20. kolovoza 2024. | 452 prikaza.

JOSIP LAZARIĆ – Hrvatski general, junak, vojskovođa i domoljub iz Istre

U Hrvatskoj postoji mnogo predrasuda vezanih za domoljublje i ratno  junaštvo njenih stanovnika obzirom na regionalnu pripadnost. Jedna od njih smatra da Istrijani nisu veliki hrvatski domoljubi, a niti istaknuti ratnici. Da je istina sasvim drukčija dokazali su istarski branitelji, koji su tijekom Domovinskog rata svoje junaštvo i hrvatsko domoljublje dokazali, najvećim dijelom, na području Like. Poznato je da su ratne postrojbe iz Istre imale izuzetno veliki odaziv na mobilizaciju, iako se rat nije vodio na njihovom području. Doprinos Istre i istarskih ratnika ukupnim naporima pri obrane Hrvatske je značajan, a može se sagledati u opsežnoj knjizi „Istra u Domovinskom ratu 1991. – 1995.“ autora, istarskih sinova, Darka i Vedrana Dukovskog te Daria Matike.

Josip Lazarić

Kada se istražuje daljnja hrvatska ratna povijest ne može se zaobići izuzetnog ratnika, junaka, vojskovođu i domoljuba, istarskog generala austrijske vojske Josipa Lazarića. On spada u iznimnu skupinu austrijskih i austro-ugarskih generala koji su za svoje junaštvo iskazano na bojnom polju, odlikovani najznačajnijim i najprestižnijim habsburškim odličjem za junaštvo, a to je Viteški križ Reda Marije Terezije. Ovim odličjem odlikovani su najhrabriji ratnici Monarhije i za njega je trebalo dostaviti pisane dokaze nekoliko očevidaca, koji su svojom čašću potvrđivali postojanje junačkog djela. Međutim, Josip Lazarić je samim oslobađanjem Istre od Napoleonovih vojnika sa nekolicinom vojnika, učinio djelo koje nije moglo ostati nezapaženo, a koje je iziskivalo izuzetnu ratničku sposobnost i hrabrost. To mu je osiguralo zapaženo mjesto u hrvatskoj ratnoj povijesti i uvrštavanje u kultnu knjigu o velikanima hrvatske povijesti u razdoblju od tisuću godina, pod nazivom „Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1925.“. Zahvaljujući junačkom djelu spomenut je i u Austrijskom biografskom leksikonu („Österreichisches Biographisches Lexikon 1815 – 1950“).

Barunski grb Josipa Lazarića

Josip Lazarić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Lazarich, von Lindaro, Josef, Joseph, Freiherr rođen je 19. ožujka 1784. u Trstu. Potječe iz imućne istarske obitelji. Sin je trgovca iz Pazina ili Lindara. Vojnu karijeru započeo je 1808., kada je kao vojnik dragovoljac pristupio 1. tršćanskoj (istarskoj) domobranskoj bojni. U toj postrojbi već iduće godine promaknut je u čin poručnika. U tom činu sudjelovao je u Ratu pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.) i istaknuo se u opsadi Palmanuove (travanj 1809.). Za zasluge stečene na bojnom polju promaknut je u čin natporučnika. U tom činu, u svibnju 1809. bio je teško ranjen u boju protiv francuske vojske kod Razdrtog kraj Postojne. Zbog posljedica ranjavanja umirovljen je u činu satnika, u koji je promaknut zbog hrabrosti iskazane na bojnom polju.

Utvrda Mantova u Italiji

Kao civilna osoba od 1811. do 1813. službovao je u Austrijskom konzulatu u Trstu, koji je tada bio u sastavu Ilirskih pokrajina. Nakon toga ponovno je stupio u vojnu službu Austrijskog Carstva i sudjelovao u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.) za ponovno priključenje Istre Austrijskom Carstvu. U trenutku kada je austrijski General-major Laval Nugent-Westmeath, nastojeći osvojiti Istru, bio gotovo opkoljen od francuske vojske, kao potpora njegovom djelovanju u području Rijeke, u rujnu 1813. s postrojbom jačine 59 vojnika (47 pješaka i 12 konjanika-husara) poveo je akciju protiv francuske vojske u Istri. Djelujući na potezu Rijeka – Pazin, podignuo je ustanak kojemu su se priključili i prebjezi francuske posade u Pazinu. Dana 4. rujna 1813. došlo je do velikog boja pod brijegom i naseljem Lindar kraj Pazina, gdje su pobunjeni seljaci i građani pazinskog kraja s njegovim vojnicima porazili francusku vojnu postrojbu sastava tri pješačke bojne, jačine oko 1100 pripadnika. Nakon toga njegova postrojba zauzela je Pazin, Pulu i Kopar te sudjelovala u opsadi Trsta. Područje Istre oslobođeno je za samo deset dana, a pritom je zarobljeno oko 1000 francuskih vojnika i 57 topova.

