6. prosinca 2022. | 426 prikaza.

Franju Tuđmana su intrigirale sličnosti položaja Slovačke u odnosu na Češku unutar Čehoslovačke s položajem Hrvatske u odnosu na Srbiju u Jugoslaviji, toliko da je u zatvoru dva puta sanjao Gustáva Husáka


U 2022. godini navršilo se sto godina od rođenja Franje Tuđmana, hrvatskog povjesničara i političara koji je demokratskom voljom građana postao prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske i imao vodeću ulogu u hrvatskoj povijesti kraja 20. stoljeća. Taj dio njegova djelovanja predmet je brojnih istraživanja, rasprava, pa i polemika, no ne manje zanimljiv i važan je Tuđmanov životu prije dolaska na čelo Hrvatske 1990., dok je bio povjesničar i disident, dvaput osuđivan u montiranim političkim procesima. Iz tog razdoblja postoje dragocjeni izvori – Tuđmanovi dnevnički zapisi i knjige iz kojih je moguće stvoriti cjelovitiju sliku o Tuđmanu, pa i o tome kako je kao povjesničar i intelektualac gledao na pojedine narode, a pogotovo na one koji su slični Hrvatima i na njihove nacionalne probleme. Među njima su i Česi i Slovaci koji su Tuđmana zanimali zbog sličnog iskustva koje su dijelili s Hrvatima – višestoljetni život u Habsburškoj Monarhiji, utjecaj velikih ideja poput panslavizma i austroslavizma te čehoslovakizma i jugoslavenstva koje su 1918. dovele do nastanka Čehoslovačke i Jugoslavije. Tuđmana su intrigirale stanovite sličnosti položaja Slovačke u odnosu na Češku unutar Čehoslovačke s položajem Hrvatske u odnosu na Srbiju u Jugoslaviji. Pritom je bio sklon povlačenju analogija između Češke i Srbije te je kao Hrvat iskazivao simpatije za slovačke težnje za što većom emancipacijom i autonomijom u sklopu zajedničke države s Česima.

Kao što je uglavnom poznato, nakon što je od 1945. kao general bio na vojnim dužnostima u Beogradu, Franjo Tuđman se 1961. vratio u Zagreb i postao direktor novoosnovanog Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Unatoč njegovom nazivu, Tuđmanova ambicija bila je da Institut postane vodeća ustanova za istraživanje suvremene hrvatske povijesti pa su se njegovi istraživači i Tuđman osobno kao povjesničari bavili širim temama od radničkog pokreta, među ostalim i Drugim svjetskim ratom, ali i nacionalnim pitanjem u Europi. Zbog toga je Tuđman postupno došao u nemilost vrha Saveza komunista Hrvatske i 1967. bio smijenjen, a nakon gušenja Hrvatskog proljeća Institut je bio kritiziran kao jedno od legla hrvatskog nacionalizma. Kako bi što bolje profilirao i afirmirao Institut, Tuđman je uspostavio intenzivnu međunarodnu suradnju, među ostalim i s institucijama iz Čehoslovačke.

Tuđman u Pragu 1963. godine

Koliko je poznato, sve je započelo u rujnu 1963. kad je Tuđman prvi put posjetio Češku, povodom trećeg Međunarodnog kongresa povjesničara europskog pokreta otpora koji se održavao u Karlovim Varima. Tuđman je ondje održao izlaganje pod naslovom Okupacioni sistem i razvoj oslobodilačkog rata  i socijalističke revolucije u Hrvatskoj. Putovao je s povjesničarom Vasom Bogdanovim, njegovom suprugom Nadom te sa svojim suprugom Ankicom koja je o tome pisala u svojoj knjizi Moj život s Francekom: „Jednog dana, za trajanja kongresa, veoma sam se naljutila na Franceka. U rano prijepodne otišao je na neki sastanak i nije se vratio sve do večere. Ugledavši ga konačno, povišenim sam glasom upitala: – Pa gde si, za Boga miloga, celi dan? – Nisam ti mogao objasniti jer sam pozvan telefonom i odmah sam morao krenuti, a ti nisi bila ovdje. – Pa kaj je tak važno da mi nisi mogao ni poruku ostaviti, nego se za cijeli dan živciram i mislim da te netko otel.  – Bio sam cijeli dan s generalom Ludvíkom Svobodom.“

Ludvík Svoboda, bivši ministar obrane i kasniji predsjednik Čehoslovačke (1968. – 1975.), u to je vrijeme bio u prisilnoj mirovini i surađivao s Vojnim povijesnim institutom u Pragu. Bavio se poviješću Drugog svjetskog rata pa je s Tuđmanom imao mnogo zajedničkih tema, a uz to su i obojica bili generali. Svoje poznanstvo nastavili su održavati putem pisama, no o tome nema puno podataka.

