11. lipnja 2024. | 639 prikaza.

NACIONALNE DILEME – Sveti Josip je zaštitnik Hrvatske, ali njegov kult nacionalnog zaštitnika među Hrvatima još nije zaživio, zašto?


Ono što je Ircima sveti Patrik, Mađarima sveti Stjepan kralj, Česima sveti Većeslav, Ukrajincima sveti Vladimir, Španjolcima sveti Jakov, a Škotima sveti Andrija Hrvatima je sveti Josip, ili bi barem trebao biti. Isusov poočim i glava Svete obitelji je naime na zasjedanju Hrvatskog sabora, pod predsjedanjem bana Nikole III. Erdödyja, 9. i 10. lipnja 1687. proglašen zaštitnikom Hrvatske, zalaganjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića. Kako piše u saborskom protokolu: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Saborska odluka zapravo je slijedila odluku sinode Zagrebačke biskupije koja je u svibnju iste godine odredila je da se sveti Josip slavi kao zaštitnik Hrvatske, prema tome odluka političkog i državničkog karaktera imala je crkvenu podlogu i potporu. Ipak, kult svetog Josipa u tom smislu nije uspio steći općenacionalni karakter, za razliku od ranije navedenih svetaca čije je štovanje postalo sastavni dio nacionalnog identiteta, a u slučaju svetog Patrika steklo čak i globalnu popularnost. Sveti Josip se doduše slavi među hrvatskim katolicima jer se radi o jednom od najvažnijih kršćanskih svetaca, koji je uz ostalo zaštitnik obitelji, radnika i umirućih, ali njegov blagdan 19. ožujka nije neradni dan, niti mu se u čast održavaju pučke svečanosti, tako da se čini kao da saborska odluka iz 1687. nije zaživjela u svojoj punini i da je pala u zaborav.

Ivan Komersteiner(kipar) i Bernardo Bobić (polikromator): Sveti Josip, 1688. – 1690., s oltara sv. Ladislava iz zagrebačke katedrale, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb. Izrazito empatično prikazani pogled sv. Josipa koji tjeskobno, izgubljeno gleda pred sebe, čini ovu skulpturu neospornim remek-djelom. (Wikimedia Commons)

Ona je međutim ponovno potvrđena i osnažena upravo u novije vrijeme. Tako su hrvatski biskupi 1972., u razdoblju nakon gušenja Hrvatskog proljeća, potvrdili valjanost saborske odluke zaključivši „da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.” Sveti Josip je dakle potvrđen kao zaštitnik Hrvatske i Hrvata bez obzira na oblik političkog uređenja u kojem se tada ili u bilo kojem trenutku povijesti nalazili.

Povodom 300. godišnjice saborske odluke, 1987. je crkva Svetog Josipa u Karlovcu odlukom Biskupske konferencije Jugoslavije proglašena Nacionalnim svetištem Svetog Josipa Crkve u Hrvata, a 2008. Hrvatska biskupska konferencija je svetog Josipa proglasila glavnim zaštitnikom Hrvatske. Iste godine je u predvorju Hrvatskog sabora postavljen reljef koji prikazuje svetog Josipa, Majku Božju i malog Isusa, rad kipara akademika Šime Vulasa. U Nacionalnom svetištu u Karlovcu 10. lipnja slavi se kao blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, ali ne i drugdje. Uz uobičajeni blagdan svetog Josipa koji pada 19. ožujka, u Hrvatskoj se, kao i drugdje u Katoličkoj crkvi, od 1955. slavi jedino još blagdan svetog Josipa Radnika, i to upravo na Praznik rada, 1. svibnja.

James Tissot: Sveti Josip, 19. stoljeće. (Wikimedia Commons)

Odgovor na pitanje zašto nije dublje korijene uhvatio kult svetog Josipa kao zaštitnika Hrvatske, dakle kao sveca koji iz vječnosti na poseban način bdije nad Hrvatskom i njenom sudbinom, zapravo je jednostavan: kao povijesna osoba sveti Josip nije živio i djelovao Hrvatskoj, poput primjerice svetog Patrika koji je pokrstio Irce, ili svetih Stjepana, Većeslava i Vladimira koji su bili vladari Mađara, Čeha i Ukrajinaca te su zaslužni za uvođenje kršćanstva u te narode. Hrvati nažalost nisu imali sreće da netko od njihovih narodnih vladara bude proglašen svetim pa ne postoje sveti Branimir, sveti Tomislav ili sveti Zvonimir, a na čekanju su i kanonizacije dviju istaknutih hrvatskih povijesnih osoba koje su proglašene blaženima, Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca.

