19. svibnja 2022. | 4623 prikaza.

Franjo Josip I. – najdugovječniji hrvatski kralj čije su civilizacijske i kulturne tekovine vidljive i danas

U utorak 21. studenoga 1916. godine 86-godišnji car i kralj Franjo Josip unatoč visokoj temperaturi i upali pluća kao i svakog dana radio je za svojim pisaćim stolom u radnoj sobi u dvorcu Schönbrunn u Beču. Odlazeći na spavanje posluzi je rekao: „Još nisam gotov s poslom. Probudite me u pola četiri.“ Istu večer u 21 sat je umro, nakon nepunih 68 godina vladavine golemom višenacionalnom Austro-Ugarskom Monarhijom u jeku Prvoga svjetskog rata. Franjo Josip nosio je dugačku vladarsku titulu u kojoj ga se nazivalo Njegovim carskim i kraljevskim apostolskim veličanstvom, carem Austrije i apostolskim kraljem Ugarske, kraljem Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a u svojim je nekadašnjim zemljama i sto godina nakon smrti u kolektivnom sjećanju upamćen kao simbol višestoljetnog razdoblja vladavine dinastije Habsburg koje nisu označili samo germanizacija i bečki centralizam, nego i kulturni, društveni i gospodarski razvoj koji je omogućio nastajanje modernih srednjoeuropskih nacija i njihovu emancipaciju.

Rođen 18. kolovoza 1830., Franjo Josip vlast je preuzeo 2. prosinca 1848. u jeku revolucije nakon abdikacije svog strica, duševno bolesnog cara i kralja Ferdinanda V., u sudbonosnim trenucima za opstanak Monarhije s ciljem da ju, nakon suzbijanja nacionalnih revolucija, pretvori u snažnu, modernu, centraliziranu, vojno-birokratsku državu. Tako odgovoran i složen zadatak bio bi velik izazov i za iskusnog vladara, a kamoli za mladića bez iskustva, nedovoljne naobrazbe, prosječnih intelektualnih sposobnosti, lišenog širih državničkih vizija, s mentalitetom primjerenim nekom nižem časniku i birokratu. Odgojen u konzervativnom i staromodnom duhu sa svješću o božanskom porijeklu carske vlasti Franjo Josip nije bio sposoban razumjeti novo doba u kojem je na ruševinama feudalizma nastajalo građansko društvo s jednakošću pred zakonom, parlamentarizmom i diobom vlasti, a Europa i svijet doživljavali gospodarski i društveni napredak potaknut razvojem znanosti i tehnologije.

„Vi u meni gledate posljednjeg europskog monarha stare škole”, rekao je Franjo Josip bivšem američkom predsjedniku Theodoreu Rooseveltu 1910. shvaćajući da živi u pogrešnom dobu. Ipak, svoje vladarske dužnosti Franjo Josip nastojao je obavljati najbolje što je mogao, marljivo, savjesno i odgovorno, prema strogo definiranom rasporedu. S usađenim osjećajem dužnosti nije mu bilo teško satima rješavati spise za pisaćim stolom ili obavljati ceremonijalne obaveze, uvijek dostojanstvenog držanja kako dolikuje jednom caru. Za osobna zadovoljstva nije imao puno vremena, ali za njih nije puno ni mario – najveća strast bio mu je lov, dok za glazbu i književnost nije imao smisla te je navodno čitao samo službene izvještaje i službena glasila. Kao takav pružao je svojim podanicima osjećaj stabilnosti i primjer da se u životu treba držati reda i odgovorno obavljati dužnosti. Tijekom 20. stoljeća srednjoeuropski narodi patili pod brutanim diktatorima i ideologijama koje su ih uništavale materijalno i duhovno. U tim okolnostima nužno se javljala nostalgija za Austro-Ugarskom kao državom reda i zakona i za njenim staromodnim, ali ipak simpatičnim vladarom prepoznatljivim najviše po bujnim zaliscima, ozbiljnog no ipak blagog pogleda. Iz perspektive turbulentnog i krvavog 20. stoljeća razdoblje duge vladavine Franje Josipa činilo se kao bezbrižno doba valcera, opereta, prosperiteta i mira, iako kao državnik nije bio osobito uspješan.