Naselje Lindar kraj Pazina

U čast te pobjede 1813. je iz Beča u Pazin poslan spomen-barjak koji se danas kao “Zastava kapetana Lazarića” čuva u Muzeju Grada Pazina. Njemu i ratnicima koji su porazili francuske vojnike u rujnu 1816. u Pazinu ispred crkve Franjevačkog samostana podignut je spomenik, oko kojeg su bile poslagane francuske bombe izvađene iz Pazinčice i Jame, a otkrivanju je nazočio i austrijski car Franjo I. Spomenik je uklonjen nakon Prvoga svjetskog rata. Za zasluge stečene u operaciji oslobađanja Istre promaknut je u čin bojnika, a 1815., tijekom službe u Istarskoj kraljevskoj bojni, odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije. Iduće godine premješten je u 9. lovačku bojnu, tada stacioniranu u Rijeci. Budući da je bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, u toj postrojbi 2. studenog 1819. stekao je titulu austrijskog baruna s pridjevkom „od Lindara“. U činu bojnika 1820. premješten je u Ličku graničarsku pukovniju u Gospiću.

Zastava kapetana Lazarića

U toj postrojbi 22. siječnja 1821. promaknut je u čin pukovnika i premješten u Otočku graničarsku pukovniju. Početkom srpnja 1828. u činu pukovnika premješten je u Varaždinsko-križevačku graničarsku pukovniju u Bjelovaru. Nakon toga premješten je u 41. pješačku pukovniju u Černivcima (Ukrajina). U toj postrojbi i u činu pukovnika umirovljen je 1. siječnja 1833. Dana 13. veljače 1834. iz mirovine je vraćen u status djelatne vojne osobe i imenovan za zapovjednika zbornog mjesta (garnizona) u Mantovi (Italija). U činu pukovnika 11. listopada 1838. imenovan je za zapovjednika utvrde u Kotoru. Zbog zdravstvenih poteškoća tijekom 1844. liječio se u Vojnom lječilištu Baden kraj Beča. Na dužnosti zapovjednika utvrde u Kotoru umirovljen je 16. kolovoza 1847. Prigodom umirovljenja promaknut je u čin brigadira.

Viteški križ Reda Marije Terezije

Tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) ponovno je reaktiviran te je organizirao postrojbu istarskih dragovoljaca (Istarski dragovoljački korpus), prvo jačine bojne, a zatim brigade, kako bi ojačao austrijsku vlast u Istri tijekom nemira u susjednoj Veneciji. Tijekom druge polovine 1848. i početka 1849. putem Vojnog zapovjedništva za obalne zemlje, smještenog u Ljubljani, pozivao je dragovoljce iz susjednih pokrajina da mu se pridruže u obrani Monarhije. Na prijedlog ministra rata, a „za njegov samoprijegorni rad u Istri tijekom ratnih godina 1848. i 1849.“, 18. rujna 1849. promaknut je u počasni čin General-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala).

Grad Mantova u Italiji

Budući da je stekao titulu austrijskog baruna, dodijeljen mu je posjed i to na području Ilirsko-banatske graničarske pukovnije čije je zapovjedništvo bilo smješteno u Beloj Crkvi, i to u naselju Izbište, koje se nalazi između Vršca i Bele Crkve, gdje je proveo posljednje godine života. Dana 31. listopada 1857. stekao je status korisnika III. klase Elizabetinsko-terezijanske vojne zaklade. Iako je umro 27. siječnja 1859. u Beloj Crkvi, njegovo tijelo prevezeno je u Istru i pokopano na gradskom groblju u Pazinu. O njegovim pobjedama slovenski pjesnik i književni kritičar Janko Šanda 1909. spjevao je romantičarsku pripovijest u stihovima Lazarič Lindarski. Ženio se dva puta i imao dvoje djece, ali mu je sin umro još kao dojenče te je titula baruna ostala bez muškog nasljednika.

Utvrda Kotor

Grob Josipa Lazarića u Pazinu prije i nakon obnove. (Glas Istre)

Tekst i foto: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.