24. lipnja 2023. | 828 prikaza.

NOVA KNJIGA – Hrvati se nisu htjeli boriti za očuvanje Kraljevine Jugoslavije i to je bio jedan od ključnih razloga brzog sloma jugoslavenske vojske u Travanjskom ratu 1941.


Suvremenici nisu očekivali tako brz slom jugoslavenske vojske. General Petar Pešić je početkom ožujka 1941. iznio procjenu da vojska udruženom napadu sila Osovine može odolijevati bar šest tjedana. Travanjski rat završen je za manje od dva. Koji su uzroci toga?

Mimohod njemačkih jedinica ulicama Maribora, 8. travnja 1941. (znaci.org)

Trebalo bi krenuti od toga da osnovni uzrok jugoslavenskog poraza ili njemačke pobjede leži u nadmoćnosti Njemačke u odnosu na Jugoslaviju. Njemačka je imala odličnu diplomatsku pripremu, svi jugoslavenski susjedi osim Grčke već su bili u Trojnom paktu, i svi su imali teritorijalnih aspiracija prema Jugoslaviji, što je Berlin itekako znao iskoristi. Nijemci su bili i znatno bolje vojnički pripremljeni, s iskustvom jednoipolgodišnjeg ratovanja na moderan način. Taktika Blitzkriega, primijenjena ponajprije na dijelu fronta na makedonsko-bugarskoj granici, koja se temeljila na masovnom bombardiranju, a zatim brzim prodorima oklopnih jedinica, bila je odlično uvježbana i jugoslavenska vojska nije joj mogla parirati.

Talijanska tanketa L-3 na ulicama Ljubljane, 11. travnja 1941. (Vojni muzej, Beograd)

Jugoslavija, s druge strane, nije ispunila gotovo nijedan uvjet za uspješniji otpor Silama osovine. Nije spremno dočekala rat na diplomatskom planu. Održavanje dobrih odnosa s Njemačkom te strah da bi se prisniji odnosi s nekom savezničkom državom mogli pogrešno protumačiti u Berlinu i izazvati njegov gnjev, spriječili su povezivanje Kraljevine Jugoslavije s državama kojima je prijetila ratna opasnost od Njemačke, čime bi olakšala svoj položaj. Ovako, 27. ožujka 1941. Jugoslavija je bila okružena Silama osovine, a pomoć koju su joj tada obećale Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države bila je moralne prirode. Bilo je apsurdno očekivati da će u kratkom roku te dvije države dopremiti bilo kakvu materijalnu pomoć ili u Jugoslaviju uputiti neki vojni kontingent.

Poginuli jugoslavenski graničari u Travanjskom ratu 1941. (znaci.org)

Kordonski raspored jedinica jugoslavenske vojske bio je vrlo loš i u suprotnosti s postavljenim strategijskim ciljem, idejom i projektom ratnog plana „R–41“. Taj raspored jasno je pokazivao da je vojska samo „oruđe politike“, koja je u tom slučaju odlučila, usprkos protivljenju vojnog vrha, braniti sve granice.

Brz slom jugoslavenskih jedinica i krajnji ishod borbi navodi nas na zaključak da je odluka da se 27. ožujka ne proglasi opća mobilizacija već samo aktiviranje bila pogrešna. Generali Simović kao predsjednik vlade i Bogoljub Ilić kao ministar vojske i mornarice morali su, kao iskusni oficiri, znati da je sam puč značio „bacanje rukavice u lice“ Hitleru i morali su odmah poduzeti sve mjere za što skoriji početak mobilizacije. Ovako, odgađanjem početka mobilizacije i proglašavanjem samo aktiviranja, Jugoslavija je došla u situaciju da prvog dana rata nema gotovo nijednu potpuno mobiliziranu jedinicu. Da stvar bude još gora, informacije o tome da će Njemačka sa svojim saveznicima napasti Kraljevinu Jugoslaviju stizale su gotovo svakodnevno. Generali Simović i Ilić kao da su gubili iz vida činjenice da su njemačke jedinice već mobilizirane, da su znatno brojnije od jugoslavenskih snaga i da se pritom gotovo nalaze na jugoslavenskim granicama. Neuspjeh mobilizacije na području Banovine Hrvatske svakako je bio posljedica procesa koji su 20 godina urušavali svijest građana o zajedničkoj jugoslavenskoj državi.

