4. kolovoza 2023. | 1282 prikaza.

MOJA SJEĆANJA NA „OLUJU“ – General Ivan Basarac: zašto me se doista trebalo hitno smijeniti s mjesta zapovjednika ZP Zagreb, a da se na moje mjesto postavi general Stipetić, raniji zapovjednik ZP Zagreb

Počelo je! Topničke postrojbe HV-a počele su rigati vatru na prve crte bojišnice neprijatelja. Tuku iz kalibara, dim, vatra i grmljavina eksplozija. Neprijatelj nešto slabo odgovara. Na svojem IZM stalno nadgledam zapovjednika 2. gardijske brigade koji napada obuhvatnim smjerom: Šestanj brdo – selo Gore – selo Pecki – selo Bačuga i pokušava na taj način doći iza leđa Petrinji. Nadgledam i smjer Sisak – Češko Selo – Slatina – Petrinja, gdje napadaju pomoćne snage 2. gardijske brigade pod zapovjedništvom načelnika stožera 2. gardijske brigade, brigadira Mile Krište. Na tim smjerovima ima pomaka jer 2. gardijska brigada zaista radi odličan posao. Odličan posao radi i 57. brigada HV-a kojom zapovijeda bojnik Štef Grgac, koja napada preko Kotor šume – Rimski put – Generalovo brdo prema vojarni Vasilija Gaćeše u Petrinji.

Odlazim do Sunje na smjer koji vodi brigadir Vinko Štefanek. Vodi se i tamo žestoka borba, pomaka nema. Na smjeru Sisak – Glina, zapovjednik 20. domobranske pukovnije, Štef Kostanjević, je prešao s jednom bojnom preko rijeke Kupe i napada dobro. Tu i 153. brigada HV-a pod bojnikom Bartolcom uspješno prebacuje jednu bojnu preko Kupe. Već je 12 sati i dežurni me operativni timovi, čiji su čelnici bili general Miljavac i general Vrbanac, stalno traže podatke i izvještaje o statusu napredovanja i gdje je tko stigao u napadu. Odgovaram im da mi ovdje nismo u berbi grožđa već u žestokoj borbi. Posebno me stalno ubrzava general Vrbanac, stalno govoreći: Pa evo, već je ZP ‘Karlovac’ stiglo tu i tu, ZP ‘Split’ se probio čak do tu i tu. Što se tu kod Vas čeka? Osjećala se neka nervoza. Odlazim do brigadira Peternela, koji me izvještava kako su glavne snage prošle minska polja i idu prema selu Gore, ali istovremeno me putem telefona brigadir Štefanek izvještava kako neprijatelj pruža snažan otpor u selu Strmenu.

Vode se žestoke borbe i  na smjeru Sisak – Češko Selo – Slatina – Petrinja. Dobivam izvješće i da je brigadir Mile Krišto prošao tvornicu Finel i već došao do predgrađa Češkoga Sela. Neprijatelj ipak i tu pruža snažan otpor. Glavnom cestom i sa strane tog smjera nema minskih polja, ali jedan nam se tenk prevrnuo u grabu od napada tolikih minobacačkih granata koje četnici ispaljuju na nas, te imamo već 4 poginula i 8 ranjenih boraca. Ovaj smjer je za mene bio najvažniji jer direktno izlazi prema Petrinji, najkraći je, tu već 4 godine putem Petrinja – Sisak vozi UNPROFOR, što znači kako put nije posut minama. Također, sa strane puta kriminalci Fikreta Abdića stalno su tuda švercali duhan i kavu, što znači i da tu nije minirano.