Tuđman se 1963. u Karlovim Varima upoznao s nekoliko čeških i slovačkih povjesničara, posjetio je i Prag, gdje je snimljena i njegova fotografija, te se narednih mjeseci i godina često susretao sa svojim kolegama iz Čehoslovačke, kao domaćin i kao gost. Već u listopadu 1963. u Institutu za historiju radničkog pokreta posjetio ga je L’udovit Holotík, direktor Historijskog instituta Slovačke akademije znanosti, a krajem veljače 1964. u goste su stigla dvojica povjesničara iz te ustanove, Edo Friš i Miroslav Kropilak koji su održali predavanja o Slovačkom narodnom ustanku iz 1944. i aktualnim međunacionalnim problemima u Čehoslovačkoj.

Tuđman je posjet uzvratio krajem rujna i početkom listopada 1964. kada je posjetio Bratislavu sa svojim suradnikom Hrvojem Šarinićem (nije istovjetan kasnijem njegovom predstojniku predsjedničkog ureda i hrvatskim premijeru) i sudjelovao na znanstvenom skupu povodom 20. godišnjice Slovačkog narodnog ustanka, održao predavanje na Filozofskom fakultetu, govorio na skupu nekadašnjih ustanika, posjetio Slovačku akademiju znanosti i njen Historijski institut, kao i Institut za povijest Komunističke partije Slovačke, a gostovao je i na bratislavskoj televiziji koja je emitirala njegov razgovor s Miroslavom Kropilakom. Tom se prigodom Tuđman susreo i s osobom koja je najzanimljivija kad su u pitanju njegovi odnosi s Česima i Slovacima, a to je bio Gustáv Husák, budući prvi sekretar Komunističke partije Čehoslovačke (1969. – 1987.) i čehoslovački predsjednik (1975. – 1989.) koji je tada radio u Historijskom institutu Slovačke akademije znanosti u Bratislavi, nakon što je devet godina proveo u zatvoru osuđen na doživotni zatvor kao „buržoaski nacionalist“. Iako se taj susret ne navodi u službenim podacima o aktivnosti Instituta za historiju radničkog pokreta, dokaz susreta je datum posvete na Husákovoj knjizi Svjedočanstvo o Slovačkom narodnom ustanku koju je darovao Tuđmanu, 26.  rujna 1964., čega se prisjetio kasnije u svom dnevniku, a u svojoj najpoznatijoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. Tuđman se prisjetio da je „Husák bio zaokupljen činjenicom da i najnapredniji češki marksisti nemaju ništa više sluha za rješavanje slovačkog pitanja negoli okorjeli staljinisti.“

Husáka će Tuđman kasnije često spominjati u svojim dnevničkim zapisima, čak je vjerovao u mogućnost da je Husák intervenirao za njega kad mu je 1972. zaprijetila višegodišnja zatvorska kazna,  a kroz  njegov stav prema Husáku vide se i njegova razmišljanja o Čehoslovačkoj i češko-slovačkim odnosima. Teško je precizno detektirati koliko su Tuđman i Husák bili bliski, a s nijednog od njihovih susreta nije sačuvana fotografija, No njihov odnos je svakako zanimljiv i zbog činjenice da su obojica postali šefovi država, doduše u različitim političkim okolnostima. O tome će biti više riječi kasnije.

Tuđman u Visokim Tatrama, Podbanské, 1964. godine

U 1965. i 1966. suradnja Tuđmanovog Instituta za historiju radničkog pokreta s kolegama iz Čehoslovačke bila je vrlo intenzivna jer su u Zagrebu boravili predstavnici srodnih ustanova iz Praga i Bratislave, primjerice Karel Bartošek, suradnik Historijskog instituta Čehoslovačke akademije znanosti i umjetnosti  iz Praga koji se sastao s Tuđmanom i  održao predavanje o historiografiji i inteligenciji u Čehoslovačkoj. U lipnju 1966. Tuđman i delegacija Instituta uzvratili su posjet Institutu za povijest Komunističke partije Slovačke. Nema službenih podataka je li se Tuđman tada susreo i s Husákom, no iz ovih se kontakata kod njega rodila ideja o velikom međunarodnom simpoziju o nacionalnom pitanju u suvremenom svijetu. Kasnije je zapisao da su on i Gustáv Husák namjeravali organizirati simpozij Marksizam i nacionalno pitanje u suvremenome svijetu. Tuđman je već započeo pripreme i obavijestio institute u Čehoslovačkoj, Poljskoj i Italiji, no ideja je na koncu propala jer joj je podršku uskratio tadašnji najmoćniji komunistički političar u Hrvatskoj Vladimir Bakarić.

