22. veljače 2024. | 320 prikaza.

NEPOZNATO O POZNATOME – Franjo Kuharić u svome dnevniku: ‘Za Tita se moli i Stepinac; moli se Crkva. Mole se i mučenici.’


Franjo Kuharić i Josip Broz Tito osobno su se susreli samo jednom, i to neslužbeno,  u širem društvu. Dogodilo se to u Zagrebu 17. prosinca 1969. godine. Kuharić je tada još bio apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, a Tito je došao u Zagreb na proslavu 300. godišnjice Zagrebačkog sveučilišta koja je održana u HNK. Poslije toga organiziran je svečani prijem u Banskim dvorima i ondje su se susreli Kuharić i Tito i rukovali se, o čemu svjedoči fotografija sačuvana u Muzeju Jugoslavije u Beogradu, koji je naslijedio službeni Titov fotoarhiv. Taj jedini susret spomenuo je i povjesničar dr. sc. Miroslav Akmadža u svojoj knjizi „Franjo Kuharić – kardinal i vlast“.

Naravno, Kuharićev odnos prema Titu bio je u prvom redu uvjetovan time što je Tito bio komunistički vođa, u prvim godinama vladanja Jugoslavijom i čisti staljinist, i što je po njegovoj naredbi Kuharićev prethodnik Alojzije Stepinac osuđen na montiranom sudskom procesu kao ratni zločinac i zatvoren. Nadalje, Kuharićev odnos prema Titu treba gledati i u kontekstu vremena, kako su se razvijali odnosi između Katoličke Crkve i Jugoslavije. Primjerice, nakon što je papa 1952. Stepinca imenovao kardinalom, Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s papinskom državom. S liberalizacijom režima došlo je i do manje zategnutih odnosa sa Crkvom, a onda je došao i Drugi vatikanski koncil. U novom vremenu ponovno su počeli pregovori između Jugoslavije i Svete Stolice 1964. godine. Tako je 26. lipnja 1966. u Beogradu potpisan protokol kojim su regulirani odnosi Svete Stolice i SFRJ. Godine 1970. uspostavljeni su i diplomatski odnosi Vatikana i SFRJ, da bi Tito 1971. službeno posjetio Vatikan, gdje se susreo s papom Pavlom VI., što je bila osobna Titova želja.

O tome Akmadža u svojoj knjizi piše: „Titov susret s papom Pavlom VI. nadbiskup Kuharić popratio je i prigodnim komentarom u Glasu Koncila, u kojem on, pojašnjavajući razloge toga susreta, ističe kako u odnosima Crkve i države, ali i u životu vjernika u konkretnim društvenim institucijama u Jugoslaviji, i dalje ima problema i poteškoća te da susreti državnih i crkvenih predstavnika primarno i služe tomu da se ti problemi rješavaju i u budućnosti izbjegavaju. Pri kraju svoga komentara, međutim, znakovito poručuje kako bi bilo potrebno i korisno da se, u kontekstu opće revalorizacije povijesti, posebno u Hrvatskoj, ‘i povijest Crkve, novija i starija, s njezinim životom, zbivanjima i osobama tretira i rehabilitira s punom objektivnošću’.“

I onda Akmadža nastavlja; “Na čiju je rehabilitaciju pritom mislio, nadbiskup Kuharić tumači u svojem dnevničkom zapisu 29. ožujka 1971.: Nespojiv je svečani susret Tita i Pape s činjenicom da se u školama povijest Crkve jednostavno propagandistički izvrće bez ikakve znanstvene objektivnosti i da se Nadbiskup Stepinac još uvijek prikazuje kao ratni zločinac! Nisam smio propustiti a da na to ne upozorim, makar najopćenitije! Riječ rehabilitacija u Izjavi ima to značenje! […] Tko bi bio ustvrdio 1946. za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu, da će 1971. Tito biti najsvečanije dočekan u Vatikanu i primljen od Sv. Oca, smatralo bi ga se ludim! […)] Povijest zaista ima svoje zagonetke i svoja iznenađenja! Kuharićev komentar naišao je i na dobar prijem kod pronuncija Cagne, koji je kazao Kuhariću za svog proputovanja kroz Zagreb 31. ožujka 1971., da “smatra neophodnim da proklamirana načela budu i ostvarena! Ne može se jedno govoriti a drugo činiti!”.

