31. listopada 2023. | 1212 prikaza.

IVAN ŠIMIĆ O ROMANU “MATIJINO STOLJEĆE RATA” – Ova Matijina stoljetna priča je slučajno hercegovačka, no u njoj će mnogi prepoznati i svoju vlastitu, bilo da su iz Dalmacije, Bosne, Slavonije, Like, Zagorja…

Čim je nedavno izašao u nakladi Despot infinitusa, roman “Matijino stoljeće rata” Ivana Šimića pobudio je veliki interes čitatelja i medija. Da podsjetim, knjiga je pripovjedački i stilski nadmoćno napisana epska, tako hrvatska priča o 20. stoljeću u kojoj očigledno dobro upućeni autor donosi svjedočanstva o ljudima i događajima u doista širokom vremenskom i prostornom obuhvatu, čime tragičnu sudbinu naslovne junakinje uvjerljivo smješta u povijesni kontekst koji je tu sudbinu zapravo presudno i odredio.

Prvo nas poglavlje – preko Imotskog, Splita i Trsta – vodi na uzbudljivo putovanje od Hercegovine do New Yorka, na kojem pratimo neuspjeli pokušaj Matijina oca Mate da odseli u Ameriku (taj je neuspjeh svojevrsni zaglavni kamen niza kasnijih obiteljskih nesreća), drugo govori o Matinoj tragičnoj sudbini u Prvome svjetskom ratu, od borbi i zarobljavanja u Galiciji do zatočeništva u dubokoj Rusiji, a treće i četvrto o sudbinama njegovih potomaka kroz dvije nove kataklizme, od Hercegovine u Drugome svjetskom ratu do Sarajeva u posljednjem ratu iz devedesetih. To je doista dirljiva priča o ženi koja je preživjela čak tri rata, izgubivši u svakom od njih nekoga od svojih najrođenijih!

 Matija Šimić (nakon udaje Alpeza) i njen muž Grgo Alpeza sa najstarijim sinom Vencom. Slika/fotografija je možda nastala oko 1944., a možda je nastala kasnije, kao djelo nekog samoukog slikara poslije Drugog svjetskog rata.

Tko je zapravo bila Matija Alpeza (rođena Šimić), pitali smo autora, koji nam je pojasnio i njenu sudbinu i kako je došao do podataka za ovu priču i kako je uopće roman nastao:

“Matiju sam itekako poznavao! Za njenu sudbinu znam iz takozvane „prve ruke“, budući da je ona sestra moga djeda Ivana koju smo svi mi u obitelji zvali „tetka Matija“, onako kako ju je zvao moj otac. Ovo je zapravo moja obiteljska priča. Ona počinje s mojim pradjedom Matom Šimićem, o čijem životnom putu govore prva dva poglavlja romana. Radnja se tek nakon udaje Matine kćeri Matije „seli“ u njenu novu obitelj. Budući da je moj djed Ivan živio i umro u zajedničkom kućanstvu s mojim roditeljima i nama djecom, ja sam od najranijega djetinjstva slušao priče o neuspješnom odlasku njegova oca Mate (mojega pradjeda) na rad u Ameriku, o njegovu protjerivanju iz „Nevijorka“, kako je ime toga grada izgovarao moj djed, o odlasku u rat iz kojega se nije vratio. Neke detalje o Matinoj sudbini u Prvom svjetskom ratu donio je njegov susjed i suborac Ivan Šimić Zulum, koji je s njim odveden odmah na početku rata u Galiciju, a vratio se živ kući. Zulumovo svjedočenje prepričavano je u mojoj obitelji i našem selu također stotinama puta. Konačnu Matinu sudbinu doznao sam tek kasnije, istražujući po arhivima.

Matija i njena tri sina, Venco, Ante i Frano. Frano je ubijen u Sarajevu 1992.

Kostur priče čine stvarne biografije glavnih likova. Opisani događaji u Matijinu životu i životima njenih bližnjih toliko su autentični da slobodno možemo reći kako je život u njenom slučaju, nažalost, doista ispisao roman. Naravno da je puno detalja koji su fikcija, poput dijaloga, opisa, introspekcija. Ali čak i kod dijaloga u velikom broju slučajeva se radi o stvarnim razgovorima koji su često prepričavani u obitelji, poput mučne prepirke Matijine majke sa svekrom i svekrvom, kada se njena majka odlučila preudati.

