8. lipnja 2022. | 1091 prikaza.

Ivan Kukuljević Sakcinski – borac za hrvatska prava i pionir modernih društvenih znanosti


Ivan Kukuljević Sakcinski jedan je od najistaknutijih i najsvestranijih javnih djelatnika hrvatskog političkog, znanstvenog, književnog i kulturnog života 19. stoljeća. U nacionalnoj memoriji status velikana prije svega duguje poznatom podatku da je bio prvi saborski zastupnik koji je održao govor na hrvatskom jeziku i bio autor prve moderne hrvatske drame Juran i Sofija, a spominje ga se i kao jednog od čelnih hrvatskih političara preporodnog doba i istaknutog povjesničara. To su međutim tek šture naznake o tome o kako se svestranoj i dinamičnoj osobi radilo. Za hrvatski jezik nije zaslužan samo zbog jednog svog saborskog govora, nego zbog ustrajne borbe protiv mađarizacije i za afirmaciju hrvatskog jezika i njegove službene uporabe u politici, znanosti i književnosti. U 1848. kada se ruši feudalni sustav i nastaje građansko društvo Kukuljević je bio jedan od nekolicine najmoćnijih hrvatskih političara koji su utjecali na revolucionarna zbivanja i u Hrvatskoj i u drugim slavenskim zemljama Habsburške monarhije.

Naposlijetku, najzapostavljeniji dio Kukuljevićeve biografije odnosi se na njegove pionirske pothvate u stvaranju moderne hrvatske historiografije, ali i niza drugih modernih znanstvenih disciplina u Hrvatskoj, poput povijesti umjetnosti, arheologije, arhivistike, književne povijesti, etnologije i znanstvene bibliografije. Najviše trajnih vrednota Kukuljević je ostavio baš na znanstvenom području. Iako ga je Hrvatski sabor 1847. imenovao tek zemaljskim arhivarom sa zadaćom da prikuplja državnopravne povijesne isprave, on ju je shvatio daleko šire. U središtu Kukuljevićeva interesa nalazilo se otkrivanje, čuvanje i vrednovanje cjelokupne hrvatske povijesne i kulturnoumjetničke baštine i njeno uvrštavanje u kolektivnu svijest hrvatskog naroda. Kukuljević je stoga prikupljao građu, istraživao i izdavao djela iz hrvatske povijesti, umjetnosti i kulture, pokretao časopise i zbornike, te pisao i kraće rasprave, ali i opširne monografije. Prvi je pisao o starohrvatskim spomenicima u Dalmaciji, koja je do tada svoj kulturni identitet bazirala prije svega na antičkoj baštini, popularizirao je Marka Marulića kao oca hrvatske književnosti i druge hrvatske „začinjavce“, pronašao je jedini primjerak prvog hrvatskog romana Planine Petra Zoranića, pisao je rasprave o hrvatskim gradovima, dvorcima i krajevima.

Portret Ivana Kukuljevića Sakcinskog, objavljen 1889. godine, autor Josef Mukařovský (Wikimedia Commons)

Među prvima je počeo proučavati glagoljicu te se zauzeo za znanstvenu valorizaciju Bašćanske ploče čiji tekst je prvi prepisao čim je 1851. pronađena. Prvi je u korpus hrvatske kulturne baštine uvrstio hrvatske slikare koji su djelovali u Italiji, poput Jurja Julija Klovića i Andrije Medulića, a uz to je bio i veliki bibliofil, sakupljač oko 12.000 rijetkih knjiga i rukopisa koje je 1868. prodao Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti stvorivši tako temelj današnjoj Knjižnici i Arhivu HAZU. Neprocjenjivo, ali u široj javnosti nepoznato Kukuljevićevo djelo je sastavljanje prve hrvatske retrospektivne bibliografije s oko 3000 bibliografskih jedinica svih hrvatskih djela tiskanih od 1483. do 1860., što je do danas jedini sustavni bibliografski izvor podataka od početaka hrvatske pismenosti i neizostalno pomagalo u znanstvenom i kulturnom radu.

Kukuljević je umjetničku i spomeničku baštinu smatrao temeljnom sastavnicom nacionalnog i kulturnog identiteta te je promicao njezino evidentiranje, proučavanje i očuvanje, a od 1855. do 1868. i službeno je bio na dužnosti konzervatora građevnih spomenika za Hrvatsku i Slavoniju Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika iz Beča.

