26. travnja 2025. | 204 prikaza.

HRVATSKA VOJNA POVIJEST – Josip Šokčević- hrvatski general, vojskovođa, domoljub i ban

General Josip Šokčević je još jedan hrvatski general koji je, osim niza značajnih vojnih dužnosti, obnašao i najznačajniju hrvatsku državničku dužnost, dužnost hrvatskog bana. Za vrijeme Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) zapovijedao je pješačkom pukovnijom tijekom slamanja talijanske protuaustrijske pobune. Za uspjehe iskazane na bojnom polju odlikovan je Križem za vojne zasluge. Nakon niza značajnih zapovjednih dužnosti, od 1861. do 1867. obnašao je dužnost hrvatskog bana. Po njegovom banskom nalogu činovnici u upravi morali su govoriti hrvatskim jezikom i prema narodu se ophoditi s dužnim poštovanjem. Osim toga, dopustio je obnovu političkih stranaka. Zalagao se za gospodarski razvoj hrvatskih krajeva, a u njegovom mandatu započela je gradnja glavnih željezničkih pruga, a osobno je predložio trasu: Vukovar – Vinkovci – Zagreb – Rijeka. Pokušao je ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no u tome nije uspio. Isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867.), bili su srušeni temelji politike koju je i on zastupao te je kao častan čovjek zbog toga podnio ostavku. U narodu je upamćen kao vrstan vojskovođa i poštovani ban za čije je vrijeme Hrvatska doživjela gospodarski i društveni procvat. 

Josip Šokčević

Josip Šokčević, koji se u austrijskim izvorima spominje i kao Sokcsevits, Joseph, Freiherr von rođen je 7. ožujka 1811. u Vinkovcima. Potječe iz graničarske časničke obitelji. Sin je Josipa Šokčevića, natporučnika Brodske graničarske pukovnije i Elizabete Šokčević, rođene Čolić. Nećak je slavnih slavonskih generala, braće Marka, Pavla i Alberta Čolića. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u Vinkovcima. Vojnu karijeru započeo je 1823. školovanjem u Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, koju je završio s izvrsnim uspjehom 10. listopada 1830., nakon čega je raspoređen u 2. pješačku pukovniju u Brașovu (Rumunjska). U čin poručnika promaknut je 14. siječnja 1831. u sastavu 39. pješačke pukovnije u Debrecinu (Mađarska).

Barunski grb Josipa Šokčevića

Nakon toga premješten je u 23. pješačku pukovniju u Zomboru (Slovačka), u kojoj je 28. srpnja 1835. promaknut u čin natporučnika. U čin satnika promaknut je 1. kolovoza 1838. u Drugoj sekeljskoj graničarskoj pukovniji u Târgu Secuiescu (Rumunjska). U istoj postrojbi 20. svibnja 1842. promaknut je u čin bojnika, nakon čega je imenovan za pobočnika zapovjednika divizije u Sibiu (Rumunjska). Dana 1. siječnja 1845. premješten je u 41. pješačku pukovniju u Černivcima (Ukrajina), u kojoj je 20. travnja 1846. promaknut u čin pukovnika. U istoj postrojbi 30. lipnja 1848. promaknut je u čin brigadira, nakon čega je imenovan za zapovjednika 37. pješačke pukovnije u Oradei (Rumunjska).

Bombardiranje Venecije tijekom opsade 1849.

Za vrijeme Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) 37. pješačkom pukovnijom zapovijedao je u opsadi i osvajanju Venecije (24. kolovoza 1849.) te daljnjem slamanju talijanske protuaustrijske pobune. Za zasluge stečene u tom ratu odlikovan je Križem za vojne zasluge. U čin Generalmajora (brigadnog generala) promaknut je 16. listopada 1849., nakon čega je imenovan za zapovjednika Graničarske brigade u Petrinji. Za vrijeme službovanja u Petrinji od 1. ožujka 1850. bio je član tamošnjega Glazbenog zavoda.

Križ za vojne zasluge

Od 1850. obnašao je dužnost zapovjednika brigade u Sremskoj Mitrovici, a od 1853. dužnost zapovjednika brigade u Zemunu. Nakon toga, 21. lipnja 1854. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 4. armije. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 17. veljače 1857. Kada je 1858. obolio Josip Jelačić tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenovao ga je za njegovog zamjenika, zatim za domovinskog savjetnika, vrhovnog kapetana te guvernera i zapovjedajućeg generala u Hrvatskoj i Slavoniji. Za zasluge stečene u vojnoj karijeri odlikovan je Radom željezne krune I. klase.