Također, nema niti jednog mističnog događaja u Hrvatskoj koji bi se vezivao uz svetog Josipa, primjerice čuda ili vojne pobjede izborene po njegovom zagovoru, kao što je slučaj sa svetim Jakovom čije su se relikvije, kako se vjeruje, početkom devetog stoljeća čudesno pojavile u Španjolskoj. Nebeskoj pomoći ovog apostola Španjolci pripisuju oslobođenje od Maura, uostalom, bojni poklič s kojim su polazili u bitke bio je „Santiago!“ Sveti Andrija postao je zaštitnik Škotske nakon što je 832. kralj Angus uoči bitke s Anglima na nebu ugledao znak u obliku slova iks, odnosno križa na kojem je ovaj apostol bio razapet. Bitka je dobivena, a bijeli Andrijin križ na plavom polju postao je škotska zastava.

Sveti Josip je za zaštitnika Hrvatske izabran u vrijeme oslobođenja hrvatskih zemalja od osmanske vlasti, ali nema podataka da su hrvatski vojnici ratovali s njegovim imenom na usnama. Tadašnji hrvatski ban Nikola III. Erdödy imao je niz pobjeda u Slavoniji, Banovini i Lici, zabilježena je i njegova rečenica „Mene srce vu Bosnu vleče“ kojom je izrazio namjeru da krene i u oslobođenje Bosne, no nema zapisa da je neku od svojih pobjeda pripisao svetom Josipu. Za usporedbu, niz vojnih pobjeda tijekom oslobodilačkih ratova protiv Osmanlija u 17. i 18. stoljeću pripisan je zagovoru Majke Božje koja se zbog toga na poseban način slavi u pojedinim mjestima, poput Sinja i Imotskog, a brojna su i mjesta gdje se uz Majku Božju vezuju mistični događaji, čudesa i ukazanja te su ondje najčešće i podizana svetišta njoj u čast. Blažena Djevica Marija zapravo je među Hrvatima najštovanija od svih svetaca, među njenim brojnim nazivima su i „Kraljica Hrvata“ i „Odvjetnica Hrvatske“. Njen središnji blagdan 15. kolovoza, Uznesenje Marijino ili Velika Gospa, slavi se u tolikoj mjeri da ga se naziva i „ljetnim Božićem“, a u samostalnoj Hrvatskoj proglašen je i državnim blagdanom.

Kip svetog Josipa s djetetom Isusom u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. (Wikimedia Commons)

Marijin suprug sveti Josip je pak ostao u sjeni, kao što je doduše, prema Evanđeljima, bio i tijekom svog zemaljskog života. U Novom zavjetu svetog Josipa se spominje 12 puta, ali o njegovu životu ima malo podataka, a nije zapisan niti jedan njegov citat. Zna se da je bio potomak kralja Davida i da je živio u Nazaretu gdje je radio kao tesar. Bio je zaručen s Marijom, a kad mu je anđeo u snu rekao da je Marija začela po Duhu Svetom i da će roditi dugo očekivanog Mesiju, spremno je prihvatio Božju volju i oženio svoju zaručnicu. Time je zakonski postao Isusov otac i omogućio mu da se rodi u Davidovoj obitelji kako su predvidjeli proroci, a budući da je s Marijom živio u djevičanskom braku, Crkva ga službeno naziva Marijinim zaručnikom, a ne suprugom.  Bio je prisutan kod Isusovog rođenja, bijega u Egipat i prikazanja u jeruzalemskom hramu, a zadnji put se spominje kad se 12-godišnji Isus izgubio u hramu kako bi raspravljao s pismoznancima. Sveti Josip umro je prije nego je Isus počeo svoje javno djelovanje, a vjeruje se da su u času smrti uz njega bili on i Marija pa ga se stoga i štuje kao zaštitnika umirućih.

Šutljiv i samozatajan svetac svakako nije od onih koji bi se ukazivali vjernicima, ipak, zabilježena su i od strane Katoličke crkve priznata dva njegova ukazanja, u Cotignacu u Provansi u Francuskoj 1660. te u Knocku u Irskoj 1879. Vjeruje se da se sveti Josip ukazao i u Fatimi u Portugalu. Kako je zabilježila Lucia dos Santos, tijekom posljednjeg Marijinog ukazanja 13. listopada 1917., kada je stotine tisuća ljudi vidjelo neobjašnjen fenomen „čudo od sunca”, ona i drugo dvoje vidioca „vidjeli su svetog Josipa s Djetetom Isusom i Gospu odjevenu u bijelo s plavim plaštem, pokraj Sunca. Činilo se da su sveti Josip i Dijete Isus blagoslovili svijet, jer su svojim rukama činili znak križa.”