Nakon gušenja revolucija 1848. i 1849. uz potporu vojnog vrha uveo je apsolutizam i započeo s modernizacijskim procesima kojima su uklanjani ostaci feudalizma, ali i gušena nacionalna prava i nametana germanizacija. Poraz u ratu u Italiji 1859. nakon kojeg je Monarhija ostala bez Lombardije (kasnije i bez Venecije) natjerao je Franju Josipa da obnovi ustavni poredak, a nakon poraza od Pruske 1866. pristao je na nagodbu s Mađarima kojom je Monarhija podijeljena na dva dijela, austrijski i ugarski koje je povezivalo tek nekoliko zajedničkih ministarstava, vojska te zajednički vladar. Jedini teritorijalni dobitak Franje Josipa bilo je pripajanje Bosne i Hercegovine 1908., no ulaskom u Prvi svjetski rat sudbina Austro-Ugarske bila je zapečaćena, čega je i sam ostarjeli vladar bio svjestan.

Franjo Josip doživio je i osobne tragedije: sa suprugom Elizabetom (Sissi) imao je troje djece – Sofiju, Gizelu, Rudolfa i Mariju Valeriju, od kojih je Sofija 1857. umrla s dvije godine, dok je Rudolf, u sumnjivim okolnostima, počinio samoubojstvo 1889. Brat Franje Josipa Maksimilijan 1863. je postao meksički car, a 1867. je ubijen u pobuni. Carica i kraljica Elizabeta, koja je desetljećima živjela odvojeno od supruga, ubijena je u atentatu jednog anarhista u Ženevi 1898., a 1914. u Sarajevu je ubijen carev nećak, prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom, što je bio povod početku Prvog svjetskog rata. Sve te tragedije Franjo Josip je stoički podnosio potiskujući u državnom interesu vlastite emocije. I sam je gotovo poginuo 1853. u neuspjelom atentatu kada ga je jedan mađarski nacionalist ubo nožem u vrat. Spasio ga je visoki ovratnik od krutog materijala, a u znak zahvalnosti u Beču je sagrađena neogotička Zavjetna crkva (Votivkirche) s dva tornja koja je bila jedna od inspiracija i za novi izgled zagrebačke katedrale.

Na najdugovječnijeg hrvatskog kralja u Zagrebu danas podsjećaju ploče u pojedinim javnim zgradama sagrađenima u njegovo doba na kojima se navodi ime Franje Josipa, no tragova njegove vladavine je daleko više, budući da je baš tada Zagreb dobio lice velegrada i postao istinska hrvatska metropola, sjedište modernih nacionalnih institucija (Hrvatsko narodno kazalište, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu), sjedište nadbiskupije i metropolije te važan centar znanosti, prosvjete, kulture, i gospodarstva. Upravo je Franjo Josip 1850. donio patent kojim je umjesto samostalnih naselja Gradeca, Kaptola, Nove Vesi, Vlaške ulice i Horvata nastao jedinstveni grad Zagreb. Dok je prema popisu iz 1857. Zagreb imao 16.657 stanovnika, potkraj vladavine Franje Josipa 1910. bilo ih je 79.038. U njegovih 68 godina Zagreb je vodilo čak 18 gradonačelnika, a na čelu Hrvatske izmijenilo se 14 banova. Zagreb se u to vrijeme proširio na području Donjeg grada i prema periferiji te je dobio brzojavni ured (1850.), željezničku prugu (1862.), Gradsku plinaru (1863.), groblje na Mirogoju (1876.), javnu plinsku rasvjetu (1877.), moderni vodovod (1878.), konjski tramvaj (1891.), modernu kanalizaciju (1892.), električnu rasvjetu (1907.), električni tramvaj (1910.) i brojne industrijske pogone.

