26. rujna 2024. | 161 prikaza.

JOSIP MAROIČIĆ – Hrvatski general, junak, vojskovođa, glavni zapovjednik Beča

Jedan od najistaknutijih hrvatskih vojskovođa bez sumnje je general Josip Maroičić. Kao mlad časnik tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) izveo je junačko djelo zbog čega je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije. Na dužnosti zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije radio je za dobrobit naroda te gradio škole, ceste i razvijao gospodarstvo u ogulinskom kraju, a neumoljivom strogošću borio se protiv razbojničkih skupina koje su prijetile lokalnom stanovništvu. Zbog izuzetnih zasluga u bitci kod Custozze (24. lipnja 1866.), kao zapovjednik 7. korpusa odlikovan je Zapovjedničkim križem Reda Marije Terezije te spada u malu skupinu austrijskih i austro-ugarskih časnika koji su stekla dva odličja Reda Marije Terezije. Tijekom Trećeg rata za nezavisnost Italije (1866.), uspješno je zapovijedao postrojbom sastava dvaju korpusa. Karijeru je završio kao glavni zapovjednik Beča, glavnog grada Monarhije. Tu prestižnu dužnost obnašao je čak 12 godina, a naslijedio ga je hrvatski general Josip Filipović. Zahvaljujući svojim djelima stekao je mjesto u kultnoj knjizi hrvatskih velikana Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1925.

                                    Josip Maroičić

Josip Maroičić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Maroičić, di Madonna del Monte, Joseph, Freiherr von, rođen je 6. travnja 1812. u slovačkom gradu Svidniku. Potječe iz časničke obitelji podrijetlom iz Hrvatsko-slavonske vojne granice, vjerojatno okolice Slavonskog Broda (naselje Klakar). Sin je Đure Maroičića, graničarskog satnika austrijske vojske, koji je 15. siječnja 1830., zbog iznimne tridesetogodišnje vojne službe stekao titulu ugarskog plemića, a u vrijeme njegovog rođenja službovao je u Svidniku.

Osnovno obrazovanje završio je 1825. u osnovnoj školi pijarista, pripadnika katoličkog reda koji se bavio odgojem i izobrazbom mladeži, u Beču. Vojnu karijeru započeo je 21. listopada 1825. kada je kao kadet stupio u 60. pješačku pukovniju u Egeru (Mađarska), u njenu Kadetsku satniju u Grazu. Po završetku školovanja 1828. raspoređen je u 60. pješačku pukovniju, a nakon toga premješten je u Prvu bansku graničarsku pukovniju u Glini, u kojoj je 1. studenog 1830. promaknut u čin poručnika.

U tom činu 21. travnja 1831. imenovan je za pobočnika zapovjednika bojne. Na toj dužnosti ostao je sve do 1834., kada je dodijeljen operativnom stožeru austrijske vojske u Milanu. U čin natporučnika promaknut je 1. prosinca 1834. Budući da se isticao znanjem i vojnim umijećem 17. srpnja 1835., kao perspektivni časnik, dodijeljen je Glavnom stožeru austrijske vojske. U tom statusu od 1839. do 1843. angažiran je na izradi vojnih zemljovida u Moravskoj, Šleskoj i sjevernoj Italiji. U čin satnika promaknut je 29. rujna 1843. Tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. – 1849.) kao časnik Glavnog stožera austrijske vojske dodijeljen je diviziji kojom je zapovijedao Generalmajor Friedrich Thurn und Taxis, koja je u sastavu pričuvnog korpusa napredovala od rijeke Soče prema Veroni.

                    Svetište Madonna del Monte na Monte Bericu.