Takvi podaci su izuzetno značajni u borbi, ne može zapovjednik slati vojnika u napad preko minskih polja. Svatko od nas boji se otkidanja ruku, nogu, i to je izuzetno psihološki teško. S tim informacijama znao sam da sam s te strane siguran, kako nema straha od mina, ali veliko je iznenađenje da neprijatelj pruža izuzetno snažan otpor. Oko 15 sati zove me telefonom brigadir Mile Krišto, te mi kaže: Gospodine generale, hitno dolazite do mene, kritična je situacija! Odmah se upućujem prema njemu sa IZM Viktorovac. Dolazim na njegov smjer, kada vidim neprijatelja u kontranapadu. Vratio je Krištovu gardu skoro na početne napadne položaje, odakle su i krenuli. Vidim tvornica Finel u plamenu, dok mi brigadir Krišto otvoreno govori na licu mjesta: Molim Vas, gospodine generale, preuzmite zapovijedanje nad ovim snagama. Već je poginulo 8 boraca, 13 ih je ranjeno, snage su mi izgubile inicijativu. Više ne mogu utjecati!

Vidim, izgubljen čovjek ispred mene, izgubio orijentaciju i prisebnost. Ništa, morat ću sam, izlazim iz džipa, u svojoj crnoj majici kratkih rukava koju sam uvijek nosio, vadim srbijanku iz džipa i počnem pucati u smjeru neprijatelja. Krenem sam prema naprijed i kada su to vidjeli najbliži pripadnici 2. gardijske brigade, krenuli i oni za mnom, dok su se ostali počeli nadovezivati. Sa mnom ide zajedno odmah i pukovnik Predrag Matanović. U koraku vičemo i raspoređujemo gardu lijevo i desno od puta, govoreći im da se ne boje jer nije minirano. Tenkovi idu iza nas i otvaraju iz pokreta vatru. Vraćamo polako položaje, prolazimo tvornicu Finel i dolazimo u Češko Selo. Pod Slatinom smo, neprijatelj nas zasipa kišom minobacačkih granata, dok se nama pridružuje 15 pripadnika specijalaca RH MUP-a Osa iz sisačke policije. Već je 23 sata, nastupilo je zatišje u borbi, i mi i neprijatelj raspoređujemo snage i lovimo što bolje pozicije. Vraćam se na IZM Viktorovac u Sisku, sazivam sastanak i referiranje svih zapovjednika u 1 sat i priprema za drugi dan. Stanje je sljedeće:

– snage 2. gardijske brigade koje vodi brigadir Peternel došle su do sela Gore

– 12. domobranska pukovnija Petrinja nije ni prošla prvu crtu bojišnice

– na pravcu Sunje nema pomaka jer selo Strmen nije palo

– 57. brigada HV-a došla je do Rimskog puta u Kotor šumi

– 20. domobranska pukovnija: jedna joj je bojna prešla rijeku Kupu

– 153. brigada HV-a: jedna njezina bojna je prešla rijeku Kupu

General Ivan Basarac u oslobođenoj Petrinji.

Sve topničke postrojbe i divizije odlično odradile posao, neprijatelj je tek tu i tamo ispalio koju granatu po Sisku. Izdajem zapovijed da se odmah nastavi s daljnjim napadnim djelovanjem. Moramo biti energičniji i uporniji i moramo probiti prvu crtu bojišnice, kao i dati pomoć zapovjedniku 17. domobranske pukovnije kojem je neprijatelj napravio iznenađenje. Pričuvnim brigadama nisam imao što zamjeriti jer se nisu pomakle ni milimetar naprijed. Ne mogu sad tjerati ljude koji su mobilizirani sa zagrebačkog asfalta iz svojih toplih domova da mi daju inicijativu. Ukorio sam zapovjednika 12. domobranske pukovnije koji nije prošao preko minskih polja u tešku borbu kada još i neke postrojbe iz I. operativnog ešalona koje su bile zadužene za najžešća borbena djelovanja nisu probile prvu crtu neprijatelja. Izvješćujem operativni tim GSHV-a, na čelu sa generalom Miljavcem, što je moj sektor napravio tijekom dnevnog napada, koje pozicije trenutno držimo i kakve sam zadaće dodijelio za daljnja djelovanja.

