7. rujna 2022. | 679 prikaza.

Ne može se dokazati krivnja Ivana Paližne za umorstvo kraljice Elizabete (1387.)


Ivan Paližna (? – 1391.) pripadao je viteškom redu ivanovaca (rodski/malteški vitezovi) koji su, zajedno s drugim i to, čini se, mnogo poznatijim viteškim redom, templarima, činili istaknute epizode hrvatske srednjovjekovne povijesti. Tema viteških redova, kao i brojne teme koje se paralelno provlače uz njih (primjerice, njihova politika prema vladarima, križarski ratovi…), u hrvatskoj historiografiji davno je otvorena, međutim, veliki dio toga je i dalje neistražen što je rezultat niza drugih okolnosti.

Ivanovci predstavljaju ogroman dio hrvatske kulture s kojom Hrvatska pripada sferi europskoga Zapada, a Ivan Paližna, kao istaknuti ivanovac, sasvim sigurno zaslužuje više pažnje u hrvatskoj znanstvenoj literaturi. Ugarski priorat bio je jedan od najsiromašnijih priorata unutar Reda, paralelno i nestabilan, a k tome onda podložan i čestim uplitanjima kraljeva i papa u izbor priora i „protupriora“. U konačnici, to stvara i veliku pomutnju u historiografiji jer se vrlo često u istom periodu nađe više priora istovremeno. S obzirom na to da je veliki magistar dalmatinsko priobalje smatrao integralnim dijelom Ugarsko-slavonske provincije, da se za Baudona Cornutija zna i da je bar jednom posjetio Vranu i ondje nastupio u svojstvu vladajućega priora, da je na generalnom kapitulu ivanovca 1374. upisan samo „upravitelj priorata Ugarske“ te da su titule vranskoga i ugarskoga priora spojene u primjerima iz 1386., 1405. i 1454., isključujem mogućnost postojanja dvaju priorata. Postoji samo jedan priorat, u kojem je Vrana, kao autonomno sjedište, očito dugo vremena bila sklona Ivanu Paližni.

Spomenik kralju Tvrtku I. u Herceg Novom (Wikimedia Commons)

Iako se njihovi preci javljaju u izvorima već 1256. godine kao jobagioni garićkoga kastruma, Paližne se vežu uz krug današnjega Palešnika. Ivan Paližna u izvorima se prvi puta spominje u studenome 1366., u diobi svoje obiteljske baštine, a njegov rod možda je moguće promatrati i kao dio staleža servientes regis. Lelja Dobronić iznijela je i pretpostavku da se Ivan Paližna možda krije iza Ivana iz Zagreba koji je u ožujku 1366. stupio u red ivanovaca kao brat služitelj (serviens), a ne vitez (miles). Iako pretpostavke iz nekih recentnijih radova idu u prilog tome da Ivan Paližna nije istovjetan Ivanu iz Zagreba, u ovoj monografiji nastojao sam pokazati da, usprkos dobrim argumentima jedne i druge strane, još ne postoje oni dovoljno uvjerljivi da se prihvati ili odbaci istovjetnost.

Kroz svoju karijeru Paližna je svakako napredovao s mačem u ruci čemu su značajno doprinijele i epizode ratova u Italiji tijekom 70-ih godina 14. st., odnosno dugo vremena nepoznati period njegove biografije. Zuanne Zotto, koji se javlja kao junak ratova u Italiji u Kararskoj kronici, zapravo je Ivan Paližna, a Budak je to povezao kroz pojmove cota (čuperak) i fodor (koji se javlja u imenu Paližnina oca, a također znači čuperak, kovrču). Na funkciji priora Paližna se prvi puta javlja 1379. godine, vjerojatno milošću kralja Ludovika koji mu je također pomagao u uzdizanju ugleda, a ne 1378. kako smatra najveći broj povjesničara. Službeno je imenovan priorom tek tri godine kasnije (1382.) od magistra Ivana de Heredije, važne osobe za njegovu daljnju karijeru preko koje je postao i privrženik pape Klementa VII., iako je prvotno, tijekom 70-ih godina, možda podržavao talijansku stranu u sukobu unutar reda. U periodu dok je bio vranskim priorom po prvi puta (1379. – 1383.) čak se i opirao volji kralja Ludovika, odnosno osobe koja mu je pomogla u gradnji karijere, a razlozi njegove pobune (1383.) protiv legitimne vlasti kraljica Marije i Elizabete ostaju nejasni. Dok se u starijoj historiografiji mislilo da je ta pobuna možda došla kao odraz nezadovoljstva ženskom vladavinom, Mladen Ančić smatra da je Paližna s vremenom stavljao znak jednakosti između nasljednih obiteljskih posjeda i posjeda reda koji su mu bili povjereni na upravu, što ga je, uz već naslijeđene sporove oko posjeda reda, kao i uz sve brojnije zlouporabe kraljevskoga autoriteta od strane kraljevskih službenika, onda vrlo brzo i dovelo do otvorenoga sukoba s kraljicama. Nada Klaić smatra da Paližna nije podignuo pobunu 1383., međutim, nije pružila i dovoljno jake argumente za to.