Franjo Tuđman je posljednji put posjetio Čehoslovačku u kolovozu 1968. kada je sudjelovao na VI. međunarodnom slavističkom kongresu u Pragu, a tada se sastao i s Gustávom Husákom koji se u vrijeme Praškog proljeća ponovno vratio u politiku, kao potpredsjednik čehoslovačke vlade. Susreli su se u Husákovom kabinetu u Pragu, nekoliko dana prije sovjetske okupacije, a iste godine u prosincu Husák je posjetio Tuđmana u Zagrebu, u sklopu svog privatnog posjeta Jugoslaviji, četiri mjeseca prije nego će postati prvi sekretar Komunističke partije Čehoslovačke i najmoćniji političar u zemlji. Od Husáka se Tuđman iz prve ruke mogao upoznati sa slovačkim gledištima prema Čehoslovačkoj i njihovim zahtjevima da se država federalizira, a kao Hrvat takve je slovačke zahtjeve podržavao. Bilo je to vrijeme kad su češki i slovački komunisti tijekom Praškog proljeća imali različite poglede o tome je li važnija federalizacija ili demokratizacija Čehoslovačke. Slovacima je važnija bila federalizacija koja se dogodila 1. siječnja 1969. kad je Čehoslovačka federalizirana, a o demokratizaciji koja je Česima bila prioritet tada više nije moglo biti ni govora.

Nakon 1968. Tuđman se više nije sreo s Husákom,  1972. završio je u zatvoru i osuđen na dvije godine, a zanimljivo je da je uz ostalo bio optužen i da je bio „istočni“ špijun. Dokaz su bile njegove veze s Ludvíkom Svobodom i Husákom, koji su te 1972. bili na najvišim pozicijama u Čehoslovačkoj, čelnici države, odnosno partije. U izvještaju zagrebačkog SUP-a iz veljače 1972. stoji da je Tuđman kontaktirao sa slovačkim povjesničarom Jánom Sirackim koji je kao prevoditelj radio na slovačkom izdanju Tuđmanove knjige Rat protiv rata u Jugoslaviji koja je trebala biti objavljena 1968., što se nije dogodilo zbog gušenja Praškog proljeća. U istom izvješću za Tuđmana se tvrdi da je „za vrijeme boravka Gustava Husaka u Zagrebu 1968. Tuđman ostvario i lični kontakt s njime. Nije razjašnjen karakter ovih veza, ali su se one iskazivale kao dosta intenzivne u vrijeme neposredno prije i u toku poznatih čeških događaja. U posljednje vrijeme ovi kontakti više nisu registrirani.“

Tuđman je svoje prijateljstvo s Husákom kao dokaz njegovih tobožnjih veza s Istokom spomenuo i u završnoj riječi na glavnoj raspravi na Okružnom sudu u Zagrebu od 6. do 8. listopada 1972. kada je rekao: „Kao dokaz za moje tobožnje sveze sa Zapadom služio je moj boravak na Harvardskom sveučilištu na međunarodnom seminaru 1966. koji je vodio Henry Kissinger, a kao dokaz za sveze s Istokom navedeno je moje poznanstvo i dopisivanje s generalom Svobodom, sadašnjim predsjednikom ČSSR, a isto tako i moje poznanstvo s Gustavom Husakom, koji su nakon kažnjavanja u staljinističkim procesima zbog nacionalizma radili u ustanovama: Svoboda u Historijskom institutu u Pragu, Husak u Historijskom institutu Slovačke akademije u Bratislavi. S njim sam se upoznao na Kongresu europskog pokreta otpora u Karlovim Varima g. 1963. i kasnije susretao za višekratnih putovanja u ČSSR-u. K tome Husak je bio i u mene u Institutu i u kući kad je bio u posjeti svome prijatelju, ambasadoru u Beogradu.“

Gustáv Husák, slovački političar i posljednji komunistički predsjednik Čehoslovačke

Tuđman na kraju ipak nije osuđen i zbog špijunaže, a razlog je, kako se uobičajeno smatra, Titova intervencija i poruka „Tuđmanu ne pakovati“. No u tome bi određenu ulogu mogao imati i Husák, o čemu svjedoči Tuđmanov dnevnički zapis od 26. ožujka 1981. Tuđman piše da mu je njegov prijatelj Dragutin Šćukanec prenio ono što je čuo od Šime Đodana: „da me je Tito 1972. oslobodio teže kazne na prijedlog Bakarića i Krajačića i još nekih generala, a i da je Gustav Husak pisao Titu posebno pismo“. Je li bilo neke Husákove intervencije kod Tita u korist Tuđmana ostaje tema za buduća istraživanja, međutim, znakovito je pismo koje je 1975. Bruno Bušić poslao Ivanu Cerovcu, a koje se tiče i Tuđmanova odnosa s Husákom. Bušić piše: „Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može i na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne. Ja nikada sebi ne bi mogao oprostiti ako bi se mojom krivnjom, bilo posrednom, bilo neposrednom, pomeli njegovi planovi i bila dovedena u pitanje njegova sigurnost. Sve što si čuo od mene zakopaj zauvijek u najdublje dubine.“ Iz Bušićeva pisma proizlazi da je Tuđman i sredinom sedamdesetih godina bio u nekoj vezi s Husákom i da je namjeravao zatražiti politički azil u Čehoslovačkoj, iako o tome nema podataka u Tuđmanovoj dnevniku niti u Tuđmanovim biografijama.

