2. siječnja 2023. | 141 prikaza.

Krležini kontakti s osobama češke nacionalnosti i recepcija njegova djela u Češkoj važan su dio njegove biografije


Iako se čini da su veze Miroslava Krleže s Česima i Češkom bile tek usputne, njegovi kontakti s osobama češke nacionalnosti i recepcija njegova djela u Češkoj važan su dio njegove biografije. Do danas je u Češkoj izašlo ukupno 34 svezaka Krležinih djela u češkom prijevodu, računajući i dva ciklusa sabranih djela. U časopisima je objavljeno 15 Krležinih djela, pjesme, drame i novele uvrštene su u 15 hrvatskih ili jugoslavenskih antologija u češkim prijevodima, a Krležine drame premijerno su izvedene 17 puta. Od 11 prijevoda Krležinih djela na strane jezike između dva svjetska rata, šest je bilo na češki, a dva na slovački.

Teško je reći kad je Krleža ostvario prve kontakte s nekim Čehom, no iz njegove rukopisne ostavštine doznajemo da je Krležina obitelj na zagrebačkoj Bijeničkoj cesti (današnja Degenova) živjela u kući s jednom obitelji čeških tapetara koji su radili na dvoru dinastije Obrenović u Beogradu pa je zahvaljujući njima Krleža, iako tada desetogodišnjak, imao vrlo jaka sjećanja na svrgavanje Obrenovića 1903. Iz njegovog Djetinjstva u Agramu doznajemo pak da mu je prijatelj u djetinjstvu bio Tito Strozzi, s kojim je 1904. glumio u jednoj svojoj drami, napisanoj po uzoru na antičku, ali smještenu u feudalno doba. Predstavi je bila nazočna i Titova majka, Čehinja Marija Ružička Strozzi, tada najveća hrvatska glumica. Krleža piše: »Uspjeh je bio golem! U Rajnerovoj ulici, na uglu Zapadnog perivoja, u stanu markizice Strozzi, koja nas je obasula svojim superlativima, poklonivši mi moj prvi buket autorskog cvijeća, doživio sam svoju premijeru.« Važna osoba u Krležinom životu bila je njegova teta koja je nosila češko prezime, Josipa Horvat Navratil. Nepoznato je o kakvom se točno srodstvu radilo jer nije bila majčina ili očeva sestra. Krleža u svom Dnevniku za nju piše da je bila ateistkinja, liberalka, pjesnikinja, slobodni mislilac, a bitnu ulogu u Krležinom životu imala je stoga što mu je nakon smrti 1921. ostavila stan u Kukovićevoj ulici što mu je uvelike olakšalo životne prilike.

Iduće što saznajemo o Krleži, a što ga smješta u kontekst veza s Česima, je činjenica da je kao mlad pročitao djelo Tomáša Masaryka Rusija i Europa, objavljeno na njemačkom 1913. jer ga spominje u svom Dnevniku iz 1914. pišući o Rusiji i Dostojevskom, i kritički se osvrće na Masarykovo uspoređivanje Rusije s Mongolijom zbog kandila pred »mračnim i zlosutnoblistavim ikonostasima«:  »Ono što se T. G. M.-u pričinja Mongolijom, Azijom, svijetom za sebe, a što je isto tako stupidno u bilo kojoj latinskoj crkvi u Zlatnom Pragu ili u bilo kome gradu zapadne Evrope. Zašto sveti Franjo Asiški ne bi bio Mongolija, a Miškin to jeste? Zar Vatikan nije neka vrsta Tibeta?…« Masarykova knjiga je očito značajno pomogla Krleži da se upozna s Rusijom pa će 1976. u Zapisima s Tržiča napisati: »Ta T. G. Masarykova knjiga, kao “uvod u studiju o Dostojevskom” bila nam je jedini Baedeker za onaj nepoznati kontinent od 25 mil. km, o kome nismo imali pojma ni o čemu.«

Hotel Zalužanka u Zbraslavu gdje je Krleža napisao Filipa Latinovicza nekad

Svoj vjerojatno najafirmativniji tekst o Česima Krleža piše u rujnu 1918., članak Madžari o Česima u Hrvatskoj riječi gdje međutim tek prenosi pisanje mađarskog tiska o češkim političkim planovima, o divljenju prema njihovom organizanom, sustavnom i ustrajnom radu na nacionalnom preporodu kroz desetljeća, podizanju nacionalne svijesti i gospodarskim uspjesima. U svojim kasnijim vlastitim tekstovima nije nikad toliko afirmativno govorio o češkoj politici, štoviše, bio je vrlo kritičan prema njoj, kao i prema Masaryku, što je iskazao i tijekom svog prvog posjeta Pragu 1924., u koji je svratio putujući prema Berlinu i Rusiji.

O posjetu je kasnije pričao Enesu Čengiću koji je zapisao ove Krležine riječi:

»Godine 1924 – priča Krleža – doputovao sam na nekoliko dana u Prag. Nisam uspio ni ruke oprati u svojoj sobi, a zvoni telefon. “Pane Krleža, čeka vas dolje grupa novinara!” Siđem odmah, sjedam u fotelju foajea, a oni očito raspoloženi traže da dam izjavu.

“Ne znam što će Vam moja izjava. ja ne predstavljam nikoga, osim sebe.”

“Ali recite, kakvi su barem Vaši dojmovi iz Praga i kako se ovdje osjećate?”

“Ono što ja Vama kažem, Vi sigurno nećete objaviti, pa zašto da bespotrebno brbljam. Uostalom napišite, saznao sam da se kao gost predsjednika republike Tomaša Masaryka, nalazi ovdje književnik Romain Rolland. I drago mi je da ću imati priliku da dišem isti zrak koji dišu Masaryk i Rolland.”

Ohladili su se. A onda se javio drugi novinar:

“Kako Vi kao republikanac gledate na republiku Čehoslovačku?”

“Isto kao i na Kraljevinu SHS. I ovdje, kao i kod nas, grupa ljudi je na vlasti i u ime takozvane većinske češke nacije vlada nad onima koji nisu Česi.”

Oborili su nosove. Nitko nije više ništa pitao, ni jedna riječ nije u novinama objavljena, ali je moje ime u češkoj policiji bilo zapisano masnim slovima i tamo sam ostao trajno na indeksu. Tako je to bilo s mojim prvim boravkom u Pragu.« 

Mali dojam s posjeta Pragu Krleža donosi u Putu u Rusiju gdje piše da je »pogled sa Hradčana intiman i sentimentalan kao Smetanina »Ma vlast«. Masaryka spominje i 1925. u članku Kod Majke Božje Bistričke gdje piše: »Naš narod nije narod husita, božjih bojovnika, i parola nekog “kultur-kampfa smiješna je smicalica… Kada je ono nedavno veliki meštar naših naprednjaka, pan Masaryk, prisustvovao Husovoj proslavi, nuncije Njegove Svetosti Svetoga Oca Pape monsignor Marmaggi, napustio je u znak demonstracije Svete Stolice Prag. I što se dogodilo u husitskom gradu Pragu, gdje stoluje veliki meštar naših naprednjaka? Ništa se nije dogodilo! Prijedlog da se crkva rastavi od države propao je i husiti godine 1925. kapitulirali su pred Rimom.«