Sklonost prema knjizi i kulturi bila je tradicionalna u obitelji Kukuljević koja se prvi put spominje oko 1550. u Imotskom, odakle se pred prodorom Osmanlija preselila u Senj, gdje se jedan član obitelji, Jakov Kukuljević, oženio posljednjom pripadnicom stare senjske patricijske obitelji Bassani de Sacci, porijeklom iz Venecije. Nakon raseljavanja uskoka iz Senja 1622., Jakovljev sin Antun preselio se u obližnji Bribir gdje je stekao plemstvo, a s vremenom je obitelj dodatak de Sacci pohrvatila u Sakcinski. Jedna grana obitelji doselila se u Međimurje, odakle se Toma Melkior Kukuljević Sakcinski krajem 18. stoljeća preselio u Varaždin.  Imao je dvojicu sinova Franju i Antuna. Antun Kukuljević (1776. – 1851.) oženio se Antonijom Labaš s kojom je imao devetero djece, a najmlađi Ivan rodio se 29. svibnja 1816. u Varaždinu. Uz njega, djetinju dob preživjeli su jedino brat Eduard i sestra Ljubica, iako su umrli mladi. Antun Kukuljević bio je ugledna osoba tadašnje Hrvatske, podžupan Varaždinske županije, zastupnik u Hrvatskom i Ugarskom saboru, a od 1836. vrhovni ravnatelj svih škola u Hrvatskoj. Zaslužan je za osnutak mnogih obrazovnih institucija, a oštro se suproststavljao uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole. Mladi Ivan Kukuljević pohađao je gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, gdje je započeo i studij filozofije. No suprotno očevoj volji odlučio se za vojnički poziv i nastavio školovanje u kadetskoj školi u Kremsu. Od 1835. službovao je u ugarskoj dvorskoj gardi u Beču i zatim u Milanu.

Vojsku je napustio 1842., no još 1837. u Beču se upoznao s istaknutim pripadnicima hrvatskoga narodnoga preporoda (Ljudevitom Gajom, Hermanom Bužanom, Metelom Ožegovićem i Jankom Draškovićem) i oduševio za preporodne zamisli. Na svoju sablju tada je urezao riječi „za slobodu i Slavjanstvo.“ Kao i drugi ilirci, najprije se istaknuo svojim književnim radom. Još od 1834. vodio je dnevnik, najprije kajkavski, a zatim do 1840. njemački. I prve pjesme pisao je na njemačkom  (An Kroatien, 1834.), a prvu hrvatsku pjesmu Tuga za ljubom, objavio je 1837. u Danici. Dvije godine kasnije nastaje najpoznatije Kukuljevićevo književno djelo kojim je stekao trajno mjesto u povijesti hrvatske književnosti, drama Juran i Sofija ili Turci kod Siska, prva moderna hrvatska drama, pisana štokavski, koja je, nakon amaterske izvedbe u Sisku 1839., u vrlo svečanom ozračju izvedena 1840. u Zagrebu, što se smatra početkom novijeg hrvatskog glumišta, na kojem su do tada dominirale njemačke drame. Iste godine izvedena mu je i drama Stjepko Šubić ili Bela IV. u Hrvatskoj, a 1841. u Danici mu izlazi pjesma Slavjanska domovina koja je stekla veliku popularnost.

Grb Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Wikimedia Commons)

Napuštanjem vojne službe Kukuljević se 1842. vraća u Hrvatsku i uključuje u politički život kao jedna od najaktivnijih i najdinamičnijih osoba Ilirske, odnosno Narodne stranke i kao njen najbolji govornik. Prema svjedočenju Josipa Neustädtera, Kukuljevićevi govori „bili su uvijek logični i privlačili su ljude svojim ispravnim mislima i snagom plemenitih i odlučnih izraza. Njegov visok rast i vojničko držanje povećavali su učinak njegovih riječi. Glas mu je bio zvučniji od Gajeva. Bio je jedan od onih govornika koje osobno uvjerenje raspaljuje, a važnost predmeta o kojem govore baca u oduševljenje.“ Zahvaljujući ocu Antunu, zastupniku u Ugarskom saboru u Požunu, bio je svakako upućeniji u političke prilike i odnose od mnogih drugih iliraca. Nakon što su narodnjaci osvojili vlast u Zagrebačkoj županiji, Kukuljević postaje sudac.