Istraživanje sam započeo bez jasne namjere da to jednoga dana pretočim u neku knjigu. Sve je krenulo kada sam otkrio useljenički muzej na Ellis Islandu u njujorškoj luci, gdje se čuvaju zapisi o milijunima useljenika. Tamo sam našao brodske manifeste s popisima putnika, detalje o ispitivanjima na Ellis Islandu, razloge deportacije i puno drugih detalja. To mi je otvorilo nove pravce istraživanja. Ne znam više ni sam koliko sam muzeja i arhiva kontaktirao i prekapao. Za putovanje u Ameriku dobivao sam podatke iz nekoliko britanskih arhiva, od Manchestera i Londona do Newfoundlanda u Kanadi, budući da su Englezi brodske arhive podijelili po razdobljima i drže ih na više mjesta. Za Prvi svjetski rat najvažniji mi je bio arhiv u Beču, zatim državni arhiv u Zagrebu te neki njemački i ruski arhivi. Neobično važni su bili i brojni drugi izvori, prije svega novine iz razdoblja koja su mene zanimala, od Mostara i Splita do Trsta i New Yorka, ali i lijep broj knjiga i drugih publikacija. Ovo prikupljanje građe trajalo je nekoliko godina, a samo pisanje dvije-tri, barem. Ja inače pišem sporo, uz puno vaganja, a kad se tome doda i da se uvijek pojavljivao neki novi izvor, neko novo saznanje, onda to traje još duže.

Frano Alpeza. Ubijen skupa sa sinom Grgicom 1992. u Sarajevu.

Kao što sam već rekao, ja sam bio okružen ljudima koji su o Matiji znali sve i koji su skupa s njom proživljavali sve njene tragedije. Što se tiče drugih izvora, u sklopu istraživanja sam razgovarao s desetinama ljudi koji su znali neke važne pojedinosti. Za Drugi svjetski rat sam razgovarao s najmanje deset starijih ljudi koji se sjećaju događaja iz Ledinca i Širokog Brijega gdje se dogodila drama Matijina muža Grge. Slično je i s događajima u Sarajevu u ratu devedesetih. Osim samih članova obitelji kao najvažnijih svjedoka, zanimljiva mi je sugovornica u Sarajevu recimo bila časna sestra Admirata koju spominjem u romanu, a koja je živjela u blizini Alpeza na Gornjim Kovačićima.

Odbijanje useljenja u Ameriku nesumnjivo je odredilo Matin daljnji životni put i sudbinu, pa mi se u tom smislu čini da je ta okolnost „zaglavni kamen“, uvod i početak u sve kasnije nesreće. Da mu je dopušteno useljenje, ondje bi se zadržao možda i deset godina te vjerojatno ne bi bio unovačen i odveden u Prvi svjetski rat u kojem je zaglavio. Ne bi se naravno ni oženio prije rata i imao djecu …!

U romanu je doista puno referenci na povijesne događaje i osobe. Glavni je razlog to što mi se činilo da će smještanje priče u povijesni kontekst omogućiti da otvoreno progovorim o našim zabludama i posrnućima, kako ih ne bismo ponavljali. Valjda ne postoji nijedna tragična hrvatska obiteljska priča koju ratovi i mijene kroz dvadeseto stoljeće nisu presudno odredili. Ova Matijina stoljetna priča je slučajno hercegovačka, no u njoj će mnogi prepoznati i svoju vlastitu, bilo da su iz Dalmacije, Bosne, Slavonije, Like, Zagorja…!

Grgica Alpeza. Ubijen skupa s ocem Franom 1992. godine u Sarajevu.

Matija je sahranjena u Ledincu, selu nadomak Gruda. Prije nekoliko godina umrli su njezini sinovi Venco i Ante. U dvije od tri kuće Matijinih sinova u Ledincu sada žive njene nevjeste, same. U trećoj kući, onoj njenoga sina Frane, koji je skupa sa svojim sinom Grgicom ubijen u Sarajevu 1992. godine, ima najviše čeljadi. Franina supruga i dva sina preselili su Ledinac nakon što su protjerani iz Sarajeva i ondje i danas žive.”

Zvonimir Despot

MATIJINO STOLJEĆE RATA – Epska obiteljska priča koja je ušla u finale najvećeg hrvatskog natječaja za najbolji neobjavljeni roman godine

Komentari su zatvoreni.