16. lipnja 2025. | 1839 prikaza.

HRVATSKA VOJNA POVIJEST – Dragutin Blažeković: hrvatski general, vojskovođa, junak, domoljub i guverner Dalmacije

General Dragutin Blažeković također spada u skupinu istaknutih generala austro-ugarske vojske i velikih hrvatskih domoljuba. Karijeru ratnika započeo je u Varaždinsko-križevačkoj gramičarskoj pukovniji, u čijem sastavu sudjelovao je u Prvom ratu za nezavisnost Italije (1848. – 1849.). Sudjelovao je i u Drugom ratu za nezasvisnost Italije (1859. – 1861.), u kojem je zbog iskazanog junaštva odlikovan Križem za vojne zasluge s ratnom dekoracijom, a nakon toga u Austrijsko-pruskom ratu (1866.). U činu brigadira uspješno je sudjelovao u vojnim operacijama tijekom zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878.) za što je odlikovan Viteškim križem Leopoldova reda. Poradi uspješne vojne karijere imenovan je za guvernera Dalmacije. Budući da u Dalmaciji nije uspio uvesti hrvatski kao službeni jezik, kao pravi hrvatski domoljub dao je ostavku na dužnost i zatražio umirovljenja. Zbog toga nije stekao zasluženu plemićku titulu, a imao je uvjete za baruna, jer je bio odlikovan Zapovjedničkim križem Leopoldova reda. Zadranima je na korištenje ostavio najveći gradski perivoj, za što mu je postavljena brončana bista, a perivoj je dobio naziv po njemu. Bista je uklonjena tijekom talijanske okupacije, a perivoj danas nosi naziv Perivoj Vladimira Nazora.

Dragutin Blažeković              

Dragutin Blažeković, koji se u austrijskim izvorima spominje i kao Blazeković, Karlo, Karl, Wenzel von rođen je 26. listopada 1828. u Osijeku.  Blažekovići su hrvatska plemićka obitelj koja se susreće u nekadašnjoj Zagrebačkoj i Virovitičkoj županiji, a prema obiteljskoj tradiciji podrijetlom su iz Livna. U javnom životu pojavljuju se od XV. stoljeća, najprije u Turopolju (od 1467.) te u Črečanu kraj Svetog Ivana Zeline (1520.) i u Zagrebu. Potječe od Blažekovića nastanjenih u turopoljskom Kurilovcu.

Dragutin Blažeković

Vojnu karijeru započeo je u Kadetskoj školi u Grazu koju je završio 23. rujna 1843., kada je postao kadet u 48. pješačkoj pukovniji u Nagykaniszi (Mađarska). U čin poručnika promaknut je 5. lipnja 1848. u Varaždinsko-križevačkoj graničarskoj pukovniji, u čijem sastavu je sudjelovao u vojnim operacijama tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.). Dana 1. listopada 1852. premješten je u 32. pješačku pukovniju u Budimpešti, u kojoj je 3. travnja 1853. promaknut u čin natporučnika. U čin konjaničkog satnika promaknut je 25. veljače 1859. Tijekom Drugog rata za nezavisnost Italije (1859. – 1861.) zbog iskazanog junaštva u bitci kod Solferina (24. lipnja 1859.) 15. kolovoza 1859. odlikovan je Križem za vojne zasluge s ratnom dekoracijom. U 31. pješačku pukovniju  u Sibiu (Rumunjska) premješten je 31. siječnja 1860. U sastavu te postrojbe sudjelovao je u Austrijsko-pruskom ratu (1866.). Službujući u istoj postrojbi 1867. napisao je književno djelo vezano za njenu povjesnicu. Dana 13. siječnja 1868. odlikovan je mecklenburškim Viteškim križem Kućnog reda Vendske krune. U čin bojnika promaknut je 1. svibnja 1869. Glavnom stožeru austro-ugarske vojske dodijeljen je 1. svibnja 1871., a 1. studenog 1871. imenovan je za načelnika stožera 22. pješačke divizije u Trstu.