Zanimljiv je štiklec o tome kako se Kuharić ponio kad je 1973. godine od njega traženo da podrži Titovu kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir. Naime, predsjednik parlamenta Luksemburga Pierre Grégoire (koji je u to doba bio i predsjednik Međunarodnog komiteta za znanstvena istraživanja posljedica Drugoga svjetskog rata) i Karl Ibach, predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, predložili su 26. svibnja 1972. norveškom parlamentu da se Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir. O tome je prvi put raspravljano na kolegiju Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ, održanog 30. svibnja 1972. u Beogradu. Tada je ovo zaključeno: „Sve ličnosti koje su dobile ovu nagradu bile su sa Zapada. Tito bi bio prva ličnost iz „komunističkog sveta” koja bi primila ovu nagradu. Pozitivna je okolnost da se nagrada dodeljuje u Norveškoj (iako je ova zemlja član NATO), a ne u neutralnoj Švedskoj, jer se može računati na veću naklonost parlamenta Norveške, koja je bila medju žrtvama fašističke agresije u II svetskom ratu.“

Kuharić i Tito u Zagrebu 17. prosinca 1969. (Muzej Jugoslavije, Beograd)

Nije dugo prošlo, kad je osvanula informacija Saveznog sekretarijata za vanjske poslove od 12. lipnja 1972. o novim elementima oko Nobelove nagrade, i kada je odlučeno: „Očigledno je da više nema dileme da li se u akciju uključivati ili ne. Mi se u nju moramo uključiti. Uključiti se moramo na najprikladniji, a ujedno i najefikasniji način, kako bi se obezbedio uspeh i istovremeno vodilo računa o delikatnosti akcije. Pre svega istaći, da akciju treba voditi diskretno. Na to nas upućuju ne samo informacije, već i naša sopstvena saznanja, iskustva i medjunarodna praksa.“

Također je odlučeno da se sondira teren i kod nekih od tada najuglednijih svjetskih ličnosti koje bi Jugoslavija također angažirala kao predlagače nagrade. Tito na kraju nije dobio Nobelovu nagradu za mir, na što je bio bijesan jer je smatrao da bi bilo bolje da uopće nije bio predlagan, budući da je ovako ostao osramoćen.

Kako pak piše Akmadža, početkom 1973. jugoslavenske su vlasti nastojale pridobiti potporu biskupa za kandidaturu predsjednika Tita za Nobelovu nagradu za mir. O tome je s Kuharićem 16. ožujka 1973. razgovarao Zlatko Frid iz Komisije Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske za vjerska pitanja. Akmadža piše: „Kuharić je ustvrdio da je to diplomatska stvar i kako je riječ o političkoj akciji, što je suprotno načelu odvojenosti Crkve od države, pa ona ne može ići u takvu akciju. Zatim je ustvrdio kako bi se Katolička crkva mogla priključiti ovoj akciji kada bi prije toga bio rehabilitiran kardinal Stepinac i s njega skinuta etiketa ratnog zločinca… Nadbiskup Kuharić također je zapisao kako mu je razgovor s Fridom bio posebno mučan, ali je odlučio postupiti odlučno po svojoj savjesti i reći ne, bez ikakva ustezanja.“

Na kraju je Poslovni odbor BKJ-a na sastanku održanom 9. travnja 1973. zaključio kako biskupi ne mogu dati potporu Titu za dodjelu Nobelove nagrade jer bi to značilo politizaciju Crkve. Također su zaključili kako su zbog učestalih napada na Crkvu nepovoljne okolnosti za davanje takve potpore.

