11. listopada 2023. | 361 prikaza.

MILOŠEVIĆ – PUTIN – Eskalacija nasilja i postupno rusko prisvajanje ukrajinskih teritorija na Krimu, u Donbasu i Luhansku 2014. analogija je onoga što se dogodilo Hrvatskoj u samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini 1991.

Kijev i Mariupolj su početkom rata postali novo Sarajevo, grad pod opsadom 1992. – 1995., pa nije suvišno upotrijebiti takvu analogiju – da je sukob u Ukrajini sličan onom koji se dogodio u bivšoj Jugoslaviji prije trideset godina. Rat u Jugoslaviji i rat u Ukrajini započele su dvije osobe. Da njih nema, ne bi bilo ni rata. To su ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov srpski kolega Slobodan Milošević. Dva naroda koja su izvršila agresiju imaju neke zajedničke imenitelje. Kod drugih naroda rijetko ih susrećemo u tako koncentriranom obliku. Tijekom četiri stoljeća dinastije Romanov Rusi su sazreli u imperijalni narod. To se temelji na tri stupa: pravoslavnoj vjeri, vođi koji je ujedno i autokrat te ideji nacionalnog samopouzdanja, točnije, viševrijednosti. Pravoslavna vjera ovdje je izuzetno važna jer je ona orijentir nacije koji daje smisao njezinom postojanju. To je duboka značajka onoga što nazivamo autokefalnom, neovisnom Crkvom. U kombinaciji s politikom stvara sindrom koji često dovodi do ratova. Lideri uvjeravaju svijet da imaju „višu misiju” u ime koje mogu činiti što god žele. Razumije se da to ne znači da svaki narod utemeljen na pravoslavlju ima viševrijednosni kompleks u svojim genima. Sindrom tih osobina često se javlja kod onih koji su imali posebnu sudbinu u povijesti i koji su u više navrata, posredno ili neposredno, odlučivali o njezinom tijeku.

U vrijeme Slobodana Miloševića Srbi su imali na raspolaganju istu ideološku infrastrukturu. Srpski lider pojavio se s programom koji je dotadašnji stranački sadržaj prekvalificirao u nacionalni. Učinio je to u trenu, jednog dana u travnju 1987. na Kosovu, uz rečenicu: „Nitko ne smije da vas bije”. Uspio je jer je za tako nešto postojala jaka predispozicija u srpskom narodu. Povijesno je bio usmjeren u istom pravcu kao i ruski: monarhijska tradicija bila je povezana s nacionalnom i vjerskom, pravoslavnom mitologijom u eshatološkom očekivanju vođe. 1987. našao se pred njima i poveo ih prema onome što je sam nazvao nacionalnom emancipacijom. To smo vidjeli izvana u obliku sukoba koji su počeli u Sloveniji, nastavili se u Hrvatskoj, zatim u Bosni i na kraju na Kosovu. Malo je falilo da završi u građanskom ratu i u samoj Srbiji. Danas smo svjedoci eksplozije ruske imperijalne veličine u Ukrajini.

Da bi se Putinove i Miloševićeve težnje u potpunosti ostvarile, ne smiju biti u društvu filtera koji bi takvo što spriječili. Najučinkovitiji način je optimalno funkcionirajuća parlamentarna demokracija. Time se osigurava pluralizam koji je temelj nacionalnog programa. Istodobno, ona postavlja nužne granice do kojih moći pojedinca mogu sezati. Ali ako pogledamo obje zemlje i oba lidera, prvi zajednički nazivnik opet je nepostojanje demokracije. Rusija je nikada u svojoj povijesti nije upoznala, osim Jeljcinova desetljeća. Tek sredinom 19. stoljeća ukinut je robovlasnički poredak u kojem se nalazila većina seljačkog stanovništva. Ali i to su činili na način da su težaci isprva ostali vezani za zemlju, bez mogućnosti preseljenja ili odlaska na bolje mjesto. Oktobarska revolucija i građanski rat koji je uslijedio prekinuli su pokušaje demokratizacije. Cijelo dvadeseto stoljeće Rusija je bila dio Sovjetskog Saveza i kao takva pod vlašću jedne partije (i istine). Devedesete, najavljene perestrojkom, donijele su izglede za demokraciju, ali konsolidacija režima pod Putinom ubrzo je osigurala da izbori budu slobodni, ali ne i pošteni. Ruski narod nema iskustva s demokracijom. To je velika razlika u odnosu na Ukrajinu koja taj problem nema. Mediji tamo ispunjavaju svoju misiju, izbori su i slobodni i pošteni. Religija nije stvar nacionalnog projekta, nego osobnog izbora.

