23. ožujka 2023. | 1148 prikaza.

HRVATSKI NOGOMET U DOMOVINSKOM RATU –  Petar Krpan, perspektivni nogometaš, tada još maloljetnik, branio je grad Osijek na prvoj crti bojišta

Sredinom travnja 1991. osnovan je Zbor narodne garde (ZNG) u sklopu MUP-a, čije je masovnije popunjavanje počelo nakon referenduma 19. svibnja 1991. godine. Navijači hrvatskih klubova od samoga su se početka rata dragovoljno prijavljivali u redove ZNG-a, policije ili Hrvatskih obrambenih snaga te su na vojne odore stavljali obilježja klubova za koje su navijali. Početkom rata u hrvatske vojne postrojbe odlazili su pripadnici „BBB-a“, „Torcide“, „Armade“, „Kohorte“ i drugih navijačkih skupina, dok su se „Delije“ i „Grobari“ nalazili u srpskim vojnim postrojbama, tako da su prvi sukobi u ratu bili na neki način nastavak sukoba hrvatskih i srpskih navijača prije rata. Pripadnici navijačkih skupina u obranu Hrvatske uključili su se od samoga početka rata, često su s bojišta odlazili na utakmice svojega kluba, pa bi se ponovno vraćali na bojište. Na bojišnicama su se mogli uočiti vojnici s navijačkim šalovima i drugim obilježjima svojih klubova. Navijači su prošli gotovo sva bojišta diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika te u Bosni i Hercegovini.

Ispod zapadne tribine Dinamovog stadiona pripadnici „BBB-a“ su postavili 13. svibnja 1994. spomenik sa sljedećim tekstom: „Svim navijačima Dinama za koje je rat počeo 13. svibnja 1990. na stadionu ‘Maksimir’, a završio se polaganjem svojih života na oltar domovine Hrvatske“. Svojim poginulim pripadnicima na Dan državnosti 30. svibnja 1993, kada se igrala prvenstvena utakmica između Hajduka i Croatije, „Torcida“ je podigla spomen-ploču na Sjeveroistoku stadiona u Poljudu. Do 3. ožujka 1993. godine, poginulo je 27 pripadnika „Torcide“ i najmanje 60 pripadnika „BBB-a“. Spomen-ploče poginulim navijačima u ratu postavili su na stadionima pripadnici riječke „Armade“, osječke „Kohorte“, vinkovačkih „Ultrasa“, zadarskog „Tornada“,  šibenskih „Funcuta“ i drugih navijačkih skupina.

Treba istaknuti da su se igrači hrvatskih klubova u tom vremenu bavili humanitarnim radom i darivali krv za ranjene vojnike. Većina igrača prijavila se u novoosnovanu sportsku četu ZNG-a. Predsjednik Franjo Tuđman smatrao je da sportaši trebaju biti veleposlanici, odnosno ambasadori Hrvatske, da se koncentriraju na osvajanja odličja i promociju mlade države Hrvatske, „da svijet vidi da je živa i da će opstati“, tako da istaknutiji sportaši, među kojima i nogometaši, nisu pozivani u vojsku. Slaven Bilić, koji je 1993. prešao iz Hajduka u njemački Karlsruhe, ističe da su hrvatski nogometaši tada u inozemstvu ponosno predstavljali svoju zemlju. Bilić je govorio kako su sportaši, odnosno nogometaši, tada osjećali čak i krivnju gledajući i diveći se svojim vršnjacima koji odlaze u rat.

Međutim, dok su istaknuti hrvatski nogometaši zarađivali u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i drugim europskim zemljama, jedan je perspektivni nogometaš, tada još maloljetnik, branio grad Osijek na prvoj crti bojišta s puškom u ruci. Petar Krpan, tada sedamnaestogodišnjak, umjesto da ode na neko sigurnije mjesto i nastavi školovanje i igranje nogometa, ostao je u Osijeku braneći grad s puškom u ruci te je nositelj spomenice Domovinskog rata. Krpan je postao prvotimac Osijeka i kasnije lisabonskog Sportinga te bio član „Vatrenih“ koji su na SP-u u Francuskoj 1998. osvojili brončanu medalju, odnosno treće mjesto.

