MATIJA RUKAVINA – Hrvatski general, vojskovođa, junak i domoljub iz Like
2. prosinca 2024. | 156 prikaza.
MATIJA RUKAVINA – Hrvatski general, vojskovođa, junak i domoljub iz Like
Obitelj Rukavina jedna je od najpoznatijih hrvatskih časničkih obitelji koja je samo u razdoblju od 1804. do 1918. dala čak šest generala. Prvi i najznačajniji od njih je Matija Rukavina iz Trnovca kraj Gospića. On se kao mlad i hrabar časnik austrijske vojske proslavio u Sedmogodišnjem ratu, u kojem je bio teško ranjen. Nakon toga je kao zamjenik zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije ratovao protiv osmanske vojske u Habsburško-turskom ratu i pritom bio dvaput teško ranjen. Po izbijanju Rata prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte uspješno je zapovijedao graničarskom brigadom i pritom još jednom bio ranjen. Za uspjehe i iskazanu hrabrost na bojnom polju odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije temeljem čega je stekao titulu austrijskog baruna. Pred kraj vojne karijere imenovan je za prvog guvernera Dalmacije i Albanije. Kao hrvatski domoljub na toj dužnosti zalagao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom nakon propasti Mletačke Republike, što je bilo u suprotnosti s interesima Bečkog dvora i stajalo ga je daljnjeg napretka u karijeri. Zahvaljujući izuzetnoj vojnoj karijeri osigurao si je mjesto u Biografskom leksikonu Austrijskog Carstva i kultnoj knjizi o hrvatskim velikanima Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925.
Slika 1. Matija Rukavina
Matija Rukavina,koji se u austrijskim i hrvatskim izvorima spominje i kao Mateša, Mate, Mathias, Freiherr von Boynograd, rođen je 1737. u Trnovcu kraj Gospića. Inače, pripadnici plemena Rukavina su se prvo zvali Vladimirović. Pleme potječe iz Hercegovine, gdje je imalo velika imanja u okolici Mostara. Za vrijeme provala osmanske vojske prešli su u Hrvatsku i preuzeli prezime Rukavina. Posebice su se isticali kao hrabri ratnici, za što su stjecali plemićke titule. Kao austrijski plemići odabrali su četiri plemićka pridjevka i to: „von Klanačko-Polje“, „von Vidovgrad“, „von Boynograd“ i „von Liebstadt“.
Slika 2. Barunski grb Matije Rukavine
Potječe iz bunjevačke, graničarske, časničke obitelji brojnih poznatih uglednika iz Trnovca, koja je dala čak tri generala i 54 časnika. Prvi članovi obitelji koji su stekli titulu plemića s pridjevkom „von Boynograd“ (“Bojnogradski”) i “von Liebstadt” (“Ljubački”) bili su braća Pavle i Juraj Rukavina. Plemićku povelju dodijelila im je carica Marija Terezija 1757. zbog zasluga na bojnom polju stečenih u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) i revnosti u obnašanju vojničkih dužnosti, kao i odanosti austrijskom caru. Sin je natporučnika austrijske vojske Josipa Rukavine i Suzane Rukavine, rođene Starčević.
Slika 3. Bitka kod Lovosica
Vojnu karijeru započeo je u kolovozu 1755. kao kadet u pješačkoj pukovniji počasnog vlasnika Josepha Eszterházyja u Moravskoj. U sastavu pukovnije sudjelovao je u Sedmogodišnjem ratu (1756. -1763.), gdje se istaknuo junaštvom, posebice u bitci kod Lovosica u Češkoj (1. listopada 1756.), zbog čega je promaknut u čin poručnika i premješten u pješačku pukovniju počasnog vlasnika Johanna Grafa Pálffyja. U toj postrojbi 1757. u boju kod Kamienne Góre (Poljska), zapovijedajući vodom dragovoljaca, na juriš je zauzeo utvrdu Galgenberg, kojom prigodom bio je ranjen u glavu. Unatoč ranjavanju, ubrzo nakon toga osvojio je utvrdu Kłodzko (Poljska), u koju je prodro s 40 vojnika te pritom zarobio 12 viših časnika i stotinjak vojnika. Iduće godine istaknuo se u boju kod Mělníka (Češka) gdje je zapovijedajući satnijom jačine 100 tirolskih lovaca i 17 husara, pružio čvrst otpor pruskom korpusu jačine oko 6000 vojnika, koji je logorovao u blizini, s namjerom napredovanja prema Mělníku. Nakon toga je pred naseljem Nakléřov (danas na granici Češke i Njemačke) četiri dana sprječavao prodor protivnika koji je s postrojbom jačine divizije krenuo iz Češke. To je uspio izvođenjem manjih sukoba i okršaja, nanijevši protivnika znatne gubitke u mrtvim i ranjenim vojnicima, zarobivši pritom mnogo ratnog materijala, a on je pritom imao samo jednog mrtvog i sedam ranjenih vojnika.