Krleža kao komunist nije simpatizirao Masaryka kao antikomunista, a imao je negativno mišljenje i o naprednjacima, hrvatskim političarima koji su bili njegovi studenti i sljedbenici početkom 20. stoljeća. Budući da se zalagao za revoluciju, Krleži je smetao naprednjački stav, preuzet od Masaryka, o mogućnosti društvenih promjena pomoću »sitnog rada«. Smatrao je to salonskom politikom, iako im je priznavao liberalizam, progresivnost i zalaganje za promjene političkih i kulturnih prilika. No naprednjacima je zamjerao to što su se iscrpljivali u antiklerikalnim kampanjama i zaobilazili stvarne uzroke problema, što je tumačio nepostojanjem konkretnog, jasno formuliranog programa koji bi prije svega u ekonomskom, a onda i u političkom smislu bio dovoljno radikalan te kao takav uspio privući mase. Krleža smatra da ta »intelektualna krema« nije mogla utjecati na zbivanja i uoči 1914. se podijelila na »larpurlartiste« i na »agente« srpske vlade. U Dnevniku 1969. spominje Masaryka na bijelom konju kao karikaturu Franje Josipa, pišući uz ostalo: »Smetanina »Má vlast« bila je bezazlena idila spram svega što se kasnije prozvalo Pan Beneš ili danas ČSR. “Ma Vlast« pretvorila se u Malu Antantu, u T. G. M.-a na bijelom konju, u karikaturu F. J. I. Bijeli Lav kao simbol Češkog Državnog Prava bio je opasna mačka.«

Kritičan stav prema službenoj češkoj politici ipak nije spriječio Krležin proboj među češku publiku. Započevši svoju književnu karijeru kao dramatičar, Krleža se, logično, pokušao probiti i na češku kazališnu scenu, ali put je bio vrlo težak, no lakši nije bio niti u domovini. Putem Augusta Cesarca početkom 1920. poslao je pismo dramaturgu Otokaru Fišeru, šaljući mu istovremeno i svoje četiri drame. Pismo glasi: »Gospodine! Ljubaznošću donosioca ovog pisma, šaljem Vam evo svoje četiri drame, budući da je sada poštom slati problematično. Rečeno mi je, da savladaste u toliko hrvatski, da ćete moći da se orijentirate, je li su stvari za Vas vredne – i mozete li ih uzeti u repertoar Vašega kazališta. U knjizi su ‘Kraljevo’ (1915) i ‘Colon’ (1917), ‘Michelangelo’ (1918) i aktovka ‘Predvečerje’ (1912) označene crvenom olovkom nalaze se u ‘Plamenu’, reviji koju sam prošle godine ovde u Zagrebu izdavao. Mislim, da je bolje da pročitate u originalu nego u nemačkom prevodu, jer samo s nemačkim prevodom raspolažem. Ja publiciram u kontinuitetu tek poslednje dve godine, a izdao sam do sada više knjiga pesama. Uprava našeg narodnog teatra mi je drame konstantno odbijala, pa bi me veselilo da mogu da ih vidim na sceni, kad sam uveren da ne znače nerešivi scenski problem.  Molim Vas gospodine imajte dobrotu i obavestite me pismeno o rezultatu. Sa poštovanjem Miroslav Krleža Zagreb, Prilaz 13. I.«

Krležina sabrana djela na češkom iz 2013. godine

Medutim, ni jedna od navedenih drama nije se pojavila na češkoj sceni i prošlo je nekoliko godlina dok je češka publika uopće nešto saznala o Krleži kao dramskom piscu. Prvi je u Češkoj o Krleži pisao bosanski bohemist Jovan Kršić 1922. povodom izdanja Hrvatske rapsodije. Napisao je da se kod Krleže radi o pojavi vrijednoj pažnje, o piscu snažne socijalne, socijalističke, antiklerikalne i antimilitarističke note, čovjeku koji ne poznaje granice pjesničke slobode i da je zato njegovo djelo hrabrije i uvjerljivije od Duhamela i Barbussea. »Krleža piše krvlju, crvenom krvlju zagorskom. Živio je u atmosferi psovki, raspadanja društva i kolektivne patnje i usvojio snažan izraz i psovku, te je potpuno zaboravio lagati – i iz pristojnosti. Njegovo je djelo snažan tok; to je dinamika rastrojenih nerava ponižena i uvrijeđena naroda, ali istovremeno i optužba narodnih tirana. Viša sila, nepoznato Nešto gnjete narod, sije svuda pokvarenost i smrt, a čovjeka pretvara u zvijer… Krleža je i kao politički i kao pjesnički revolucionar iskren, pošten i razuman. Svim svojim nervima opipao je socijalne snage, te razumom i osjećajima traži izlaz. Zato traži revoluciju trajnu i dosljednu, iskrenu i požrtvovnu – ni improviziranu ni pučističku. Jer, ne radi se o teatru ni o političkim pokusima: radi se o novom rođenju širokih slojeva, o oslobođenju i ljudskom dostojanstvu.« Kršić za Krležu piše da je pjesnik i rapsod Hrvatske, ali i pjesnik općeljudski i internacionalni. »On se bori za dostojanstvo čovheka, poziva na pobunu, pun je volje i ljubavi za novi život u kome tavorimo svoju sadašnjost i u kome smo proživjeli svoju prošlost. On pozitivne vrijednosti samo negativno definira – i treba ga pravilno razumjeti. Krleža je pjesnik žalosna života maloga naroda i njegove mučne sudbine.«

U to vrijeme u Hrvatskoj počinje izdavanje Krležinih sabranih djela, a taj je pothvat poduzeo Čeh Vinko Vošicki. Krleža se s Vošickim povezao posredovanjem Milana Begovića i Augusta Cesarca, i budući da je već bio afirmirani književnik Vošicki je unatoč cenzuri odlučio tiskati Krležina sabrana djela, ali i njegov časopis Književna republika. U Muzeju grada Koprivnice nalaze se originali ugovora iz kojih doznajemo što se sve trebalo realizirati te korespodencija između Krleže i Vošickog. Vošicki se obvezao na izdavanje časopisa Književna republika i Sabranih djela u 13 knjiga, međutim tiskane su samo tri knjige: Vučjak (1923.), Novele (1924.) i Pjesme I (1926.). Suradnja je bila prekinuta jer se Vošicki pozivao na financijske probleme, a Krleža je bio ogorčen odugovlačenjem i kašnjenjem. No 1957. Krleža je potkraj njegovog života ipak financijski pomogao Vošickog, cijeneći njegovu hrabrost što je pristao izdavati mu sabrana djela u doba kad to drugi izdavači nisu htjeli.