O svom odlasku na prvu crtu, Krpan je izjavio: „Rat kao rat, ne volim to toliko ni spominjati iako su to ‘lijepe’ uspomene, ovo ‘lijepe’ pod navodnicima. Uvijek kad su obljetnice ili nešto spominje se taj rat, no nitko ga se ne želi sjećati zbog svega što se dogodilo. Ipak si tu izgubio neke prijatelje. Iako nam je svima na ponos što smo branili zemlju. Tu su i neke uspomene koje te vežu za taj ratni period. Što da vam kažem, maloljetno dijete otišlo na prvu liniju. Rat je naša povijest“.

Tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvonimir Boban isticao je da je Petar Krpan jedini pravi heroj te generacije vatrenih te je na SP-u u Francuskoj 1998. u znak poštovanja nosio njegovu akreditaciju, dok je svoju prepustio Krpanu.

Zvonimir Boban  je u siječnju 1992. izjavio kako nije spreman dati novac za oružje, ali je spreman otići pod oružje, „obući uniformu hrvatskog vojnika i otići na bilo koji položaj.“ U tom vremenu igrači Dinama, odnosno HAŠK-Građanskog, svaki mjesec četvrtinu plaće odvajali su za HV.

Nogometni klubovi su unatoč ratnim uvjetima nastavili treninge. Tako je nogometaše Inkera iz Zaprešića, iako je bila oglašena zračna uzbuna, trener Ilija Lončarević poveo na trening. Negdje na polovici treninga, iznad njih preletio je zrakoplov Jugoslavenske narodne armije (JNA) i ispalio raketu prema TV odašiljaču na Sljemenu. Nakon što je raketa pogodila odašiljač, dogodila se snažna eksplozija, a igrači koji su gledali prema Sljemenu oko kojeg se nakon raketiranja uzdizao oblak dima otrčali su u svlačionicu i nikad više nisu trenirali za vrijeme uzbune.

Hajduk je trenirao na poljudskom stadionu, o čemu je kasnije Igor Štimac rekao: „Bila je svakodnevnica živjeti pod zamračenjima, zračnim uzbunama, a trenirati… uh. Preko puta Poljuda je vojarna Lora, gdje je JNA imala snajpersko gnijezdo i svako malo bi se igrali, pa pucali po staklu Poljuda. Ulaz je bio posve izrešetan i bilo je škakljivo dolaziti na treninge. (…) Stanko Poklepović tjerao nas je da treniramo dvaput na dan, iako ujesen te 1991. nije uopće bilo lige. Trebali smo pretrčavati i provlačiti se do terena”.

Fizioterapeut Hajduka, Domeniko Sisgoreo, rekao je da su policajci i vojnici u odorama JNA dolazili na Poljud i tražili da Hajduk vrati srebreni trofej kupa maršala Tita koji je osvojen golom Alena Bokšića u Beogradu protiv Crvene zvezde u svibnju 1991. godine, nekoliko mjeseci ranije. Hajdukov ekonom Juko Strinić dugo je skrivao taj vrijedni trofej, koji je na koncu, kako je ranije navedeno, vraćen u vitrine Poljuda gdje stoji i danas kao podsjetnik na ta vremena.

S obzirom na to da UEFA nije dozvolila Hajduku igrati u Splitu protiv Tottenhama u prvom kolu Kupa pobjednika kupova zbog ratnih prilika, Hajduk je bio domaćin u austrijskom gradu Linzu i 17. rujna 1991. pobijedio rezultatom 1:0. U uzvratu u Londonu 2. listopada 1991. engleski klub je pobijedio rezultatom 2:0 i izbacio splitski klub iz daljnjeg natjecanja. Hajdukova momčad na povratku iz Londona zatekla se na Paškom mostu, koji je JNA zasula granatama nekoliko trenutaka prije nego što su ga trebali prijeći.

Luki Modriću, jednom od najboljih hrvatskih igrača u povijesti, dok je još bio šestogodišnjak, na području Obrovca srpske su paravojne skupine ubile djeda 1991. godine, a Luka se s obitelji morao kao prognanik preseliti u Makarsku, a zatim u Zadar. Mario Mandžukić je iz rodnog Slavonskog Broda, zbog ratnih prilika, s roditeljima izbjegao u Njemačku, ali su se kasnije vratili domovinu. Neki od kasnije poznatih igrača i reprezentativaca, kao Vedran Ćorluka i Dejan Lovren koji su rođeni u BiH, morali su napustiti svoje rodne gradove Derventu i Zenicu i iseliti u Hrvatsku, odnosno Njemačku. Neki su igrači, poput Matea Kovačića, rođeni u inozemstvu jer su mu roditelji morali napustili BiH uslijed ratnih prilika.

