17. svibnja 2023. | 15628 prikaza.

NACIONALNA SRAMOTA U Hrvatskoj uklonjen i posljednji spomen na feldmaršala Svetozara Borojevića – srušena roditeljska kuća u Mečenčanima


otišao je onaj koji je bio puno više od jednog feldmaršala, prožet lepršavim onozemaljskim dostojanstvom, bio je čovjek, štoviše, gospodin… Ovim riječima je austrijska novinarka, Alice Schalek, u svom članku povodom Borojevićeve smrti 1920. godine ukratko opisala najvećeg vojskovođu kojeg je Hrvatska ikad imala. „Branitelj Karpata“ i „Lav sa Soče“ dva su naziva koje je Borojević stekao u nekim od  presudnih bitaka Prvoga svjetskoga rata. Već u prvoj ratnoj godini mađarski listovi pišu hvalospjeve o hrvatskom vojskovođi koji je obranio Mađarsku od Rusa u dalekim Karpatima, čime su pomršeni ruski planovi prodora u mađarsku kotlinu i napada na Budimpeštu. Ulaskom Italije u rat 1915. godine, upravo njemu je povjerena zadaća obrana Monarhije na rijeci Soči. U želji za otimanjem slovenskih i hrvatskih krajeva, cijela talijanska sila je u čak 11 ofenziva neuspješno pokušavala probiti Borojevićevu obranu. I ne samo to, u kontraofenzivi snage pod Borojevićevim vodstvom izazivaju totalan raspad talijanske bojišnice i progone Talijane sve do rijeke Piave, duboko u talijanskom zaleđu. Na temelju svih tih zasluga Borojević dobiva čin feldmaršala. Čina koji je u pravilu bio rezerviran za izabrane pripadnike samog vrha društvene ljestvice – svečani činovi feldmaršala bili su najviša priznanja carevima i kraljevima prijateljskih zemalja, a djelatne je nosila tek mala šačica najistaknutijih vojskovođa.

Kuća snimljena 28. siječnja 2021.

Borojevićev primjer je dokaz da se povijest zna grubo poigrati i s neprikosnovenim velikanima. Najbolje svjedočanstvo čovjekovog života je njegov sprovod, a o Borojevićevom životu najbolje govori činjenica da su mu posljednju počast na njegovom sprovodu došli odati i njegovi neprijatelji – predstavnici Antante, svi osim predstavnika Italije i Srbije! „Parada stare Austrije“ – tako je austrijski tisak nazivao Borojevićev sprovod na kojem su njegovi suborci na sebe navukli odore stare države kako bi svom vođi dostojanstveno odali posljednju počast. Štoviše, vojnici koji su pod njim služili na Soči dobrovoljnim donacijama prikupili su novac kako bi ga se dostojanstveno pokopalo.

„Dem Verteidiger der Karpathen und des Isonzo“ (Branitelju Karpata i Soče) natpis je koji na Borojevićevom grobu u arkadama bečkog groblja posjetitelje već cijelo stoljeće podsjeća na veličinu pokojnika koji pod njime počiva. Austrija je bila Borojevićeva druga domovina, ali i nažalost i jedina domovina koja ga je ispratila dostojanstvenim sprovodom. Borojeviću kao ikoni hrvatskog prkosa i otpora i svega onoga što podrazumijeva riječ „domoljublje“, u novoj Hrvatskoj, koja se nakon rata našla pod srpskom krunom, nije više bilo mjesta. Hrvatski velikan, toliko slavljen i omiljen diljem Monarhije, na koncu bespravedno obeščašćen i ponižen umire daleko od svoje rodne grude. Hrvati su te daleke 1921. godine maštali o slobodnoj Hrvatskoj u kojoj će njezin toliko proslavljen sin moći pronaći svoje posljednje utočište. U tom smislu na Borojevićevom sprovodu dopukovnik Stevo Duić poručuje da će tada „doći dan kada će hrvatska domovina svom velikom sinu otvoriti granicu i primiti ga sa svim počastima koje duguje Pobjedniku sa Soče i svojim vjernim braniteljima.“

Mjesto na kojemu je stajala kuća, snimljeno polovicom travnja 2023.

Danas, cijelo stoljeće nakon tog govora i nakon što je Hrvatska već tri desetljeća slobodna i samostalna država, ta ista Hrvatska ne da svom „velikom sinu“ nije otvorila svoju granicu, već je uklonila i posljednji spomen na njega – njegovu roditeljsku kuću u Mečenčanima. Bila je to kuća od posebnog povijesnog značaja, dom jedinog hrvatskog feldmaršala; običnog malog dječaka s Banije koji je sam svojom upornošću i nepokolebljivim karakterom dogurao do čina feldmaršala. Bio je to dom na kojem su članovi Družbe Hrvatskoga zmaja 28. listopada 1917. slavnom vojskovođi svečano otkrili spomen ploču. Petrinjski „Banovac“ je tom zgodom pisao da se „Banovina može ponositi sa svojim sinom“, pozivajući da se na otkrivanju spomen ploče okupi cijela Banija.

Nakon rata spomen ploča s Borojevićevog doma u Mečenčanima netragom je nestala, a velikana je nova politička korektnost odgurala na margine povijesne zbilje. Margine na kojima je ostao do te mjere da se i posljednji spomen na njega u Hrvatskoj izbriše bez traga, bez i jedne obavijesti, bez rečenice u tisku ili televiziji. Hrvatska država i svi njezini političari koji se zaklinju u domoljublje, svi ti ministri kulture, nisu uspjeli, ili nisu imali volje, shvatiti povijesnu veličinu i značaj Svetozara Borojevića. Roditeljski dom iz kojeg je uplakani mladi Borojević, u pratnji svog kuma Đure Lazića, krenuo u Nižu vojnu realku, i time se otisnuo na dug i trnovit put kaljenja vojnika do najviše vojne časti, danas više ne postoji. Preživio je taj dom tri rata pa čak i razoran Petrinjski potres, četiri države da bi na kraju, na sveopću sramotu, skončao u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Hrvatskoj u kojoj nema više spomena na jednog od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskoga rata, jedinog Slavena koji je u austrougarskoj vojnoj povijesti imao tako visok čin, hrvatskog vojskovođe kojem su Mađari zahvaljivali jer ih je spasio od Rusa, vojskovođe čiji je genijalan um i karakter obranio slovenske i hrvatske domove, hrvatskog vojskovođe …koji je bio puno više od jednog feldmaršala…

Danijel Tatić

U knjizi je jedno poglavlje posvećeno kući.

Komentari su zatvoreni.