Prvi prijevod nekog Krležinog djela na češki izašao je 1926. kad je Václav Chab preveo pripovijetku Tri domobrana (Tři domobranci), pozitivno valorizirajući Krležu koji je u svojoj zemlji kao komunist osamljen, proganjan i negiran. Chab je u kratkom prikazu Krležina života napisao:  »U Krleži Hrvatska ima pisca koji je po svom formatu daleko prerastao domaću književnost, te svojim unutrašnjim kvalitetama ima neosporno pravo da bude čitan izvan granica svoje zemlje i čuven na svjetskom forumu.« Drugi kritičar Krležu je nazvao naturalističkim ekspresionistom, istaknuvši: »Taj pjesnik posjeduje dragocjen smisao za život materije, tijela, za iracionalizam čovjeka stjerana u slijepu ulicu, puna zdvajanja, što mu se izmiče tlo pod nogama. Njegovi su ljudi uvijek na raskrsnici: ne osjećaju čvrsto tlo i bjesne, opsjednuti strastima i zlobom.« Zbog slične tematike, pa i humorističnih elemenata, ova pripovijetka bila je uspoređivana s Hašekovim Dobrim vojakom Švejkom. Jedan kritičar pritom je prednost dao Hašeku, napisavši: »Zato bih dao prednost galgen-humoru i grubu veselju češkog vojaka Švejka pred ružnom grimasom ove vojačke pripovijetke, čiji autor nije sposoban da prodre u dušu ljudi, ni da je približi sažaljenju čitatelja. Pripovijetka liči na drastično izvikivanje antimilitarističkih riječi – međutim je daleko od umjetničke sposobnosti da svlada strahote ratne atmosfere.« Drugi kritičar, književni povjesničar Julius Heidenreich (Dolanský) dao je međutim prednost Krleži pred Hašekom: »Krleža je dao svome pričanju svježinu peluda nepatvorene iskrenosti i napetu pažnju čitatelja osvježava pravim vicom i vojničkim humorom, oštrijim, kondenziranijim i tragičnijim nego što je prosječna češka «švejkovština», njegov smijeh to su krvavi cvjetovi suza i patnji na prijeđenim putovima prohujalih muka.« Inače, u Švejku se nalazi rečenica: »Ať si bylo, jak si bylo, přece jaksi bylo, ještě nikdy nebylo, aby jaksi nebylo« koju je 1935. Krleža u više verzija parafrazirao u Baladama.

Crkva sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji za koju je Krleža navodno dao idejni nacrt Čehu Jaromiru Dubskom

Václav Chab je 1929. preveo i objavio Baraku pet be i Smrt Franje Kadavera, a 1930. u knjizi Na frontu i pripovijetke Magyar kiraly honved novela, Domobran Jambrek i Bitka kod Bistrice Lesne. Knjiga je imala čak dva izdanja. Cháb piše da je s Hrvatskim bogom Marsom Krleža dokazao da je čovjek svjetskog formata čije djelo je preraslo okvir cijele dosadašnje hrvatske književnosti.

Egon Hostovsky piše da je to jedna od najsnažnijih ratnih proza svih književnosti, ozbiljan antipod Švejka. »Ne priča mnogo o krvi, šrapnelima, osakaćenim tijelima; zanimaju ga, prvenstveno, promjene ljudskih duša do kojih dolazi tijekom rata. I ovdje je jezgra stvari: nikakvo gomilanje dokumenata, nikakve reportaže – već čista epska umjetnost. Sugestivna i snažna.« U drugom tekstu pak piše: »Krleža voli oštre boje, njegovi ranjenici i bolesnici kao da su preuzeti sa srednjovjekovnih slika: svuda je puno strahota i patnje, jer je autor namjerno tendenciozan.« Otakar Kolman je pak kritizirao loš Chábov prijevod i nazvavši Krležu hrvatskim Remarqueom, kaže da zaslužuje da njegove misli budu prenesene točno i vjerno do svih detalja. Kolman je 1931. preveo cijelu zbirku Hrvatski bog Mars, hvaleći Krležu da uspijeva probuditi kod čitatelja duboko, bolno suosjećanje sa svima potlačenima i poniženima, sa svima koji trpe pod pritiskom svoje sudbine ili svoga nesvjesnog nesavršenstva.

Jaroslav Závada piše da pojava Krleže zadivljuje jer dolazi iz zemlje čija je književnost malo poznata, posebno prozaici. »Krleža je pravi umjetnik ispod čijih – nekada groznih vizija i optužbi – probijaju uvijek skriveni podzemni tokovi humanizma i gorka smiješka nad stradanjima ovoga svijeta.«

Julius Heidenreich pak piše da je u Krležinim pripovijetkama toliko prljavštine, žalosti, bola i tame da neutješna oblačna crnina potpuno prekriva bljesak hrvatske ratne trobojnice. »Miroslav Krleža i njegovi vojnici ne posjeduju ni trun švejkovskog humora, koji je znao napasti u istoj situaciji istog neprijatelja veselom grimasom, koja razoružava i oslobađa. Krleža se guši zlobom, stišće zube, proklinje i zlobno revoltira protiv svemoguće hidre obezglavljena militarizma.« Analizirajući Krležin način pisanja piše: »Miroslav Krleža ne zna napisati akademsku pripovijetku savršene forme s napetim zapletima i efektnom kulminacijom. Podigne sa smetišta života komadić zablaćene i zagađene krhotine: gle, to je njegova pripovijetka. Radnja je jednostavna gotovo primitivna. Međutim dobrano se porežeš i ostanu ti bolni ožiljci.« Karel Nový za knjigu Hrvatski bog Mars kaže: »Trebali bi je čitati svi naši oficiri, aktivni i rezervni. Upravo za muškarce to je strašno poučna knjiga.«

U to vrijeme Krleža se napokon predstavlja čehoslovačkoj publici i kao dramatičar. Prva njegova izvedena drama bila je U agoniji prikazana u listopadu 1930. u Bratislavi, a Krležina češka premijera bila je izvedba Gospode Glembajevih 4. prosinca 1931. u Brnu u režiji Branka Gavelle koji je tada djelovao u Brnu. Ta je premijera zainteresirala kritičare koji su joj, uz pozitivnu ocjenu Gavelline režije, posvetili zasluženu pažnju. Naročito pohvalno je pisao lijevo orijentirani pisac i novinar Emil Vachek: »Nakon ·toliko jeftinih plodova kavanske literature povišenosti i dramske površnosti, konačno jedno snažno djelo.«

I sam Krleža gledao je izvedbu u Brnu jer je u prosincu 1931. doputovao u Čehoslovačku u kojoj će ostati sve do veljače 1932., što je značajno poglavlje u temi Krležinih odnosa s Česima. Krleža je zapravo otišao na put u Čehoslovačku i kasnije Poljsku s namjerom da dobije vizu za Sovjetski savez, no  ipak se nije radilo o usputnom posjetu jer je posjetio prijatelje Gavellu u Brnu i Petra Dobrovića u Pragu, a u Varšavi Julija Benešića. Krležin boravak u Češkoj i njegove dojmove o viđenom možemo dosta dobro rekonstruirati zahvaljujući pismima koja je slao supruzi Beli. Pišući joj na Badnjak o izvedbi Glembajevih u Brnu kaže: »Ona je maksimum ovdašnjih mogućnosti, a na reprizi izazvali su glumce sedam puta poslije drugog čina, a na koncu mnogo puta i mene, tj. mene nisu izazvali jer ja nisam išao, jer se bilo pročulo da sam u gledalištu.« Krleža je u prosincu na par dana otputovao i u Prag gdje je te godine izašao Hrvatski bog Mars, a u Narodnom kazalištu je posjetio dramaturga.