U svibnju 1990. godine, vođa navijača Crvene zvezde Željko Ražnatović „Arkan“ planirao je izvršiti atentat na predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, a u prosincu iste godine uhićen je u Dvoru na Uni. Uhitili su ga pripadnici MUP-a RH, među kojima su bili i policajci srpske narodnosti. Hrvatske su vlasti Željka Ražnatovića „Arkana“ kasnije pustile na slobodu pod još i danas nerazjašnjenim okolnostima. Naime „Arkan“ je osuđen na pet godina zatvora, ali je pušten nakon šest mjeseci. „Arkan“ je stvorio Srpsku dobrovoljačku gardu zvanu „Tigrovi“ u koju su unovačeni velikim dijelom navijači Crvene zvezde „Delije“, i postao je njihovim zapovjednikom. „Arkanova garda“ počinila je brojne zločine nad civilima u istočnoj Slavoniji, a kasnije i u BiH. Prema procjenama „State Departmenta“, „Arkanovi Tigrovi“ su na okrutan način ubili najmanje dvije tisuće ljudi. Igrači Crvene zvezde dolazili su u vojnu bazu u posjet ranjenim navijačima, pripadnicima „Arkanovih Tigrova“.

Računajući na svoje ratne „zasluge“, „Arkan“ je namjeravao postati predsjednik Crvene zvezde, a kada mu to nije uspjelo, preuzeo je FK Obilić, nižerazredni beogradski klub. U čast „Tigrova“ „Arkan“ je promijenio klupske dresove u žutu boju, a za simbol kuba odredio je tigra. Godinu nakon što je došao u prvu ligu, Obilić je osvojio nacionalno prvenstvo. Znatan dio Obilićevih navijača činili su paravojni veterani „Tigrovi“ koji su pištoljima prijetili sucima, suparničkim igračima, ali i igračima Obilića.

Samoproglašena Republika Srpska Krajina (RSK) održala je prvo prvenstvo u sezoni 1992/1993, kada su se prvaci regija (Šparta – Beli Manastir, prvak Baranje; Dinara – Knin, prvak Dalmacije; Begovača – Šeovica, prvak Zapadne Slavonije; Banija – Glina prvak Korduna i Banije; Borac – Bobota, prvak Istočne Slavonije i Zapadnog Srijema), sastali na turniru u Glini i Petrinji, gdje je prvim prvakom postala Banija iz Gline.

U drugom prvenstvu RSK 1993/1994. na finalnom turniru koji se odigravao u baranjskim mjestima Belom Manastiru, Dardi i Kneževu, prvenstvo je osvojila Šparta ispred Banije. Prvi (i jedini) Kup RSK, u kojem su sudjelovala 102 nogometna kluba, igran je u sezoni 1993/1994. U finalnoj utakmici odigranoj 2. srpnja 1994. pobijedila je Bukovica iz Kistanja, koja je u finalnoj utakmici porazila belomanastirsku Špartu rezultatom 3:1. Predsjednik samoproglašene RSK Milan Martić predao je pehar pobjedničkoj momčadi. Treće i posljednje prvenstvo RSK 1994/1995, u kojem je vodila Dinara iz Knina, prekinuto je uslijed  vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij, u kolovozu 1995. godine. U Kninu, 25. kolovoza 1995. godine, na stadionu Dinare, 20 dana nakon oslobođenja, odigran je susret između „Torcide“ i „BBB-a“.

Krajem listopada 1991., u jeku rata u Hrvatskoj, opsade Vukovara i Dubrovnika, u Sarajevu su igrali Željezničar i mostarski Velež za koji je igrao današnji hrvatski izbornik Zlatko Dalić. Željezničar je pred 2,000 ljudi pobijedio rezultatom  4:1, a tri gola postigao je Mario Stanić, koji je kasnije prešao u tadašnji HAŠK-Građanski i postao hrvatski reprezentativac. U trenutku prekida prvenstva, Stanić je zajedno s Darkom Pančevom iz Crvene zvezde bio najbolji strijelac lige.