A Srbi? Upoznali su dio stranačkog života za vrijeme monarhije: Srbija je formalno priznata tek 1878., a onda je uslijedilo dugo ratno razdoblje. Kraljevina Jugoslavija, kao i kasnija SFRJ, jednostavno je bila diktatura, doduše blaže vrste, ali ipak. Srbi su se budili od titoizma da otkriju Miloševića: slobode tiska i govora nije bilo ni devedesetih, ako to usporedimo s Rusijom. Tako je i pod Vučićem: osim Rusije, Srbija je jedina europska zemlja u kojoj redovito stradavaju novinari. Srbijanski predsjednik Vučić ima isti primat u medijima kakav je imao Milošević: poznat je onaj vic: „Starija gospođa kaže Vučiću: ‘Glasat ću za tebe dok sam živa.’ Vučić joj lukavo odgovara: ‘I kad te ne bude, glasat ćeš za mene.’ ” U Srbiji je javna tajna da Vučić automatski pobjeđuje jer koristi biračke popise na kojima su i već mrtvi ljudi. Tako se barem kaže.

Milošević je započeo rat u Jugoslaviji pod izgovorom da štiti interese srpske manjine u Hrvatskoj. Ona nije bila ugrožena, naprotiv: 1991. je uz pomoć savezne vojske okupirala područja u Kninu i okolici, koja su bila i ostala u sastavu Hrvatske. Stvorena je autonomna oblast Republika Srpska Krajina koja je trajala do 1995. godine.

Eskalacija nasilja i postupno prisvajanje teritorija na Krimu, u Donbasu i Luhansku 2014. analogija je onoga što se dogodilo u Krajini 1991. Riječ je također o autonomnim područjima koja su se odvojila od matice i uspostavila paralelnu vlast. U tom pogledu i Milošević i Putin napravili su istu stratešku grešku. Putin je trebao napredovati u Kijev 2014. jer je Ukrajina još bila u procesu tranzicije i među vojnicima, zapovjednicima i obavještajcima postojao je veliki broj proruskih elemenata. Tada bi mogao zauzeti glavni grad i pripojiti cijelu Ukrajinu. Kada je u kolovozu 1991. počeo rat za Hrvatsku, ona je također bila u procesu tranzicije. Da je Milošević napao Zagreb (preko Osijeka) i da nije rasipao snage na opsjedanje simbolički važnih, ali strateški nultih točaka (Vukovar), mogao je ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu.

Tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji Milošević je koristio drugu tehniku. Što je više gubio u ratu, to je više nasilja činio nad civilima. Nacistički vojni stroj poraze na bojnom polju nadoknađivao je sve intenzivnijim djelovanjem koncentracijskih logora. Istodobno, rast pokreta otpora bio je prigušen represalijama nad stanovništvom. Sve je imalo jednu svrhu: zastrašivanje.

Rat u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, pokazao je istu logiku. Kad su se bojišnice stabilizirale i razvio se koliko-toliko pozicijski način borbe, počelo je eskalirati bombardiranje Sarajeva. Srpsko vodstvo je nasiljem nad civilima željelo izvršiti pritisak na bošnjačku vojsku. Tako je bilo i u Hrvatskoj: svaka Miloševićeva ofenziva automatski je pretpostavljala nasilje nad civilima. I zato su se žrtve u ratu na području bivše Jugoslavije brojile u stotinama tisuća.

Istu taktiku Putin koristi u Ukrajini. Da bi se slomio otpor, bira civilne ciljeve. Između bombardirane stambene zgrade u Vukovaru 1991. ili  Sarajevu 1993. i one u ukrajinskom gradu 2022. razlika je samo u mjestu i godini. Ali princip je isti. I pod Miloševićem i pod Putinom ginu civili, starci, žene, djeca.

Vođa srpske pobune u Hrvatskoj Jovan Rašković govori na jednom od velikosrpskih mitinga 1991.