Miroslav Krleža

O tome i o dojmovima iz Praga, piše Beli: » U Pragu je moja knjiga (soldačka) prodana u 4000 primjeraka i oko Uskrsa spremaju 2. izdanje: za njih neobično veliki uspjeh. To su mladi poduzetni ljudi koi hoće da štampaju moje knjige. U Narodnom Divadlu nisam našao direktora, već je nastupio dopust Božićni, nego njegova zamjenika, dramaturga. Primio me hladno, gnjilo, kao rastavljena vaseržemlja: vidim po svemu indisponiran spram mene i spram Gavelle. Narodni Divadlo je uvređeno zbog Brna. Imaju svakako u planu da igraju „tu stvar“, ali poslije proslave Goetheove, tj. u aprilu. Sada prije svega hoću da se potpiše Ugovor, a kada taj bude gotov vratiću se natrag u Prag i zbog slijedeće knjige… Upoznao sam Františeka Langera: on je dramaturg na gradskom teatru (Vinohradskom)… Bio sam i na njemačkom teatru: oni su spremni da me igraju, ali biti igran kod njih znači izazvati protiv sebe ove druge. U Pragu su se moje vojničke stvari jako osjetile i situacija je dobra, ali isto tako kao u Beču, to plasiranje te književne robe jeste ili bi bila upravo stvar agenata, a tih nema, isto tako kao što kod nas na primjer nema knjižara…U Pragu je tempo predratnopeštanski: osjeća se pobjeda i u ovih sedam godina toliko se toga diglo i život je tako nabujao, da je Beč spram Praga bidermajerska idila… Evo su prošla već dva tjedna što sam se krenuo i spremao se da napišem između ovog promicanja slika i dojmova jedan opširniji prikaz, ali nisam dospio što ne znači da ga ne ću napisati. Osjeća se mnogo grozničavosti u životu tih mračnih i čađavih gradova: tempo je furiosan u svakom smislu. Prag, Pražani, praško se mijenja. «Die Dame», «Sport in Bild» djeluje mnogo jače od crkve katoličke na životni način pojedinog naroda. Narodi mijenjaju karakter kao gospođe kostime: pražani nisu više slovački deminitivni knedličky, dušečke, nego postaju velegrađani na svakom koraku: šuster Bata leti u Indiju, kradu se milijoni, lichtsreklame, u centru grada izgleda kao na Tanenzienstrasse u Berlinu… Ja sam se preselio u Zbraslav kao što sam Ti javio i tu sam danas prvi dan poslije prospavane noći. Tu ću ostati svakako najmanje tako dugo dok ne svršim roman u glavnim potezima: naime u Zbraslavu. Hotel leži u šumi na Vltavi, achziger jahre vila s tornjićima, terasama, ali kako sam ja jedini gost u kući to sam se preselio u gospodarsku zgradu gdje su kuhinje: spava se u jednom katu, jer se čitava zgrada hotela ne loži, te su me uvjeravali da mi tamo ne će biti ugodno samome, a i hladno. Ovaj drugi argument sklonuo me je na promjenu sobe.« U Zbraslavu je namjeravao pisati Povratak Filipa Latinovicza za koji mu, kakošiše u jednom pismu, treba najmanje 50 radnih dana. On je novu 1932. godinu dočekao u Brnu s Gavellom u njegovom društvu za bridž, a 10. siječnja otišao je u Prag, gdje je najprije bio u hotelu Atlantica, a zatim se preselio u pansion Flora, pokušavajući naći stan gdje bi radio na Filipu Latinoviczu koji je s uspjehom pisao: » Roman mi ide dobro od ruke. Cijepam stranice lako i pravilno i logično.« I napokon, u pismu Beli poslanom 12. veljače Krleža piše: »Danas je petak, 12. februara, danas sam svršio svoj roman. Nakon nepunih četrnaest radnih dana napisao sam oko dvijestotine i pedeset stranica proze: do sada sigurno najbolje proze što sam je napisao. Mnogo probdivenih noći, bilo je lijepo i ja sam zadovoljan. Da imam samo vremena, da stvar leži pola godine, pak da mogu da je iz nova preradim, bila bi sto posto dobra. Međutim: u tih pola godine ja se spremam napisati još mnogo toga, te nema smisla zaustavljati se. To će ići odmah u štampu, čim prijepis bude gotov.«

U to vrijeme u Pragu je u emigraciji živio Svetozar Pribićević, koji će ondje i umrijeti 1936. i Krleža se sastao s njim, prema nalogu KPJ, nagovarajući ga da pođe u Moskvu. Krleža se u Pragu povezao i s hrvatskim studentima posredstvom Ive Vejvode, kasnijeg jugoslavenskog diplomata, koji je studirao tehniku, te je za njih naručio 30 primjeraka knjige Moj obračun s njima za koju je vladao »priličan interes«. Beli piše da mu uredi da se pošalje još 20 komada i to na adresu:  »Ljudevit Jonke, Praha II, Lazarska 3 u. p. Kočiho«. »To je za studente, i toliko ih se javilo u pretplati. Ovaj g. Jonke će to obračunati lično Minervi.« Jonke je naime stanovao zajedno s Vejvodom. Krleža se ponovno javlja Beli iz Zbraslava u veljači kad joj piše da je u Berounu posjetio svog prevoditelja Kolmana, a u Zbraslavu se susreo s književnicima Vladislavom Vančurom i Janom Olbrachtom. Vančura je bio liječnik koji je u Zbraslavu imao reprezentativnu vilu koju je projektirao Jaromír Krejcar, suprug Kafkine prijateljice Milene Jesenske, a godinu dana prije susreta s Krležom objavio je svoj roman Izreke prožet stotinama poslovica starih čeških govora, praktički neprevodiv, po ishodištu i postupku srodan kasnijim Krležinim Baladama. Kod Vančure je sreo Ivana Olbrachta koji je poput Krleže pisao reportaže o životu u sovjetskoj Rusiji, a velik odjek je imao njegov roman iz rusinskog života Hajduk Nikola Šuhaj kojeg je 1934. preveo Ljudevit Jonke: »Danas poslije podne bio sam u posjetima kod Vančure /on je književnik, jedno istaknuto ime današnje mlade čs. knjige/ a stanuje kao liječnik u Zbraslavu. Tu je bio: Jan Olbracht, pedesetogodišnjak centarfor češke beletristike na lijevoj strani. Među takvim ljudima više-manje centralnoevropejcima trebalo bi poživjeti iz sve snage, koja se tako često jalovo gubi u raznim prepirkama one naše zaostalosti, tu bi se dole i te kako pozitivno plasirali.«

Nakon Zbraslava Krleža je nekoliko dana opet proveo u Pragu, prije nego se uputio u Varšavu, a tom ga je prilikom novinar Vaclav Kaplický zamolio za intervju u časopisu Panorama: »Pokušali smo dobiti intervju – ali se čini da Krleža nije prijatelj intervjua. »Ako vas zanima neko pitanje – rado ću vam napisati članak», kaže.« Kaplický je umjesto intervjua napisao članak Nekoliko sati s Miroslavom Krležom u kojem piše: »Krleža nije tako nepristupačan kako izgleda na fotografiji… Razumije šalu, pa i sam rado priča viceve. Star je 37 godina, u punoj je stvaralačkoj snazi, jednostavno neskrušen sredinom u kojoj mora stvarati. Slobodan duh, široka formata, on je jedan od onih koji svjesno pripremaju novu budućnost svoje zemlje i cijeloga svijeta. Književna mu je slava odavno prešla granice Jugoslavije… Smatraju ga najmarkantnijim predstavnikom hrvatske književnosti… Krleža dobro čita i razumije češki. Poznaje S. K. Neumanna, J. Wolkera, O. Březinu, a posebno Langrove kazališne komade. Iz hrvatske književnosti najviše cijeni Nazora, Matoša, Kosora i Kranjčevićevu liriku. Najboljom hrvatskom knjigom u posljednje vrijeme smatra Bosanske motive Ive Andrića…. Krležu češki čitatelj poznaje relativno dobro. Na češkom su tiskane već 4 njegove knjige: Tri domobrana, Na frontu (2 izdanja),  Baraka 5B i u izdanju Zadružnog rada Hrvatski bog Mars. U Brnu je Zemaljsko kazalište u režiji Branka Gavelle uspješno prikazalo Glembajeve. Krležu poznaju u Brnu, Varšavi, Vilnu, Berlinu – ali nikako u Pragu. Glembajevi su već 3 godine najavljivani u praškom Narodnom kazalištu. Pitamo Krležu kada će premijera. Krleža se smiješi: »Upravo sam vas to htio pitati ja.«