Dana 6. travnja 1992. BiH je međunarodno priznata i započela je blokada glavnog grada Sarajeva, ali i agresija na cijelu zemlju. FK Sarajevo je tog vikenda svoju posljednju utakmicu odigralo na beogradskoj „Marakani“, gdje je izgubio od europskog i svjetskog prvaka, Crvene zvezde. Velež je na jedanaesterce pobijedio Spartak u Subotici, igrači se nisu mogli vratiti u Mostar, pa su zrakoplovom preko Podgorice i autobusom do mostarskog stadiona Bijelog brijega došli tek dva dana kasnije. Razdužili su opremu i nikad više nisu ušli na stadion pod Bijelim brijegom, na kojem su zadnju utakmicu odigrali 15. ožujka 1992. kada su pobijedili Zemun rezultatom 2:0.

Kako je ranije navedeno, od klubova iz BiH jedino je Borac iz Banje Luke nastavio prvenstvo Jugoslavije te je registriran kao Borac Beograd. Momčad Borca je u početku svaki tjedan prolazila kroz koridor u bosanskoj Posavini i igrala utakmice u Srbiji. Borac je 1993. ispao u Drugu ligu, a dvije godine kasnije ispao je iz savezne razine natjecanja. Na početku sezone 1995/1996. vratio se u bosanskohercegovački nogomet.

Veliki broj nogometaša iz BiH klubova završio je u Hrvatskoj i napravio karijeru u HNL-u, dio njih u srpskim klubovima, a dio je pronašao angažmane u inozemstvu. Neki su ostali u svojim domovima i pridružili se njihovoj obrani, neki su završili u logorima, neki nisu preživjeli i nikada nisu pronađeni.

Veldin Karić igrao je za klub Polet iz Bosanskog Broda, a zatim je prešao u sarajevski Željezničar, gdje se zatekao kad je u BiH počeo rat. Našao se u velikoj opasnosti i samo su ga sretne okolnosti spasile da ne završi pred streljačkim vodom o čemu je kazivao: „U Sarajevu su mi upali u stan i odveli me u vojarnu Lukavica. S konvojem su me zatim odveli na Pale, gdje su me dočekali četnici. Došla je neka milicija, što ti ga ja znam, stavili su mi lisice na ruke i počeli me maltretirati i provocirati. U Armiji BiH tada je na visokom položaju bio Vehbija Karić, pa su me četnici krivo povezali s njime misleći da sam njegov špijun. Odveli su me zapovjedniku na Palama koji je rekao da se pripremim na strijeljanje. Za to je, srećom, doznao Nenad Starovlah, moj bivši trener iz Željezničara, koji je otišao za trenera u Vojvodinu, a kum mu je bio Ilija Pantelić, koji je tada bio važan u Vojvodini. Počelo je nagovaranje da me se pusti, da sam ja reprezentativac Jugoslavije i da me ne diraju. U to su me vrijeme htjeli i Crvena zvezda i Partizan, tako da su na kraju na Palama popustili i rekli: ‘Ajde može, pustit ćemo te ako netko u roku od sat vremena dođe po tebe’. Na brzinu su Starovlah i Pantelić organizirali helikopter za ranjenike i prebacili me njime u Beograd, a iz Beograda sam otišao u Novi Sad. Imao sam, mislim, 19 godina“. Karić je nakon šest mjeseci pobjegao preko granice u Republiku Hrvatsku i došao do Slavonskog Broda te se ubrzo priključio NK Marsoniji iz Slavonskog Broda.

Nekadašnji nogometaš banjalučkog Borca i zagrebačkog Dinama Abid Kovačević, u vrijeme početka ratnih zbivanja živio je u BiH te je početkom lipnja 1992. morao pobjeći iz Banje Luke jer je atmosfera bila teška za Bošnjake i Hrvate. Kovačević ističe  da je ponio sa sobom samo jedan kovčeg u koji je stavio nekoliko fotografija i trofeja koje je osvojio kao igrač Dinama.

Mario Stanić, koji je tada bio član Željezničara, nalazio se u Sarajevu koje su srpske paravojne postrojbe okružile sa svih strana i gotovo su svi izlazi iz grada bili zatvoreni. Međutim Stanić je ipak uspio pobjeći iz rodnoga grada te je o tome kasnije rekao: „Pobjegao sam iz Sarajeva s torbom u kojoj su bile hlače, nekoliko majica, dvoje gaće i putovnica. Imao sam dovoljno sreće da se spasim, ali mnogi nisu (…)“.

