23. rujna 2023. | 1108 prikaza.

NOVA KNJIGA – Objavljena nepoznata biografija Ivana Šalića, osobnog tajnika Alojzija Stepinca, koji je bio osuđen sa zagrebačkim nadbiskupom u komunističkom montiranom sudskom procesu 1946. godine


Ivan Šalić značajna je osoba rođena u Bebrini u brodskom Posavlju 1911. godine. Porijeklom je iz plemićke obitelji koja se doselila u Bebrinu i bavila se kovačkim zanimanjem, omogućivši time Ivanu sretno djetinjstvo u rodnom selu. Njegov život prožet je katoličkom vjerom s kojom se upoznaje još u mladim danima preko roditelja, a koja je ostala njegova nit vodilja kroz cijeli život. Bespogovorno je služio Bogu i hrvatskom narodu, zbog čega je propatio u državi koja nije priznavala Boga, a na hrvatstvo gledala kroz prizmu separatizma. Za života je preživio dva svjetska rata, dvije Jugoslavije i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U potonjoj, Ivan je vršio službu nadbiskupova tajnika, stoga je bio u kontaktu s najutjecajnijim državnim dužnosnicima toga vremena. Ostvarene kontakte po završetku rata komunisti su iskoristili u montiranom procesu.

Nakon jedanaest i pol mjeseci provedenih u samici, uz povremena mučna ispitivanja i svakodnevna ponižavanja, pred Ivana Šalića dovode majku i sestru i tada Ivan potpisuje zapisnik koji je komunistima poslužio u montiranju procesa. Za vrijeme suđenja došlo je do suprotnih izjava u njegovim i nadbiskupovim riječima, oko prepoznavanja Eriha Lisaka. Uz to, bio je upleten u blagoslivljanje križarske zastave u kapelici na Kaptolu. Čitav blagoslov križarske zastave montiran je od strane UDBA-e, a kasnije se pokazalo da naručitelji nikada nisu ni postojali, a Josip Šimečki te Ivan Šalić ispali su u cijelom slučaju naivni. Za vrijeme suđenje Ivan Šalić se ponašao pokajnički, a isprva nije nailazio na razumijevanje klera. Osuđen je od strane komunističkih vlasti na 12 godina strogog zatvora s prisilnim radom te gubitkom političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina. Ostaje dojam kako su mu teže od komunističke presude pale osude i prijekorni pogledi nedovoljno upućenog dijela klera. U zatvoru se držao povučeno i nije puno kontaktirao s drugim svećenicima izuzev Đuke Marića i Josipa Šimečkog. Iz pisama i dopisnica poslanih iz Stare Gradiške u Bebrinu, vidljivo je što je okupiralo njegove misli za vrijeme služenja kazne. Prvenstveno se brinuo o zdravlju svoje uže i šire obitelji, stanju imanja u Bebrini, vremenskim prilikama, opskrbom hrane. Za vrijeme služenja kazne umro mu otac Pavao, što je dodatno narušilo njegovo već narušeno psihičko stanje.

Nadbiskup Stepinac i Šalić u posjeti Kaniškoj Ivi, 23. travnja 1942.

Iz zatvora je izašao 29. studenog 1953., zajedno s 15 svećenika i odmah otišao na rehabilitaciju. Nakon izlaska iza zatvora, kardinal Stepinac velikodušno mu je oprostio u pismima koja Šalić spominje u svojoj oporuci, a koja nisu dosad pronađena.  O njegovu položaju u crkvi u Hrvata svjedoči i njegovo imenovanje kapelanom u župi sv. Petra u Zagrebu, kada je imenovan za prvog kapelana u višestoljetnoj povijesti župe. Kasnije je postao i župnikom navedene župe 1967. godine, a uz to je vršio i dužnost suca i branitelja drugomolbenog ženidbenog suda Zagrebačke nadbiskupije. Po izlasku iz zatvora bio je cijenjen u crkvenoj hijerarhiji te se susretao sa svim značajnijim crkvenim osoba toga doba poput Franje Kuharića, Franje Šepera i Josipa Lacha. 

Djetinjstvo koje mu je pružila Bebrina nikada nije zaboravio i uvijek se rado vraćao u rodno mjesto. Njegova briga za obitelj popraćena je brigom za Bebrinu i njene stanovnike, naročito rođake i susjede. Svoje selo ponosno je pokazao i nadbiskupu Stepincu prilikom njegova posjeta 1936. godine, a za crkvu sv. Marije Magdalene u Bebrini cijeli život je pokazivao brigu. Po izlasku iz zatvora često je donirao novac za crkvu i obnovu župe. U Bebrinu je dolazio kad su mu to omogućavale obaveze, a naročito oko blagdana sv. Marije Magdalene. Ondje ga je dočekivala njegova sestra s obitelji, susjedima i rođacima.

Historiografski doprinos provedenog istraživanja života Ivana Šalića je višestruk. Kroz analizu dostupnih dokumenata, pisama i fotografija rekonstruiran je njegov život od djetinjstva u Bebrini do smrti u Zagrebu. S ciljem dobivanja šire slike i prikaza okoline u kojoj je odrastao, izvršeno je i istraživanje sela Bebrina. Važno je napomenuti kako do sada niti jedna publikacija nije sadržavala opširniji opis sela, stoga uvodni dio daje uvid u povijesnu zbilju sela. Ipak, detaljnija istraživanja valja provesti, a autori ostaju u nadi kako će potaknuti povjesničare i pobuditi njihov interes za vršenjem povijesnih istraživanja naselja u Posavini. Nadalje, kroz prikaz njegova djelovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata dodatno se potvrđuje humanitarno djelovanje Katoličke crkve i kardinala Stepinca. Vršeći dužnost osobnog tajnika, bespogovorno je vršio svoje dužnost i intervenirao kod visokih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske s ciljem spašavanja nevinih života. Po završetku rata i uspostavom komunističkog totalitarnog sustava, prikaz Šalićeva života zorno prikazuje svu surovost novopostavljenog režima. Vrijeme provedeno u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška analizirano je i omogućuje uvid u uvjete po kojima su zatvorenici funkcionirali, koliko hrane mogu primiti, kako raspolažu s novcem, kako uprava kažnjava neposluh, broj posjeta i slično. Nakon izlaska iz zatvora te njegove rehabilitacije u službu Katoličke crkve, knjiga omogućuje djelomični uvid u crkvene odnose toga vremena.

Zaključak iz knjige „Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca“.

Komentari su zatvoreni.