Prvi put je sudjelovao u borbi tijekom boja kod Visca i Privana (17. travnja 1848.), a potom u napadu na Udine (21. travnja 1848.) te u bojevima kod Cima Fadalto (4. svibnja 1848.), kod Oniga i Cornuda (9. svibnja 1848.) te kod Trevisa (12. svibnja 1848.). U daljnjem tijeku operacije kao stožerni časnik dodijeljen stožeru korpusa zapovijedao je prethodnicom i 19. svibnja 1848. spriječio  uništenje mosta, važnog za napredovanje korpusa preko rijeke Brente. Slijedećeg dana sudjelovao je u napadu na utvrđeni protivnički tabor kod Vicenze. Svojim savjetima pomagao je kod zauzimanja šireg područja Vicenze i Verone (25. svibnja 1848.). Nakon izviđanja i boja kod Goita (30. svibnja 1848.), zbog iznimnog poznavanja lokalnog terena, po zapovijedi glavnog zapovjednika austrijske vojske, Feldmarschalla Josefa Radetzkog, dodijeljen je brigadi kojom je zapovijedao Generalmajor Karl Culoz. Brigada se nalazila na krajnjem lijevom krilu borbenog rasporeda austrijske vojske i imala je zadaću osvojiti visove na planini Monte Bericu iznad Vicenze. Na Monte Bericu nalazilo se svetište Madonna del Monte (Gospa od Brda). Budući da je dobro poznavao teren, tijekom borbi davao je korisne taktičke savjete, a i sam se nalazio u prvim borbenim redovima. Poslije teških borbi visovi su osvojeni 10. lipnja 1848.

Viteški križ Reda Marije Terezije.

Budući da je njegov doprinos bio odlučan, za taj uspjeh odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije, koji mu je dodijeljen 29. srpnja 1849. Kao nositelj tog odličja, 19. studenog 1850. stekao je titulu austrijskog baruna s pridjevkom “von Madonna del Monte”. Po završetku uspješne akcije kod Madonne del Monte promaknut je u čin bojnika u Prvoj banskoj graničarskoj pukovniji i imenovan za načelnika stožera 3. korpusa, kojim je zapovijedao Feldmarschall-Leutnant Friedrich Thurn und Taxis. Početkom ofenzive u južnom Tirolu u sastavu 3. korpusa sudjelovao je u bojevima na planini Monte Baldo (22. srpnja 1848.), kod Rivolija (23. srpnja 1848.) i kod Peschiere (25. srpnja 1848.). Kada je Feldmarschall-Leutnant Friedrich Thurn und Axis imenovan za zapovjednika 4. korpusa, on je imenovan za načelnika stožera 4. korpusa te na toj dužnosti sudjelovao u bojevima kod Milana (4. kolovoza 1848.). U znak priznanja za zasluge što ih je stekao tijekom talijanskog pohoda 1848., posebice za iskazanu hrabrost kod Monte Balda i Rivolija, 30. studenog 1848. odlikovan je Viteškim križem Leopoldova reda.

Zapovjednički križ Reda Marije Terezije.

Tijekom ljetnog pohoda u Ugarskoj 1849. u sklopu Mađarske revolucije (1848. – 1849.) dodijeljen je kao načelnik stožera korpusa i vodič ruskom korpusu kojim je zapovijedao General der Kavallerie  Anton Puchner u Transilvaniji, gdje je sudjelovao u bojevima kod Mediascha (4. ožujka 1849.), kod Zeidena (19. ožujka 1849.) i kod Temišvarskog prijevoja (21. ožujka 1849.). Nakon toga imenovan je za načelnika stožera 1. korpusa austrijske vojske kojim je zapovijedao  General der Kavallerie Franz Schlick. Istaknuo se u boju kod Tiszaalpára (29. srpnja 1849.) te u napadu na Makovo (4. kolovoza 1849.) i na Arad (10. kolovoza 1849.). U čin pukovnika promaknut je 31. srpnja 1849. Nakon završetka ratnih operacija, 8. studenog 1849. promaknut je u čin brigadira, nakon čega je imenovan za zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije.

Bitka kod Custozze (24. lipnja 1866.).

Kao zapovjednik te pukovnije gradio je nove škole, ceste i razvijao gospodarstvo u ogulinskom kraju, a neumoljivom strogošću uništavao je razbojničke skupine koje su prijetile lokalnom stanovništvu. Na dužnosti zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije ostao je sve do promaknuća u čin Generalmajora (brigadnog generala) 17. svibnja 1854., kada je i imenovan za zapovjednika brigade u Srpsko-banatskom korpusu. Tom brigadom je zapovijedao tijekom okupacije Moldavije i Vlaške (1854. i 1855.). U siječnju 1856. imenovan je za zapovjednika pješačke brigade u Košicama (Slovačka). U Drugom ratu za nezavisnost Italije (1859. – 1861.), zapovijedao je pješačkom brigadom koja je štitila Trst i Rijeku. Brigada je potom premještena na područje donjeg toka rijeke Po, kao potpora snagama u delti rijeke u slučaju protivničkoga pomorskog desanta. Budući da se protivnik nije iskrcao, njegova brigada nije borbeno djelovala.

