4. svibnja 2022. | 684 prikaza.

Nesretna sudbina uhvaćenih špijuna na Vojnoj krajini u 16. stoljeću

U izvorima se vrlo rijetko – i doista iznimno – spominju prava osobna imena zaposlenih špijuna budući da se trudilo sačuvati njihov identitet. Poslodavac je špijunu morao jamčiti da njegovo ime neće zapisivati niti izgovarati u široj zajednici niti u bilo kojem društvu. U pismima su se za špijune koristili unaprijed korišteni pseudonimi – najčešće po imenima svetaca (sveti Toma, sveti Zaharija, sveti Mihael i slično) –ili jednostavne konstrukcije kao: „od mog špijuna u Bosni, Turskoj, Ugarskoj; od mog glavnog špijuna; od moje tajne osobe koja javlja u Križevcima, Ivaniću, Koprivnici, Đurđevcu”.

Razloga za anonimnost bilo je na pretek. Naime, hvatanje špijuna otvaralo je cijeli niz problema – s jedne strane neprijatelj ga je mogao regrutirati u svoje redove te bi donedavni špijun postao dvostruki špijun. Ako bi Osmanlije otkrili aktivnog kršćanskog špijuna on bi ili bio pogubljen bez oklijevanja ili mu je ponuđena nagrada za ‘dvostruku igru’. Ova ‘dvostruka igra’ – dvostruka špijunaža – bila je u osnovi jednostavna: špijun je trebao nastaviti nesmetano slati informacije svojim kršćanskim poslodavcima, ali samo one koje bi Osmanlije odlučili. Istodobno, putem svojih kontakata na kršćanskoj strani, špijun se trebao raspitivati o starom poslodavcu – kršćanskim aktivnostima, vojnoj snazi, vještinama i ostalom, te javljati novosti Osmanlijama.

S druge strane, po same špijune puno gore, njihov život ili život njihovih obitelji mogao se naći u ozbiljnoj opasnosti. Tako su se s vremenom na habsburškoj strani, zbog uspješne osmanske aktivnosti, veoma postrožila pravila. Vlasti su obećavale novčane nagrade za zarobljene zloglasne osmanske špijune i vodiče. Zarobljeni špijuni nisu bili pošteđeni. Kada je takva osoba uhvaćena, prvo je bila podvrgnuta mučenju, a zatim pogubljena. Najčešći načini smaknuća bile su tzv. ‘motke’: nesretnika su nabijali na naoštreno i oguljeno malo deblo ili posebno pripremljenu motku; ili su ga – u nekim slučajevima – utapali. Takav surov tretman imao je naravno psihološki učinak na prisutne vojnike, kako bi se ulio strah za potencijalne ‘prebjege’, ali i istaknula važnost hvatanja opasnih neprijatelja. Sve u svemu okrutnost je bila česta popratna pojava s obje strane.

Izvor fotografije: Nabijanje turskih zarobljenika na kolac (drvorez, Markus Ayrer, oko 1499; kolorizirana verzija)

Izvor: Andrej Hozjan, „Gute botschaft ist halbe victori.* Špijonaža in kontraobveščevalno delovanje na Slavonski vojni krajini v 16. stoletju,“ Vojna krajina u suvremenoj historiografiji (2021).

Izvor: FB stranica Bulwark of Europe

Komentari su zatvoreni.