Ali nisu jedini koji umiru. Milošević je zlorabio saveznu vojsku za izvođenje vojnih pohoda. Činili su je novaci koji su bili demotivirani i prije svega potpuno dezinformirani. To je bilo više nego očito u ratu za Sloveniju (lipanj – srpanj 1991.). Zarobljeni vojnici bili su uvjereni da je neprijatelj napao Jugoslaviju i da je zato moraju braniti. Sve snimke koje smo dobili s mjesta borbi u Ukrajini tijekom uređivanja ove knjige prikazuju istu sliku. Zarobljenim vojnicima rečeno je da će braniti Rusiju od napada. Kao potvrdu navodimo video na kojem je snimljen mladi Rus (skoro dijete). Doslovno plače, želi ići kući svojoj obitelji i kaže da su mu smjestili i da nije znao da napada Ukrajinu.

To je popraćeno visokom stopom smrtnosti. U tom kontekstu moguće je predvidjeti što će se početi događati u Rusiji: pojedinci će odbijati mobilizaciju, čak i masovno, što se već dogodilo. U Belgorodu u Rusiji 5000 vojnih obveznika odbilo je ići na front. Tada će se civilno društvo spontano organizirati, a posebno će do izražaja doći majke koje će tražiti sigurnost za svoje sinove. To će dodatno smanjiti motivaciju ruske vojske za borbu. Upravo takav je bio scenarij s napadom na Sloveniju i Hrvatsku. Regularne postrojbe Jugoslavenske narodne armije činili su novaci koji su se u ljesovima vraćali u Srbiju. Majke sinova koji su upućeni na područje ratnih djelovanja organizirale su masovne skupove u Beogradu s ciljem povratka djece kući. S obzirom na broj ruskih žrtava u Ukrajini, slična reakcija u Moskvi samo je pitanje vremena.

Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji mnoge ratne zločine počinile su paravojne postrojbe. Među njima su se isticali Tigrovi ratnog zločinca Željka Ražnatovića. Ali bilo je i mnogo drugih. Čečenski borci nastupaju u Ukrajini, a angažirana je i jedinica za likvidaciju. Putin je navodno u Kijev poslao i 400 plaćenika iz Wagnerove skupine s ciljem ubojstva ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskog, koji su u Rusiju stigli iz Afrike. Na čelu organizacije je oligarh Jevgenij Prigožin, Putinov bliski saveznik. Osim Zelenskog, na popisu za likvidaciju navodno su još 23 člana ukrajinskih vlasti. Dok pišemo ove retke, agencije javljaju da je Zelensky već preživio tri pokušaja atentata.

Milošević je podcijenio ulogu Zapada, a prije svega snagu ekonomskih sankcija. I jedno i drugo koštalo ga je na kraju vlasti. Putin ide istim putem. Njemački Bild objavio je članak pod naslovom „Putin vodi svoju naciju u propast”. Podnaslov je još znakovitiji: „Previranja na burzi, hiperinflacija, odsječeni od globalnog novčanog toka: despot iz Kremlja vodi Rusiju i njezino gospodarstvo u kolaps.” U članku potom čitamo da su cijene hrane, mobitela itd. skočile za 30 i više posto. Prodavačica na moskovskoj tržnici elektronike rekla je novinarima: „Gotovo svakog trenutka sastavljamo nove cjenike jer cijene tako brzo rastu.” Istovremeno je objavljena izjava ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock: „Ratom protiv Ukrajine vodi i vlastitu zemlju u kolaps”. Baerbock je dodala da Putin postiže samo jedno: golemu patnju na svim stranama. „Nastavit ćemo mu politički i ekonomski dokazivati – kao što smo nedavno učinili u New Yorku – da će morati računati na zatvorene mjere i globalnu izolaciju Rusije ako se nastavi ovako ponašati”. Isti je scenarij koji smo vidjeli s Miloševićem: devedesetih je postavio rekord u inflaciji, prestigavši čak i Weimarsku Njemačku u vrijeme najveće ekonomske krize. Možda će sada i njega Putin nadmašiti, pa će štruca kruha umjesto deset kopejki koštati pola milijarde rubalja. Scenarij za ovako nešto je više nego spreman. Pogotovo kada tijekom 2023. godine sankcije daju očekivani rezultat i Rusija doživi bankrot.