Kao i Ljudevit Gaj, Bogoslav Šulek, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović, i Kukuljević piše programatske političke članke te povlači oštru granicu između težnje za književnim jedinstvom južnih Slavena i optužbi da ilirci teže i njihovom politikom ujedinjenju, već izražava lojalnost Austriji, ali nasuprot mađarizaciji. Temeljni ciljevi Kukuljevićeva političkog programa bili su uvođenje narodnog jezika u javni život, osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj, prosvjećivanje „ilirskog“ naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti. O tome je u nekoliko navrata pokušao pisati u novinama, ali mu je cenzura odbijala članke. Stoga Kukuljeviću, koji je kao plemić bio saborski zastupnik, nije preostalo drugo nego da o svojim političkim stavovima progovori u Hrvatskom saboru i to ne na službenom latinskom, nego na na hrvatskom jeziku.

Taj povijesni govor održao je 2. svibnja 1843. i izazvao proturječne reakcije ostalih zastupnika. U to vrijeme nije bilo masovnih medija pa je šira javnost o Kukuljevićevom činu bila obaviještena putem više verzija prijepisa govora, što je Kukuljeviću priskrbilo slavu i popularnost. Ključne rečenice njegova govora su ove: „Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski –  to su naši tutori, živi nam groze, mrtvi drži nas za grlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se mrtvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvrdimo i njega vladajućim neučinimo.“ Sličan govor Kukuljević je održao i na županijskim skupštinama, a 23. listopada 1847. u Saboru koji je tada napokon donio odluku da hrvatski postane službeni jezik u Hrvatskoj. Bila je to konačna pobjeda Hrvatskog preporoda i ogorčene višedesetljetne borbe protiv mađarizacije, no najburniji događaji u hrvatsko-mađarskim odnosima tek su uslijedili revolucionarne 1848. kada je upravo Kukuljević imao jednu od vodećih uoga u hrvatskom političkom životu. Na skupštini zagrebačkog magistrata 17. ožujka 1848 održao je govor Kakva treba da bude uobće politika naša kojim je revolucija započela i u Hrvatskoj. U govoru se zauzeo za načela slobode i jednakosti, teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i ujedinjenje južnih Slavena u Habsburškoj Monarhiji u zasebnu federalnu jedinicu. Ujedno je prema primjeru Nijemaca predlagao da i „Slavjani sklope savez slavjanski“ i održavanje Slavenskog kongresa koji je sastao u Pragu 31. svibnja. Budući da nije zasjedao Sabor te nije bilo niti bana, a banski namjesnik, zagrebački biskup Juraj Haulik bio odsutan u Beču, s Gajem i Ambrozom Vranyczanyjem Dobrinovićem Kukuljević je izabran za člana privremene izvršne vlasti (direktorij) te je bio  jedan od glavnih sudionika Narodne skupštine 25. ožujka i tvoraca Zahtijevanja naroda.

Nakon osnivanja Banskoga vijeća u travnju ban Josip Jelačić imenovao ga je predstojnikom Odjela za obranu domovine i Odjela prosvjete i povjerio mu pregovore s patrijarhom Josifom Rajačićem u Srijemskim Karlovcima i srpskim knezom Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu, dok je u Milanu od feldmaršala Josefa Radetzkog ishodio novčanu pomoć za hrvatsku vojsku koja se ustrojavala protiv mađarskih presizanja. U međuvremenu se u Zagrebu u lipnju sastao prvi moderni građanski Hrvatski sabor, izabran na izborima, gdje je Kukuljević održao značajan govor u prilog daljnjem osamostaljenju Hrvatske čiji ban bi bio neovisan od mađarskog palatina te se zalagao da se Hrvatska neposredno pridruži Austriji ili da ostvari potpunu neovisnost i od Austrije i od Ugarske u federaciji koja bi imala samo neke zajedničke poslove i parlament, što je Sabor prihvatio, zauzevši se za savez Hrvatske sa Slovenijom i Vojvodinom. Nakon što su događaji 1848. i 1849. vodili prema slomu ne samo velikomađarske ideje, već i planova hrvatske i drugih slavenskih politika, a u prilog novom bečkom centralizmu i apsolutizmu, Kukuljević je bio iznimno razočaran.