Zbraslav danas

Julius Heidenreich napisao je članak Miroslav Krleža u nas u kojem piše da je Krleža i u osobnom kontaktu oštar, temperamentan, otvoren, neprijatelj laži i konvencija, hvali ga jer ruši predodžbe o tome da Jugoslaviju predstavljaju borbeni junaci ili slijepi guslari, poručujući da između dviju zemalja ne smije biti uzajamnosti koja ponižava. Heidenreich se pita kad će njegove drame napokon biti prikazane u Pragu, a to će se dogoditi pet godina kasnije, 29. travnja 1937. kad su u Staleškom kazalištu prikazana Gospoda Glembajevi u skraćenoj formi u režiji Zvonimira Rogoza. Predstava je zainteresirala kritiku koja je visoko ocijenila Krležinu snažnu dramatičnost i temperament, a inscenaciju označila kao dramaturško otkriće. Heidenreich je objavio i studiju Krleža-dramatičar koja je obradila cijeli dotadašnji Krležin dramski repertoar. Od drama, u Brnu je 1934. izvedena U agoniji, u Gavellinoj režiji.

Češki časopisi pratili su sukob na književnoj ljevici i izvještavali o napadima na Krležu iz crkvenih krugova, a 1936. objavljen je češki prijevod Povratka Filipa Latinovicza, autorice Vĕre Vrzalove koji je naišao na proturječne ocjene. Kritičar FG piše da Krleža nije revolucionar nego anarhist i da se zapravo radi o anarhističkom revolitiranju, a ne o revolucionarnoj svjesnosti. Iako se buni protiv stvarnosti, nije u stanju sagledati je i riješiti je se, heroizira bolesne građanske tipove u raspadanju. Krleža je fatalist, čije je životno kretanje stalno determinirano prošlošću – ali ne vodi činu koji oslobađa, dok su mu likovi nastrani. »To je mutna umjetnost raspadanja života, nikamo ne vodi – ali i tako sadrži snažnu viziju koja vas zanosi.« Jan Čep pak piše: »To je umjetnik koji se baca na stvarnost kao grabljivica i formira je s nekom bijesnom strasti… Krleži kao da nedostaje ljubavi i kao da stvara iz neke neshvatljive osvetoljubivosti beskarakterne karikature umjesto ljudi.« Antonín Matĕj Piša uspoređuje ga s Dostojevskim i Strindbergom.

Krleža se 1937. češkoj publici predstavio i kao pjesnik, kad je Vilém Nezbeda objavio Izbor pjesama Miroslava Krleže, no knjiga je doživjela kritike zbog lošeg prijevoda. Iako se Krleža nije uklapao u službenu kulturnu politiku ni Jugoslavije ni Čehoslovačke, snagom svog talenta ipak je stekao popularnost na kojoj su mu podobniji i državotvorniji književnici mogli samo zavidjeti.

U međuratnom razdoblju ima još jedna zanimljiva epizoda vezana uz Krležine veze s Česima. Jedan od njegovih prijatelja bio je arhitekt Jaromir Dubsky, sin graditelja Josefa Dubskog, Čeha, koji je u Zagrebu sagradio Paromlin i crkvu svetog Blaža. Jaromir Dubsky projektirao je 1940. u Kustošiji crkvu svetog Nikole Tavelića, a idejni nacrt dao mu je sam Krleža. O tome je pričao 1975. Enesu Čengiću koji piše: »17. II. 1975. Idemo u Samobor. Tamo nismo već dugo bili. Na Črnomercu mi Krleža reče da usporim:

– Skrenite u prvu ulicu lijevo… Tu desno zaustavite!Vidite ovu crkvu?

– Vidim

– Kako Vam se dopada?

– Neobična je.

– E vidite, za ovu crkvu, koja nosi ime Sv. Nikola Tavelić ja sam načinio idejne skice.

– Zar ste se i tim poslom bavili?

– Iz čistog vica! Moj prijatelj Jaromir Dupsky je kao arhitekt dobio narudžbu da projektira crkvu. Sjedimo u kavani “Medulić” godine 1939, uzmem iz torbe blok i napravim skicu crkve, za koju je neposredno vezan i stan za župnika. Nacrtam sve do detalja, kako bi trebalo da izgeda izvana i iznutra. I Jaro ode, nisam ga dugo vidio. Načinio je projekt prema mojoj skici, crkva se počela graditi 1940, i tako eto, imam svoju crkvu u Zagrebu.«

Na ovu zgodu, ne spominjući sebe kao autora crkve, Krleža se osvrnuo i u svojim Zapisima sa Tržiča u kolovozu 1968. kad opisuje sjednicu skupštine Jugoslavenske akademije na kojoj akademici sjede razvrstani prema visini poreza kojeg plaćaju i piše: »Ja sam u srednjoj grupi ovih bogataša, kad odjednom, tko je prozvan kao poreznik broj jedan i tko ustaje u vindjaki sasvim svijetle boje (odudarajući od dostojanstvenosti ambijenta u crnom), Jaro Dupsky kao dječak u mornarskoj bluzi. On je taj koji svojom poreznom stopom nadvisuje sve prisutne nekoliko puta, i kako je ustao kao đak iz klupe, on se klati s noge na nogu, odgovarajući lekciju kao slab đak koji nije ovladao, da bi nama i njima na prezidiju objasnio, zašto je to tako i čime je to zaradio. A ja mislim u sebi: lako je tebi biti bogat kad si sazidao crkvu u Kustošiji.« Ovdje Krleža vjerojatno opisuje svoj san jer Dubsky nije bio član JAZU, a i akademici na skupštini ne sjede prema bogatstvu.

