7. kolovoza 2024. | 686 prikaza.

„MENTALITET“ PRVOG PREDSJEDNIKA – Franjo Tuđman nije bio obožavatelj Pavelića i ustaša, nego Lenjina i boljševika 30-ih i 40-ih, Tita i partizana 50-ih i 60-ih, a Radića i HSS-a 70-ih i 80-ih godina

Pretpostavljajući da je Tuđmanov „mentalitet“ nakon 1989. bio istovjetan njegovu „mentalitetu“ prije 1989., čini se važnim ustvrditi kakav je zapravo bio njegov mentalitet u godinama prije no što je postao vođa HDZ-a i hrvatski predsjednik. Sudeći po njegovim djelima, nije bio obožavatelj Pavelića i ustaša, nego Lenjina i boljševika tijekom 30-ih i 40-ih, Tita i partizana tijekom 50-ih i 60-ih, a Radića i HSS-a tijekom 70-ih i 80-ih godina. Ukratko, njega je privukao komunizam, socijalna demokracija i „seljaštvo“, a ne fašizam i nacizam. Ako djela o „autoritarnim naslijeđima“ imaju pravo, on je možda patio od nekih preostalih psiholoških efekata bivšega komunističkog režima, ali ne ustaške države, protiv koje se kao partizan borio između 1941. i 1945. godine. Zacijelo, to su bili trajni učinci duševne boli uzrokovane suđenjem kao neprijatelju države i zatvorom 1972. te opet 1981., no to bi isto tako bilo točno za mnoge hrvatske, srpske i muslimanske vođe, uključujući druge disidente kao što su Vojislav Šešelj i Alija Izetbegović među nacionalistima te Vlado Gotovac i Dražen Budiša među liberalima. No što se može zaključiti iz ovako mješovite skupine disidenata? Da je postojala široka oporba komunističkom režimu? Ili da su nacionalisti bili prijetnja bratskom jedinstvu koje je karakteriziralo Titovu Jugoslaviju? Ili možda da je jugoslavenski režim bio tako represivan da je sustavno zatomljivao svako mišljenje koje je odudaralo od partijske linije? Što god zaključili, jasno je da se Tuđmanov „mentalitet“ razvijao i vjerojatno je da je on dijelio mnoge zablude i otrežnjenja njegovih zemljaka „Jugoslavena“.

Tuđman u lipnju 1971. godine (Wikimedia Commons)

Budući da Tuđmanov mentalitet nije bio postojan, postaje komplicirano utvrditi što je on mislio nakon 1989. godine. Koji je on mentalitet pokazivao kad je nastojao pomiriti Hrvate i raditi za neovisnu Hrvatsku – onaj sina vođe HSS-a (1922.-1937.), onaj romantičnoga mladog komunista (1937.-1941.), onaj tvrdolinijaškoga partizanskog komesara (1942.-1945.), onaj intelektualno ambicioznog oficira JNA (1945.-1961.), onaj slobodnomislećega komunističkog intelektualca (1961.-1971.), onaj nevoljkoga hrvatskog disidenta (1972.-1989.)? Je li njegov mentalitet oblikovalo djetinje iskustvo Jugoslavije kojom su vladali monarhisti i „fašistoidni“ diktatori, njegovo iskustvo partizana tijekom rata, njegove godine u Armiji, njegova suradnja s komunističkim režimom, njegovo dugo prijateljstvo s Miroslavom Krležom i Nikolom Kaićem, njegovo druženje sa srpskim i hrvatskim piscima i umjetnicima ili njegove godine kad je bio politički disident? Ako je Tuđman patio od učinaka „autoritarnog naslijeđa“, čini se poštenim upitati što je na nj ostavilo najdublji dojam – diktatura kralja Aleksandra, namjesništvo kneza Pavla, „fašistoidna“ vlast Stojadinovića, ustaška država Ante Pavelića, proleterska diktatura Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića ili zbunjena vlast aparatčika Ivice Račana, zadnjeg komunista koji je vladao Hrvatskom. Isto se tako čini razumnim upitati jesu li njegovi kritičari u zemlji patili od slične bolesti i je li njihova kritika bila „poštena“, upotrebljavajući značenje tog pojma kako se on obično razumijeva na Zapadu, tj. „objektivna“ i „nezainteresirana“ ili je pak njihova kritika bila slična optužbama političkih neprijatelja, tipičnima za komunistički režim i autoritarne režime koji su mu prethodili, od diktature kralja Aleksandra preko kratke dominacije Milana Stojadinovića i kvislinških režima Drugoga svjetskog rata do jednopartijske vladavine Saveza komunista.

Zacijelo otrovna retorika velikog dijela oporbenih medija i ustrajanje oporbe da bi Tuđman trebao ne samo poslušati njihove zahtjeve, nego i djelovati prema njima sugerira da je oporba patila zbog hendikepa autoritarnog naslijeđa i da uopće nisu shvatili značenje fraze „lojalna oporba“. Njihovo inzistiranje da je nepostupanje prema njihovim zahtjevima okarakteriziralo Tuđmana i njegovu vlast kao „autoritarnu“, pojmom značenje kojega je nejasno isto kao što je njegova uporaba raširena, sugerira da su oni vjerovali kako je uloga oporbe u parlamentarnom sustavu da sudjeluje u oblikovanju vladine politike. Oporba je uporno tražila da hrvatska vlada djeluje kao konsenzualan organ i nije samo ignorirala koalicijsku vladu koju je Tuđman vodio tijekom 1991. i 1992., nego i rezultate hrvatskih izbora, koji su Tuđmana i HDZ vraćali na vlast, a ne vođe i stranke oporbe. Zapravo, oporbeni koncept demokratske vlasti bio je da bi oni trebali posjedovati liberum veto* sličan onomu koji je imalo poljsko plemstvo prije podjele Poljske potkraj 18. stoljeća; on je imao vrlo malo veze s reprezentativnim oblicima vlasti koje je zagovarao J. S. Mill i drugi zagovornici liberalne demokracije.

Izvadak iz knjige „FRANJO TUĐMAN – Politička biografija: partizan, general, povjesničar, disident i prvi predsjednik Hrvatske“ Jamesa J. Sadkovicha u nakladi Despot infinitusa.

Komentari su zatvoreni.