No Tuđman je očito vjerovao u mogućnost Husákove intervencije pa ju spominje i u pismu Miki Špiljaku, predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije od 12. ožujka 1984. gdje navodi: „Htjedoše me suditi zbog špijunaže, no budući da je Tito rekao da se “Tuđmanu ne pakuje”, onda me osobno nisu optužili za špijunažu, već za sveze s inozemstvom, i to one koje sam ostvario po službenoj dužnosti. Osim Krleže, u Tita su za mene posredovali i neki drugi generali, a navodno i Gustav Husak s kojim sam prijateljevao 1963.–1968., kad je po izlasku iz zatvora neko vrijeme radio u Slovačkome povijesnom institutu, pa smo zajedno namjeravali pripremiti simpozij Marksizam i nacionalno pitanje u suvremenome svijetu.“

U svom dnevniku u razdoblju od 1972. do 1989. Tuđman u nekoliko navrata spominje Husáka ili se referira na zbivanja u Čehoslovačkoj. Dok je 1972. bio u zatvoru, Tuđman je u veljači u svom dnevniku među ostalim vijestima zapisao i kako je Husak rekao da neće biti montiranih procesa i da ih za sad nije bilo. „A u Hrvatskoj se hapsi na veliko i organiziraju se politički procesi. Husak pokazuje kako se može zadržati mjera čak i pod okriljem NKVD-a i sovjetskih tenkova“, piše Tuđman u čijim dnevničkim zapisima i kasnije nailazimo na razumijevanje za njegovog prijatelja Husáka.

Zanimljivo je da je Tuđman tijekom svog prvog boravka u zatvoru dvaput sanjao Husáka. Prvi put u veljači 1972. kad je sanjao da Tito i Ivan Gošnjak vuku Husáka za nos na jednom diplomatskom prijemu. Drugi put mu je Husák došao u snove u rujnu. Tuđman nije sanjao Husaka, nego Staljina koji je govorio na nekom mitingu. Nakon toga je bila gozba za uzvanike na koju je bio pozvan i Tuđman te se usudio Staljinu „kao revolucionar i povjesničar“ postaviti  nekoliko pitanja u vezi njegovih čistki. Staljin mu je međutim odgovorio: „-Ha ha, i vi ste taj koji je dovodio u pitanje staljinizam kao najsavršeniji stadij marksizma-lenjinizma i da titoizam može biti nešto drugo. A što radi vaš prijatelj Husak? A što i gdje piše naš nekadašnji idol i prijatelj Miroslav Krleža?“  Tuđman je treći put sanjao Husaka u srpnju 1985., dok je bio u zatvorskoj bolnici na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu nakon druge sudske presude. Kako je zapisao u dnevniku, sanjao  je da je na „Husákovom kongresu“, da mu je posudio neke svoje rasprave i da su mu u Bratislavi tiskali knjigu, i to u nakladničkoj kući Zrinski i Frankopan.

Tijekom boravka u zatvoru, 10. rujna 1972. Tuđman se prisjeća svojim boravaka u Slovačkoj i svojih slovačkih prijatelja: „Danas na drugom programu slovačke narode pjesme. Podsjetile me na slovačke dane, prijatelje, prilike, ondašnje i današnje. Gdje su i što rade Ludo Holotik, Bohumil Graca, Miloš Gosirovski, Zdenka Holotikova, Marta Vartikova, Liptak, Jaro Šolc, Miro Kropilak, Janko Siracky, i toliko drugi prijatelji? Pitanje je gdje sam ja, a ne oni.“

Tuđman 22. listopada 1973. bilježi da je Husak, tada još generalni sekretar KPČ, dao intervju televiziji uoči posjeta Beogradu i prisjeća se njihovih susreta. Piše: „Prvi susret u Bratislavi, u Akademijinom Institutu, zapravo u stanu Ede Friša, zatim za vrijeme konferencije u Bratislavi i kongresa u Pragu (u njegovu kabinetu kao potpredsjednika čehoslovačke vlade), zatim u Zagrebu, u Korzu i kod mene u stanu, na večeri zajedno s Ivom (Rukavinom, op.a.). Tada je bio uman kritičar Dupčekova režima, i Cisařa i Smrkovskog, sigurno najprogresivnijih čeških komunista koji nisu međutim nisu shvatili bit slovačkog nacionalnog pitanja. 1968.  ‘Praško proljeće’, okupacija, odvođenje u Moskvu, a zatim njegova vladavina… Slušam ga: da li je to isti čovjek? Da i ne! Eto ga smirena, kao neki profesor ili akademik, a ne revolucionar, nacionalni vođa, ‘gauleiter’, državnik.“