U napredak Zagreba Franjo Josip mogao se i osobno uvjeriti tijekom svoja tri posjeta. Prvi put je došao u Zagreb 2. listopada 1852., neposredno nakon uvođenja apsolutizma. To je očito bio razlog što je policija građane držala na velikom odstojanju pa mladi vladar nije uspio čuti usklike oduševljenja. Uzalud ga je ban Josip Jelačić uvjeravao da se radilo o sigurnosnim mjerama, a ne pokušaju da se prikrije neprijateljsko raspoloženje Zagrepčana. Franjo Josip je iz Zagreba otišao nezadovoljan, a navodno se i s prezirom izrazio o izgledu grada koji tada doista nije bio reprezentativan.

Sam doček je bio svečan: Franjo Josip je ujahao u Zagreb iz smjera Varaždina i prošao kroz tri trijumfalna luka na putu do vijećnice, gdje ga je dočekao gradonačelnik Janko Kamauf. Slijedio je svečani Te Deum, koji je u katedrali predvodio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, a zatim je Franjo Josip na Jelačićevu trgu obavio smotru vojnih trupa. Navečer je posjetio grbovima ukrašeno i „sjajno razsvietljeno kazalište”, gdje se nakon svečanog proslova i otpjevane himne (sve “na narodnom jeziku”) izvela Bellinijeva opera Lucrezia Borgia (na talijanskome jeziku). Franjo Josip je u Zagrebu 4. listopada proslavio svoj imendan i posjetio javne zgrade – vladu, vojarne, vojnu bolnicu, akademiju i narodni muzej. Večer uoči imendana nakon „velikog carskog obieda”, priređen mu je svečani bal u dvorani Narodnog doma. Na putu je prolazio kroz vijencima, natpisima i „barjacima carskim i narodno-hervatskim” ukrašene i posebno za tu prigodu osvijetljene ulice i trgove do Narodnog doma, koji je „blistao kao u jednom moru od vatre”. Franjo Josip se tijekom bala najviše družio s banicom Sofijom Jelačić, ali porazgovarao je i sa svakom skupinom plesača. Zadnjeg dana boravka u zagrebu 5. listopada Franjo Josip je bio na manevrima u Črnomercu i nakon toga se uputio prema Karlovcu.

Idući put Franjo Josip je u Zagreb došao 8. ožujka 1869., u doba nakon sklapanja Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe kojom je definirana autonomija Hrvatske unutar ugarske polovice Monarhije. S njim je doputovala i supruga Elizabeta, ali i predsjednici austrijske i ugarske vlada. Službeni je tisak isticao zadovoljstvo što Zagreb ima priliku ugostiti cara i kralja prvi put otkako je poslao ustavni vladar. Grad je bio ukrašen slavolucima i mnogobrojnim stupovima na kojima su se vijorile hrvatske i habsburške crno-žute zastave. Tijekom boravka u Zagrebu Franjo Josip je popisao zakonsku odredbu o utemeljenju Sveučilišta koje će nositi njegovo ime, a koje će početi s radom 1874. Zagrepčani su  bili znatiželjni vidjeti Franju Josipa, a posebno njegovu suprugu koja je tijekom predstave u kazalištu 9. ožujka pokazala da ne podnosi strogi protokol odbivši sjesti na predviđeno počasno mjesto, već se smjestila među hrvatske plemkinje.  Na programu je bila svečana alegorija koju je za tu

prigodu priredio Dimitrija Demeter, a potom opereta Ivana Zajca Nach Mekka u hrvatskom prijevodu.

