29. prosinca 2024. | 157 prikaza.
General Josip Stipšić spada u skupinu hrvatskih generala koji su skoro sasvim zaboravljeni i o kojima se u hrvatskim izvorima može naći izuzetno malo podataka, što naravno ne znači da nisu bili izuzetni ratnici i vojskovođe. Svoju slavu stekao je isključivo zahvaljujući iskazanoj hrabrosti na bojnom polju, za što je bio odlikovan najprestižnijim odličjem za hrabrost, austrijskim Viteškim križem Reda Marije Terezije, koje mu je osiguralo titulu austrijskog baruna. Bio je predložen i za Zapovjednički križ istog reda, ali zahtjev za dodjelu tog odličja je iz neobjašnjivih razloga bio odbijen. Ipak, za uspješno zapovijedanje u ratnim uvjetima odlikovan je ugarskim Zapovjedničkim križem Reda svetog Stjepana, što mu je priskrbilo i titulu ugarskog baruna. Stoga je spadao u izuzetno malu skupinu hrvatskih generala koji su stekli titule i austrijskog i ugarskog baruna. Da je bio izuzetan časnik govori činjenica da je obnašao dužnost osobnog pobočnika petorici feldmaršala, dvojici nadvojvoda i austrijskom caru Franji I. Ukupno je proveo 57 godina u vojnoj službi za vrijeme vladavine triju austrijskih careva. Zahvaljujući izuzetnoj vojnoj karijeri osigurao si je zasluženo mjesto u Biografskom leksikonu Austrijskog Carstva i Austrijskom biografskom leksikonu.
Josip Stipšić
Josip Stipšić,koji se u austrijskim izvorima spominje i kao Stipsicz von Ternova, Joseph, Hugues, Freiherr, rođen 15. kolovoza 1755. u Šopronu u Mađarskoj. Potječe iz časničke plemićke obitelji hrvatskog podrijetla, čiji je član bojnik austrijske vojske Đuro Stipšić, za uspjehe postignute na bojnom polju, u rujnu 1662. od cara Leopolda I. stekao titulu ugarskog plemića. Sin je Ignaca Stipšića i Josefe Stipšić, rođene Ujváry.
Barunski grb Josipa Stipšića
Vojnu karijeru započeo je kao kadet u 1. husarskoj pukovniji, tada raspoređenoj u Husiatynu (Ukrajina), u kojoj je, nakon završetka izobrazbe, promaknut u čin poručnika. U tom činu ga je 1774. zapovjednik pukovnije, princ Karlo Liechtenstein imenovao za svog pobočnika. Na toj dužnosti promaknut je u čin natporučnika.
Opsada Beograda 1789.
U tom čin tijekom Habsburško-turskog rata (1788. – 1791.) uspješno je sudjelovao u opsadi Dubice (19. – 26. travnja 1788.). U čin satnika promaknut je tijekom službe u stožeru habsburške vojske koju je vodio general Karl Joseph Hadik, a nakon njegove smrti general Ernst Gideon von Laudon. Tijekom opsade Beograda (15. rujna – 8. listopada 1789.) toliko se istaknuo hrabrošću i ratnim umijećem da je 29. rujna 1790. promaknut u čin bojnika i imenovan za osobnog pobočnika generala Laudona. U činu bojnika sudjelovao je u Ratu prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1792. – 1797.). Knez od Koburga, koji je 1792. imenovan za zapovjednika habsburške vojske u tom ratu, izabrao ga je za svog osobnog pobočnika.
Bitka kod Neerwindena 1793.
U bitci kod Neerwindena u Belgiji (18. ožujka 1793.) iskazao je veliko ratno umijeće, hrabrost i inicijativu. Predvodeći dva konjanička eskadrona, kod St. Trona napao je protivnika koji se htio ubaciti u pozadinu habsburške vojske i prisilio ga na povlačenje, što je u konačnici pridonijelo pobjedi habsburške vojske. U narednoj bitci kod Famarsa (23. svibnja 1793.) također je iskazao hrabrost i umijeće. Zbog toga 1. lipnja 1793. promaknut je u čin pukovnika, a već 10. lipnja 1794. u čin brigadira. Nakon toga imenovan je za careva osobnog pobočnika. Zbog zasluga stečenih na bojnom polju 7. srpnja 1794. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije.
Bitka kod Famarsa 1793.