Kasnije, 17. svibnja 1975. Tuđman piše ovo: „Sinoć kod Babonićevih oštra rasprava o Husaku. Dabiša (Savka) se okomila na moj sud da je Husak bio jedan od najkvalitetnijih revolucionara koje su imali. Zašto onda nije ostao takav? Pita, kao da ljudi u politici ostaju isti. Ukazah na to da se ne mogu uspoređivati postupci u Čehoslovačkoj koja je sto posto ostavljena u ruskoj sferi i ovdje, gdje je to ipak bitno drugačije.“ Par dana kasnije, 28. svibnja, Tuđman bilježi: „Husak predložen za predsjednika ČSSR-a umjesto bolesnog Svobode. Jedini prijatelj koji se učvrstio na vlasti. Što o Husaku govore slovački i češki prijatelji mogu si zamisliti, a što će reći povijest to će ovisiti ne toliko o nama koliko o samoj povijesti, koja je njima – kurva stara – u ovo marksističko doba još nesklonija nego nama, a bojim se da bi zadugo moglo ostati tako.“

Tuđman s tadašnjim češkim premijerom i kasnijim predsjednikom Václavom Klausom u Zagrebu 1996. godine

U dnevniku od 31. kolovoza 1976. Tuđman se ponovno prisjeća slovačkih prijatelja: „Na TV gledam slovačku seriju o partizanskom pokretu. Mili Bože, gdje su i što rade sudionici tog pokreta u zbilji ili u povijesti, kasniji moji dobri prijatelji: Ludo Holotik, Bohumil Graca, Miro Kropilak, Miloš Gosirovski i dr. pa i sam Gustav Husak. Što on intimno misli? Da li je još živ Laco Novomiesky? Što radi Edo Friš (i njegova supruga) sa svojim intelektualnim preokupacijama? A što partizančina Jaro Šolc? Ipak ne gubim nadu da ćemo se jednom moći porazgovarati o onim i ovim danima…“

U dnevniku 3. listopada 1976. Tuđman piše da mu se javio Jaroslav Opat, češki povjesničar, kojeg je zadnji put vidio u Pragu, a koji je došao na simpozij o Vladimiru Ćopiću u Senj. Opat je inače nakon 1968. radio kao građevinski radnik pa Tuđman u nastavku piše o ostalim češkim i slovačkim intelektualcima, nabraja njihova imena i konstatira da je više od 150 čeških i slovačkih povjesničara otjerano na manuelne poslove i na kraju daje zanimljiv zaključak: „Tako su češki i slovački napredni, demokratski intelektulalci platili sovjetsku okupaciju, a zar nije to bila i cijena za protjerivanje 3,3 milijuna sudetskih Nijemaca iz njihove zavičajne postojbine? Povijest zna biti surovo himbena.“

Među događajima u Čehoslovačkoj Tuđman 18. siječnja 1977. bilježi da su u ČSSR-u hapšenja i progon 300 potpisnika Povelje 1977., a Husáka opet spominje 28. ožujka 1984. kad je Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije posjetio Prag. Tuđman kaže da Husák sa 70 godina izgleda puno starije od Špiljka koji je mlađi tri godine i zaključuje: „Nije ni čudo, proveo je deset godina na robiji s osudom na doživotni zatvor. Naviru sjećanja na susrete s njim u Bratislavi, Pragu, u Zagrebu… Husakov istup izrazito prosovjetski i dakako protuamerički! Na što politika natjera ljude i takva kova kakav je on bio: jedan od najodlučnijih i najumnijih revolucionara. Sudbina čovjeka koji je s pravom bio legenda slovačkog naroda, a ne samo stranke.“

Tuđman ponovno u svom dnevniku spominje Husáka 22. rujna 1987. kad je Husák posjetio Beograd: „Ankica se šali: hoće li nam doći na objed kao prije 20 godina? Kad bi to bilo politički-diplomatski moguće, vjerujem da bi došao. Ako je netko od komunističkih prvaka – muž, on to jest.“ Kad je idućeg dana Husak nakon Beograda posjetio Zagreb. Tuđman piše: „Gustav Husak je danas u Zagrebu. Mjesto mene, domaćin mu je Ante Marković. Pred 20 godina, poslije razgovora sa mnom i kraće vrijeme s Ivom Rukavinom, rekao je da je za dva dana u Zagrebu  više spoznao nego za dva tjedna u Beogradu (tu je bio gost svog prijatelja ambasadora). Što će ovaj put reći?“

Nekoliko dana kasnije, 26. rujna u posjet Tuđmanu došao je njegov prijatelj Ján Siracký, ranije spomenuti slovački povjesničar. Tuđman je ostavio vrlo zanimljivu zabilježbu: „Došao Jan Siracky, trebao je biti tumač Husaku, ali su ga zamijenili, a bio je Janko tumač nekom srbo-slovačkom ministru u Beogradu“. Iz te se opaske vidi kako je Tuđman gledao na češko-slovačke odnose i smatrao ih analognima srpsko-hrvatskim odnosima. Tuđman i Siracký razgovarali su o slovačkim prijateljima i stanju u Slovačkoj u kojoj se navodno bolje živi nego u Jugoslaviji jer su niže cijene, iako nema slobode putovanja. Tuđman opet ne štedi pohvale za Husáka pa piše: „Husak je osigurao federaciju koja im mnogo znači.“