Nakon 1945. Krleža postaje središnja osoba hrvatskog kulturnog i javnog života i u prvim poratnim godinama češke motive nalazimo u njegovim politički i ideološki motiviranim tekstovima. U eseju Upućuju nas u Aziju iz veljače 1948. protivi se hladoratovskoj podjeli Europe koja Slavene gura u Aziju te podsjeća na doprinos predstavnika slavenskih naroda europskoj civilizaciji, pa tako i Čeha. Spominje praško sveučilište, Husa »koji je uz bogumile položio temelje europskoj reformaciji«, Smetanu, Janačeka, Petra Chelčickog, Komenskog, Purkynĕa. »Tko je instrumentirao suvremenu Ameriku genijalnije od Dvoržaka? Pak što sviraju njegovu poemu o Novom svijetu kada je azijatska?«

Osvrt na zbivanja u Češkoj nalazimo u polemičkom zapisu Hajka iz ožujka 1948. gdje napada zapadnjački stav prema istoku i optužuje zapad za trajnu težnju za osvajanjem. Ujedno kritizira zapadnu parlamentarnu demokraciju i ustaje u obranu socijalizma, odnosno »narodne demokracije«. Kao komunist, nekoliko mjeseci prije Rezolucije Informbiroa, brani komunistički puč u Čehoslovačkoj i zapadne reakcije na njega stavlja u korelaciju s Minhenskim sporazumom 1938., a u isti kontekst stavlja i sudbinu Jana Husa: »Što je Gottwald obrazovao svoj kabinet po svim zapadnoevropskim, parlamentarnim i demokratskim, principima, to oni zovu tonom i stilom Svetoga Jeronima “epilogom nad otvorenim grobom demokracije”, a kada su Češku pred deset godina spalili na minhenskoj lomači to je bilo nekoliko genijalnih taktova uvertire iz velike tristanizoldovske partiture “gledanja na istok”. Kada je Goebbels govorio u trenutku češkog sloma 1938-9 da je “u interesu zapadnoevropske civilizacije da se konačno satre leglo husitskog razornog bjesnila”, on nije slutio da djeluje kao preteča Marshalovog intelektualnopolitičkog plana iz godine 1948, te bi se prema tome, kolikogod to bilo banalno – upravo glupo – s pravom mogao smatrati prorokom… Kada je mister Jan Hus uznastojao da po uzoru svojih nebeskih praroditelja i engleskih viklifovskih biblijskih ideala stvori iz čovjeka takvo socijalno, tj. evanđeosko biće, kome ne bi trebalo da bude ovozemaljskim pozivom da ore za lordove i da prede i pere lordovske gaće, onda su ga spalili na lomači, a danas, kada je Gottwald ustao da spriječi treću češku lomaču, to se danas patetično apostrofira kao da se “ugasila posljednja buktinja demokratske slobode s onu stranu gvozdene zavjese”… Nečastivi sam mora da je ostrugao sliku i priliku te demokracije gospodnje u dušama našijem, te nas je toliko izobličio u spoznajama našim te ne možemo da je saznamo i pojmimo kada nas tako mrze kao Husa blaženopočivšeg, kao Prokopa, Žišku i sve božje bojovnike taborićane sa Helčickim, Bogumilima i Gottwaldom zajedno.« Nakon izbacivanja Jugoslavije iz socijalističkog bloka Krleža se profilira kao jedan od najglasnijih antistaljinista i u tom duhu 1952. drži predavanje Kako stoje stvari, pod dojmom obračuna i montiranih procesa u Mađarskoj i Čehoslovačkoj i smatra da će oni biti konstanta u tim zemljama: »Ako si vješao po mojoj zapovijedi nevine ljude, onda si danas Gotvald, koga mogu da objesim sjutra upravo tako, kao što si ti jučer objesio Slanskoga.«

Normalizacijom odnosa Jugoslavije sa socijalističkim zemljama stvorene su pretpostavke za ponovno prevođenje Krležinih djela na češki i za izvođenje njegovih drama. Zasluge je imao tada mladi Dušan Karpatský koji je 1958. preveo esej Književnost danas, što je izazvalo interes čeških izdavača koji su mu povjerili izradu nacrta izabranih djela u deset svezaka u pet godina. No odnosi Jugoslavije i socijalističkih zemalja opet su se pogoršali i prva knjiga izašla je tek 1965, a zadnja, deveta, tek 2000. U međuvremenu su kao samostalne knjige 1959. izašli Povratak Filipa Latinovicza i Vražji otok, 1963. Gospoda Glembajevi i Balade Petrice Kerempuha, a 1964. Na rubu pameti. Godine 1966. tiskana je antologija najznačajnijih hrvatskih dramskih autora s naslovom Pet hrvatskih igara u kojoj je Krleža zastupljen dramom Aretej.

U Sabranim djelima najprije je objavljen Hrvatski bog Mars, pa U logoru 1966., 1968. Hiljadu i jedna smrt i kompletni Glembajevi (proza i tri drame). Nakon Praškog proljeća Karpatskom je bilo onemogućeno objavljivanje i u idućem svesku koji je izašao tek 1975., Banket u Blitvi, nije smio biti potpisan kao urednik. Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti objavljeni su 1981., 1986. Krležine drame, a sedmi i osmi svezak trebali su činiti eseji, no izdavač Odeon je nakon 1989. propao i tek 1999. i 2000. izdane su tri knjige eseja kod drugog izdavača. U međuvremenu su 1994. kao samostalno izdanje opet objavljene Balade, te ponovno 2002. godine.

Odjek prvog sveska Krležinih Sabranih djela nije bio velik pa je kritičar Jiří Opelík napisao: »Kada bi se kod nas počela izdavati djela, recimo, Moravije ili

Elze Triolet, zaplesala bi naša kulturna publicistika oko tih vatara sigurno

jedan od svojih čuvenih drmeša. Kad je, medutim, nedavno – u zapanjujućoj

nakladi od 2.700 primjeraka – štampan… prvi svezak Djela Miroslava Krleže, zavladala je mukla tišina. Prijaju nam, izgleda, drugi mirisni balkanski artikli, uključujući u to i najlonske košulje, više od plamtećeg oduševljenja za ovog Hrvata, koji vonja žući i krvlju, a koji barata zadivljujućim analitičkim intelektom. Pa ipak: Krleža je veliki gramsenjer suvremene i uopće moderne jugoslavenske proze i drame – nešto, dakle, što je teško zamislivo u Češkoj gdje već godinama nemamo ni jednog takvog; a da me vrijeme nije poučilo cijeniti uzvišene nagrade dodjeljivane umjetnicima, umalo ne spomenuh Nobelovu nagradu za književnost koja očito Krležu obilazi samo zbog nekog fatalnog nesporazuma. IIi su tu možda mnogi konkretni razlozi zbog kojih se ovaj autor čak previše ne sviđa? Jer, Krleža je bio odmah, već svojim prvim književnim radovima, klasičan primjer onoga što se naziva shocking. U njegovim provokacijama, međutim, nema ni grama isforsiranog, pa ni sjenke plesa na vrhovima prstiju čistog estetičkog revoltiranja.«

Što se dramskih izvedbi tiče, 1959. su Gospoda Glembajevi izvedeni na Čehoslovačkom radiju, 1960. i u Komornom teatru u Pragu, a 1963. u Kolínu. 

Aretej je 1964. izveden u Brnu, a 1965. u Pragu. Glembajevi su 1967. doživjeli televizijsku adaptaciju , a 1977. opet su izvedeni u Pragu te 1982. u Olomoucu. U Ostravi je 1973. izveden Kristofor Kolumbo. Na radiju su 1965. izvedeni Na rubu pameti i U logoru, a 1983. Leda.