Viteški križ Leopoldova reda.

Od rujna 1859. do veljače 1860. obnašao je dužnosti zapovjednika brigade i zapovjednika divizije u Komáromu (Mađarska). Dana 20. ožujka 1860. imenovan je za počasnog vlasnika 7. pješačke pukovnije, tada stacionirane u Padovi. U rujnu 1860. imenovan je, isprva za privremenog, a 21. studenog 1860. za stalnog zapovjednika postrojbi u Rijeci i zapovjednika grada Rijeke. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 30. prosinca 1860., nakon čega je dodijeljen zapovjedništvu 3. armijskog korpusa te 6. ožujka 1861. imenovan na dužnost zapovjednika divizije u Ljubljani. Tu dužnost obnašao je do početka Trećeg rata za nezavisnost Italije (1866.), kada je 11. svibnja 1866. imenovan za zapovjednika 7. korpusa u sastavu Južne armije, kojom je zapovijedao nadvojvoda Albrecht Habsburški. U tom ratu austrijska vojska ostvarila je odlučnu pobjedu u bitci kod Custozze (24. lipnja 1866.) iako je bila brojčano slabija od talijanske vojske, u čemu je on imao velike zasluge. Vrlo uspješno predvodio je 7. korpus u bitci, prvo zauzevši okolne dominantne vrhove Monte Torre i Monte Croce kao težište operacije, nakon čega je osvojio grad Custozzu. On je pravi pobjednik bitke kod Custozze, iako mu to nije priznato. Ipak, za taj pothvat 29. kolovoza 1866. odlikovan je Zapovjedničkim križem Reda Marije Terezije.  Prije toga, 14. srpnja 1866., imenovan je za domovinskog savjetnika. Kad je nadvojvoda Albrecht Habsburški imenovan za glavnog zapovjednika sjevernog bojišta, preuzeo je zapovjedništvo nad 5. i 9. korpusom, koji su zauzeli položaje na jugu uz rijeku Soču i uzduž morske obale.

Red željezne krune I. klase.

Nakon sklapanja mira imenovan je za glavnog inspektora pješaštva u Glavnom zapovjedništvu (General-Commando) za Ugarsku, sa sjedištem u Budimu. Nakon stupanja na snagu Austrougarske nagodbe, 21. prosinca 1867. imenovan je u Glavno povjerenstvo (Generalkomission), čija je zadaća bila osmisliti reformu oružanih snaga, jer je to važno pitanje ostalo neriješeno. Dana 20. ožujka 1868. imenovan je za zapovjednika Glavnog zapovjedništva za Štajersku, Kranjsku, Korušku, Tirol, Istru i Primorje, sa sjedištem u Grazu. U čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) promaknut je 22. travnja 1868. U tom činu 27. ožujka 1869. imenovan je za zapovjednika Glavnog zapovjedništva za Donju i Gornju Austriju te Salzburg, sa sjedištem u Beču, ujedno glavnog zapovjednika Beča. Za uspješno obnašanje te dužnosti 13. listopada 1871. odlikovan je Redom željezne krune I. klase.

Veliki križ Leopoldova reda.

Tijekom svjetske izložbe koja se 1873. održavala u Beču, kao glavni zapovjednik grada, u nekoliko navrata zastupao je cara Franju Josipa I. prigodom posjeta stranih vladara, za što je odlikovan i brojnim visokim stranim odličjima. Na vlastitu zamolbu umirovljen je 1. svibnja 1881., a na dužnosti ga je zamijenio hrvatski general Josip Filipović. Prigodom umirovljenja, a za uspjehe postignute u bogatoj vojnoj karijeri odlikovan je Velikim križem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. Osim spomenutim odličjima bio je odlikovan i Ratnom medaljom, Časničkim križem za 50-godišnju službu, pruskim Velikim križem Reda crvenog orla, talijanskim Velikim križem Reda svetih Mauricija i Lazara, hanoverskim Velikim križem Reda Ernsta Augusta, ruskim Viteškim križem Reda bijelog orla I. klase, perzijskim Redom sunca i Lava I. klase, itd. Nakon umirovljenja nastavio je živjeti u Beču, gdje je 17. listopada 1882. nakon kratke i teške bolesti i umro. Uz vojne počasti te nazočnost državnoga i vojnog vrha pokopan u obiteljsku grobnicu na Središnjem bečkom groblju.

Tekst i foto: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.