27. rujna 2022. | 1230 prikaza.

Hrvati su izabrali vlast Habsburgovaca da pomognu u obrani od Osmanlija


Početkom rujna svake godine prisjećamo se jedne od najvećih katastrofa u hrvatskoj povijesti, velikog poraza hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju protiv Osmanlija. Taj se poraz duboko usjekao u sjećanje hrvatskoga naroda. Poraz je imao dalekosežne posljedice i usmjerio je daljnji razvoj Hrvatske. O toj se bitki puno pisalo, još od davnih dana je spominju stari kroničari, o njoj se može doznati iz mnogih stranih izvora. Koliko taj poraz i danas odjekuje kod nas, dovoljno govori činjenica da je prije nekoliko godina u blizini, na Udbini, podignuta Crkva hrvatskih mučenika, zamišljena kao „skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode“.

O Krbavskoj bitki ponajviše je kod nas posljednjih godina pisao i govorio dr. sc. Hrvoje Kekez. On je u jednom svome predavanju jasno sažeo uzroke poraza: „Uzroke teškog hrvatskog poraza na Krbavskom polju prvenstveno treba tražiti u lošem izboru ratne taktike, da se Osmanlije dočeka na otvorenom polju a ne u klancima i zasjedi koju je nudila sama priroda, kao što su to predlagali knezovi Frankapani, te u loše naoružanoj hrvatskoj vojsci. Isto tako, pobjedi osmanske vojske svakako je pogodovala činjenica da su njihove postrojbe većinom bile sastavljene od prokušanih ratnika, potom da je osmanska vojska bila brojnija u konjaništvu, te u taktički dobrom potezu Jakub paše koji je poslao dio svojih konjanika da hrvatskoj vojsci priđu s leđa i u ključnom je trenutku iznenade napadom. Nakon bitke Osmanlije nisu osvojile znatnije dijelove Hrvatske, prvenstveno zato što su njihovi tadašnji ratni planovi bili usmjereni osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Europi, ka širokim ravnicama Podunavlja i Panonije. Osim toga, uspješni vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Jakub paša je za nagradu premješten u Rumeliju, što je svakako utjecalo na daljnji tok osmanskih ratova i osvajanja Hrvatske.“

Krbavska bitka na drvorezu Leonharda Becka (oko 1515.) (Wikimedia Commons)

No to nije sve. Kekez se, naime, pozabavio i manje istraženim aspektima bitke, pa je tako u „Modruškom zborniku“ objavio i rad pod naslovom „Bernardin Frankapan i Krbavska bitka: je li spasio sebe i malobrojne ili je pobjegao iz boja?“ Naslov već sve govori, a on domeće: „Iako su uzroci i posljedice, pa i sam tijek bitke, već u znatnoj mjeri prikazani u starijoj i novijoj hrvatskoj historiografiji, ipak su uloga i djelovanje kneza Bernardina Frankapana u samoj bitki i događajima koji su joj prethodili, ostali u značajnoj mjeri nerasvijetljeni i nerazjašnjeni.“ Kekez je tako na osnovi sačuvanih pisanih i arheoloških svjedočanstva, kao i nakon uvida na terenu, analizirao događaje koji su prethodili Bernardinovu povlačenju iz bitke, pokušavajući odgonetnuti uzroke i motive takova poteza.“

I što je zaključio? Kekez naglašava „da se s vrlo velikom vjerojatnošću može smatrati da knez Bernardin Frankapan nije napustio bitku ili se dao u sramotan bijeg u namjeri da izda bana Derenčina, niti da bi takav njegov čin bio motiviran osvetom zbog ranijih sukoba oko grada Sokolca kod Brinja ili zbog gubitka grad Senja, koje je s Frankapanske strane predvodio Anž, a ne Bernardin Frankapan“ i nastavlja: „Nadalje, izvori neposredne hrvatske provenijencije, kao što je pismo biskupa Divnića ili izvještaj putopisca Hasišteinskoga, ne govore i ne spominju bijeg ili izdaju dijela hrvatske vojske pod Bernardinovim zapovjedništvom. Većina izvora govori o njegovoj nemoći da izdrži žestoki pritisak, te o povlačenju i razbijanju hrvatskoga bojnoga reda, i jačoj osmanlijskoj sili pred kojom je taj dio hrvatske vojske, kojim je zapovijedao knez Bernardin Frankapan, bio natjeran u krvavo povlačenje i pokušaj spašavanja bijegom preko nabujale rječice Krbave.“

Mohačka bitka, rad Bertalana Székelyja (Wikimedia Commons)

Zanimljivo je i stajalište dr. sc. Darka Bekića koji piše knjige o povijesti hrvatske diplomacije, a objavio je prvi svezak koji ide do 1918. godine. On je ovako u jednoj objavi na društvenim mrežama sažeo događaje nakon bitke: „Nakon strašnog poraza na Krbavskom polju, došlo je do egzodusa hrvatskog stanovništva iz graničnih krajeva prema Bosni, u dublju unutrašnjost Hrvatske i Slavonije, ali i u ostale zemlje: Ugarsku, Slovačku i Austriju. Nenadoknadivi gubitak mnogih pripadnika hrvatskog plemstva ostavio je teške posljedice, ali je preostaloj hrvatskoj političkoj eliti donio i neke važne pouke. Možda najvažnija među njima bila je spoznaja da se Hrvati ne mogu sami suprotstavljati osmanskoj invaziji, već da im nužno potrebna pomoć ‘međunarodne zajednice’, tj. i drugih europskih dvorova, a ne samo onog u Budimu, koji je, očigledno, bio preslab da Hrvatskoj osigura nacionalni opstanak i teritorijalni integritet. To je odgovaralo i kralju Vladislavu pa je povjesničar I. Jurković zaključio da su: ‘…poslanici Hrvatskog sabora i oni koje su slali moćni hrvatski velikaši na stranim dvorovima bili sve češće prepoznavani kao predstavnici zasebnoga i i nezavisnoga kraljevstva.’ Hrvatski izaslanici – često bez izričitih uputa pa i kraljevskih vjerodajnica – u narednih stotinu godina na europskim dvorovima obavili su golem politički i diplomatski posao!“

Ferdinand I. Habsburgovac (Wikimedia Commons)

Dogodio se i poraz na Mohačkome polju. Ondje je poginuo posljednji Jagelović, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II., a kako je ta kruna već ranije obećana Habsburzima, koji su već i ranije pomagali obrani Hrvatske, dogodilo se ono jedino realno tada – Hrvati 1527. godine slobodnom voljom, i nezavisno od Ugarske, biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Bio je to ulazak Hrvatske pod vlast Habsburgovaca koja je uz unutarnje promjene trajala sve do 1918. godine.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.