator protumađarskih aktivnosti u Slavoniji i službenik Banskog vijeća.

Krajem 1851. otvorio je odvjetnički ured u Brodu na Kupi, a iste se godine oženio Ružicom Homotarić s kojom nije imao djece. Nakon što mu je u ožujku 1857. zbog materijalnih problema i neslaganja s apsolutističkim režimom oduzeto pravo bavljenja odvjetništvom, odlazi u Rusiju želeći stupiti u diplomatsku službu putem koje bi Hrvatsku približio Rusiji te ostvario njenu samostalnost. U jesen je prihvatio rusko državljanstvo, no razočarao se ruskom politikom koja je, prema njemu, davala prednost pravoslavnima nad katolicima. S najavom pijemontsko-francuskoga saveza protiv Austrije otišao je u Italiju kako bi pred europskim državnicima otvorio hrvatsko pitanje. Nade je polagao u Napoleona III, čija je vanjska politika zagovarala nacionalno načelo nasuprot načelu legitimiteta, na kojem je počivala Habsburška monarhija. U Torinu se sastao s i pijemontskim premijerom Camilom Cavourom i objavio knjigu La Croatie et la confédération italienne (Hrvatska i talijanska konfederacija) kojom ističe povijesna prava temeljem kojih bi hrvatski narod trebao raskinuti ugovor s Habsburgovcima, obnoviti samostalnu hrvatsku državu i izabrati novog vladara.

Rakovicka pogibija (smrt Eugena Kvaternika), rad Otona Ivekovića (Wikimedia Commons)

Uz osudu austrijske vladavine u Hrvatskoj i mađarskih pretenzija, u knjizi u sastav hrvatske države uključuje sve zemlje između Jadrana, Dunava i Drine te Soče i Albanije, a sve stanovnike na tom području drži Hrvatima. Kvaternik se u studenom 1860. vratio u Hrvatsku i objavio knjigu Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone (Povijesno-diplomatski odnos između Kraljevine Hrvatske i ugarske krune sv. Stjepana), a na početku 1861. prvi svezak knjižice Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda. Oba je djela, prilagođena novim okolnostima i s osjećajem za međunarodnu politiku, uz povijesnu i geografsku argumentaciju, namijenio europskoj javnosti kako bi dokazao neutemeljenost tvrdnja o pripadnosti Kraljevine Hrvatske ugarskoj kruni.

Kvaternik je 1861. izabran za zastupnika kotara Ribnik i Vinodol u Hrvatskom saboru u kojem se udružio sa svojim prijateljem iz mladosti Antom Starčevićem s kojim stvara temelje buduće Stranke prava i daje svoj prijedlog budućih odnosa Hrvatske s Austrijom i Ugarskom. U govoru održanom 18. lipnja iznio je svoj politički program istaknuvši da hrvatski narod može „između robovanja Beču ili Pešti“ izabrati i treći, samostalan put. Predložio je izravne pregovore s kraljem, uređenje odnosa hrvatske države s Austrijom i obrambeni savez s Ugarskom. Kao preduvjet pregovora tražio je ostvarenje hrvatske cjelovitosti (povratak Dalmacije, Kotora, Dubrovnika, kvarnerskih otoka, Istre te pojedinih kotareva Kranjske i Štajerske). Takva suverena i cjelovita Hrvatska sklopila bi novi međudržavni ugovor s vladarom, koji se mora kruniti u Hrvatskoj kao hrvatski kralj i obvezati na zaštitu hrvatskih prava. Kvaternikov prijedlog poduprli su Starčević i zastupnik Petar Vrdoljak.

Početkom 1862. objavio je drugi svezak Političkih razmatranja u kojem zagovara strogo poštovanje hrvatskog državnog prava, ističući da pravaši jedini nastoje iskoristiti preokrete u Europi za postizanje viših hrvatskih interesa. U skladu s tim, odbacio je realnu uniju s Ugarskom, a Austriju upozorio da će propasti ako se ne reformira. Također je zaoštrio svoja gledišta o ideji jugoslavenstva i slavenstva općenito te o srpskom pitanju. Slogu između Hrvata i Srba vidio je jedino „ako ostanu unutar naravnih i historičnih granicah“, smatrajući Drinu istočnom granicom hrvatskog državnog prava, a postojanje Srba prihvaćao je u Srbiji i južnoj Ugarskoj. Narodni identitet nije priznavao ni Slovencima, držeći ih planinskim, alpskim ili noričkim Hrvatima. Zbog antidinastičkih stajališta bio je 1862. osuđen na mjesec dana zatvora, a 1863. objavio je spis Hrvatski glavničar u kojem iznosi shvaćanje da rješenje državnopravnih pitanja ovisi o materijalnim prilikama. Svjestan da domaće građanstvo ne može napredovati bez pomoći stranoga kapitala, želio je da se stvori i domaći kapital koji bi potaknuo gospodarski napredak te se zauzimao za osnivanje hrvatskog novčarskog i kreditnog zavoda.

