10. listopada 2022. | 1443 prikaza.

Ivan Supek – fizičar, filozof, književnik i humanist


U 19. stoljeću biskup Josip Juraj Strossmayer, svjestan nezavidnog položaja u kojem se nalazio hrvatski narod i kao dobar poznavatelj prilika u Europi, zaključio je da samo na polju znanosti i kulture mali narod poput Hrvata može postati ravnopravan većima i moćnijima koji svoju snagu prije svega pokazuju na političkom, vojnom i gospodarskom polju. S tom mišlju Strossmayer je kao dobrotvor pomogao da se u Zagrebu utemelje Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti i moderno Sveučilište, temeljne nacionalne institucije nužne za razvoj znanstvenog, kulturnog i umjetničkog života u Hrvatskoj i njegovo uključenje u međunarodne tokove. Strossmayer je umro 8. travnja 1905., a deset godina kasnije, 8. travnja 1915., u Zagrebu se rodio Ivan Supek, fizičar, književnik, filozof, svestrani intelektualac koji je u svom dugom i zanimljivom životu bio na čelu obje „Strossmayerove“ institucije, i Sveučilišta i Akademije, te osnivač najistaknutije hrvatske prirodnoznanstvene institucije s međunarodnim ugledom, Instituta Ruđer Bošković. Na tim pozicijama dao je značajan doprinos da Strossmayerove vizije barem djelomično postanu stvarnost, no njegova važnost i mjesto na hrvatskoj znanstvenoj, kulturnoj i društvenoj sceni bili su mnogo veći i stoga su inspirativni i u današnje vrijeme. Ivan Supek bio je prije svega humanist, vjeran humanističkim etičkim vrijednostima u svakom životnom razdoblju, čak i onda kada je zbog toga bio napadan i marginaliziran.

Od znanstvenih istraživanja i otkrića u fizici važnije mu je bilo da fizika i svaka druga znanost bude etična, da služi općem dobru i da ne bude zloupotrebljena za ratove i druge nečasne ciljeve. S humanističkih stajališta kritizirao je društvene i političke nepravilnosti, svjestan da je svijet kojem teži, utemeljen na miru, toleranciji, demokraciji i socijalnoj pravdi, u kojem će svaki čovjek biti poštovan, a slabiji zaštićeni, zapravo utopija.

Ivan Supek bio je čovjek ispred svog vremena, a uz njegovu svestranost  jednako zadivljuje njegovo vizionarstvo i sposobnost dalekosežnog sagledavanja opće svjetske situacije i predviđanja nadolazećih trendova.  Supek je bio i plodan pisac – autor preko 20 knjiga o povijesti znanosti, filozofiji i društvenim temama, a napisao je i 19 romana i drugih proznih djela, 22 drame i komedije i brojne eseje. U književnim djelima povezao je znanost, filozofiju i književnost, činjenice i fikciju, pretvorivši  književnost u medij za širenje svog humanističkog svjetonazora.

Obitelj Ivana Supeka izvorno se prezivala Župek i imala je mlinove na potoku Bliznecu kod Gračana. Njegov djed je u Zagrebu otvorio postolarsku radionicu, a otac Rudolf bio je dimnjačar. Supekova majka Marija rođena Šips bila je iz Đakova, rodom iz obitelji njemačkog porijekla kojoj je početni posjed darovao Strossmayer. Rudolf i Marija Supek osim Ivana imali su i starijeg sina Rudija (1913. – 1993.), kasnije istaknutog sociologa i filozofa, a živjeli su u obiteljskoj kući u današnjoj Laginjinoj ulici te kasnije u Rubetićevoj na Šalati. Iako je obitelj, zahvaljujući očevom dimnjačarskom obrtu, bila imućna, Ivan Supek još od mladosti je imao osjećaja za socijalnu jednakost i senzibilitet za slabije. Svjetska gospodarska kriza koja je izbila 1929. i siromaštvo potakli su ga da se uključi u borbu za promjenu svjetskog poretka i za poštovanje svakog ljudskog bića. Kao učenik realne gimnazije bio je najbolji matematičar, a bavio se i lakom atletikom, skijanjem, tenisom i šahom s kojim je međutim prestao smatrajući da time gubi umnu energiju.