U vrijeme sloma komunističkih sustava u srednjoj i istočnoj Europi te uspostave demokracije 1989. i 1990. pozicije Franje Tuđmana i Gustáva Husáka u potpunosti se mijenjaju. Husák je 10. prosinca 1989. podnio ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke, završio političku karijeru i povukao se u Bratislavu gdje je umro 18. studenog 1991., a Tuđmanova prava politička i državnička karijera tek je počinjala. Nekadašnje prijateljstvo s Husákom u tom mu trenutku dakle nije moglo biti od nikakve pomoći, niti je bilo oportuno uopće spominjati da mu je omraženi čehoslovački komunistički vođa bio prijatelj. Nažalost, druge prijatelje među europskim državnicima, koji bi mu bili dragocjeni u izazovima koji su ga tek čekali, Tuđman nije imao, kako primjećuje novinar i publicist Branko Tuđen: „Tuđman je imao problema što ni u Jugoslaviji, a posebice u inozemstvu osim neobaviještenog iseljeništva, nije nikoga poznavao, niti je realno znao što se u svijetu događa…. Paradoksalno je da je njegov najbolji prijatelj izvan Hrvatske bio slovački povjesničar i komunist Gustav Husak, 1954. godine osuđen na doživotni zatvor, pa pomilovan, koji je poslije sovjetske vojne intervencije 1968. godine došao na vlast u Čehoslovačkoj i opet paradoksalno 1969. godine federalizirao Čehoslovačku tako da je Slovačka postala federalna jedinica i 23 godine poslije neovisna i međunarodno priznata država. Kada je Tuđman pao, a Husak se uzdignuo, kontakti su prestali.“

S Václavom Havelom, Husákovim nasljednikom na čelu Čehoslovačke i od 1993. prvim predsjednikom Češke, Tuđman se u nekoliko navrata sastajao tijekom međunarodnih skupova, poput zasjedanja Skupštine Ujedinjenih naroda ili Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, ali dvojica predsjednika nisu uspjeli uspostaviti bliske i prijateljske odnose. Havel, koji je tijekom srpske agresije stao na stranu Hrvatske i BiH i branio legitimitet operacije Oluja, ipak nije odobravao Tuđmanovu unutarnju politiku i zamjerao mu nedostatak sluha za demokraciju. Tuđman nikad kao predsjednik nije posjetio Češku, a Havel je Hrvatsku službeno posjetio tek nakon Tuđmanove smrti, u veljači 2000. povodom inauguracije Tuđmanova nasljednika Stjepana Mesića, ali i iste godine u srpnju kada je doputovao u državnički posjet te se nakon Zagreba uputio u Dubrovnik gdje je proveo dva tjedna godišnjeg odmora. U intervjuu Vjesniku Havel je uz ostalo rekao: „Imali smo, ili sam barem ja imao, određene rezerve prema politici hrvatskog vodstva i to ne govorim tek sada. Više puta sam to govorio predsjedniku Tuđmanu kad smo se sastajali na raznim međunarodnim skupovima.“

Hrvatsku je tijekom Tuđmanova mandata službeno posjetio tadašnji češki premijer i kasniji predsjednik Václav Klaus u ožujku 1996. Tuđman se sastao i s današnjim češkim predsjednikom Milošem Zemanom koji je kao češki premijer u studenom 1998. boravio na summitu Srednjoeuropske inicijative u Zagrebu. Tuđman kao predsjednik nije nikada posjetio ni Slovačku, a u veljači 1996. u Zagrebu ga je posjetio slovački premijer Vladimír Mečiar.

Zalaganjem hrvatskog veleposlanstva u Pragu i veleposlanika Zlatka Stahuljaka, 1997. je objavljen češki prijevod Tuđmanove knjige Povijesna sudba naroda (Dějinný úděl národů) koji sadrži Tuđmanove tekstove o nacionalnim pitanjima u pojedinim zemljama Europe. Na Tuđmanovu zamolbu, predgovor je napisao njegov nekadašnji prijatelj češki povjesničar Karel Bartošek koji se prisjećao posjeta Zagrebu 1965. i Tuđmana kao odličnog domaćina. „Franjo Tuđman je bistar čovjek, znao je napisati vrlo pametne stranice o svijetu u kojem nam je dano živjeti. Naravno, zna da mu kao čovjeku vlasti mnogi uvijek ne plješću“, napisao je Bartošek kojeg je Tuđman iznimno cijenio: u dnevniku od 3. listopada 1976. zapisao je da je jedan od najfinijih intelektualaca što ih je sreo među povjesničarima širom svijeta.