Zanimljivo je u Krležinim dnevničkim zapisima čitati kako je pratio zbivanja vezana uz Praško proljeće 1968. Prema njemu je bio dosta suzdržan i ravnodušan jer je, u duhu ranije spomenutog predavanja Kako stoje stvari iz 1952., smatrao da se radi o borbi za vlast unutar Čehoslovačke, o smjeni garniture Antonína Novotnog s onom Alexandera Dubčeka, a ne o korjenitim promjenama, te već u početku predviđa reprizu mađarske 1956. Vrlo često piše cinično i zajedljivo, primjerice u ožujku: »U Pragu denovotnizacija… 40.000 rehabilitacija! “Dosta više denovotnizacije, a trajalo je i suviše dugo”, govore braća Husiti, “stoj, da se i mi mrvičicu raskritikujemo u antistaljinskom duhu, kao biva, recimo da je bilo kako nije trebalo da bude…” … Sad je stiglo ovo Fatalno sutra, ne samo za pana Novotnog, nego i za sve novotnijevce. Nanovotnizirasmo se poprilično, pak da se malčice denovotniziramo, da vidimo i te novotarije – denovotarije… U Pragu Dubček. Dupčekijada. Nezgodan hipokoristikon… Dubček je nadvladao “kontrarevoluciju”. Njegova pobjeda čini se da je najbanalnija Pandorina kutija: ne krije ona u sebi samo jedan grob, nego čitavu promenadu posmrtno odlikovanih kostura, a znamo kako je repriza Rajkova sprovoda dovela do Nagyja i do Maletera. Klementis, Slansky, London, gospođica Tarisznyas. Rajkova apoteoza, Petofi-Klub, sve je to već davno rečeno i prorečeno: “Kako stoje stvari” (1952.) U Pragu traži se obračun po svim pravilima političkog knjigovodstva.«

U Dnevniku od 14. ožujka 1968. prisjeća se propasti Čehoslovačke 1939., kad je Hitler kćeri predsjednika Emila Háche darovao kutiju svilenih bombona: »I nama je zakucalo srce u krvavoj husitskoj rani, kad je Hitler ušao u Prag. Ni on nije bio sto posto siguran da li njegov fait accompli predstavlja zgoditak na lutriji, i on se onog maglenog predvečerja kad je stigao u Wallensteinov grad predao sumnjičavoj meditaciji, “da će tek historija ocijeniti da li je postupio pravilno ili ne.” Od 1918. bili smo godinama zbunjeni državotvornim fanfaronatama Češkoga Lava kao simbolom Pobjede, do koje je, priznajmo, došlo uz Sveslavensku bratsku pomoć naših brodolomaca iz Jugoslavenskog odbora. Istina, krv nije voda, “mi sme vaši, a vi ste naši”, ostali smo u duši ipak Sokoli, na zdar! Dobiti jedan svjetski rat tako lukavo, kao što su Beneš i Masaryk bili uvjereni da su ga dobili, nije bilo suđeno, a opet ni Prag se ne može dobiti za kutiju svilenih bombona”! Jadni stanari Hradčana, kao što se vidi iz historije, trajno su ugroženi u svojim karijerama od Habsburga do Burbona. Čitaj Chateaubrianda!«

Krajem ožujka u Dnevniku piše: »Dubček u češkoj štampi ne javlja se više kao “drug Dubček”. Od “druga” po zakonu dijalektičke metamorfore pretvorio se u “Aleksandra Dubčeka”. Cosi va il mondo! Kada se prestane citirati čin nekog političkog lica, kad se neko političko lice apostrofira samo imenom i prezimenom, pretvara se pomalo u spomenik među nama.« Podrugljivo komentira Dubčekov intervju za TV Beograd: »Ton i način spikera sa jedne fudbalske utakmice. Šćepao čovjeka na prolazu, kao prepeličar zeca, dve-tri reči, čovjeku se žuri, očito, čekaju ga na nekom sastanku, na jednoj od tristatridesetitri konferencije, ne zna što da radi, zakasnit će, a opet propustiti tu priliku za beogradsku TV, iskušenje je golemo, “dakle, molim, šta misli o situaciji, sve će biti dobro, vjerujemo u bolju budućnost naših naroda, mi sme vaši, a vi ste naši, na zdar!«

Također komentira i napise u Rude pravu o Novotnom koji je tada smijenjen i s dužnosti šefa države: »Dakako: “Bog dao, Bog uzeo”, a čovjek kome je Bog “uzeo sve” zove se Novotny. Uzeo mu Bog “funkciju”, jer mu je već prethodno bio oduzeo pamet: Quem Deus perdere vult, a sada pišu novine da je “ljudima sada laknulo”. Zašto? Jer su kormilo iz ruku “prosječnih” uzele “prave ličnosti”, i tako “zapažene” stekle povjerenje naroda i preuzele vodstvo države i društva. Prestrukturirati jednu kapitalistički profiliranu zemlju na socijalističkoj klasnoproleterskoj bazi, to jest skinuti sve građanske slojeve sa vlasti ili lišiti ih funkcija nije jednostavno. To je značilo predati industriju proleterski klasnosvijesnim masama,  a nauku, školstvo, štampu, literaturu i umjetnost (sve što se zove “kultura”) provjeriti kontroli partijskog aparata, a sve to u jednoj zemlji koja je bila okupirana po fašističkoj soldateski sedam godina, a zatim oslobođena po stranoj vojsci poslije krvavog rata. Strukturalna izmjena društvenih odnosa pod komandom pobjedničke vojske, provedena strogo vojnički, značila je da se društveni mehanizam našao pod komandom pobjedničke vojske, značila je da se društveni mehanizam našao u rukama vojničke komande. Krenulo je sve kao što je krenulo, sve više-manje poratno, traljavo i tako su univerzitetski profesori postali tramvajci, kondukteri, tako je nestalo krompira kobasica i piva, tako se izvozilo za račun reparacija i vojničkih potreba. Bilo kakva pojava civilnog razuma, u obliku otpora, svladavana je policijski, a onaj moj “Narodni genij” iz “Hrvatske rapsodije” uvijek je od vremena na vrijeme spreman da poveze narode ludom željeznicom u nove katastrofe. Tako je Masaryk izveo češki narod iz Austrije pod protektoratom Antante, tako su Novotny i kompanija zavladali ČSR kao povjerenici oslobodilaca, a tako se danas pojavio Dubček kao vjesnik “Praškog proljeća “.« Krleža spominje da kod Mađara postoji nostalgija za vremenima Monarhije i pita: »Može li se ovaj razgovor primijeniti na husitski slučaj, to jest nisu li neki simptomi čežnje za divnim masarykovskim danima simptom duševne tromosti? Da li će se češki Avo-ljudi dati likvidirati pasivno?«

Krleža u Dnevniku sa simpatijama piše o slovačkim zahtjevima za federalizacijim države i kritizira unitarizam. Slušajući na Radio Bratislavi razgovor o samobiti slovačke kulture u ožujku 1968. piše: »Ova “Samobit”, po formuli kulturnog radnika Slovaka, i danas je još uvijek u trajnom hendikepu spram češke “Samobiti”, uslijed svoje zaostalosti, usprkos ravnopravnom startu. Sve da je i bilo dotacija, a nije ih bilo, jer u Pragu nikome nije palo na pamet da dotira “Samobit” slovačke kulture. Slovaci trebaju nerazmjerno više od ravnopravnog starta, da bi išli brže i da bi tako stigli i prevladali svoje historijsko zakašnjenje. Da su se Slovaci sretnim stjecajem okolnosti uopće moglo pojaviti na ravnoj nozi sa Česima, trebalo je da mine, eto, punih 120 godina.« Kasnije će u razgovoru s Enesom Čengićem reći: »I zaista, Čehoslovačka, to je bio Prag i da nije bilo čeških događaja 1968. godine, sve bi ostalo isto. Ovako je barem Slovačka dobila kakvu-takvu federalnu samoupravu. Beograd i Prag, sasvim slično, jer sve što se događalo u Beogradu od ulaska Turaka 1521. godine naovako, sudbonosno se odražavalo i na Hrvatsku i na ostale krajeve.«