Već je 5 sati i žurno krećem na smjer Sisak – Češko Selo – Slatina – Petrinja. Grmi na sve strane, vodi se ogorčena borba. Žurim se hitno do 57. brigade HV-a kako bih izvidio s  bojnikom Štefom Grgecom može li dalje od Rimskog puta ubrzati napad prema Generalovom brdu jer bi mi to olakšalo proboj na glavnom smjeru. Međutim, bojnik Grgec me izvještava da se njegov lijevi susjed, 101. brigada HV-a, nije pomaknula ni milimetar, te da uopće ne može stupiti u kontakt sa zapovjednikom iste postrojbe. Kaže mi da ga je tražio i da ga uopće ne može naći. Odlazim odmah u selo Komarevo, odakle 101. brigada HV-a treba napadati prema Dugoj Kosi i odmah po dolasku tražim pukovnika Jozu Petraševića. Kada nitko ne zna gdje je taj čovjek, ne znaju tamo u stožeru te brigade gdje se on nalazi. Ma kako njega nema?! Kako ga nema!, počnem grmiti tamo.

Naređujem neka ga se hitno pronađe i dovede pred mene te načelnik stožera te brigade i zapovjednik jedne bojne odlaze tražiti zapovjednika Petraševića. Nije dugo prošlo i eto njega, s njima dolazi k meni. Vidim da je u alkoholiziranom stanju. Meni se u taj tren smračilo pred očima, trebao sam ga odmah na licu mjesta strijeljati. Međutim, znam da naš predsjednik dr. Franjo Tuđman uvijek govori o pomirbi Hrvata, te ipak nisam napravio ono što sam u biti trebao. Onako pijanog odvedem ga, njegovog načelnika stožera i zapovjednika te jedne bojne, na samu crtu bojišnice kako bih im pokazao što trebaju uraditi. Zapovjedio sam im da moraju osvojiti ne više od 500 m prostora u dubinu neprijatelja. Tim bi potezom osigurali lijevi bok 57. brigadi HV-a.

Kada sam im to pokazao, sjedam u džip i žurno odlazim do položaja 12. domobranske pukovnije. Dolazim do njihova zapovjedništva, koje su oni smjestili u podrumu jedne kuće. Ta postrojba dosad apsolutno ništa nije uradila. Stalno se vrte oko Župić brda i nikako probiti prvu crtu. To mi je bilo apsolutno nezamislivo jer sam znao da su časnici, dočasnici i vojnici ove pukovnije skoro pa 80% popunjeni iz upravo ovih okupiranih teritorija, odlično dakle poznaju cijeli teren. Znam i da su čitavo vrijeme pred Oluju stalno govorili da se bliži dan kada će se vratiti u svoju Petrinju. Međutim, sada kada je borba krenula, kada je došlo vrijeme stani-pani,cijelo zapovjedništvo te pukovnije na 2 – 3 kilometra od prve crte bojišnice, i to u nekom podrumu kuće, vijeća i raspravlja kako i što napraviti.

Čim sam to sve vidio, počeo sam vikati na njih sve tamo. Sve sam ih odmah istjerao iz te kuće, te ih poslao prema prvoj crti bojišnice među svoje vojnike. Zapovijed koju sam im dao, jasna je: Idete prvi ispred vojske, a parola vam je ‘Za mnom!’ Izađem ispred te kuće gdje su se oni bili šćućurili, kada tamo vani vidim na zid se naslonio sam gradonačelnik Petrinje, gosp. Dolenec. Gledam tako, pa mu kažem: Što je, gosp. gradonačelniče? Što si se ti tu snuždio? Objesio si nos, tobože si zabrinut jako. Pa ajde, uzmi pušku u ruke, pa zajedno sa svojim Petrinjcima na crtu i bori se da što prije uđeš u Petrinju!

Samo me blijedo gledao i ništa ne odgovara. Zanimljivo mi je kako neki ljudi mogu biti hrabri i odlučni u svojim govorima, a kada je situacija za poduzeti nešto, od njih ni traga niti glasa. Malo dalje nailazim na čuvenog petrinjskoga župnika. Taj čuveni župnik izgubio je pola glave u borbi s četnicima još tamo 1991. godine, bio je teški invalid. Rekao sam mu tada ljutito: Nema Boga u ratu, gosp. velečasni! Ili gineš ili prolaziš! Ljutit sam na sve te neke ljude bio i to sam kazao u afektu, premda sam dobro znao da je Bog najviše prisutan u ratu i da je dosada uvijek bio s nama Hrvatima.

