20. svibnja 2022. | 867 prikaza.

Malo je naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara


Kad danas spomenemo naš zajednički život s Mađarima, zajedničku državu, najčešće ćemo čuti kako su nas Mađari htjeli asimilirati, podjarmiti, kako su nas ugnjetavali, pa se sjetimo zaprešićkih žrtava, omraženog bana Károlyja Khuen-Héderváryja… I uglavnom sve crno, negativno, loše, kao da je za nas sve bilo spasonosno kad smo izašli iz te državne zajednice 1918. godine. I onda je odjednom prije dvije godine izašla vijest da se u Zagrebu otvara izložba – “Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine“ koja bi trebala pružiti uvid u dodire na području kulture i likovnih umjetnosti obiju naroda te prikazati umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza od srednjega vijeka do 1918. godine.

Nevjerojatno da se tada netko sjetio obilježiti tu veliku nadolazeću obljetnicu! Jer povijest nikad nije crno-bijela, pa tako ni u odnosima Hrvata i Mađara. Iza svega je tada stajao i dr. sc. Dinko Šokčević, povjesničar i kroatist iz Mađarske hrvatskih korijena koji je doktorirao na Sveučilištu u Pečuhu na temu “Slika Mađara kod Hrvata u razdoblju od 1790. i 1918. godine” te je svoj doktorski rad objavio pod naslovom “Mađarska prošlost – hrvatski pogled” u Budimpešti 2004. godine. U međuvremenu je proširio istraživanja i na stereotipe koje su Mađari imali o Hrvatima i objavio u obliku knjige pod naslovom “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga?”.

Monumentalni spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta (Wikimedia Commons)

Šokčević se istaknuo i kao aktivist hrvatske manjine u Mađarskoj, a sada je viši znanstveni suradnik Odjela za Jugoistočnu Europu Instituta za povijest Centra za humanističke znanosti Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. No najvažnije mu je djelo objavljeno 2011. godine u Budimpešti – prvi pregled hrvatske povijesti koji je objavljen na mađarskome jeziku. Kad je prije tri godine dobio domaću historiografsku nagradu “Jaroslav Šidak”, navedeno je da je tim djelom dao velik doprinos poznavanju hrvatske povijesti prikazujući je iz drugoga kuta, bez stereotipa koji postoje o hrvatsko-mađarskim odnosima u razdoblju od 1102. do 1918. kad su dva naroda više od 800 godina živjela u zajedničkoj državnoj zajednici, te da tako kao Hrvat iz Mađarske oživotvoruje dobre hrvatsko-mađarske odnose, djelujući poput idealnoga znanstvenog diplomata – gradeći na nenametljiv način odnose Hrvatske i Mađarske.

Šokčević je tako i u povodu zagrebačke izložbe naveo da je malo naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara. Primjerice, Zrinski pripadaju i hrvatskoj i mađarskoj kulturi. Tako su kao poseban eksponat vezan uz njih na izložbi bile izložene kaciga i sablja Nikole Zrinskog iz bečkog Muzeja povijesti umjetnosti. Ili, osim Zrinskih, u 18. i dijelom 19. stoljeću aristokratske obitelji Feštetić, Erdödy, Batthyány, Drašković, Pejačević, Janković i druge imale su posjede i u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje su, kako naglašava Šokčević, kao naručitelji i mecene igrali ozbiljnu ulogu u povijesti veza dvaju naroda na području umjetnosti i kulture.

Kaciga i sablja Nikole Zrinskog iz bečkog Muzeja povijesti umjetnost na izložbi u Zagrebu 2020. godine (Wikimedia Commons)

Zato s pravom treba naglasiti da se Mađare pogrešno gleda samo kao negativce. Treba samo spomenuti da je taj omraženi Héderváry izgradio suvremeni Zagreb. Što bi dali da danas imamo takvog Héderváryja? Ili Isu Kršnjavoga? Koliko je danas zanemaren mađarski utjecaj na naš jezik, hranu, običaje, kulinarstvo… Stalno slušamo o nekoj jugoregiji, a nas s Mađarima povijesno i životno veže daleko više toga nego sa Srbima i Jugoslavijom. S Mađarima smo imali zajedničku borbu protiv Habsburga, a imamo i zajedničke nacionalne heroje koji su jednako bili i  Mađari i Hrvati. Mađari nisu bez veze podignuli monumentalni spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta!

Posljednja faza hrvatsko-mađarskih odnosa prije razlaza 1918. godine najviše se ogleda u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, aktu kojim su Hrvatska i Ugarska 1868. uredile međusobne državnopravne odnose, prekinute 1848., kada je Hrvatski sabor, nakon uspostave samostalne vlade za Ugarsku, odbio priznati mađarsku vladu kao zajedničku, raskinuvši na taj način državnopravne veze s Ugarskom. Hrvatska je nagodbom dobila vrlo široku autonomiju, ali ne i ravnopravnost s Ugarskom, pa njome mnogi nisu bili zadovoljni. Nezadovoljstvo je proizlazilo i iz različitog tumačenja nagodbe. Jača strana, u ovom slučaju Mađari, koristila je svoj položaj da bi katkad izigrala pojedine njezine odredbe protiv čega su prosvjedovali Hrvati, kao što su Mađari znali često prosvjedovati protiv odluka Bečkog dvora koji je znao pak izigravati Austro-ugarsku nagodbu potpisanu 1867. godine, koja se također svakako tumačila.

Slijedom Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatska je u autonomnim poslovima (sudstvo, uprava, školstvo i bogoštovlje) bila potpuno samostalna, a poseban status imala je i Rijeka s Primorjem te Vojna krajina ili granica (do 1881.) koja se prostirala na teritoriju Hrvatske i Ugarske. Hrvatska je birala 29 (kasnije 40) zastupnika u Zastupnički dom i tri velikodostojnika u Dom velikaša Ugarskog sabora, imala je posebnog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice u Ministarskom vijeću putem kojega je ban komunicirao s dvorom, kao i svoju autonomnu vladu i upravno ustrojstvo na čelu s hrvatskim banom. No unatoč tome Hrvati su bili nezadovoljni želeći status jednak onome koji je imala Ugarska u odnosu na Beč, dakle trijalizam. I to je bio neprestani kamen spoticanja i izvor stalnih napetosti i sukoba. Sve dakako treba staviti u povijesni kontekst.

Zvonimir Despot

Károly Khuen-Héderváry (Wikimedia Commons)

Komentari su zatvoreni.