O tome kako je Tuđman gledao na češko-slovačke odnose i na stanje u Čehoslovačkoj te ih komparirao s međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji doznajemo iz njegovih radova objavljenih u knjizi Velike ideje i mali narodi iz 1969. iz kojih se vidi da je Tuđman dobro poznavao češku povijest. Piše o austroslavizmu, spominje njegove nosioce Františeka Palackog i Karela Havlíčeka Borovskog, uspoređuje unitarizam u prvoj Čehoslovačkoj s unitarizmom u Jugoslaviji i zaključuje da su se obje teorije – jugoslavizam i čehoslovakizam – pokazale romantičarskom iluzijom i pukim sredstvom za održavanje hegemonizma vladajuće nacije (srpske i češke) i za odnarođivanje podređenih naroda.

U knjizi je i Tuđmanov rad Ideja o slavenskoj uzajamnosti i narodi Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu koji je iznio na VI. međunarodnom slavističkom kongresu u Pragu od 6. do 13. kolovoza 1968.  i u kojem ističe da slavenska uzajamnost ne dobiva na snazi pokušajima da se slavenski narodi pretope u nadnacionalne integralističke tvorevine ili ograničavanjem njihove suverenosti, makar i pod vidom socijalističkog integralizma. „Samo u punoj ravnopravnosti i suverenosti svaki pojedini slavenski narod može razviti sve fizičke i umne sile svoje zemlje i pridonijeti svoj puni obol uzajamnosti i kulturi slavenstva i uljudbi čovječanstva u cjelini“, piše Tuđman, aludirajući tu prije svega na Hrvate, ali i na Slovake, a u naknadnoj bilješci na kraju ovog rada Tuđman piše: „Okupacija Čeho-Slovačke… nedvojbeno je do kraja pokopala i posljednje iluzije onih što su još uvijek nerazložno, usprkos svim povijesnim poukama, gajili nadu da pojedini mali slavenski narodi mogu svoju budućnost zasnivati najsigurnije jedino na ideji slavenske uzajamnosti ili pak socijalističkog internacionalizma, razotkrivši u svoj zgoljnosti da i te ideje jamačno mogu postati pukim sredstvom bezobzornog hegemonizma većih naroda i država prema manjima bez obzira na to što su pripadnici slavenskog i još k tome socijalističkog svijeta.“ 

Tuđman se u nekoliko navrata u knjizi referira na okupaciju Čehoslovačke, često se ponavljajući pa također kaže i da „Čeho-Slovačka nije dala nikakva povoda za okupaciju, koja je razotkrila da su se velike socijalističke ideje, postavši staljinističkim deformacijama sredstvom velikodržavne sovjetske politike, pretvorile u neostaljinistički imperijalizam protiv suverenosti i slobode malih naroda čak i socijalističkih zemalja.“ Tuđman polemizira s opravdanjem okupacije time što je u Čehoslovačkoj  nastala opasnost za socijalistički poredak od kapitalističke kontrarevolucije: „Ljudski se um sa snebivanjem pita: šta bi bilo od nacionalne i državne suverenosti evropskih naroda i od suvremenog svijeta uopće da SAD kao najveća kapitalistička sila počnu vršiti vojnu okupaciju u svim onim zemljama gdje djeluju marksističko-lenjinističke stranke i drugi socijalistički pokreti zbog toga što je kapitalističko društveno-političko uređenje u opasnosti od revolucije?!“

U knjizi je i Tuđmanov rad Evropa u procjepu između istoka i zapada pisan „pod dojmom tragedije Čeho-Slovačke (ljeta Gospodnjeg 1968.)“ koja je za Tuđmana dokaz sloma ideje panslavizma i  socijalističkog internacionalizma koje su se ponovno dokazale samo kao sredstvo hegemonije velikih naroda nad malima. U njemu Tuđman uz ostalo piše: „Okupacija Čeho-Slovačke kolovoza 1968. bila je nesumnjiv znak da je SSSR pretvorio Varšavski pakt, kojega je stvaranje bilo opravdano potrebom obrane socijalističkog svijeta od zapadnog imperijalizma, u sredstvo svoje neoimperijalističke politike unutar samog socijalističkog svijeta. To prvo oružano porobljavanje jedne socijalističke zemlje od bloka socijalističkih država pod vodstvom socijalističke velesile pokopalo je najzad sve iluzije da socijalističko društveno uređenje, odnosno pripadnost istom socijalističkom svijetu (točnije rečeno polusvijetu), samo po sebi osigurava normalne odnose među različitim ili srodnim narodima, jer se na kraju i pred očima socijalističke javnosti svijeta nemilosrdno rastvorila zgoljna istina da se i u socijalizmu veći narodi, radi održanja svoje hegemonije, služe ne samo bezobzirnom redarstvenom silom nego su spremni i na vojnu intervenciju, što se ni po čemu ne razlikuje od klasičnog imperijalističkog postupka po još oštrijem, ideološki tobože opravdanom zahtjevu za posvemašnjim, totalitarnim podređenjem cjelokupnog društveno-političkog ustrojstva i materijalnih izvora, uključivši i sav duhovni život i međunarodni suverenitet, male socijalističke zemlje velikoj socijalističkoj sili. Ali iako je invazija na Čeho-Slovačku izvršena prije svega zbog unutarnjih razloga, da se spriječi ne toliko preporod socijalističkog demokratizma u samoj Čeho-Slovačkoj koliko dalje jačanje otpora sovjetskom hegemonizmu i u Čeho-Slovačkoj i u drugim istočnoevropskim zemljama, pa i jačanje otpora velikoruskom hegemonizmu unutar Sovjetskog Saveza, sam oružani prepad upravo u današnje doba – za koji se u Kremlju jamačno znalo da će prouzročiti ne samo oštru osudu svjetske javnosti nego i duboko negodovanje i sudbonosno rastrojstvo međunarodnog socijalističkog pokreta – vjerojatno bijaše posljedica i pretege neostaljinističkih snaga u sovjetskom vodstvu na temelju procjene da su međunarodne prilike takve da treba silom učvrstiti barem ono što se ima ili što bi se trenutačno moglo još zahvatiti, prije no što se Evropa postupnim udruživanjem snaga svojih naroda osovi na vlastite noge i prije nego što Kina, na drugom kraju SSSR-a, toliko ojača da uzmogne biti u svakom smislu ozbiljnom prijetnjom, odnosno da kao stvorena svjetska velesila postane takav čimbenik kojeg će volja nužno djelotvorno utjecati na buduća zbivanja u svijetu pa i u Evropi.“