Ivan Supek kao rektor Sveučilišta u Zagrebu 1969. godine

Najviše su ga ipak privlačili filozofija i književnost pa je 1933. napisao i dramu Bankrot Ivara Kreugera, no čitajući djela Kanta, Marxa i Engelsa došao je do zaključka da ishodište filozofije mora biti moderna fizika kojom su tada vladali nobelovci poput Alberta Einsteina, Maxa Plancka, Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Stoga je 1934. započeo studij fizike i filozofije u Zürichu, a zatim ga je nastavio u Leipzigu kod  Heisenberga koji ga je privukao svojim načelom neodređenosti. Nasuprot načelu determiniranosti prema kojem je sve u prirodi određeno zakonima, pa tako i čovjek, što guši ljudsku slobodu, načelo neodređenosti počiva na slobodi i tolerantnosti, ali naglašava etičku dimenziju čovjeka i time otvara put modernom humanizmu. Heisenberga i Supeka zbližila je njihova omiljenja knjiga, Idiot od Dostojevskog,  ali još više bliskost u stavovima. Za doktorsku disertaciju Heisenberg je Supeku dao da riješi problem supravodljivosti, na što je Supek rekao da je to pothvat za Nobelovu nagradu. „Pa ništa drugo od tebe i ne očekujemo“, odgovorio je Heisenberg koji je smatrao da je Supek za fiziku „prokleto talentiran“.

U to je vrijeme Supek kao ljevičar bio član Komunističke partije Jugoslavije pa je čak htio otići kao dobrovoljac u građanski rat u Španjolsku, no njegova slobodoumnost i antidogmatizam, a posebno zagovaranje kvantne teorije i teorije relativnosti bili su nespojivi s boljševizmom i dijalektičkim materijalizmom, pa je nakon optužbe za malograđansku reviziju marksizma 1940. napustio partiju. „Meni je zapravo sama ideja pravog komunizma bila bliska, ali ne i ideja boljševizma zato što je bila zasnovana na diktaturi proletarijata samo u načelu, ali u stvari je bila diktatura partije, jednopartijski sistem. Smatrao sam da se ideja socijalne pravde ne može provesti bez jednakosti i slobode“, kazao je kasnije Supek. Nakon što je 1940. doktorirao, Heisenberg ga je uzeo za asistenta, no perspektivnu znanstvenu karijeru onemogućio mu je Drugi svjetski rat.

U ožujku 1941. uhitio ga je Gestapo te je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru i zatim se vratio u Zagreb. U kolovozu 1943. Supek odlazi u partizane i iako je Milovan Đilas zatražio da ga se kao liberala likvidira, to je spriječio Andrija Hebrang koji je Supeka angažirao u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. Ondje je upoznao Zdenku Tagliaferro, svoju buduću suprugu („svoj jedini ratni plijen“) s kojom je imao troje djece, Iris, Silvu i Ivana. Na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944. Supek je održao jedini govor o znanosti u kojem je uputio prvi apel protiv razvoja i moguće upotrebe nuklearnog oružja, upozorio na opasnost od potpunog razaranja civilizacije (14 mjeseci prije Hiroshime) te pozvao na stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda.

Tada se još činilo da bi poraz fašizma mogao otvoriti perspektivu jednog novog i boljeg svijeta u kojem više neće biti ratova, međutim događaji nakon 1945. bili su veliko razočaranje za Supeka. „Uvijek sam zastupao tezu da male zemlje moraju razvijati kulturu više negoli velike. Velike, uostalom, već svojom veličinom zauzimaju položaj koji hoće, dok se male zemlje moraju za njega boriti, one se ne mogu boriti ni privredno ni vojno, nego jedino kroz kulturu. Ja sam od svršetka Drugog svjetskog rata zastupao ideju da se Hrvatska, tj. Jugoslavija izgrađuje na kulturi. Međutim, to nije išlo s tadašnjom vladajućom ideologijom“, rekao je Supek potkraj života. Bilo mu je onemogućeno da postane ministar prosvjete i znanosti, no dobio je priliku da iskoristi svoje veliko teorijsko znanje fizike te je 1946. postao profesor na na novoustrojenom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je osnovao Zavod za teorijsku fiziku.

Oko sebe je okupio sposobne studente  i s njima počeo znanstveni rad u klasičnoj i kvantnoj elektrodinamici, nuklearnoj fizici, mezonskoj fizici i fizici čvrstog stanja. Supek je odlično poznavao teoriju relativnosti i nuklearnu fiziku te je odigrao važnu ulogu u shvaćaju i prihvaćanju novih otkrića. Bio je uključen u svjetske trendove, surađivao je sa svjetskim stručnjacima, proširio je program nastave teorijske fizike te pokrenuo poslijediplomski studij fizike, kemije i biologije. Zato ga se smatra osnivačem moderne hrvatske fizike i općenito modernog prirodoslovlja. Danas u Hrvatskoj i inozemstvu ima preko 60 svjetski poznatih teorijskih fizičara koje su odgojili Supek i njegovi učenici. Istraživanjima u fizici bavio se do 1958. te je objavio tek oko 20 znanstvenih i stručnih radova, no veliku je ulogu odigrao u popularizaciji fizike svojim popularnim djelima i udžbenicima.