U svibnju 1863. zbog istupa na zagrebačkoj Županijskoj skupštini Kvaternik je morao ponovo emigrirati. Važan događaj koji se u to doba odigravao u Europi bio je ustanak u Poljskoj protiv ruske vlasti koji je trajao od siječnja 1863. do kolovoza 1864., s kojim je simpatizirao i Napoleon III. Kvaternik je postao agent poljske revolucionarne vlade i započeo pripreme radi podizanja ustanka u Hrvatskoj. Međutim, slom poljskog ustanka u kolovozu 1864. osujetio je te planove i Kvaternik se 1867. vratio u Hrvatsku. Iduće je godine objavio raspravu Istočno pitanje i Hrvati, kojom je hrvatski narod htio upozoriti na dužnost uključivanja u rješavanje istočnoga pitanja. Krajem 1869. zatražio je dozvolu  za otvaranje odvjetničke pisarnice, a u suradnji s Vjekoslavom Bachom pokreće i pravaško glasilo Hervatska. Djelovao je i u pravaškom glasilu Hervat u kojem zajedno sa Starčevićem tumači načela i ideje Stranke prava i komentira vanjskopolitičku situaciju.

U drugoj polovici 1870. Kvaternik je započeo pripreme za pokretanje ustanka na području Vojne krajine. Kao jedan od povoda navodi se Kvaternikom poraz na izborima za Hrvatski sabor u svibnju 1871., kao i optužbe za nepoštenje, ali i svijest da Bog ravna sudbinom naroda i da je upravo on izabran da povede hrvatski narod u slobodu i neovisnost.  Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti austro-ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti  domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje, čime bi ostali bez povlastica koje su uživali. U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i njenog predsjednika Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema ustanka poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug još od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hervatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici).

Spomenik Eugenu Kvaterniku i ustanicima u Rakovici (Wikimedia Commons)

Kvaternik je mislio: ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Kvaternik je 7. listopada 1871. iz Karlovca otišao u Broćanac gdje imenovao privremenu narodnu hrvatsku vladu koju su činili on kao predsjednik, Petar Vrdoljak kao ministar unutarnjih poslova, Ante Rakijaš kao ministar rata te Vjekoslav Bach kao ministar financija. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske,  a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim. Ustanak je počeo 8. listopada.  Kvaternik je s pratnjom i četom od dvjesto oružanih graničara i s razvijenim hrvatskim barjakom  u kočiji zajedno s Bachom krenuo u Rakovicu. Ustanici su odmah uhvatili i zatvorili zatečene niže časnike jer se ni jedan od njih nije želio pridružiti ustanku, a zaplijenili su i vojničku kasu. Uz ustanak su pristala najbliža sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila.

Istog dana Kvaternikova Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:

1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.

2. Jednakost pred zakonom.

3. Pravedno sudstvo.

4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.

5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.

6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.

7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.

8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.

U međuvremenu se vijest o Rakovičkom ustanku raširila pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošalju prema Rakovici. Vrhovni zapovjednik Vojne Krajine general Anton Mollinary u Zagrebu je  telegrafsku vijest o ustanku primio tek 9. listopada ujutro i odmah obavijestio cara i kralja Franju Josipa i predsjednika ugarske vlade grofa Gyulu Andrassyja, te poslao telegrafska naređenja i upute kako da se ustanak što prije uguši.

Kvaternik se 9. listopada s većom četom ustanika uputio u Plaški u koji je bez otpora ušao dan kasnije.  No obrazovani kler, trgovci i obrtnici  počeli su širiti glasine  među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je mađaron i mađarski agent pa se ustanika vojska počela osipati. U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastala je panika i rasulo i od 1700 ustanika ostalo ih je tek njih 400. Svjestan da se ne može boriti, Kvaternik je krenuo prema Bosni. Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska zajedno s izdajicama iz ustaničkih redova pripremila zasjedu. Krenuli su ujutro 11. listopada, na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su  bili Kvaternik i  Bach. U Ljupča klancu došlo je do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno su stradali Kvaternik, Rakijaš i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela ubijenih su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste, a dan kasnije prebačena u Rakovicu i zakopana na jednoj njivi pokraj ceste za Drežnik.

General Mollinary je uveo prijeki vojni sud za preživjele uhvaćene sudionike ustanka. Većina ustanika osuđena je na zatvorsku kaznu, a samo rijetki na smrtnu kaznu jer je Beč htio da se što manje čuje za Rakovički ustanak. Grob Kvaternika, Bacha i Rakijaša bio je nepoznat i zapušten sve do 1919. kada je otkriven zaslugom Družbe „Braća hrvatskog zmaja“. Posmrtni ostaci su im 1921. ekshumirani i uz svečanosti u Slunju i Karlovcu preneseni u Zagreb gdje su pokopani u katedrali.

Antun Gustav Matoš Kvaterniku je posvetio pjesmu Epitaf bez trofeja koja glasi:

Tu leži Div,

Naš stid i sram,

Što bješe kriv,

Jer bješe Sâm.

Taj sokô siv,

Svog doma plam,

I sad je živ

I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi —

On, što nekim bješe Eugen Prvi,

Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,

Buntovnička, zla, neoplakana,

Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

___________

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.