18. svibnja 2022. | 2170 prikaza.

Možete li vjerovati da do danas u Hrvatskoj nije izašao ni jedan životopis austrijskog cara te ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Franje Josipa I.

Iako je Franjo Josip I., austrijski car te ugarsko-hrvatski i češki kralj (vladao od 1848. do 1916. godine), ostavio dubok trag u hrvatskoj povijesti, možete li vjerovati da do danas u Hrvatskoj nije izašao ni jedan njegov životopis? Ni jedna knjiga o njemu, barem nekakav prijevod. Baš ništa! Dovoljno je samo ući u katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice, pa će vam biti jasno kakav je poražavajući zaključak pretraživanja!

„Sudeći prema brojnim biografijama, Franjo Josip se cijelog života najvećim dijelom doista ponašao u skladu s načelima što mu ih je uz pomoć odgojitelja u djetinjstvu nastojala usaditi stroga majka. Sve do posljednjeg dana svoga života marljivo je i savjesno, s pedantnošću savršenog činovnika, ispunjavao sve svoje brojne obveze, I zimi i ljeti ustajao je neobično rano, negdje između tri i četri sata, što je dakako predstavljalo veliku neugodnost za njegovu osobnu poslugu. Već u pet sati stao bi za svoj specijalno konstruirani pisaći stol i satima rješavao spise što su u njegovu kancelariju hrpimice pristizali iz svih dijelova zemlje, koja je, kako s obzirom na svoju nacionalnu, odnosno društvenu, tako i s obzirom na svoju ustavnu strukturu, nesumnjivo bila najkompliciranija državna zajednica u tadašnjoj Europi. Osim toga, svakodnevno je održavao privatne, a dvaput tjedno i javne audijencije. Brojne i u pravilu vrlo zamorne protokolarne obveze i prilično učestale, dugotrajne javne ceremonije ne samo da nije izbjegavao, nego ih je krajnje strpljivo podnosio, zadržavajući pritom uvijek savršeno dostojanstveno držanje. U njegovoj gotovo vojnički programiranoj svakodnevici bilo je vrlo malo vremena za osobna zadovoljstva. Kraći boravci u Opatiji, kamo su i neki drugi članovi carske obitelji povremeno znali dolaziti da bi uživali u suncu i plavetnilu Kvarnerskog zaljeva, povremeni izleti u planine s ponekim bliskim prijateljem i lov na raznovrsnu divljač bili su mu, osobito u mlađim danima, omiljena razonoda. Ljeta je u pravilu provodio u Bad Ischlu, ali ritam njegovih radnih obveza ostajao je uglavnom isti kao i u ostalom dijelu godine. U kasnijim godinama, kada su izbivanja njegove supruge iz Beča postala sve češća i sve duža, a napose nakon što je postao udovac, najradije se opuštao u društvu svoje odane, vedre i diskretne prijateljice, bečke glumice Katarine Schratt, koja se ljeti odmarala u vili na Lošinju. Za glazbu, u kojoj su mnogi Habsburgovci uživali i kojoj su bilo kao slušatelji bilo kao izvođači, odnosno kao skladatelji posvećivali veliki dio svog vremena, Franjo Josip, začudo, nije imao nikakvog smisla. Nije ga zanimala niti lijepa književnost, koja je u XIX. stoljeću, između ostaloga i zbog svoje goleme društvene uloge, općenito izazivala veliki interes u intelektualnim krugovima. Osim suhoparnih izvještaja i nekih službenih glasila, napose vojnih, car, navodno, ništa drugo nije čitao. Što se tiče osobnih prohtjeva, Franjo Josip bio je izrazito skroman. Negdje u osamdesetim godinama jedan od komornika kojem je povjereno da vodi brigu o njegovim osobnim potrebama, između ostaloga i o garderobi, prilikom preuzimanja dužnosti sa zaprepaštenjem je konstatirao da Njegovo Veličanstvo posjeduje zapravo samo dva novija građanska odijela i samo jednu svečanu odoru te da mu je rublje drugorazredne kvalitete i uz to u prilično lošem stanju!“

Tako je ukratko carev životopis opisao hrvatski povjesničar Mario Strecha u „Kolu“ Matice hrvatske 2002. godine. Zanimljivo je da je u hrvatskoj javnosti car danas uglavnom ostao u lijepim sjećanjima, sa slikama na kojima lijepo pozira, pogotovo sa svojim čuvenim brkovima, kao car i kralj koji je bio omiljen među Hrvatima, i koji danas dosta žaluju za tim vremenima. Ali kao sve drugo u povijesti, tako ni carev životopis nije jednostavan, ni crno-bijel, niti je carstvo koje je vodio bilo tako jednostavno, niti su vremena bila jednostavna. A ni na povijest se nikad ne smije gledati iz današnje perspektive, biti general nakon bitke. Povijest uvijek treba promatrati u datom trenutku, u kontekstu, pa tako i carev životopis.

Osim spomenutog Strechina članka, jedino je još nedavno izašao zbornik radova „Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu“! I to je sve! Sva druga postojeća izdanja u NSK izašla su u vrijeme Austro-Ugarske! No kad malo bolje zagrebemo u to što nam sve nedostaje u historiografiji, ništa čudno. Puno puta sam već navodio kako je najbolji primjer tome, ako smo sad kod cara, i životopis Svetozara Borojevića. Kao da je Austro-Ugarska prebrisana, samo zato jer je završila na poraženoj strani u Prvome svjetskom ratu!

A car? Njegova percepcija danas u mnogome se razilazi od tadašnje stvarnosti, od njegovog rada, vođenja monarhije, na kraju i u odnosu na same Hrvate. Glavni ključ nesporazumijevanja nastao je nakon što je vladanje monarhijom podijelio s Mađarima, sklapanjem Austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Njome su Austrijanci i Mađari postali glavni, vodeći narodi monarhije. I cara više nije odviše zanimalo što se zbiva u ugarskome dijelu, pa je tako i odbijao primati Hrvate s njihovim zahtjevima. Sve je prepustio Mađarima, a pod njegovim je paskom godinu dana kasnije sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba. Bio je to staromodni, uštogljeni car, izuzetno birokratiziran, jako konzervativan, kojega su zbivanja zaskočila, kojima nije nalazio adekvatan odgovor. Zato su Hrvati rješenje svojeg statusa sve više tražili izvan monarhije, s drugim slavenskim narodima. Otud i južnoslavenska ideja.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.