Njegov udžbenik Teorijska fizika i struktura materije iz 1949. još se rabi u nastavi, a knjige Svijet atoma iz 1941. te Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima iz 1946., potakle su mnoge učenike da se odluče za studij fizike i prirodnih znanosti. Budući da je teorijska fizika u Zagrebu pod Supekovim vodstvom stekla znatan ugled, savezna vlada odlučila mu je 1950. povjeriti gradnju instituta u Zagrebu koji će se baviti ne samo teorijskom fizikom, nego i fundamentalnim istraživanjima u fizici, a kasnije i u elektronici, kemiji i biologiji.

Tako je nastao Institut Ruđer Bošković koji je Supek vodio do 1957. Građevinski radovi na Horvatovcu počeli su 1951., a sagrađen je i ciklotron, neophodan za osposobljavanje nuklearnih fizičara, kemičara i drugih znanstvenika i istraživača. Iako se do putovnice teško dolazilo, Mlade diplomirane fizičare Supek je slao na usavršavanje u inozemstvo, u Englesku i u Kopenhagen kod Nielsa Bohra koji je u Zagrebu 1958. dobio počasni doktorat Sveučilišta, na Supekov prijedlog. Bohr je posjetio i Ruđer i izjavio da zahvaljujući njemu Jugoslavija više nije bijela mrlja na znanstvenoj karti svijeta. Uz odobrenje Ivana Meštrovića, Supek je na Ruđeru postavio spomenike Ruđera Boškovića i Nikole Tesle. Institut je do 1955. bio u okrilju Akademije, no tada je osnovana Savezna komisija za nuklearnu energiju koja uzima pod nadzor sva atomska istraživanja. Predsjednik komisije bio je ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković, a uz pet ministara samo tri znanstvenika – Ivan Supek, Pavle Savić i Anton Peterlin. To je potvrdilo nagađanja da komisiji nije cilj samo mirnodopska primjena nuklearne energije, nego izgradnja atomske bombe. Supek se tome otvoreno suprotstavio te je maknut iz komisije i smijenjen s čelnog mjesta u Ruđeru. Uz predavanja na PMF-u posvećuje se književnosti, filozofiji, povijesti znanosti i borbi za mir, pravdu i napredak.

Još 1948., čim je dobio priliku za izlazak iz Jugoslavije, povezao se s mirovnim aktivistima u inozemstvu, među njima i s Bertrandom Russelom koji je cijenio Supekov govor iz Topuskog. Kad je 1957. Russell u kanadskom mjestu Pugwash pozvao na obustavu hladnog rata, nastao je pagvaški pokret u koji se Supek aktivno uključio 1961., a 1963. u Dubrovniku je organizirao pagvašku konferenciju. Iste godine osnovao je Jugoslavensku pagvašku grupu (kasnije savez) kojoj je bio na čelu do 1985., a 1966. pokrenuo njen časopis Encyclopaedia Moderna kojem je bio urednik do 1973. U njemu su objavljivani članci protiv nuklearnog naoružanja, za jednakost, pravdu i mir u svijetu. Svojom uređivačkom politkom zastupao je politički pluralizam i time znatno utjecao na čitatelje, posebno one koji nisu prihvaćali vladajući marksizam i jednostranačje. Supekovim zalaganjem Jugoslavija je 1968. pristupila svjetskom paktu o neširenju nuklearnog oružja koji je 1992. preuzela i Hrvatska.

Supek je 1961. postao akademik, a iste godine otišao je s mjesta predstojnika Zavoda za teorijsku fiziku PMF-a i osnovao Zavod za filozofiju i povijest znanosti kojem je bio predstojnik do umirovljenja 1983. U nastavu je uveo predmet Fizika i matematika s filozofijom, a 1971. postdiplomski studij Povijest i filozofija znanosti. U Akademiji je 1966. osnovao Institut, kasnije Zavod za filozofiju znanosti i mir koji je vodio do 1993. Kao književnik, Supek šezdesetih godina objavljuje romane Proces stoljeća (inspiriran slučajem fizičara Oppenheimera koji se protivio izgradnji hidrogenske bombe), U prvom licu (fantazmagorija o totalitarnom društvu koje srlja u bankrot) i Heretik (o Markantunu de Dominisu) te šest drama. Heretik, napisana prema romanu, u kojoj je Dominisa prikazao kao arhetipski lik heretika, očito inspiriran vlastitim životom, izvedena je 1969. u kazalištu Gavella nakon dugogodišnjeg bojkota.