Najpoznatiji posjet Franje Josipa Zagrebu dogodio se od 14. do 16. listopada 1895. jer je bio povezan s važnim događajima za Zagreb, ali i Hrvatsku. Bilo je to doba banovanja Dragutina Khuen-Hedervaryja koji je Hrvatskom vladao kao mađarskom provincijom pa je prostor ispred Glavnog kolodvora dao nasuti zemljom iz Mađarske kako vladar ne bi hodao po hrvatskoj zemlji. Trg ispred novog kolodvora tada je dobio ime Trg Franje Josipa I., a vozeći se prema Banskim dvorima (gdje je odsjeo i 1852. i 1869.) visoki se gost i sam mogao uvjeriti u novo lice Zagreba nastalo nakon potresa 1880. S Franjom Josipom doputovao je i ugarski predsjednik vlade Dezső Banffy, kao i pratnja od preko sto osoba – tjelesna straža, dvorska birokracija, kuhinjsko osoblje, zajedno s dvorskom štalom, konjima, kočijama, zlatim posuđem i priborom za jelo, stolovima i štednjacima. Središnji događaj bilo je otvaranje nove kazališne zgrade kada je Franjo Josip  posebno izrađenim srebrnim čekićem, djelom Roberta Frangeša Mihanovića, zabio zaglavni kamen na balkonu, što je ovjekovječeno na poznatoj fotografiji Ivana Standla.

Zatim je uslijedila priredba tijekom koje je izveden Proslov Stjepana Miletića, uz kombiniranje tekstova i živih slika popraćenih glazbom Ivana Zajca. Slijedio je ulomak iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, koji je „sa svojim krasnim zborom boj, u boj, koji je preko stotinu pjevača pjevalo, općinstvo do kraja oduševilo.” Franjo Josip je otvorio i novu zgradu srednje škole (današnji Muzej Mimara), što je umjetničkom slikom Živio kralj! dočarao Vlaho Bukovac. Mladi su mu pod vodstvom Franje Bučara priredili defile kojim je Franjo Josip bio iznimno zadovoljan rekavši: „Bravo! Vrlo dobro, vrlo uredno!“ Otvorio je i obnovljenu i dograđenu dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda udarcem čekića po mramornoj spomen-ploči na stubištu. Franjo Josip posjetio je sve vjerske zajednice (katedralu, grkokatoličku crkvu, pravoslavnu crkvu, evangeličku crkvu i sinagogu), Jugoslavensku akademiju i Strossmayerovu galeriju, Sveučilište, kao i škole, bolnice, vojarne i važne državne institucije. Zadnju večer u zagrebu Franjo Josip proveo je na svečanom plesu u Hrvatskom sokolu. Zagreb je od posjeta imao praktične koristi – grad je bio uređen, institucije koje je car i kralj posjetio dobile su novčane darove, u organizaciji posjeta bili su angažirani brojni lokalni obrtnici, trgovci i drugi stručnjaci kojima je to bila prigoda za dodatnu zaradu, kao i prodavačima prigodnih suvenira i turističkim radnicima, budući da se u Zagreb tih listopadskih dana sjatilo više desetaka tisuća ljudi iz drugih hrvatskih krajeva.

Zadnjeg dana posjeta, 16. Listopada, dogodilo se poznato spaljivanje mađarske zastave podno Jelačićeva spomenika. Studente predvođene Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem na taj je čin potaknulo postavljanje mađarske zastave na slavoluku na Trgu Franje Josipa I. Ondje su trebale visiti samo habsburška i hrvatska zastava, no činovnici mađarskih željeznica postavili su i mađarsku zastavu koja je stršila nad druge dvije. Khuen je događaj pokušao zatajiti vladaru, no obaviješten od članova svoje pratnje on je inzistirao da mu detaljno ispriča sve što se dogodilo. Posljedica za Khuena nije bilo, ali Franjo Josip se mogao uvjeriti da  nepopularni ban nije uspio pacificirati Hrvatsku.