Slika 4. Utvrda Kłodzko
Nakon završetka Sedmogodišnjeg rata 1763. promaknut je u čin satnika i premješten u Ličku graničarsku pukovniju u Gospiću. U tom činu premješten je u Otočku graničarsku pukovniju, u kojoj je 1778. promaknut u čin bojnika. Zbog zasluga ostvarenih u Sedmogodišnjem ratu 15. listopada 1779. stekao je titulu austrijskog viteza s pridjevkom „von Boynograd“. U čin pukovnika promaknut je 1786., nakon čega je imenovan za zamjenika zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije, s kojom je ratovao protiv osmanske vojske u Habsburško-turskom ratu (1788. – 1791.), u kojem je bio dva puta teško ranjen. Nakon završetka rata aktivno je sudjelovao u definiranju granice između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. U čin brigadira promaknut je u prosincu 1789., nakon čega je imenovan za zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije. Po izbijanju Rata prve koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1792. – 1797.) 1794. dobio je zapovijed pridružiti se austrijskoj vojsci u Italiji s dvije bojne sastavljena od četiri graničarske pukovnije Karlovačkog generalata. Ondje je u nekoliko navrata na bojnom polju ponovno iskazao izuzetnu razboritost i hrabrost.
Slika 5. Bitka kod Loanoa
Zbog toga je 1. svibnja 1795. promaknut u čin Generalmajora (brigadnog generala), nakon čega je imenovan za zapovjednika brigade. Zapovijedajući brigadom 24. lipnja 1795. u boju s francuskom vojskom kod Madonne del Monte, izvojevao je odlučujuću pobjedu. Također se istaknuo i u bitci kodLoanoa (23. – 24. studenog 1795.), gdje je kod Velikog Castellara s oko 1000 svojih vojnika obranio važne položaje pred napadom višestruko brojnijeg protivnika. Budući da je ostao odsječen od austrijske vojske ponuđena mu je predaja, koju je bez razmišljanja odbio. Smiješeći se iz svog zaklona pokazao je rukom i izjavio: “Tu mislim proći!”. Predvodeći juriš svojih vojnika u koloni probio je francuski raspored i izvukao se iz okruženja. Čak su i francuski vojnici bili impresionirani ovim pothvatom.
Slika 6. Bitka kod Montenetta
Tijekom bitke kod Montenetta (11. – 12. travnja 1796.) zapovijedao je brigadom i pritom bio pogođen mušketnom kuglom u rame, nakon čega je nastavio voditi postrojbu u borbi protiv nadmoćnijeg protivnika. O toj bitci je, između ostalog, poznati engleski povjesničar Martin Boycott-Brown napisao: “Rukavina je bio taj koji se prvi sukobio s protivnikom i čini se da mu je to bilo potpuno u karakteru. Mathias Rukavina bio je jedan od onih borbenih graničarskih generala koji su izgleda bili najsretniji kada su se nalazili na bojnom polju.“
Slika 7. Opsada Mantove
Za vrijeme prve opsade Mantove (4. lipnja – 1. kolovoza 1796.) s 2443 vojnika uspješno je branio utvrdu Migliaretto, na koju su brojčano nadmoćniji francuski vojnici najviše napadali. Tom prigodom 16. srpnja 1796. poginuo je njegov osobni pobočnik. Tu je odbio sedam protivničkih napada, za što je 10. kolovoza 1796. odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije.
Budući da je bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, 16. listopada 1797. stekao je titulu austrijskog baruna te je zbog slaba zdravlja, uzrokovanog višestrukim ranjavanjima, upućen na oporavak u Padovu. Kada je francuska vojska po drugi put opsjedala Mantovu (28. kolovoza 1796. – 2. veljače 1797.) pridružio se obrani i ostao do predaje. U srpnju 1797. imenovan je za vojnog zapovjednika Dalmacije i Albanije. Kao zapovjednik austrijske vojske na tom području krajem 1797. oslobodio je Dalmaciju od vojske Mletačke Republike te zaposjeo Boku Kotorsku sve do mletačke Albanije.
Slika 8. Viteški križ Reda Marije Terezije
Zbog ostvarenih zasluga, u srpnju 1798. imenovan je za prvoga guvernera Dalmacije i Albanije, a na toj dužnosti ostao je do listopada 1803. To je bila vrlo složena i osjetljiva dužnost pa su njegove zasluge tim veće, jer je znatno pridonio mirnom uspostavljanju austrijske vlasti. Njegovo poznavanje jezika, zemlje i ljudi, kao i njegova atletska pojava budili su strahopoštovanje, mir i red u svim dijelovima provincije i na njenim granicama. Kao hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom nakon propasti Mletačke Republike. Takav njegov stav nije bio prihvatljiv Bečkom dvoru, koji mu je oduzeo građansku, a ostavio samo vojnu vlast u Dalmaciji i Albaniji. U čin Feldmarschall-Leutnanta (general-bojnika) promaknut je 8. travnja 1801. Godine 1803. imenovan je za drugoga počasnog vlasnika 52. pješačke pukovnije u Pečuhu (Mađarska). Umirovljen je 1804., nakon čega je do smrti živio u Penzingu kraj Beča. U istom mjestu umro je 3. svibnja 1817. godine.
Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, koristimo kolačiće (eng. cookies). Korištenjem stranice potvrđujete suglasnost s postavljanjem i uporabom kolačića. OkPolitika kolačića