U središte društvenog života Supek se ponovno vratio 1968. kada je izabran za rektora Sveučilišta u Zagrebu pobijedivši kandidata iza kojeg je stajao komunistički režim. Bio je to još jedan znak demokratskih vjetrova koji su zapuhali i doveli do Hrvatskog proljeća. Supekov prioritet bila je reforma Sveučilišta kako bi uspješnije obavljalo svoju znanstvenu i nastavnu ulogu u cilju razvoja Hrvatske i njene kulture. U to vrijeme mnogi nastavnici nisu se bavili znanstvenim radom i bili su bez doktorata, no reformom su postupno uvedeni znanstveni kriteriji za napredovanje u nastavna zvanja. Sveučilište koje je imalo fakultete i izvan Zagreba trebalo je dobiti naziv Hrvatsko sveučilište, kako ga je stoljeće ranije htio nazvati i Strossmayer. Rektor Supek organizirao je 1969. proslavu 300. godišnjice Sveučilišta, a među istaknutim osobama koji su dobili počasni doktorat bio je i njegov nekadašnji učitelj Heisenberg. Iduće godine Supek je ponovno izabran za rektora s više od 90 posto glasova. O ugledu koji je imao i u inozemstvu govori zgoda s dočeka američkog predsjednika Richarda Nixona u zagrebačkoj zračnoj luci u istopadu 1970. – od svih predstavnika javnog života koji su ga dočekali, Nixon se najduže zadržao u razgovoru upravo sa Supekom o kojem je čuo od svog savjetnika Henryja Kissingera koji je sudjelovao na pagvaškim konferencijama.

Dok je reforma Sveučilišta tek djelomično uspjela, trajna ostavština rektora Supeka bio je Interuniverzitetski centar u Dubrovniku osnovan 1971. Osnutak tog centra Supek je predložio 1969. na sastanku svjetskih rektora u Montrealu kako bi se kroz suradnju sveučilišta iz cijelog svijeta dao doprinos miru u svijetu i prevladavanju blokovskih podjela. Centar je postao važna međunarodna ustanova s više od 200 učlanjenih sveučilišta. Gušenjem Hrvatskog proljeća kojem je jedan od centara bio i na Sveučilištu na udar je došao i njegov rektor. Supek daje ostavku 1972. i povlači se iz javnog života. Osim rada na PMF-u i u pagvaškom pokretu posvetio se književnosti, ali objavljivanje mu je bilo onemogućeno. Njegov roman Opstati usprkos izdan 1971. je doslovno spaljen, a 1974. iz prodaje je povučen roman Extraordinarius. Djela su mu objavljivana jedino u Akademijinim edicijama. Dvije knjige, Krivovjernik na ljevici (1980.) i Krunski svjedok protiv Hebranga (1983.), objavio je u inozemstvu. Zbog druge knjige oduzeta mu je putovnica i bio je pozivan na ispitivanje u miliciju, no odbio je poručivši: „Samo u okovima možete me odvesti.“ Međunarodni ugled spasio je Supeka od daljnjih progona ili eventualnog zatvaranja.

Slomom komunističkog sustava i uspostavom demokracije i samostalne Hrvatske Supek se ponovno vraća na javnu scenu, a 1991. izabran je za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju je vodio do 1997. U to je vrijeme HAZU intenzivirao svoj rad kroz osnutak brojnih znanstvenih vijeća koja su okupila znanstvenike i stručnjake i izvan Akademije, a 1997. osnovan je i novi Razred za tehničke znanosti.

U vrijeme Domovinskog rata Supek je kao hrabar čovjek odlazio u napadnute gradove i na prvu crtu bojišta te pisao pisma uglednim poznanicima u svijetu u kojima je objašnjavao stanje u Hrvatskoj. „Uz naše hrabre vojnike na frontama također je kultura uporište obrane i svega napretka domovine“, kazao je Supek koji se nadao da će sloboda i demokracija konačno otvoriti put ostvarenju njegovih ideala i izgradnji moderne i napredne Hrvatske. „Zacijelo, duga komunistička vladavina ostavila je svakojake ostatke u društvenim organizacijama i ljudskim dušama. Kako se toga najbrže otresti, primjer nam mogu biti Italija i Njemačka, koje su se svojim parlamentarnim sustavima brzo oslobodile fašističke prošlosti. Rat nije zapreka daljnjem razvitku demokratskih ustanova, odozdo do Sabora.

