27. ožujka 2025. | 141 prikaza.

HRVATSKA VOJNA POVIJEST – Franjo Vlašić – hrvatski general, vojskovođa, junak i ban 

General Franjo Vlašić spada u malobrojnu skupinu hrvatskih generala koji su zahvaljujući izuzetnoj vojnoj karijeri, osim značajnih vojnih dužnosti, obnašali i u to vrijeme najznačajniju hrvatsku državničku dužnost, dužnost hrvatskog bana. Sudjelovao je u svim koalicijskim ratovima protiv vojske Napoleona Bonaparte i pritom bio nekoliko puta ranjen. Zbog iskazanog junaštva na bojnom polju odlikovan je najznačajnijim odličjem za hrabrost, Viteškim križem Reda Marije Terezije, zbog čega je stekao titulu austrijskog baruna. Na bojištima diljem Europe proveo je 32 duge godine, nakon čega je, zbog impresivne vojne karijere imenovan i za hrvatskog bana. Na toj dužnosti suprotstavljao se mađarskim teritorijalnim i jezičnim zahtjevima, iako je rođen u Mađarskoj. Pokopan je u Crkvi svete Katarine Aleksandrijske na Gornjem gradu u Zagrebu, a njegov nadgrobni spomenik jedini je spomen na njega u Hrvatskoj. Iako se borio protiv mađarskih aspiracija na Hrvatsku, u mađarskom gradu Dombóváru, njegovom rodnom gradu, nedavno je postavljena njegova bista i spomen-ploča, a i jedan gradski trg nosi njegovo ime. Zahvaljujući izuzetnoj karijeri spominje se u Biografskom leksikonu Austrijskog Carstva i Austrijskom biografskom leksikonu.

Franjo Vlašić, koji se u austrijskim izvorima spominje i kao Vlassits,Franz, Freiheer von, rođen je 24. travnja 1766. u mađarskom graduDombováru. Potječe iz hrvatske plemićke obitelji koja pripada starom rodu Vlašića iz Brinja, čiji se članovi nalaze u prvom popisu vojne posade utvrđenog naselja Brinje iz 1551. Njegovi preci su se u skupini Hrvata iz područja Brinja i Ogulina 1715. iselili u sjevernu Baranju (Mađarska). Plemstvo i grb braći Petru i Jurju Vlašiću  austrijski car Karlo III. dodijelio je 20. ožujka 1718. u Beču. Otac je Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) Franje Vlašića i Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) Dragutina Vlašića.

Franjo Vlašić

Nakon što se kratko posvetio studiju prava, 1784. započeo je vojnu karijeru kao kadet u Husarskoj pukovniji počasnog vlasnika Emmericha Eszterházyja. Nakon završetka izobrazbe, u toj postrojbi već 1785. promaknut je u čin poručnika. U istoj postrojbi 1790. promaknut je u čin natporučnika. Od 1792. sudjelovao je u svim koalicijskim ratovima protiv Napoleona Bonaparte, u kojima je nekoliko puta bio ranjen, a često je spominjan zbog junačkog držanja na bojnom polju.

Barunski grb Franje Vlašića s njegovoga nadgrobnog spomenika

Tijekom Rata prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1792. – 1797.), nakon bitke kod Neerwindena (18. ožujka 1793.), u činu natporučnika zapovijedao je vodom husara koji su napali Bruxelles, u kojem su osvojili nekoliko skladišta. Potom su napali daleko nadmoćnijeg protivnika u Gentu (Belgija), a nešto kasnije je u Bruggeu (Belgija) predvodio vrlo uspješan prepad. Tijekom 1792. i 1793. još se borio u Belgiji i Francuskoj i to u bitkama i bojevima kod Jemappesa, Eschweilera, Löwena, Quievraina, Famarsa i Caesarsfelda. Zbog uspjeha ostvarenih na bojnom polju iste godine promaknut je u čin satnika konjaništva. U siječnju 1794. premješten je u pomoćni korpus carske vojske, koji je bio pod zapovjedništvom vojvode od Yorka. U bojevima i bitkama koji su se u to vrijeme vodili na području Francuske i to kod Chatillona, ​​Château-Cambresisa, Tournaya i Templeuvea njegovo je ime uvijek spominjano s poštovanjem, a u jednoj od tih bitaka njegova postrojba je pomogla u osvajanju bitnice od deset topova.

Bitka kod Jemappesa 1792.

U daljnjem tijeku Rata prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte vrlo uspješno se borio na području zapadne Njemačke, u pokrajini Ruhr, gdje je sudjelovao u opsadi Mannheima te u bojevima i bitkama kod Rastatta, na Lechu, kod Neersheima, Grissingena, Biberacha, u blizini Schlingena i tijekom opsade mostova kod Hüningena. Godine 1796. premješten je u područje sjeverne Italije. Tijekom Rata druge koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1798. – 1802.) 1799. ratovao je u južnoj Njemačkoj, gdje je pozornost privukao u bitkama kod Ostracha (20. – 21. ožujka 1799.) i Stockacha (25. ožujka 1799.). Kad se austrijska vojska 1800. morala povući iz južne Njemačke, nakon bojeva i bitaka kod Heitersheima, Engena, Moskircha i Oettingena, sudjelovao je u obrani odstupnice i u oslobađanju zarobljenika. U čin bojnika promaknut je 9. siječnja 1804.

Bitka kod Tournaya 1794.