Bilo je i svetaca koji su tvrdili da im se ukazao sveti Josip, poput svete Terezije Avilske i svete Faustine Kowalske, a zanimljivo čudo koje se pripisuje svetom Josipu dogodilo se 1876. u Santa Feu u Novom Meksiku te je vidljivo i danas. Tamošnje časne sestre gradile su crkvu i greškom arhitekta dogodilo se da nije bilo mjesta za stepenice koje bi vodile na kor. Kako bi našle rješenje problema, sestre su započele moliti devetnicu svetom Josipu i devetog dana pojavio se nepoznat čovjek, predstavio se kao tesar i ponudio pomoć, pod uvjetom da mu se dozvoli da posao obavi u potpunoj samoći. Nakon nekog vremena izradio je šest metara visoko drveno spiralno stepenište bez ijednog vijka, čavla, ljepila ili potpornog stupa, dakle suprotno pravilima graditeljstva i statike, i iznenada nestao. Vjeruje se da je nepoznati tesar bio sam sveti Josip, tim više što se stepenište sastoji od 33 stepenice, koliko je iznosio i Isusov zemaljski vijek, dok se drvo od kojeg je napravljeno može naći jedino u Svetoj zemlji. Sličnih neobjašnjivih događaja u Hrvatskoj nije bilo, ili se barem za njih ne zna.

Iako se rado o važnom novozavjetnom liku i jednoj od najvažnijih osoba u životu Isusa Krista, štovanje svetog Josipa na razini cijele Katoličke crkve relativno je novijeg datuma. Njegov se kult u Europi postupno širio od osmog stoljeća, a posebno su ga promicali pojedini sveci, poput svete Terezije Avilske koja mu je posvetila 12 od 17 karmelićanskih samostana. Svetkovinu svetog Josipa uveo je 1479. papa Siksto IV. i kao datum odredio 19. ožujka. Prema jednom tumačenju, u antičko doba tog se slavila božica Minerva koja je uz ostalo bila i zaštitnica radnika pa se štovanjem svetog Josipa, koji je uz ostalo bio i radnik, željelo istisnuti njen kult. U tom slučaju, sveti Josip očito se 19. ožujka slavio davno prije službene papine potvrde.

Blagdan svetog Josipa na cijelu je Katoličku crkvu proširio tek 1621. papa Grgur XV., a papa Pio IX. proglasio ga je 1870. zaštitnikom Crkve. Bilo je to u vrijeme kada je papa izgubio svoju svjetovnu vlast pripajanjem Rima ujedinjenoj Italiji i očito se pojavila potreba za osnaživanjem nebeske pomoći.  U Hrvatskoj se najranijim tragom štovanja svetog Josipa smatra odluka vlasti Dubrovačke Republike koje su prihvatile da ga se štuje 20. ožujka. U sjevernim dijelovima Hrvatske kult svetog Josipa posebno su širili isusovci koji su u 17. stoljeću u Zagrebu na Gradecu osnovali Sjemenište svetog Josipa za siromašne đake, a na brežuljku Josipovcu (u današnjoj Ulici Vladimira Nazora) 1671. je posvećena kapelica svetog Josipa, kao prva u Hrvatskoj. Dala ju je sagraditi supruga zagrebačkog podžupana Helena Ručić u vrijeme gušenja Zrinsko-frankopanske urote kad se, kako piše isusovac i povjesničar Miroslav Vanino, „pobojala da bi Hrvatska mogla nastradati, a čuvši da je sv. Josip osobit zaštitnik i zagovornik u pogibeljima, ona se zavjetovala da će sv. Josipu na čast podići kapelu na zgodnom mjestu ako on ukloni od domovine propast koja joj prijeti.” Manje od 20 godina nakon toga sveti Josip je i službenom saborskom odlukom izabran za zaštitnika Hrvatske.

Hoće li njegov kult nacionalnog zaštitnika među Hrvatima jednog dana doista zaživjeti pokazat će vrijeme. Njegovih crkava po Hrvatskoj ima puno, vjernici mu se mole u svojim potrebama, čak i oni koji možda ni ne znaju za saborsku odluku iz 1687., a intenzitet i oblik javnog štovanja nekog sveca, pa i kroz manifestacije svjetovnog karaktera, ionako su promjenjivi. A dođe li jednog dana konačno do kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, moguće je da će upravo on među hrvatskim katoličkim vjernicima biti prihvaćen kao „nacionalni svetac“, kao što su to kod nekih naroda njihovi sveti vladari ili visoko rangirane domaće crkvene osobe. Uostalom, neka zemlja može imati i više zaštitnika, a sveti Josip je odlukom hrvatskih biskupa 2008. izabran glavnim, što znači ne i jedinim zaštitnikom Hrvatske.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.