Plemićki grb obitelji Blažeković

Za načelnika stožera 18. pješačke divizije i Vojnog zapovjedništva u Zadru imenovan je 1. studenog 1875. Dalmatinski vojni namjesnici u to doba bili su general Gabrijel Rodić i kasnije general Stjepan Jovanović. Na toj dužnosti 1. svibnja 1876. promaknut je u čin pukovnika, a već 1. studenog 1877. u čin brigadira. Na istoj dužnosti sudjelovao je u vojnim operacijama tijekom zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878.). Za zasluge i iskazanu hrabrost tijekom zaposjedanja Bosne i Hercegovine 3. prosinca 1878. odlikovan je Viteškim križem Leopoldova reda. Nakon toga imenovan je za zapovjednika 94. pješačke brigade, kojom je zapovijedao u suzbijanju Druge krivošijske bune (1882.). Za uspjehe na bojnom polju postignute 20. travnja 1882. na području južne Dalmacije te Bosne i Hercegovine, 7. lipnja 1882. pohvaljen je od cara. U čin Generalmajora (brigadnog generala) promaknut je 1. studenog 1883., a krajem iste godine imenovan je za zapovjednika Ratne luke u Kotoru. Dana 10. ožujka 1886. imenovan je za zapovjednika Vojnog zapovjedništva u Zadru. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 28. travnja 1886. Istog dana ujedno je i imenovan za vojnoga i civilnog carskog namjesnika, tj. guvernera Dalmacije. Na toj dužnosti 23. studenog 1886. imenovan je za domovinskog savjetnika.

Bitka kod Solferina 1859.

Tijekom proslave pedesetogodišnjice vojne službe, a zbog „uspjeha u službi postignutih tijekom rata i mira“, 12. rujna 1887. odlikovan je Zapovjedničkim križem Leopoldova reda. U borbi između narodnjaka i autonomaša oko uvođenja hrvatskoga službenog jezika, podupirao je politiku Narodne stranke. Nakon što u Dalmatinskom saboru nije riješeno pitanje ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, kao ni pitanje hrvatskog jezika, dao je ostavku, jer je zastupao mišljenje da narod odlučuje koji je službeni jezik jednog područja, a to je po njegovom mišljenju bio samo hrvatski jezik. Na vlastiti zahtjev, umirovljen je 1. listopada 1890. Nakon umirovljenja ostatak života proveo je u Klagenfurtu, gdje je umro 7. travnja 1893. te uz vojne počasti i sahranjen. Nakon njegove smrti u hrvatskom tisku (Narod) je stajalo: „Sve svoje znanje, sve svoje izkustvo posvetio je mnogim potrebama naše pokrajine i hrvatskog naroda Dalmacije. Plemenito njegovo srce, neograničena dobrota i savjestnost te prirodjene dobroćudnosti i pravednost, težio je zatim da čini dobra, da bude pravedan i dobar. Svaki njegov korak, svaki njegov čin bi oznamenovan rijetkom i plemenitom dobrotom njegova srca…

Križ za vojne zasluge s ratnom dekoracijom

…Plemenština pokojnog Blažekovića, njegova riedka dobrota ostati će neizbrisi­vim slovima zabilježena u srcima Dalma­tinskih Hrvata, te će ovi sačuvati trajnu i blagu uspomenu na dobrog i plemenitog svoga Namjestnika, koji je u istinu dobro želio zemlji našoj, kao Hrvat te kao pošten i dobar Čovjek. Lahka bila zemljica, viečni pokoj i viečnaja pamjat medju nama, nezaboravnom Dragutinu pl. Blažekoviću.“

Mecklenburški Viteški križ Kućnog reda Vendske krune

Osim spomenutim odličjima bio je odlikovan i Ratnom medaljom 1873., Časničkim križem za dugotrajnu službu II. klase, Velikim časničkim križem Reda talijanske krune sa zvijezdom te crnogorskim Velikim časničkim križem Reda Danila I., II. klase. U Zadru je 1888. organizirao i nadgledao izradu najvećega gradskog perivoja (danas Perivoj Vladimira Nazora), koji je, usprkos njegovom protivljenju, dobio naziv po njemu Perivoj Blažeković. Dana 15. svibnja 1910. u perivoju je postavljena njegova brončana bista na kamenom secesijskom postamentu, koja je uklonjena tijekom talijanske okupacije. Perivoj je 1968. uvršten u kategoriju spomenika vrtne arhitekture. U Povijesnom arhivu u Zadru čuva se njegov rukopis Opažanja na službenom putovanju namjesnika Blažekovića od 5. VI. 1886. do 11. IX. 1889. te dio njegove korespondencije. Autor je dviju knjiga i to Kronike 31. pješačke pukovnije (Chronik des k.-k. 31. Linien-Infanterie-Regimentes), koja je tiskana u Beču 1867. te njezinog nastavka (Fortsetzung der Chronik des k.-k. 31. Linien-Infanterie-Regimentes), koji je tiskan u Rijeci 1869.

Viteški križ Leopoldova reda

Zapovjednički križ Leopoldova reda

Ratna medalja 1873.

Časnički križ za dugotrajnu službu II. klase

Veliki časnički križ Reda talijanske krune sa zvijezdom

Crnogorski Veliki časnički križ Reda Danila I., II. klase

Foto i tekst: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.