Nekadašnji nogometaš FK Veleža Jadranko Topić, u  travnju 1992. postao je gradonačelnik Mostara i predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Kasnije je maknut s tog položaja i dobio je zadatak osnivanja nogometne lige Herceg-Bosna i obnove NK Zrinjskog. Topića optužuju da je krivac što je stadion pod Bijelim brijegom pripao Zrinjskom, a Velež je morao pronaći novi stadion. Topić ističe da je „Velež njegova povijest, a Zrinjski njegovo dijete“ te „da je stadion bio ničiji i da je on samo brže reagirao i potpisao ugovor o korištenju na 109 godina“.

Vahid Halilhodžić, jedan od najboljih nogometaša u povijesti Veleža, kada je počeo rat, bio je sportski direktor mostarskog kluba. Halilhodžić ističe da je Mostar bio bombardiran svakodnevno od Srba i Hrvata i da je bio prvi ranjenik u Mostaru. Naime, Halilhodžić je nespretno rukovao pištoljem koji je opalio i ranio ga. Neki strani mediji, primjerice njemački, pisali su da je Halilhodžić i njegova obitelj bila na meti „hrvatskih separtista“ iako mu je žena Hrvatica (Halilhodžić je 2010. postao trener zagrebačkog Dinama, nap. D. K.) Halilhodžić ističe da je pokušao pomoći lokalnom stanovništvu organiziranjem konvoja nužne robe iz Francuske, u kojoj je igrao 1980-ih godina i u koju je nakon odlaska iz Mostara otišao živjeti.

Hasana Salihamidžića, koji je igrao u Veležu, rat je zatekao dok je boravio u Beogradu, na pripremama kadetske reprezentacije Jugoslavije. Salihamidžić se više nije mogao vratiti, tjednima je trenirao u Crvenoj zvezdi čekajući da se situacija promijeni. Kasnije se vratio u Jablanicu, odakle je otišao u Njemačku i potpisao ugovor sa HSV-om.

Jedan od najboljih igrača reprezentacije BiH i kapetan Edin Džeko, djetinjstvo je proveo u ratnom Sarajevu i kao šestogodišnjak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka. Džeki je majka spasila život jer mu jednom nije dopustila da igra nogomet s prijateljima na livadi. Nekoliko minuta kasnije, granata je pala na tu livadu i mnogo djece je poginulo. 

Ratna događanja u Sarajevu tragično su završila za Želimira Vidovića koji je 1970-ih i 1980-ih igrao za FK Sarajevo. U Sarajevu 7. svibnja 1992. godine, prilikom akcije prebacivanja ranjenika s Dobrinje u bolnicu Koševo, vozilo hitne pomoći, kojim je upravljao Vidović, zaustavljeno je na kontrolnom punktu, a njemu se od tada gubi svaki trag.

Ivica Osim je ostavku na mjesto saveznog kapetana, odnosno izbornika reprezentacije Jugoslavije i trenera Partizana (postao u ljeto 1991., nap. D.K),  podnio 23. svibnja 1992. na press konferenciji u Beogradu u vrijeme bombardiranja njegovog rodnog grada Sarajeva. Osim je tada, uz bolnu grimasu na licu, rekao: „Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete (…) To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava“. Većina ljudi je korektno prihvatila Osimovu odluku, ali bilo je i nekih koji su govorili: „Evo izdajice Jugoslavije!”.

Zanimljivo je da se Osim nikada službeno nije preselio u Beograd. Na posao je često putovao zrakoplovom, čak se nije bavio formalnostima niti je kupovao kartu. Samo je prolazio kroz aerodromske kontrole, čak se dešavalo da sjedi u pilotskoj kabini ako u zrakoplovu nije bilo mjesta.