Bista Ivana Kukuljevića Sakcinskog na zagrebačkom Zrinjevcu (Wikimedia Commons)

Prije nego se nezadovoljan neoapsolutizmom povukao iz politike, kao predstojnik Odjela prosvjete osnovao je 1850. Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine, koje je postalo jezgra nacionalnoga otpora potičući članove na istraživanje i prikupljanje starina i povijesnih izvora radi narodnoga osvješćivanja. U posljednji čas uspio je Društvu osigurati novčanu potporu i pokroviteljstvo bana Jelačića. Društvo je od 1851. do 1875. izdavalo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku kojim je počela profesionalizacija hrvatske historiografije, a Kukuljević je bio urednik i autor većine priloga. Skupio je vrijedne podatke, osobito etnografske, a putujući po Dalmaciji, južnoj Italiji, Albaniji i Bosni skupljao je građu i prepisivao natpise na spomenicima, pišući o tome u novinama i zasebnim pubikacijama, što su i danas korisni izvori za proučavanje hrvatske prošlosti.

Nakon pada neoapsolutizma 1860. vratio se u politiku kao član Banske konferencije baveći se obnovom ustavnosti i uspostavom moderne uprave. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a od 1865. do 1867. i banski namjesnik. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1861. osobito se posvetio sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom te za konfederativno uređenje Monarhije. Od 1863. pristao je uz politiku Samostalne narodne stranke Ivana Mažuranića koja se zalagala za sklapanje posebne nagodbe slavenskih zemalja s Austrijom, prije nego to učine Mađari i pokrenuo stranačke novine Domobran. Stranka je međutim 1865. izgubila na izborima, a nakon uklanjanja s visokih dužnosti poslije sklapanja Austro-ugarske nagodbe Kukuljević se povlači iz žarišta politike, ostavši međutim sve do smrti 1889. saborski zastupnik. Od 1874. pa do smrti bio je i predsjednik Matice hrvatske koja je upravo njegovo zaslugom ilirsko ime zamijenila hrvatskim, razvila bogatu izdavačku djelatnost te 1886. sagradila i svoju palaču na Strossmayerovom trgu u Zagrebu. Nakon što je Društvo za jugoslavensku povjesnicu 1878. preimenovano u Hrvatsko arheološko društvo, bio mu je također na čelu do smrti.

Iako samouk, Kukuljević je istraživanju povijesti i baštine pristupao ozbiljno i kritički stekavši i međunarodni ugled. Danas se mnoga njegova djela čine činjenično i metodološki zastarjelima i nedovoljno kvalitetnima, no u vrijeme kad su se hrvatske nacionalne institucije tek osnivale, a znanstveni sustav tek izgrađivao, Kukuljević je utirao put svojim nasljednicima, poput prvih školovanih hrvatskih povjesničara Franje Račkog i Tadije Smičiklasa. Iskoristivši povoljne političke okolnosti nakon poraza mađarske revolucije 1849., Kukuljević je, kao arhivar Hrvatskog zemaljskog arhiva imenovan u Saboru 1847. iz Mađarske preuzeo sve bitne hrvatske arhivske spise koje je krajem 18. stoljeća bio odnio Josip II. i time ih uvrstio u korpus hrvatske nacionalne baštine. Tada je započeo i njegov  sustavan rad na objavljivanju te građe kao povijesnih izvora, ali i kao dokaza kontinuiteta hrvatske državnosti. S tim ciljem je 1861. i 1862.  uredio zbornik Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae u kojem je objavio temeljne državnopravne dokumente od Trpimirove darovnice 852. do saborskih zaključaka iz 1848. Slijedila je zbirka Listine hrvatske (1863.), s dokumentima pisanima hrvatskim jezikom na glagoljici, ćirilici i latinici, a latinske dokumente objavio je u zbirci Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1874.–1875.), s ispravama od 503. do 1200. Oko zbirke se povela polemika u kojoj se Kukuljeviću doduše priznavao trud, ali i zamjerala slaba koncepcija i nedovoljna kritičnost prema ispravama dvojbene vjerodostojnosti. Kasnije će ediciju istog naziva, ali daleko opširniju i kvalitetniju, uređivati Tadija Smičiklas.