Nijemci izvlače ranjenika poslije napda na jugoslavenski bunker kod Prevoja (Mežiška dolina) 9. travnja 1941. (znaci.org)

Oružje jugoslavenske vojske bilo je daleko manje razorne moći od neprijateljskog, što se u borbama pokazalo kao veoma bitan čimbenik, osobito kada su u pitanju topničke jedinice. Osim toga borba jugoslavenskih konjičkih pukova s oklopnim jedinicama neprijatelja nije bila ravnopravna i nije bilo realno očekivati da će jugoslavenski konjanici uspjeti zaustaviti njemačke tenkove. Jugoslavenska vojska bila je inferiorna i u zraku (u prvom naletu njemačkog zrakoplovstva uništeno je 9 od 13 aviona kojima je raspolagala Sedma armija) jer su nebom gospodarili neprijateljski zrakoplovi, koji su nanosili velike ljudske i materijalne gubitke jugoslavenskim jedinicama. Također, psihološki utjecaj koji su ostavljala bombardiranja neprijatelja bio je nemjerljiv, a svakako je dovodio do slabljenja borbenog morala jugoslavenskih boraca.

Oficiri JV-a predaju Sušak Talijanima 11. travnja 1941. (znaci.org)

Na kraju, nacionalno pitanje koje se godinama ignoriralo u prijelomnim danima pokazalo se kao iznimno bitna komponenta u brzom slomu jugoslavenskih jedinica, i to ponajprije onih iz sastava Prve grupe armija. U spomenutoj jugoslavenskoj vojnoj formaciji bila su zastupljena sva tri naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, čije je nejedinstvo u predvečerje Travanjskog rata bilo duboko izraženo. To više nije bio onaj „jedinstveni troimeni narod“ kako su vjerovali oni koji su stvarali prvu zajedničku državu Južnih Slavena. Slovenci su zajedničku državu bili spremni braniti samo na prostoru Dravske banovine, dok je veći dio Hrvata uopće nije bio spreman braniti, štoviše planirao ju je zajedno s vanjskim neprijateljem rušiti i na njezinim ruševinama graditi samostalnu i neovisnu Hrvatsku.

Tenk Pz. Kpfw IIC iz sastava njemačke 14. oklopne divizije na Trgu bana Jelačića, Zagreb, 11. travnja 1941. (HPM)

To se jasno vidjelo u ponašanju dobrog dijela oficira i vojnika hrvatske narodnosti, ali prije svega u brzom formiranju Nezavisne Države Hrvatske. Već prvi dani nakon puča 27. ožujka donijeli su naznake da se Hrvati ako dođe do rata neće boriti za očuvanje jugoslavenske kraljevine. Centrala vodeće hrvatske stranke HSS-a razaslala je odmah nakon događaja u Beogradu svojim stranačkim organizacijama   uputstvo u kojem je naznačeno „da se obveznici ne odazivaju daljim pozivima u vojsku, a stoku i vozila da skrivaju po šumama“. Uslijedio je i „otkaz poslušnosti“ u jednom bataljunu 104. pješ. puka u Zagrebu, koji je istini za volju brzo razriješen, ali je bio jasan pokazatelj raspoloženja u hrvatskoj prijestolnici.

Vozila iz sastava njemačke 14. oklopne divizije probijaju se preko Trga bana Jelačića pozdravljeni od oduševljenog stanovništva, Zagreb 11. travnja 1941. (HPM)

Broj obveznika koji se odazvao na poziv za aktiviranje pokazao je kolika je bila želja za obranom vlastite zemlje. To je dodatno potvrđeno početkom koncentracijskog pokreta, kada su i oni koji su se odazvali pod okriljem mraka napuštali jedinice i bježali svojim kućama. Slika jugoslavenskih jedinica u koncentracijskom nastupanju bila je poražavajuća za jednu vojsku.

Vozila talijanske divizije Litorio kreću se kroz Rijeku, neposredno prije prelaska jugoslavensko-talijanske granice (Kolekcija Dinka Predoevića)

Ukoliko su se sastavi održali (tj. ako obveznici nisu pobjegli tijekom noći – M. M.) bile su kolone neorganizirane i razvučene duplo od normalne dubine, ljudstvo premoreno, bez discipline i morala (istaknuo – M. M.) Usled neizvežbanosti vozača da voze u koloni, inače većina nenavikli da voze van grada, a sigurno delom i kao posledica sabotaže, na brzu ruku mobilisana motorna vozila zaostajala su i kvarila se toliko da je drum: Zagreb – Križevci – Bjelovar odavao više sliku nekog neorganizovanog povlačenja, no nastupnog marševanja.