Raspadom SFRJ, raspala se i dotadašnja nogometna reprezentacija, a ono što je od nje ostalo bilo je diskvalificirano s Europskog prvenstva 1992. godine održanog u Švedskoj. Odluka o diskvalifikaciji donesena je 31. svibnja 1992. godine – samo deset dana prije službenog početka natjecanja. Natjecanje Jugoslaviji nije bilo dopušteno zbog embarga Ujedinjenih naroda (UN-a). Umjesto Jugoslavije, na prvenstvo je stoga došla reprezentacija Danske koja je zauzela drugo mjesto u skupini 4, s bodom manje od prvoplasirane reprezentacije Jugoslavije. Danska reprezentacija je na kraju i osvojila turnir i postala prvakom Europe. Zanimljivo je i neobično sjećanje na to europsko prvenstvo vratara reprezentacije Danske Petera Scmeichela, koji je 2015. prilikom posjeta Beogradu za srpske medije izjavio: „U kvalifikacijama nismo mogli da dostignemo Jugoslaviju, ali je ona kasnije isključena i tako smo se našli na EP. Naravno da smo želeli da budemo na turniru u Švedskoj, ali ne zbog građanskog rata. Igrali smo u ime Jugoslavije i svih građana, čak smo se vozili autobusom sa vašim grbom. Praktično smo bili Jugoslavija i nemoguće je to objasniti. Igrali smo sjajno ceo šampionat i još mi nije jasno kako smo pobedili Nemačku u finalu“.

U ljeto 1992. na Europskom prvenstvu na stadionima u Švedskoj navijalo se i uživalo u nogometu. Na drugom kraju Europe, njezinom jugoistoku, u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH) bjesnio je rat, a neki nogometni stadioni postali su groblja. Nakon odigranog europskog prvenstva, umjesto razdraganih nogometnih prvaka i njihovih navijača, na naslovnicima europskih novina i časopisa pojavljuju se mučne slike izmučenih ljudi s prostora bivše Jugoslavije.

Jugoslavija je u to vrijeme već bila postavljena za nositelja skupine pet u kvalifikacijama za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. godine, ali joj niti tu natjecanje nije bilo dopušteno zbog sankcija UN-a.

Izvadak iz knjige „Hrvatska nogometna samostalnost“ autora dr. sc. Davora Kovačića, u nakladi Despot infinitusa.

SADRŽAJ KNJIGE:

PREDGOVOR

NOGOMET U VRIJEME RASPADA SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE

Raspad i slom jugoslavenskog nogometa 1980-ih

Organiziranje navijača i navijački incidenti

Sukobi navijača na ‘‘Maksimiru’’ i zviždanje jugoslavenskoj himni

Nacionalno vrenje u nogometu – preslika političkih zbivanja

Nogometna reprezentacija Jugoslavije 1980-ih – desetljeće neuspjeha i ‘‘Labuđi pjev’’ na SP-u u Italiji 1990. godine

Izlazak nogometne reprezentacije Hrvatske na međunarodnu pozornicu

Posljednje nogometno prvenstvo u SFRJ

 HRVATSKI NOGOMET U DOMOVINSKOM RATU

Nogomet na nišanu

Turnir ‘‘Slobodna Hrvatska ‘91.“.

Ratna nogometna prvenstva

HRVATSKI NOGOMET POSLIJE ZAVRŠETKA DOMOVINSKOG RATA

Nogometna prvenstva do kraja 20. stoljeća

Franjo Tuđman i nogomet

Hrvatska nogometna liga 2000.–2018.

Značajniji nastupi hrvatskih klubova u europskim kupovima

Kvaliteta nogometa i problemi HNL-a

Privatizacija i poslovanje hrvatskih klubova

Položaj i zaštita nogometaša – Hrvatski nogometni sindikat

„Igre prijestolja“ u HNS-u

 HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA 1992.–2018.

Počeci stjecanja međunarodnoga iskustva i ugleda

Prvi nastup na europskom prvenstvu – Engleska 1996. godine

Prvi nastup na svjetskom prvenstvu – bronca u Francuskoj 1998. godine

Usponi i padovi u novom milenijumu

 HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA NA SP-u U RUSIJI 2018.

Srebro zlatnoga sjaja

Povratak u Hrvatsku

Izvještavanje stranih medija o uspijehu Hrvatske na SP-u u Rusiji

EPILOG

Hrvatska – najuspješnija nogometna reprezentacija na bivšem jugoslavenskom prostoru

Hrvatska nogometna reprezentacija i dijaspora

ZAKLJUČAK

PRILOZI

POPIS KRATICA

IZVORI I LITERATURA

SUMMARY

KAZALO OSOBA BILJEŠKA O AUTORU

HRVATSKA NOGOMETNA SAMOSTALNOST – Nastanak, imidž, kontroverze

Komentari su zatvoreni.