Po odlasku Khuenu je poslao pismo s dojmovima: „Za moga boravka u glavnom gradu Mojih ljubeznih kraljevinah Hrvatske i Slavonije zamietio sam vazda i svagdje toli mnogobrojne dokaze vjerne odanosti i ljubavi, da Mi kod raztanka srce traži, da izrazim Svoju najtopliju zahvalnost čestitom gradjanstvu glavnoga grada zemlje, kao i u obće Mojemu vjernomu hrvatskomu narodu za lojalne izjave i činom dokazano uzorno držanje, koje nije poremetio desivši se kažnjivi dogadjaj, te ih uvjerim, da ću se vazda radošću sjećati danah, proboravljenih u njihovoj sredini.“  Sve do smrti 1916. Franjo Josip više nije dolazio u Zagreb.

 Od drugih posjeta hrvatskim zemljama poznat je njegov jednomjesečni boravak u Dalmaciji od 10. travnja do 12. svibnja 1875., također u pratnji supruge Elizabete te posjet Bjelovaru 12. rujna 1888. povodom vojnih manevara kada se dogodio njegov verbalni sukob s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Tijekom primanja za ugledne goste Franjo Josip mu je prigovorio što je poslao brzojav u Kijev povodom proslave tisućite godišnjice pokrštenja Rusa, a Strossmayer je odgovorio da mu je savjest čista i mirna i da ne vjeruje u tvrdnje da je proslava bila demonstracija protiv austrijske i ruske vlade te Katoličke crkve. „Ali to vam ja konstatiram“, uzvratio je Franjo Josip, ljut što mu biskup oponira.  Strossmayer je primio brzojave odobravanja iz svih dijelova Hrvatske od svojih pristaša koji su bili ponosni što se jedan Hrvat  usudio govoriti s vladarem kao sebi ravnopravnom osobom. Iako lojalnost Hrvata prema Franjo Josipu kao zakonitom hrvatskom kralju uglavnom nije dolazila u pitanje, svakako je tinjalo nezadovoljstvo činjenicom da bi u sporovima s Mađarima vladar uvijek stao na njihovu stranu i rijetko izlazio ususret hrvatskim nacionalnim težnjama.

Razvoju Zagreba u doba Franje Josipa i njegovim posjetima posvećena je bila izložba „Zagreb u doba Franje Josipa I. (1848. – 1916.)“. Uz stotu obljetnicu smrti Njegovog carskog i kraljevskog apostolskog Veličanstva koja se od 16. lipnja 2016.  do 27. siječnja 2017. održavala u Državnom arhivu u Zagrebu u Opatičkoj 29. Autorica Katarina Horvat izložbu je koncepcijski tada zamislila tako da je razdoblje vladavine Franje Josipa predstavljeno kao vremenski okvir u kojemu je kronološki prikazan razvoj Zagreba, s naglaskom na njegov komunalni i urbani razvoj, prikazom odabranih relevantnih fotografija, spisa, nacrta i isprava.

Sva tri kraljeva dolaska na izložbi su bila prikazana relevantnim gradivom i navodima kroničara starog Zagreba Dragutina Hirca, čiji se osobni fond čuva u fundusu Arhiva. Izložba započinje proglasom Franje Josipa I. o preuzimanju kraljevske vlasti 1848., a završava prikazom proklamacije Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. koja simbolično uvodi Zagreb u novo razdoblje njegove povijesti. Na izložbi je bilo zastupljeno arhivsko gradivo iz fonda Gradsko poglavarstvo Zagreb, Zbirke Ulčnik Ivan, Zbirke tiskovina, Zbirke fotografija, Zbirke Makanec Alfred, osobnih fondova Stjepana Radića, Ivana Peršića, Stjepana Delića, Dragutina Hirca i drugih, a cilj joj je motivirati potencijalne istraživače na daljnje i detaljnije istraživanje osobe Franje Josipa i njegova doba čije civilizacijske i kulturne tekovine su vidljive i danas.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.