Omiljena Kukuljevićeva povijesna tema bile su biografije pa je napisao životopise Jurja Križanića, Pavla Skalića, grofova Oršića, Beatrice Frankopan, a autor je i prvog sustavnog pregleda hrvatskih velikana, djela Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.). No daleko je važniji Kukuljevićev rad na izradi Slovnika umjetnikah jugoslavenskih, prvog hrvatskog biografskog leksikona umjetnika i prve bibliografije iz nacionalne povijesti umjetnosti, s oko 630 natuknica, objavljenog  u pet sveščića (1858.–1860.). Uz južnoslavenske likovne umjetnike, glazbenike i tiskare, obuhvatio je i strance koji su djelovali na južnoslavenskom prostoru. Najviše je hrvatskih umjetnika, oko 400, od toga oko 350 likovnih, među njima i suvremenici. Napisao je i prve biografije Andrije Medulića, Jurja Julija Klovića, Ivana Duknovića, Lucijana Vranjanina, Jurja Dalmatinca, Federika Benkovića, a pisao je i o hrvatskim slikaricama. Tim svojim djelima snažno je pridonio definiranju pojma nacionalne umjetničke baštine u njezinu sadržaju i opsegu. U rukopisu mu je ostao Slovnik umjetničkih izrazah, prvi pokušaj stvaranja hrvatske likovne terminologije.

Kukuljević je i začetnik hrvatske književne povijesti kao autor djela Pjesnici hrvatski od XV. vieka 1856.-1867., Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVI. stoljeća 1869. te uvodne studije prvog sveska Akademijine edicije Stari pisci hrvatski (Pjesme Marka Marulića) 1869. Književnošću se u zrelijoj dobi bavio i kao autor pa je 1874. objavio Povjestne pjesme, posvećene istaknutim osobama hrvatske povijesti. Napisao je i nekoliko pripovijesti, a kao dramatičar uz Jurana i Sofiju i Stjepka Šubića napisao je i drame Poraz Mongola i Gusar (1844), Poturica (1867. ) te 1879. tragediju Marula.

Ivan Kukuljević Sakcinski umro je 1. kolovoza 1889. u kuriji Puhakovec koja mu je bila drugi dom uz kuću u Visokoj ulici u Zagrebu. Sa suprugom Kornelijom imao je kćer Olgu i sinove Milutina i Božidara. Pokopan je na Mirogoju u ilirskoj arkadi, a nadgrobni govor održao mu je Tadija Smičiklas kazavši među ostalim: „Oprašta se s tobom cijeli narod hrvatski, koga si ti darivao tolikim krasnim plodovima uma tvoga. U ime hvale orit će on gromku slavu tvoju po gorama i dolinama Hrvatske, orit će se tebi slava, dok bude Hrvata“. Još za života Kukuljević je bio dopisni ili počasni član tridesetak domaćih i inozemnih akademija, sveučilišta i društava. Bio je i među prvih 16 imenovanih članova JAZU, no odbio je članstvo nezadovoljan što za članove nisu izabrani i neki od prvaka ilirskog pokreta. Ipak, svjestan da je Akademija u velikoj mjeri nastavila njegov rad na izgradnji hrvatske znanosti i nacionalnog identiteta s njom je blisko surađivao te je 1886. postao i njen počasni član. Zagreb mu se odužio poprsjem Rudolfa Valdeca postavljenim 1911. na Zrinjevcu te s čak dvije javne površine – ulicom sjeverno od Britanskog trga te trgom u Španskom.

Ivana Kukuljevića vrijedi se trajno prisjećati i danas kada je Hrvatska samostalna država, hrvatski jezik jedan od službenih jezika Europske unije, a o razvoju znanosti i kulture brinu brojne institucije. Teško je naime zamisliti kako bi tekao proces stvaranja moderne hrvatske nacije i društva, kao i ukupnog hrvatskog identiteta i baštine bez Kukuljevićevih pionirskih pothvata i entuzijazma kakav je danas rijetkost, ali i primjer koji treba slijediti.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.