U čin Generalmajora (brigadnog generala), promaknut je 10. travnja 1797., nakon čega je imenovan za zapovjednika konjaničke brigade. Tijekom Rata druge koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1798. – 1802.) nadvojvoda Karlo, glavni zapovjednik habsburške vojske u Njemačkoj, povjerio mu je 1798. opće zapovjedne i stožerne poslove pa je sudjelovao u svim bitkama toga rata. Smatra se da je bitka kod Stokacha (25. ožujka 1799.) dobivena zahvaljujući njegovoj razboritošću i osobnom hrabrošću, kada je u kritičnoj fazi bitke prepoznao ugrozu i otklonio ju preuzimanjem zapovjedništva nad desnim krilom habsburške vojske. Za ovaj pothvat nadvojvoda Karlo je za njega osobno zatražio Zapovjednički križ Reda Marije Terezije, kojim iz nepoznatih razloga ipak nije odlikovan.
Viteški križ Reda Marije Terezije.
Zato je 3. studenog 1800. promaknut u čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika). Od ožujka 1801. do ožujka 1803. obnašao je dužnost inspektora vojne opskrbe u Beču. Dana 1. siječnja 1802. imenovan je za počasnog vlasnika 10. husarske pukovnije. Godine 1804. imenovan je na dužnost ravnatelja Dvorskoga ratnog računovodstva u Beču. Tu dužnost obnašao je do listopada 1805., nakon čega je upućen u bitku kod Ulma (16. – 19. listopada 1805.). Nakon Požunskog mira 1805., imenovan je u Dvorsko ratno vijeće (preteču Ministarstva rata), gdje se bavio reorganizacijom vojske utemeljenom na prijašnjim ratnim iskustvima.
Bitka kod Stockacha 1799.
Budući da je bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, 18. ožujka 1806. stekao je titulu austrijskog baruna. Od ožujka 1807. do siječnja 1810. obnašao je dužnost vojnog zapovjednika Linza. U ožujku 1810. imenovan je za domovinskog savjetnika. Od siječnja 1811. do svibnja 1814. obnašao je dužnost zapovjednika austrijske vojske u Transilvaniji (Rumunjska), a istodobno je imenovan za ovlaštenoga dvorskog povjerenika u tamošnjem državnom parlamentu. Kad je ruska vojska 1812. zauzela Moldaviju i Vlašku, imenovan je za zapovjednika korpusa na tom području jačine 20.000 vojnika. U lipnju 1813. odlikovan je ugarskim Zapovjedničkim križem Reda svetog Stjepana. U čin Generala der Kavallerie (general-pukovnika konjaništva) promaknut je 26. srpnja 1813. Zbog slomljene noge bio je nesposoban za daljnju službu na bojištu te ga je car imenovao u Dvorsko ratno vijeće u Beču. Od 1. lipnja 1814. do 1830. obnašao je dužnost potpredsjednika Sudskoga ratnog vijeća u Beču. Dana 26. svibnja 1815. odlikovan je Zlatnim križem civilne časti 1813/14. Godine 1820. od cara je dobio posjed Târnova kod Arada (Rumunjska). Budući da je bio odlikovan ugarskim Zapovjedničkim križem Reda svetog Stjepana, 9. veljače 1821. stekao je i titulu ugarskog baruna.
Bitka kod Ulma 1805.
Kad je 1824. proslavio 50. obljetnicu vojne službe, car ga je odlikovao Velikim križem Leopoldova reda. Godine 1830. imenovan je za načelnika Vojnog odjela u Državnom vijeću. Kada je u rujnu 1831. u Beču izbila epidemija kolere, postao je jedna od njenih prvih žrtava. Umro je 16. rujna 1831., u dobi od 76 godina. Na osmrtnici mu je pjesnik napisao: „Najbolji čovjek čije je srce čisto, jer njegov susjed blista od zadovoljstva. Najbolji muž koji je našao sreću i blagoslov u vjernoj vezi svete ljubavi. Najbolji otac čija će nagrada biti zemaljska sreća. Najvjerniji sluga svoga gospodara. Čovjek koji nikad nije učinio ni najmanju nepravdu, koga ni neprijatelj ne ocrni ni riječju, koji je sijao samo čisto sjeme dobra“.
Zlatni križ civilne časti 1813/14.
Bio je osobni pobočnik petorici feldmaršala, dvojici nadvojvoda i austrijskom caru Franji I., koji je služio trojici austrijskih careva ukupno 57 godina vojne službe. Bio je izuzetno poštovan kao general, vojskovođa, junak, domoljub, državnik i osoba.
Zapovjednički križ Reda svetog Stjepana.
Veliki križ Leopoldova reda.
Tekst: Boris Trnski
Foto: Wikimedia Commons
14. 01. 2025.
U historiografiji dosad nije objavljena cjelovita sinteza o jatacima protukomunističke gerile u Hercegovini u poraću Drugoga svjetskog rata. To se …
13. 01. 2025.