Pritom nije suvišno reći da je Milošević u nekoliko godina potratio sav ugled koji je Srbija stekla nakon balkanskih ratova. Imala je moćne saveznike u Europi, primjerice u Francuskoj i Engleskoj. No obje su države već 1992. godine priznale neovisnost novih republika na području bivše Jugoslavije, što je bio izraz najvećeg nepovjerenja prema Miloševićevoj politici. Domaća oporba smijenila je Miloševića s vlasti, a on je – zajedno sa svojim generalima – završio u Haagu. Ukrajina je već službeno podnijela tužbu protiv Ruske Federacije Međunarodnom sudu UN-a u Haagu. Zahtijeva da Rusija odgovara za stvaranje koncepta genocida da bi opravdala agresiju.

U tom smislu, Putin je do sada uspio samo u jednom: upropastiti ugled koji Rusija uživa u svijetu od Drugog svjetskog rata. Zapad ga je jednoglasno osudio. Štoviše, poistovjetio ga je s onim što se u podzemlju kolektivne svijesti pojavljuje kao nešto najstrašnije: s ludim slikarom iz mjesta Braunau am Inn. Putin više nije nastavljač svijetle tradicije borbe protiv nacista iz vremena Drugog svjetskog rata, već se pretvorio u prvog smeđokošuljaša. Postao je novi Hitler. No povijest ne oprašta takve oznake, ni danas ni ikada u budućnosti.

Postoji i dodatna, ništa manje kobna usporedba. Tiče se psihološkog profila obojice. Milošević je u tom smislu bio problematičan; u obitelji su bila česta samoubojstva (otac i majka su tako završili). Ubrzo se odvojio od stvarnosti: to je svake godine postajalo sve očitije. Putin također živi sam: donosi odluke za svojim dugačkim stolom, okružen ljudima koji su samo odjeci njegovih usta. Stalno živi na rubu smrti ili prijetnje smrću. U tom smislu vrijedi se osvrnuti na njegove konferencije za tisak ili čak na njegova gostovanja na televiziji. Pažljiv pogled otkriva da ga nikada nema u hodniku gdje su prozori. To je zato što se boji atentata, rakete ili nečeg sličnog izvana. Ako to usporedite s europskim političarima koji se redovito pojavljuju u zgradama (palačama) s velikim prozorima, razlika je očita. Ne može se reći je li opasnost stvarna ili je na djelu ista bolest kao i kod Josipa Visarionoviča Staljina, to jest paranoja. Inače, nema nikoga tko bi se usudio tako nešto dijagnosticirati.

Ovdje prestaju usporedbe između Miloševića i Putina. Putin ne može u potpunosti dobiti rat u Ukrajini, to je najizglednija opcija. Ako povede Rusiju istim putem kojim je Milošević vodio Srbiju 1990-ih, bit će smijenjen. Ali rat može trajati i trajati. S tim u vezi Oleg Deripaska, jedan od najpoznatijih poznavatelja prilika, inače „kralj aluminija” koji se obogatio u tranziciji, rekao je: „Sa svih strana sprema se paklena ideološka mobilizacija. Ovi ljudi se kopaju godinama ratovanja.”

Naizgled nema nikoga iznad Putina, ali tako je samo na prvi pogled. On ovisi o oligarsima, poput Olega Deripaske. Bez njih je izgubljen. Da se među njima nešto događa, pokazuje i „samoubojstvo” jednog od njih u Londonu. Možda je previše puta okrenuo slušalicu i sugerirao nekom od „kolega” da počisti predsjednika Federacije. A navodno su otrovali i možda najpoznatijeg od njih, Romana Abramoviča. U isto su vrijeme u Moskvi dva važna bankara počinila samoubojstvo, obojica na isti način: najprije su ubili svoju djecu, potom žene, pa su sami sebi presudili. Vjeruj ako hoćeš.

U isto vrijeme, moramo uzeti u obzir i ovo razmatranje. Putin će pokušati ostvariti svoj većinski cilj: pad Ukrajine i uspostavu marionetske vlade. Ako to ne uspije, nastojat će osigurati ruski izlaz na toplo more, odnosno pripojiti ukrajinske regije koje izlaze na more. To je bitna točka sa stajališta strategije Kremlja. Jednom kada je zima, ruska mornarica je potpuno zarobljena u ledu. Što god se dogodilo, rat neće završiti jednostavnim primirjem. Ukrajina će i dalje biti u opasnosti, čak i nakon najidealnije prognoze razvoja događaja. A s njom i svi oni prema kojima iz Moskve gledaju kad gledaju na zapad. Ako jednog dana Putin nestane, sljedeći će Putin doći i voditi svoju politiku. Ali postoji i drugi scenarij: da Rusija ide do točke do koje je išao Sovjetski Savez, te se na neki način raspada. Ovime napušta pozornicu velikih igrača. To se već dogodilo 1980-ih i 1990-ih. No, sve je to stvar dugoročnog razvoja koji je u mnogim elementima prilično nepredvidiv, a ovisi i o kohezivnim snagama Europe ili Zapada.

