4. svibnja 2022. | 636 prikaza.

Kod Hrvata je najzastupljenija legenda o kletvi kralja Zvonimira


Kod svakog naroda postoje narativi koji baš nemaju veze s povijesnim činjenicama. To su neki mitovi i legende, ali često se prenose i tumače kao nešto što je stvarno bilo. Što su osobe i događaji iz ranije prošlosti, to su podložniji mitovima i legendama jer postoji puno manje materijalnih ostataka koji bi mogli razlučiti što je bilo stvarno, a što je mit. Ni Hrvati dakako nisu imuni toga.

Jedan od najnovijih takvih narativa jest citat koji se već godinama širi internetom i društvenim mrežama, a pripisuje se ubijenom hrvatskom emigrantu Bruni Bušiću. Ovo se pripisuje Bušiću: “… Da smo mi slobodni i čestiti, davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička carstva kao kule od karata. Nema nijedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako. (…) No kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makrolopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”

To što su mnogi Bušićevi poznavatelji i stručnjaci utvrdili da to nije Bušićeva misao, da on to nigdje nikad nije rekao ni napisao, to je manje važno. Čak se i zna odakle je krenuo taj citat, zna se i ime osobe koga ja je izmislila i pripisala Bušiću, ali ni to nije važno. Citat je postao mitski. Kad sam neke ljude znao upozoriti da to nije Bušićevo, najčešći je odgovor bio da to nije važno, jer da zvuči baš dobro i istinito, da je to baš tako kako je rečeno u ovome citatu. I tako je neke ljude jednostavno nemoguće razuvjeriti, draži su im mitovi i njima se zanose.

Međutim, siguran sam da je kod Hrvata najzastupljenija legenda o kletvi kralja Zvonimira. O njoj imamo i spjevane pjesme, puni su je školski udžbenici, u kojima je različito zastupljena, od toga da je dio osnovnog teksta, do toga da je kao neki prilog uz tekst. Kako to izgleda u školi, zorno nam svjedoči objava na internetskim stranicama Osnovne škole „Antun Nemčić Gostovinski“ u Koprivnici, škole koju sam kao osnovac i ja pohađao. Polaznicima škole ovako je pojašnjena ova legenda:

„U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Dmitra Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju.I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, “Bogom prokleti i nevjerni Hrvati” počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: “Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”

No to nije sve. Školarcima se prenosi i ono što je toj legendi dodano u naše vrijeme. Tako u dodatku piše: „Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu kod Knina, točno 900 godina nakon izrečene kletve počeo je pokret stvaranja danas slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske.“ Dobro, prenesena je legenda. Ali bilo bi za očekivati da uz tekst o legendi stoje i osnovne povijesne činjenice koje bi ukazale da je to doista samo legenda, a ne da se stvarno tako nešto i dogodilo. No nema ni traga nekog takvog ozbiljnog tumačenja. Učenicima je ostavljeno da sami rasuđuju, i da istražuju.

Legenda o Zvonimirovoj smrti zapisana je u dodatku „Ljetopisa Popa Dukljanina“ (tzv. hrvatska redakcija iz XIV.–XVI. st.), odnosno u hrvatskom prijevodu prvih 23 poglavlja Dukljaninova ljetopisa u kojemu je nepoznati prevoditelj dodao i legendu o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, koja inače nije sadržana u originalnom latinskom izvorniku nastalom u 12. stoljeću. Dovoljno je samo ukazati na činjenicu da se navodi kako su Hrvati ubili kralja jer su odbili sudjelovati u križarskoj vojni, a da je povijesna činjenica kako je papa Urban II. tek krajem 1095. godine pozvao u Prvi križarski rat za oslobođenje Svete zemlje, a i da isprava kralja Stjepana II. od 8. rujna 1089. govori o „nedavno preminulom kralju Zvonimiru“ i ne spominje njegovo ubojstvo. Stoga je lako zaključiti da je spomenuti zapis o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prilično nepouzdan. Ali kao i u Bušićevu slučaju, mnogima jako dobro zvuči! I jer su mitovi često nekima jednostavna objašnjenja za neke događaje.

Foto: Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira, rad Celestina Medovića u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Wikimedia Commons

Autor: Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.