Red željezne krune I. klase

Nakon smrti bana Josipa Jelačića 28. srpnja 1859. imenovan je za guvernera i zapovjednika generalata za Banat i Srpsku Vojvodinu sa sjedištem u Temišvaru (Rumunjska). Budući da je bio odlikovan Radom željezne krune I. klase, 20. siječnja 1860. stekao je titulu austrijskog baruna, nakon čega je imenovan za počasnog vlasnika novoustrojene 78. pješačke pukovnije u Osijeku i doživotnog člana proširenoga carevog vijeća. Na prijedlog Bosansko-srijemskog biskupa Josipa Juraja Strossmayera 19. lipnja 1860. car ga je imenovao za novoga hrvatskog bana, vrhovnog kapetana i zapovjedajućeg generala cjelokupne vojske u Hrvatskoj i Slavoniji te guvernera grada Rijeke i vrhovnog predsjednika Banskog stola u Zagrebu. Bio je idealna osoba za mjesto bana, jer je uživao povjerenje Bečkog dvora zbog iznimnih vojničkih zasluga, a istodobno mu je vjerovao i hrvatski narod koji je u njemu gledao idealnog Jelačićeva nasljednika.

Veliki križ Leopoldova reda

Njegova politika u prvim danima vladanja odlikovala se uvođenjem hrvatskog, umjesto njemačkog jezika u upravu. Po njegovom nalogu činovnici su morali naučiti hrvatski jezik i prema narodu se ophoditi s dužnim poštovanjem. Dana 15. lipnja 1861. u Hrvatskom saboru i kod zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika položio je istu prisegu kakvu je 1848. položio ban Josip Jelačić. Na tragu liberalne i reformističke carske „Listopadske diplome“ sazvao je „Bansku konferenciju“ od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i o preustroju Austrijskog Carstva. Dopustio je obnovu političkih stranaka. Poslije „Veljačkog patenta“ 1861., kojim se osniva „Carevinsko vijeće“ u Beču i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, ostao je duboko razočaran.

Ruski Red svete Ane II. klase s briljantima

Pod njegovim predsjedanjem održavana su zasjedanja Hrvatskog sabora 1861. i 1865., na kojima saborski zastupnici nisu bili jedinstveni o pitanju uređenja odnosa s Mađarima i Austrijancima, a pojavila se i starčevićanska opcija o samostalnoj Hrvatskoj. Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove: Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu započela je gradnja glavnih željezničkih pruga, a osobno je predložio trasu: Vukovar – Vinkovci – Zagreb – Rijeka. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba. Zajedno s Eugenom Kvaternikom pokušao je ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no u tome nije uspio. Izuzetno je zaslužan za postavljanje kipa bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu 1866.

Grobnica Josipa Šokčevića u Grobnoj kapelicu svete Magdalene u Vinkovcima

U počasni čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) promaknut je 8. siječnja 1867. Podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s Ivanom Mažuranićem, koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije no što se ona nagodi s Ugarskom. No isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867.), bili su srušeni temelji politike Samostalne narodne stranke, koju je i on zastupao. Smatrao se izigranim od strane Bečkog dvora te je podnio ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti, prigodom čega je odlikovan Velikim križem Leopoldova reda. Umirovljen je 1. svibnja 1868., nakon čega se povukao iz političkog i javnog života Hrvatske.

Spomen ploča Josipu Šokčeviću postavljena 2002. u Vinkovcima

Osim spomenutim odličjima, odlikovan je i ruskim Redom svete Ane II. klase s briljantima. Bio je počasni građanin gradova Zagreba, Temišvara, Karlovca i Senja. Nakon umirovljenja prvo se preselio u Vojnik kod Celja, potom u Graz, a nakon toga u Beč, gdje je u svom stanu 16. studenog 1896.  i umro. Uz nazočnost počasnih postrojbi jačine dvije pješačke bojne iz 25. pješačke brigade, bojne husara te osam topova iz 2. topničke brigade te nazočnost vojnog vrha predvođenog nadvojvodom Eugenom i ministrom rata, pokopan je na Središnjem groblju u Beču.

Spomenik Josipu Šokčeviću u Vinkovcima

Krajem svibnja 2002. njegovi posmrtni ostatci preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce te sahranjeni u Grobnoj kapelicu svete Magdalene koju je za života dala sagraditi njegova majka Elizabeta Šokčević. Od 1997. središnji vinkovački trg nosi njegovo ime. U rujnu 2018. na tom trgu podignut mu je spomenik. Ostao je upamćen kao vrstan vojskovođa i častan ban za čije je vrijeme Hrvatska doživjela gospodarski i društveni procvat.

Tekst i foto: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.