Ali nisu sve vijesti loše, naprotiv, postoji jedna koja je odlična. Pišemo da je spoj neomarksizma i konzumerističke ideologije postao izravna prijetnja civilizaciji. U njoj su sustavno uništavali volju za životom, posebice spolnom nesputanošću. Razvrat je uvijek bio vjesnik kraja. U zapadnoj Europi, prije koronavirusa, svingerski klubovi imali su gotovo više posjetitelja nego nedjeljne mise. Nadogradnja „rodne slobode” je promicanje LGBT+. Kao i raspuštena seksualnost, LGBT+ je također izgrađen na zlouporabi roda, na poricanju ljudskog dostojanstva. Spol je nužna biološka kategorija, a ne stvar društvenog dogovora. Kao on ili ona, ja sam postavljen u svijet, to je moja velika prilika. Ja sam jedinstveni dio svemira, baš kao što je moj spol jedinstven.

Do sada nije bilo civilizacije bez metafizike (religije) i roda, muškog i ženskog u potrebnom omjeru. Od 1970-ih naovamo Zapad je sve to negirao i (također) počeo se spuštati po demografskoj krivulji prema ništavilu, prema nestajanju. Zato je Osama bin Laden mogao izreći povijesnu misao: „Jači smo od Zapada jer se ne bojimo smrti. Za nas je smrt logična nadopuna naših nastojanja, pa ćemo poraziti Zapad. U volji je moć”. To je u biti ponovio Seneku, koji je rekao da onaj tko ne mari za svoj život, raspolaže tuđim.

U jedva desetak dana borbi Ukrajinci su negirali tezu o raspadu „Zemlje Zalazećeg Sunca”.  Borbu za domovinu stavljaju kao prioritet koji nadilazi ljudski život. Oni se ne boje umrijeti u obrani domovine. Gomile muškaraca vraćaju se kući iz Europe da bi uzeli oružje. Bore se svi: od djece do stogodišnjaka. O tome se u medijima ne govori, jer bi otvaranje te teme doista pokrenulo nuklearni rat na Zapadu. Ljudi bi shvatili da će nas obilje prije ubiti nego Putinove bombe. Da smo stigli do kraja. Istina je, međutim, da je poruka volje za obranom domovine jedna od najuniverzalnijih poruka čovječanstva. I da ima veliki potencijal.

Uz injekciju životne vedrine ispod ukrajinskog neba, kojom smo intonirali uvod u knjigu, sada otvaramo većinu njezinih bitno manje svijetlih trenutaka. Pritom kažemo da smo možda previše inzistirali na nekim točkama i to bi se moglo shvatiti kao digresija. Ali za to smo imali univerzalni razlog. Rat u Ukrajini definirat će generacije koje danas žive. Kao što smo primijetili, napad je izravno povezan sa samoprouzročenim raspadom temelja civilizacije. Unatoč tome, europsko jedinstvo je čudesno uskrsnulo iz mrtvih u nekoliko dana agresije. Ali činjenica je da je Putin iskoristio slabost svog protivnika. Taj fakat i dalje postoji bez obzira na trenutnu masku. Na isti je način prije tri desetljeća Milošević podjarmio zabezeknute predstavnike organa upravljanja SFRJ, posebice savezne vlasti, prije svega vojsku. A onda je otišao dići nacionalnu revoluciju u Srbiju. U tom smislu, incident s beogradskim čelnikom ne može biti bez kvasca za razumijevanje aktualne situacije, posebice za nas koji smo jugoslavensku tragediju promatrali s unutarnje strane granice i tako u njoj sudjelovali. Sovjetski Savez, iz kojeg je proizašla Rusija, bio je naime jednak modelu federativne Jugoslavije. S obzirom na to da ga Putin vraća u život, takve su usporedbe apsolutno neizbježne.

Izvadak iz knjige „RAT U IME MIRA – Zašto je došlo do ruske agresije na Ukrajinu“, u nakladi Despot infinitusa.

RAT U IME MIRA – Zašto je došlo do ruske agresije na Ukrajinu

Komentari su zatvoreni.