Naprotiv, tako će se jače pokrenuti svi pojedinci, društva i ustanove, a razvijeni zapad prigrlit će nas to prije što budemo bliži njemu svojim slobodama i pravima, gospodarstvom i cijelim životom… Ravnopravnim uključivanjem u europsku i svjetsku zajednicu imamo napokon priliku izaći iz nametnutog provincijalizma i učiniti znanost i umjetnost vodiljom cjelokupnoga napretka domovine“, napisao je Supek 1992. u Vjesniku HAZU. Međutim, njegove nade nisu se ostvarile i Supek je postao oštar javni kritičar političkih, društvenih i gospodarskih anomalija. Jednako nezadovoljan bio je i nakon smjene vlasti 2000., posebno prema partitokraciji i otuđenju stranačkih elita pa je 2003. osnovao Alijansu za mir i pravdu – Glas za čovjeka kojom je jasno izrazio svoj humanistički svjetonazor. Supekov ideal bilo humanistički uređeno društvo bez bilo kakve ideologije, pri čemu se pozivao na hrvatske humaniste Janusa Pannoniusa, Ivana Viteza od Sredne i Markantuna de Dominisa, smatrajući da s njima počinje moderna politička misao u Hrvatskoj i da stoga njihova duhovna baština treba i  danas prožimati hrvatsku politiku.

„Važne su im fotelje i potpuno vladanje svim segmentima društva, a ja, za razliku od njih, želim sudjelovati u stvaranju poštene i radišne Hrvatsku koja će svoju budućnost temeljiti na znanju, poštenju i radu, a ne na neoliberalizmu i primitivnom kapitalizmu“, kazao je Supek, a u svom zadnjem intervjuu iz 2006., razočaran i zabrinut stanjem u svijetu, poručio je i ovo: „Naša generacija nije uspjela, svijet je danas gori nego kad smo stupili u njega.“ Slobodno tržište smatrao je velikom prijevarom u kojoj velike industrije uništavaju male zemlje. „Nekoć se i znanost činila superiornom, a danas se njezinim postignućima koriste teroristi“,  rekao je Supek kojeg je posebno brinula zloupotreba znanstvenih dostignuća u fizici, kemiji i biologiji i remećenje prirodne ravnoteže. Protivio se i globalizaciji smatrajući da njime jače zemlje žele dovesti slabije u potpunu ovisnost, što bi za posljedicu moglo imati gubitak identiteta, kulture i bogatstva malih naroda. Stoga je predlagao udruživanje na ravnopravnoj osnovi kako bi se omogućio napredak manje ravijenih zemalja radi sveopćeg napretka u svijetu. Upozoravao je da ekonomija ne smije biti mjerilo svih stvari, već da mora biti „u službi čovjeka, društva, kulture, znanosti, pravosuđa i svega ostalog.“

U knjižici Globalizacija ili združeni svijet iz 2006. nagovijestio je da svijetu prijeti velika kriza zbog fiktivnog povećanja cijena dionica kompanija, što se i ostvarilo 2008., godinu dana nakon Supekove smrti. Ivan Supek umro je u Zagrebu 5. ožujka 2007., a vijest o tome prema njegovoj želji objavljena je tek nakon što je ispraćen u najužem krugu. Taj čin bez presedana u hrvatskom javnom životu bio je njegov posljednji izraz protesta protiv hrvatskih elita jer nije želio da mu govorima i prisustvom posljednju počast odaju oni koji su ga razočarali. Nakon smrti rodni Zagreb se Supeku odužio imenovavši njegovim imenom jednu obalu Save i X. gimnaziju.

Ivan Supek bio je jedan od rijetkih moralnih autoriteta u samostalnoj Hrvatskoj čija veličina, erudicija, svestranost i ljudskost i danas mogu biti uzor svakom svjesnom i odgovornom građaninu i intelektualcu. Jer boreći se za svoje ideale o boljem i pravednijem svijetu u kojem neće biti nasilja ni ratova, kao ni siromašnih i izrabljivanih, u kojem će znanost biti u službi općeg dobra, Supek je zapravo obavljao svoju građansku i intelektualnu dužnost, premda je u tome često bio osamljen i neshvaćen.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.