Elizabeta sa kćerkom Marijom nad grobom Ludovika I. (Sándor Liezen-Mayer – Wikimedia Commons)

Nakon bune 1383. godine Paližna je smijenjen s priorske časti, ali ga protumeštar Rikard Caracciolo opet imenuje „priorom“ 1386. godine, titulom kojom će se kititi do smrti. Ivan Paližna očito je dugo vremena proveo na poziciji priora, no malo na poziciji legitimnoga priora, a opravdano je pretpostaviti i da je nosio titulu dubičkoga župana, koja je kod njegovih prethodnika i nasljednika bila često spojena s titulom priora. U svakom slučaju, osim mačem, karijeru je gradio i kroz nestabilnosti unutar Kraljevstva i reda ivanovaca, a nakon bune (1383.) u dinastičkim previranjima podržavao je Karla Dračkoga. Dolaskom na prijestolje kralja Karla Dračkoga (1385. – 1386.), Paližna se prvi puta javlja i na legitimnoj funkciji bana, a taj položaj najvjerojatnije je izgubio već i prije travnja 1387. kada se sukob s novim kraljem, Sigismundom, intenzivirao, iako se naslovom bana očito nastavio kititi do 1390. godine nakon čega više nema takvih potvrda u izvorima. Dakle, kao i na poziciji priora, i na poziciji bana je proveo mnogo vremena, no malo na onoj legitimnoj.

Na temelju danas dostupnih izvora ne može se dokazati njegova krivnja za umorstvo kraljice Elizabete (1387.), međutim, danas postoje i vrlo jaki argumenti da Elizabetina smrt uopće nije bila nasilna (Ančić). Vjerojatno najveću moć je i stekao netom nakon smrti Elizabete, kada mu je vlast u Dalmaciji, u kojoj su i inače ugarski vladari imali slab utjecaj, bila vrlo čvrsta što je trajalo do oslobođenja kraljice Marije iz zarobljeništva u lipnju 1387. godine kada je razbijena u združenoj akciji Ivana Krčkoga, krbavskih knezova i mletačkoga brodovlja. Iako je i nakon toga ostao vrlo moćan i nastavio borbe protiv legitimne vlasti, od toga perioda nadalje osjeća se sve jači otpor njegovoj vlasti i utjecaju u Dalmaciji, sve dok se, u konačnici kako se čini, nije mogao osloniti samo na Vranu. Isto tako, bosanski kralj Stjepan Tvrtko postaje mu sve veći oslonac, a kraći ponovni uzlet dogodio se 1390. kada su Paližna i Tvrtko pod svoju vlast uspjeli staviti Split. Međutim, prva iduća vijest o Paližni nakon toga je njegova smrt (po svemu sudeći tijekom ožujka 1391.; Šišić) u koju je pratio svoga suradnika, Tvrtka koji je također umro 1391. godine.

Ivanovci u 13. stoljeću (Ralph Hammann – Wikimedia Commons)

Danas se s velikom sigurnošću može reći i da je Paližna sudjelovao u boju na Kosovu polju (1389.), a iščitavajući način na koji je starija historiografija (do Peričića) pisala o Paližni, uočljivo je i da je ona na temelju njegova lika i djela gradila i hrvatski, ali i jugoslavenski narodni identitet. Zbog toga jugoslavenskoga identiteta, ili bolje rečeno „želje“ za njegovom gradnjom, nije isključeno da su hrvatski povjesničari možda i prenaglašavali Paližninu suradnju s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom, pa i u periodima kada to nije bilo potrebno (prije 1387., što je dobro argumentirao Ančić). Događaji iz razdoblja 1386. – 1390. (davanje u zakup prihoda soli, česti napadi na Split i Zadar) indiciraju da Paližna definitivno nije bio primjer viteškoga ideala, a njegovo djelovanje prije je moguće pripisati onom običnoga feudalca. Također, imajući na umu i široku koaliciju dalmatinskih gradova i knezova koja je protiv njega sklopljena, teško ga je promatrati kao borca za južnoslavensko oslobođenje od tuđinske vlasti, kako je to možda željela hrvatska historiografija 19. stoljeća. Umjesto toga, kao što je naveo i Budak, bolje ga je gledati kao krivca za građanski rat.

Lucian Borić (iz knjige „Vranski prior Ivan Paližna“)

Komentari su zatvoreni.