Tijekom Rata treće koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1805.), 31. listopada 1805. u sukobu s francuskom vojskom u zapadnoj Austriji, između Steinakirchena i Kremsmünstera, husarska pukovnija u kojoj je službovao u činu bojnika, nakon junačke borbe, ostala je na dvjesto vojnika, a također je izgubila i svog zapovjednika. Na području Moravske u bitci kod Austerlitza (2. prosinca 1805.), unatoč upornoj obrani kod Kostela i Bilowitza, kako bi zaštitio lijevi bok armije od napada francuskih maršala Louis-Nicolas d’Avouta i Adolphe Mortiera, ostvario je veliku pobjedu. Zbog uspjeha ostvarenih na bojnom polju u siječnju 1806. promaknut je u čin pukovnika. Nedugo zatim, već 20. srpnja 1808. promaknut je u čin brigadira, nakon čega je imenovan za zapovjednika husarske pukovnije.

Bitka kod Stockacha i Engena 1800.

Tijekom Rata pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.), na čelu svoje pukovnije istaknuo se u južnoj Njemačkoj, prvo u bitci kod Landshuta (21. travnja 1809.), a zatim i kod Aspern-Esslinga (21. – 22. svibnja 1809.), gdje je podržavao nastupanje pješaštva, čim je teren do određene mjere to dopuštao. Istaknuo se i u istočnoj Austriji i to u bitci kod Wagrama (5. – 6. srpnja 1809.), kao i kod zaštite uzmaka austrijske vojske u Moravsku. Dana 9. srpnja 1809. slavno se ponio u bitci kod Hollabrunna protiv nadmoćnoga protivničkog konjaništva. Izvrsno je umio uvesti pobjednički duh u pukovniju koja je ustrojena tek prije nekoliko godina.

Bitka kod Austerlitza 1805.

Ništa manje nije bio uspješan u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.). U čin Generalmajora (brigadnog generala), promaknut je 30. ožujka 1813., nakon čega je premješten u Tirolski korpus. Zapovijedajući slabijim snagama, snažno i uspješno je pružio otpor daleko nadmoćnijem protivniku, čime je osigurao uspješnu evakuaciju Južnog Tirola. Za ostvarene rezultate na bojnom polju 8. studenog 1813. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije. Zapovijedajući desnim krilom austrijske vojske napredovao je do Castelnuova, a zatim do Peschiera 4. veljače 1814. Tijekom bitke na rijeci Mincio (8. veljače 1814.), obranio se od napada vojske generala Giuseppea Polambinija, a nakon dobivanja pojačanja, vratio je protivnika na početne položaje.

Bitka kod Landshuta 1809.

Time je završio ratni put hrabrog generala. Tijekom sljedećeg, mirnog razdoblja obnašao je dužnost zapovjednika brigade. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 3. srpnja 1824., nakon čega je imenovan za zapovjednika divizije u Mađarskoj. Godine 1828. imenovan je za počasnog vlasnika 2. ulanske pukovnije. Za zapovjednika Slavonskoga glavnog zapovjedništva, ujedno zapovijedajućeg generala za Slavoniju i Srijem sa sjedištem u Petrovaradinu, imenovan je u studenom 1831. Budući da je bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, 22. ožujka 1832. stekao je titulu austrijskog baruna. Za bana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imenovan je 10. veljače 1832., kada je postao zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji te počasnim vlasnikom Prve i Druge banske graničarske pukovnije.

Bitka kod Hollabrunna 1809.

Te godine podupirao je zamolbu čelnika Hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevita Gaja za izdavanjem preporodnih novina u Zagrebu. Sa zagrebačkim biskupom Aleksandrom Alagovićem 1836. preuzeo je pokroviteljstvo osnivanja društva za unapređenje prosvjete na narodnom jeziku, koje je pokrenuo Ljudevit Gaj. Suprotstavljajući se mađarskim teritorijalnim i jezičnim aspiracijama, pridružio se općem hrvatskom otporu pa je u tom smislu na Požunskom saboru, od 1832. do 1836., branio pravo Hrvatske na Rijeku i njezino primorje. Godine 1836. imenovan je za domovinskog savjetnika te odlikovan Velikim križem Leopoldova reda.

Viteški križ Reda Marije Terezije.

Kada su Mađari na Požunskom saboru od 1839. do 1840. podnijeli zahtjev o uvođenju mađarskog jezika u javni život Hrvatske, 21. siječnja 1840., zamolio je cara i kralja Ferdinanda za nepotvrđivanje tog zahtjeva, zbog čega on nije dobio vladarevo odobrenje. Dužnost hrvatskog bana obnašao je do smrti. Početkom 1840. teško se razbolio, ali je opet malo prizdravio, no početkom svibnja opet ga je zahvatila bolest i umro je nakon četrnaest dana bolovanja u 74. godini života. Tako je ostarjeli ratnik 16. svibnja 1840. u Zagrebu završio svoj život nakon 32 godine rata i 25 godina mira, nakon što se hrabro borio u pedesetak bojeva i bitaka u kojima je zadobio nekoliko rana. Uz počasnu paljbu topništva i nazočnost vojnog i plemićkog vrha te brojnog pučanstva, u Crkvi svete Katarine Aleksandrijske u Zagrebu, kapeli svetog Ignacija Lojolskoga, prema epitafu, sahranjen je “dobri i nesretni ban Vlašić (1768. – 1840.), istaknuti borac za pravo hrvatskoga jezika i za Slavoniju“. Dana 4. veljače 2016. svečano je otkrivena njegova bista, smještena u dvorištu njegove rodne kuće u Dombóváru, u ulici Dombó Pál, rad mađarskog kipara Gábora Varge. U Dombóváru mu je u čast postavljenja i spomen-ploča te je po njemu nazvan i jedan gradski trg.                 

Veliki križ Leopoldova reda.

Crkva svete Katarine Aleksandrijske u Zagrebu.

Nadgrobni spomenik Franje Vlašića uCrkvi svete Katarine Aleksandrijske

Bista Franje Vlašića uDombóváru

Komentari su zatvoreni.