Ipak, Tuđman vidi i jednu pozitivnu posljedicu okupacije Čehoslovačke jer kaže da je ona, zajedno s ekspanzijom američkog kapitala u Europi, ubrzala i potakla napore za oblikovanje europske politike, zbog čega dolazi do zbližavanja De Gaullea i njegove samostalne europske politike i Tita kao predstavnika nezavisne politike izvanblokovskih i malih europskih naroda. Sam Tuđman se tada naime zalagao za savez europskih država kako bi Europa postala samostalan čimbenik u svjetskim odnosima i pritom spominje primjere iz povijesti pa tako i češkog kralja Jiřija Podjebradskog koji je sredinom 15. stoljeća iznio ideju stvaranja konfederacije kršćanskih država, ali doživio neuspjeh zbog sukoba s papom koji ga je kao husita izopćio i protiv Češke pokrenuo križarski rat. Do stvaranja Europske unije kao političkog saveza zemalja Europe morat će međutim proći više od 20 godina, ali to više neće biti onakav savez potpuno nezavisnih i suverenih europskih država kakav je Tuđman zamišljao jer članice Unije dio suvereniteta prenose na Unijine institucije.

Spomenimo na kraju i Tuđmanove veze s češkom manjinom u Hrvatskoj. U Banskim je dvorima u Zagrebu, svojoj tadašnjoj rezidenciji, 5. lipnja 1991. primio izaslanstvo u kojem je bila i predsjednica Saveza Čeha i Slovaka u Hrvatskoj Leonora Janota koje ga je izvijestilo o pripremama za proslavu 200. godišnjice doseljenja Čeha. Tuđman je tom prilikom prihvatio pokroviteljstvo nad planiranim žetvenim svečanostima u Bjelovaru, no one zbog izbijanja rata na kraju nisu održane, sve do 1995. kad su održane u Daruvaru. Tuđman je tada bio njihov pokrovitelj. Kad se 1994. navršavalo 120 godina Češke besede Zagreb i 50 godina Saveza Čeha, Tuđman im je 3. listopada te godine kao hrvatski predsjednik dodijelio pohvalu kao priznanje za njihov rad. U tekstu pohvale Tuđman kaže: „Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske, a na prijedlog Hrvatsko-češkog društva, donosim pohvalu kojom pohvaljujem Savez Čeha u Republici Hrvatskoj i kulturno- prosvjetno društvo Češka beseda Zagreb, koji povijesno razumijevanje prijateljskih naroda Hrvata i Čeha pretvaraju u suvremeno razumijevanje prijateljskih država Hrvatske i Češke, i to u okolnostima kad u hrvatskoj domovini Hrvati i Česi dijele istu sudbinu, zajednički je braneći oružjem, kulturom i prosvjetom, u prigodi 50. obljetnice Saveza Čeha i 120. obljetnice Češke besede u Republici Hrvatskoj.“

Kad je 10. prosinca 1999. Franjo Tuđman umro, Predsjedništvo Saveza Čeha održalo je njemu u spomen komemorativnu sjednicu. Svi Tuđmanovi nasljednici na čelu Hrvatske posjetili su i Savez Čeha u Daruvaru, a boravili su i u službenim posjetima Češkoj. To je znak uzlaznog trenda u odnosima Hrvatske i Češke koji su kao bilateralni odnosi dviju država započeli upravo u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.