S položaja te 12. pukovnije otišao sam direktno u Češko Selo, na pravac na kojem sam bio najviše angažiran. Prošao sam onaj naš prevrnuti tenk koji leži u grabi, te dolazim do jedne garaže. Promatram iza tog zaklona i vidim tešku i ogorčenu borbu. Četnici se žestoko tuku, nema što. Sa mnom u tom izviđanju je bio prisutan i pukovnik Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade ZNG-a. Odjednom tik uz garažu gdje mi stojimo padne granata. Zatresla se zemlja, mene je odbacilo od detonacije, a pukovnik Matanović je taman bio ispred mene, te ga geleri pogode u lijevu ruku. Šiknula krv i čim se digoh, priskočim do njega i uhvatim ga za ruku da zaustavimo krvarenje.

Zovem bolničara nekog tamo da hitno previje pukovnika. Tamo se našao i brigadir Mile Krišto koji je došao do našeg položaja. Kazujem brigadiru Krišti da njih dvojica ostanu u zaklonu tu iza te garaže pošto obojica nose pancirne košulje, pa da se dodatno zakloni pukovnika Matanovića, a ja ću naprijed otići rasporediti naše gardiste lijevo od puta jer mislim da će to biti povoljnije za naše snage. Odlazim od njih dvojice te napredujem prema položajima naših vojnika. Nisam prešao ni 20 m, kada neka strašna lomljava na lijevo od mene, kao da je grom pogodio kuću pokraj mene. Provirim iza te neke kuće uz koju sam napredovao i pogledam prema cesti, kad ono pogođen naš tenk T-55, s lijeve strane puta gori. Čujem jauke, brzo dolazim do tenka i penjem se na njega, te počnem izvlačiti vozača tenka koji je ranjen. Ostala dva člana tenkovske posade su mrtvi. Kako sam ušao u tijelo tenka da zahvatim vozača, osupnu me barutni plinovi. Motor tenka još radi, pa su me onaj plin i ispušne pare još vise stegnule u vratu.

Na jedvite jade izvukao sam tog mladoga gardistu iz tenka, ali po doticaju s tlom počinjem se gušiti i lovi me nesvjestica. Priskočili su odmah neki gardisti do nas dvojice, te ovom dečku pozvali bolničara, dok su meni dali vode da grlo pročistim, tako da sam došao malo sebi. Odmah, čim sam smogao snage, javljam na motorolu zapovjedniku tenkovske satnije koja je tuda pokušavala napredovati ravno cestom da odmah skrene tenkove Rimskom cestom, pa da onda probaju napredovati sporednim ulicama kroz Slatinu prema Petrinji. Vraćam se do početnog položaja kod one garaže gdje sam ostavio pukovnika Matanovića i brigadira Krištu, kada mi ondje brigadir Krišto govori da je pala blizu njih još jedna minobacačka granata, te da je geler pogodio pukovnika Matanovića taman na mjesto gdje se veže pancir košulja i da je u nesvijesti prevezen sanitetom u sisačku bolnicu. Teška borba se vodi, četnici ne posustaju i ne popuštaju. Cijeli taj prostor zasipaju doslovce kišom minobacačkih granata. Gardistima, odnosno zapovjednicima udarnih vodova, zapovjedio sam da garda ne bude na otvorenom već da ulazi u kuće, tako da kuću po kuću napreduju preko sela Slatine prema Petrinji.