Susret vojnika iz njemačke 14. oklopne divizije i talijanske divizije Litorio na pravcu prema Karlovcu, 12. travnja 1941. (Kolekcija Dinka Predoevića)

Da se obveznicima koji su se odazvali pozivu na aktiviranje nije vjerovalo te da se od njih i strahovalo da bi mogli izvršiti oružanu pobunu, jasno pokazuje činjenica da im se nije izdavala municija sve do trenutka pristizanja na koncentracijski prostor. Taj strah nije bio bezrazložan, što se pokazalo već u večernjim satima 7. travnja kada su se vojnici 108. pješ. puka pobunili, neposredno nakon im je podijeljena municija. Ta pobuna, koju su unaprijed isplanirali, organizirali i izveli ustaše i njihove pristaše, predstavlja najslikovitiji prikaz vojničke neposlušnosti i nediscipline, ali ponajprije izdaje države.

Kolona topova StuG IIIB iz sastava njemačkog 184. divizijuna jurišnih topova napreduje kroz Dravsku banovinu u pravcu Zagreba, 12. travnja 1941. (Kolekcija Dinka Predoevića)

Jedinice Prve grupe armija koje su sudjelovale u borbama s neprijateljem pokazale su se dobrima. To se posebno odnosi na posadne pukove na teritoriju Dravske banovine i dijelove Savske divizije na koprivničkom pravcu. Ipak, činjenica da se veliki broj jedinica raspao, ne pod udarom neprijatelja već zbog bježanja obveznika, tu je borbu učinila praktički uzaludnom.

Da je izdaja dijela Hrvata bila jedan od glavnih razloga brzog sloma Prve grupa armija jugoslavenske vojske, uvidjeli su i suvremenici događaja. Pukovnik Clarke, britanski vojni izaslanik u Beogradu, u završnom izvještaju iz srpnja 1941. piše između ostalog i o događanjima na frontu Prve grupe armija: „Ozbiljna hrvatska izdaja se manifestovala kada se jedna jedinica, stacionirana u BJELOVARU (istaknuto u originalu – M. M.), pobunila.“ Nastavljajući pisati o tome, zabilježio je: „Na severu front je počeo da se raspada zbog širenja izdaje u hrvatskim jedinicama koje su činile glavninu Četvrte armije, koja je držala liniju na DRAVI (istaknuto u originalu – M. M.). Pobunjenici su u tim krajevima ili hapsili srpske oficire ili ih primoravali da se vrate, kako god znaju, u Bosnu ili Srbiju.“ Kada je u istom izvještaju iznosio svoja zapažanja o ratovanju u Jugoslaviji, Clarke je zaključio: „Nije verovatno da bi jugoslovenska vojska, suočena sa žestokim nemačkim napadima iz više pravaca, mogla da pruži otpor svom strahovitom neprijatelju, ali čak i oni koji imaju za nju najveće divljenje moraju sada priznati da je trebalo da borba potraje duže od devet dana.“ Analizirajući uzroke koji su do toga doveli, on je između ostalog zapisao: „Na kraju, tu je bilo i otpadanje Hrvata. Generalštab, pretežno sastavljen od Srba, nije nikad imao mnogo poverenja u hrvatski element u vojsci, ali čak ni on nije predviđao stanje stvari kako je nastalo 10. aprila. (…) Srpski generali nisu nikad postupali pravično sa hrvatskim oficirima, no bilo kakve greške da su oni počinili u prošlosti ne opravdavaju izdaju Hrvata, čije je držanje u znatnoj meri skratilo tok rata“.

Opunomoćenici VK JV-a potpisuju akt kapitulacije 17. travnja 1941. (znaci.org)

Još jedan strani vojni izaslanik svjedočio je o slomu Prve grupe armija jugoslavenske vojske u travnju 1941. godine. Sovjetski general Aleksandar Samohin je, analizirajući tijek i ishod oružanih borbi na prostoru Banovine Hrvatske, kao uzrok brzog poraza jugoslavenskih trupa istaknuo dva događaja. Prvi – radijsko obraćanje Ante Pavelića u večernjim satima 9. travnja, nakon kojeg su oficiri i vojnici hrvatske nacionalnosti počeli masovno napuštati redove jugoslavenske vojske odbijajući nastaviti borbu protiv njemačkih jedinica. I drugi – Mačekovo napuštanje jugoslavenske vlade i njegov povratak u Kupinec. Samohin je zaključio da je tako Vladko Maček poslao poruku svojim sunarodnicima da „napuste redove jugoslovenske vojske i otkažu poslušnost jugoslovenskoj državi“.

Iz epiloga knjige „Banovina Hrvatska i Dravska banovina u Travanjskom ratu 1941.“ dr. sc. Marka B. Miletića.

Komentari su zatvoreni.