Ulazak sovjetske vojske u Čehoslovačku u kolovozu 1968. Krležu je zatekao na odmoru u Tržiču i zbog toga se prije vremena vratio u Zagreb. Vijesti o tim događajima također komentira rezervirano, kao nešto očekivano u uvjetima kad je Čehoslovačka dio sovjetskog bloka i time bez suvereniteta, zbog čega se ulazak sovjetske vojske prema Krleži i ne može smatrati okupacijom: »Praška se komedija završila po svom receptu, kao što se i prognoziralo, kad je onaj montenegrogeneral rekao da ostaju ruski tenkovi: Dubček i Svoboda, Černik i Smrkovský su konačno «shvatili» da je Armada SSSR politička realnost, da postoji i politička volja koja je jača od subjektivne, da treba gledati činjenicama u oči, da su članovi Varšavskog pakta, i da ulazak savezničkih četa pod zajedničkom komandom nije okupacija nikako, nego prijateljski čin koji logično proizlazi iz savezničkih odnosa s obzirom da se radi o situaciji koja je daleko složenija. A ostalo je sve provjera prava i može se reći dim. A osim toga, postoji još jedna varijanta, kao i 1938. poslije Münchena: pobune, barikade, revolucija, ali kad nema krumpira, kruha, telefona i novca, onda je povratak u civilni život uvijek neka vrsta relaksa, kod galamdžija i tenkovaca, podjednako. Zašto je to bilo potrebno, kome i čemu? O mrtvima govoriti znači raspirivati međunacionalnu mržnju: pozivati se na Ujedinjene Nacije znači pozivati se na nešto čega uopće nije bilo, pojeo vuk magare…. Ovi se u Pragu nerviraju zbog ruskih četa, a USA drže okupiranu Francusku i Njemačku i Italiju i Mediteran, Tursku etc. Rusija sve države Varšavskog pakta, i pri tome i Gomulka, Walter Ullbricht i Kádár per analogiam smatraju to normalnom pojavom. I Bugari i Poljaci su okupirani, već dvadeset i pet godina. A fukara peče za večeru samo kobasice i baš je briga za pitanje kakva politika da se vodi od 1937… Trideset i pet godina traje to, a onda je sve odjednom politička realnost, kao da je ona nastupila povratkom ruskih četa u Prag. Glupo, kao i Nagyjevo vrijeme, kao da se nešto promijenilo kad su Rusi ušli (vratili se) u Peštu. I ono je bila politička realnost, gledati u oči realnosti. Molim vas, budite ljubazni, gledajte političku realnost u oči!« Poigravajući se s Dubčekovim imenom piše: »Iz Praga jad i tuga. Politički bezazleni dupenčeci.« Samopaljivanje Jana Palacha u siječnju 1969. prokomentirao je riječima: »Sajgon na Václavskim námĕstima… Smisao praške lomače? Ona tjera na samospaljivanje Dubčeka i Svobodu.«

Nakon sloma Praškog proljeća časopis Orientace je 1970. objavio prijevod teksta Kako stoje stvari i zbog toga bio zabranjen. Dio tog teksta Dušan Karpatský je objavio još 1968. i tako Krležu pretvorio u suborca proljećara. Napravili su duplericu pod naslovom Miroslav Krleža – neprijatelj gluposti. »Predstavili smo ga kao suborca. Tako smo ga mi od početka prihvaćali, iako smo mu se divili i kao stilistu«, govorio je kasnije Karpatský. Krleža ga je iznimno cijenio, iako je bio 42 godine mlađi, susretao se s njim tijekom njegovih boravaka u Zagrebu, a Krleža mu je strpljivo pomagao kod prevođenja, kada bi Karpatský zapeo zbog nekog arhaizma ili kajkavske riječi. Stoga ne čudi da je potkraj života Krleža razmišljao o tome da upravo Karpatskom povjeri sređivanje svoje ostavštine. Pozvao ga je k sebi na ručak u srpnju 1981., pet mjeseci prije smrti i ponudio mu da dođe na godinu dvije pomoći mu i Karpatský je prihvatio. No Krležino se zdravlje pogoršalo, on je završio u bolnici i odlučio je svoju ostavštinu povjeriti NSK na rok od 20 godina, o čemu je Karpatskog obavijestio Enes Čengić, koji u svojim zapisima piše da se Karpatský sam ponudio, no inicijativa je bila Krležina, što u svojim zapisima svjedoči Josip Šentija citirajući Krležine riječi iz kolovoza 1981.: »Razmišljam o sređivanju mojih rukopisa. Pred zidom sam u tom pogledu. Tamo je,« pokazao je prema radnoj i spavaćoj sobi, »tamo je masa papira koju bi se po nekom sistemu moralo srediti. Ne znam kome to povjeriti. Razmišljao sam o Dušanu Karpatskom… Da ga pozovem ovamo, da bude ovdje, i da uz moju pomoć sve pregleda i pospremi. Ali nisam siguran da bi on to prihvatio. Pa sam razmišljao i o drugim solucijama…« Malo je nejasno da Krleža u kolovozu kaže da je razmišljao o Karpatskom, a on je još u srpnju bio pristao. U svakom slučaju, ovaj odgovoran posao Krleža je odlučio prepustiti jednom Čehu, a ne nekome od svojih bliskih suradnika Hrvata.

Karpatský mu je ostao privržen sve do kraja života, smatrao ga je velikanom koji bi Česima trebao biti uzor, a 2013. je objavio i drugi ciklus Krležinih sabranih djela na češkom, u sedam svezaka.  To su Hrvatski bog Mars zajedno s dramom Galicija te Kronologijom života i djela Miroslava Krleže; ciklus novela Hiljadu i jedna smrt; Glembajevi – proza i drame; slijedi svezak s romanima Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti; roman Banket u Blitvi I-III, zatim Legende i drame Vučjak, Golgota, Aretej i Pogovor uz dvije drame, a sedmi svezak pod nazivom Planetarium sadrži dnevnički zapis Djetinstvo 1902-03, Balade Petrice Kerempuha i izbor pjesama, 11 eseja i kompletnu bibliografiju češke krležiane.

No priča o Krleži i Česima time nije zaključena. U Pragu se od 2010. izvodi Leda, u Činohernom klubu, a od 2014. do 2017. u Pragu su se ponovno prikazivali Glembajevi, u Vinohradskom kazalištu, a ulogu barunice Castelli igra Dagmar Havlová, udovica Václava Havela. Vjerojatno Krleža nije ni slutio da je ulogu koju je pisao za svoju suprugu jednog dana igrati supruga češkog predsjednika i dramatičara. Kritika je hvalila aktualnost Glembajevih i danas »kad nedužni stradavaju pod automobilima bahatih tajkuna kao nekada pod kopitima gospodskih kočija.«

Krležino djelo je dakle aktualno ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje, pa tako i u Češkoj gdje već postoji tradicija njegove recepcije, tako da će se tema Krleža i Česi, već ionako dosta opsežna, zasigurno nadopunjavati. Svog češkog prevodioca još čekaju Krležine Zastave.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.