Načelnik stožera ZP Zagreb, brigadir Goršeta, javlja mi putem radioveze da je na IZM Viktorovac Sisak došao glavni vojni savjetnik predsjednika RH, general zbora Antun Tus i da mene osobno traži. Sav iznemogao i umoran, još pod utjecajem svega tog dana, stižem na IZM Viktorovac gdje me čeka general Tus. Čim sam stigao, Tus me pita: Ivo, kako ide? Odgovaram mu: Gosp. generale, ide teško. Neprijatelj je žilav i uporan. Grdo se tuku i ne popuštaju. Četnički general Tarbuk gadno se tuče sa mnom! Pojasnio sam tada generalu Tusu taktičku situaciju i gdje se nalazi pojedina postrojba. Na to će general Tus: A, dobro, gdje ti mogu pomoći? Ja sam mu rekao: Molim Vas, otiđite do 101. brigade HV-a pod zapovijedanjem pukovnika Petraševića. Vi njega znate još iz Slavonije i dobri ste s njime. Molim Vas, daj mu recite neka sa brigadom pokuša što više naprijed krenuti. Bar 500 m da uđe u dubinu, kako bi mi na taj način pomogao i osigurao lijevi bok 57. brigadi HV-a koja se nalazi u Komarevu! General Tus će na to: Dobro, Basarac, idem odmah! Daj mi nekog vodiča koji me može tamo odvesti i krećem!

Dao sam mu jednog časnika u pratnju i oni se uputiše putem. Kasnije sam tek doznao kako je postupio general Tus. Tražio je izvješće od pukovnika Petraševića i ovaj mu je rekao da ne može naprijed jer se boji minskih polja i da tražim nemoguće. Tamo je onda general Tus sagledao situaciju, te se vratio u GSHV-a bez ikakve upute Petraševiću. Tamo, u GSHV-u, sastao se tim koji je vodio i nadzirao sektor Sjever operacije Oluja na čelu sa generalom Vrbancom, te je general Tus njemu prenio: General Basarac primjenjuje rusku taktiku u napadu na Petrinju te da ide čelom u čelo s neprijateljem!

Da se zbog toga treba hitno smijeniti generala Basarca s mjesta zapovjednika ZP Zagreb, a da se na moje mjesto postavi general Stipetić, raniji zapovjednik ZP Zagreb! Po mojem viđenju, general Tus je htio popraviti, na svaki način, ratni rejting svoga velikog druga generala Stipetića, koji u operaciji Oluja nije imao nikakvu zadaću, već je bio slobodni strijelac koji je čekao da bilo gdje nešto uleti. Njegove zasluge iz operacije Bljesak, kada s generalom Lukom Džankom nisu uspjeli probiti prvu crtu prvog dana borbi, bile su vrlo znane i poznate. Pogotovo je to dobro zapamtio ministar obrane RH, gosp. Šušak, koji je morao uvoditi, upravo zbog generala Stipetića, 3. i 5. gardijsku brigadu u borbu kako bi dovršio i riješio pitanje operacije Bljesak s istočne strane. Zbog svega toga, njegov prijatelj, general Stipetić, hitno je trebao neke zasluge u ratu da se održi na površini koja mu je izmicala.

Naravno da osobno za vrijeme trajanja operacije Oluja nisam znao što se sve događa i kuha u operativnom timu GSHV-a, što je predložio i obrazložio general Tus. Ja sam vodio tešku borbu za to vrijeme sastančenja i urota koje su se u GSHV-u odvijale u to vrijeme. Naravno da je general zbora i načelnik GSHV-a Zvonimir Červenko jedva dočekao takvo obrazlaganje, te je takvo izvješće objeručke prihvatio, dok su se složili sa svime njegovi trabanti general Stipetić, Vrbanac i admiral Domazet. Uopće pojma nisam imao što se meni kuha iza mojih leđa, nisam ni znao da je GSHV osobno posjetio predsjednik RH dr. Tuđman koji je zadao osobno timu za provođenje akcije Oluja neke konkretne zadaće.

Ja sam za to vrijeme žurio natrag prema Petrinji…Izvadak iz knjige „Ako padne Petrinja, past će Beograd – Moja sjećanja iz Domovinskog rata“, autora pokojnog general-pukovnika Hrvatske vojske Ivana Basarca.

AKO PADNE PETRINJA, PAST ĆE BEOGRAD – Moja sjećanja iz Domovinskog rata

Komentari su zatvoreni.