Također je zanimljivo pratiti Kuharićeve reakcije iz dnevnika u posljednjim danima Titovog života. Akmadža o tome piše: „I sam Kuharić redovito je pratio vijesti o Titovu zdravlju te ih komentirao u razgovorima sa suradnicima i u svom dnevniku. U razgovoru sa suradnicima 13. siječnja 1980. iznio je mišljenje kako nakon Titove smrti neće biti većih potresa i kako vlasti neće poduzimati ništa što bi štetilo ugledu Jugoslavije u svijetu. Smatrao je kako neće biti “nikakvih likvidacija nepoćudnih ljudi”, a opasnosti bi nastale samo ako bi netko zatražio pomoć od SSSR-a. Samo se bojao jačanja utjecaja vojske jer bi to moglo dovesti do oštrijega smjera prema Crkvi. Nije smatrao potrebnim ni časnim u danim okolnostima bježati iz zemlje, bilo da je riječ o njemu ili o ostalim biskupima. Smatrao je kako treba dijeliti sudbinu sa svojom Crkvom i svojim narodom, pa “makar trebalo i umrijeti”, a “pastir ne smije bježati”. No izrazio je nadu da će stanje ostati mirno.“

U svom dnevniku od 19. siječnja 1980. Kuharić navodi kako je nakon saznanja o amputaciji Titove noge molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje, kao i da ga se svaki dan sjeti u svojim molitvama i misama. Akmadža navodi: „Smatrao je kako se Bog može i ‘njemu pomilovati’, što bi bila ‘velika pobjeda Božjega milosrđa i zagovora Majke Božje’, a Crkva mora moliti i za one ‘koji su joj zadali jada’. Pitao se je li Tito uopće još živ jer su kružile razne informacije i glasine, a ako jest, što misli o svom stanju i razmišlja li o mogućnosti vječnoga života. Smatrao je da i za njega to može biti vrijeme milosti i Božjega pohoda, kada vidi kako se ruši sve oko njega što ga je okruživalo cijelo vrijeme vladavine. Ističe kako se Tito izjašnjavao kao ateist dok je bio slavan, ‘čašćen, okružen raskošom, jak moću; sada je nemoćan, ponižen, suočen sa smrću’. Pitao se mogu li te činjenice dovesti u pitanje Titov ateizam, zapisavši na kraju: ‘Tajne duše, tajne Božje’… Na kraju je u svom dnevniku, na vijest da se Tito osjeća dobro, zapisao kako i Tito sada mora razmišljati o smrtnosti. Ističe kako je Tito ipak poučavan u kršćanskoj vjeri i kako mu je majka bila pobožna, pa i ona može ‘iz vječnosti kucati na njegove misli’, a Bog sigurno nije ravnodušan prema nijednom čovjeku i “stalo mu je da svakoga dovede k sebi’. Zaključuje: ‘Za Tita se moli i Stepinac; moli se Crkva. Mole se i mučenici.’ Sutradan je zapisao kako će biti i onih koji će biskupima zamjeriti molitvu za Tita, ali ‘nama je mjerilo Isus Krist a ne ljudi’.“

Kako navodi Akmadža, Kuharić je za Titovu smrt koja je objavljena 4. svibnja 1980. saznao za boravka u Njemačkoj. Odmah je nazvao svoju tajnicu i izdiktirao joj brzojave sućuti Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu SR Hrvatske. Titovu pokopu nazočili su Kuharić i ljubljanski nadbiskup Šuštar. Akmadža navodi da je Kuharić poslije na primjedbu da su drugi crkveni poglavari slali “ražalošćenije” brzojave odgovorio kako nije “ražalošćeniji” i neće analizirati razloge drugih crkvenih poglavara.

Iz republičke Vjerske komisije zanimali su se mogu li snimati misu za domovinu 11. svibnja 1980. u zagrebačkoj prvostolnici. Akmadža bilježi: „Kuharić je suradnicima rekao da trebaju upozoriti Komisiju da nije riječ o zadušnici za Tita, nego o misi za domovinu. U svom je dnevniku zapisao: ‘Makar su ateisti, ipak bi rado prihvatili zadušnicu za Tita.” Misu je predvodio ravnatelj nadbiskupske kancelarije Ivan Tilšer, a nadbiskup Kuharić tog je dana dijelio svetu potvrdu na Ksaveru. Stav nadbiskupa Kuharića i drugih biskupa bio je da se misa zadušnica za Tita, među inim, ne može održati jer je Tito izopćen iz Crkve nakon suđenja nadbiskupu Stepincu’.“

Tito je umro 1980., a Kuharić je deset godina poslije doživio samostalnu Hrvatsku!

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.