16. prosinca 2022. | 250 prikaza.

Objavljena prva od četiri knjige o konjaničkim bitkama Prvoga svjetskog rata i Hrvatima; u prvoj je obrađen početak rata 1914.


U ljeto 1914. godine započeo je Veliki rat, kako su ga tada nazivali suvremenici. Ne treba puno mašte za shvatiti zašto je tako nazvan. Bio je velik opsegom i značajem za svjetsku povijest jer su u njemu sudjelovale sve velike sile onoga doba, vodio se na nekoliko velikih bojišta, vodile su ga mnogoljudne, višemilijunske vojske koje su mobilizirale gotovo sve vojno sposobne muškarce dok je civilni život bio potpuno podređen vojnim potrebama države. No konjaništvo zaraćenih vojski je samo po sebi bilo malo što je bio matematički paradoks jer su konjaništva zaraćenih vojski u ljeto 1914. bila najveća dotada u povijesti. Ovaj matematički paradoks je pratio i tehničko-tehnološki. Konjaništvo je početkom rata bilo izvrsno opremljeno i naoružano. Koristilo je najnovije tehničke izume poput telefona, bežične radio-veze, telegrama, telegrafa i signalnih raketa. Konjanici su bili naoružani, osim mačeva, sablji i kopalja, hladnog oružja koje je bilo sinonim viteškog konjaništva prošlosti, poluautomatskim pištoljima i strojnicama. Pratilo ih je brojno, vlastito konjaničko topništvo, kao i brojni izviđači, opkopari, pioniri, glasnici, opskrbne službe i medicinsko osoblje. Čak su imali pridodane biciklističke satnije za prijenos poruka i izviđanje. Bio je to nevjerojatan spoj tradicionalnog i modernog.

Tako su na početku Prvog svjetskog rata konjaničke postrojbe predstavljale značajnu borbenu silu i bile daleko bolje opremljene i ustrojene negoli bilo kada ranije u povijesti. Vrhovna su vojna zapovjedništva svih zaraćenih strana u početnim vojnim operacijama Prvog svjetskog rata konjaništvu namijenili posebnu ulogu pa je konjaništvo ostalo u širokoj upotrebi u svim zaraćenim vojskama. Do početka rata, konjaništvo je razvilo svoje vlastito, vrlo pokretno, brzometno poljsko i teško konjaničko topništvo, a jahači su bili naoružani karabinima, puškama i kopljima dok su konjanički eskadroni imali brojne alate za suvremeni rat poput lopata i motika ali i dinamita za razaranje mostova i željezničkih pruga. Osim zastrašujućeg prizora velikih konjaničkih formacija u punom jurišu koje su prvenstveno na bojišnicama služile da utjeraju strah u kosti neprijatelju, ovakva  brza i pokretna snaga velike vatrene moći i siline udara je kombiniranim djelovanjem topništva i strojnica nudila „mogućnost proboja u takvim razmjerima koji nisu viđeni od američkoga građanskog rata“. 

Zato su mnogi konjanički generali vjerovali u uspješan spoj tradicionalnog, konjaničke snage, sile i prodornosti s jedne i modernog, razorne vatrene moći suvremenog naoružanja i tehnologije dane konjaničkim postrojbama s druge strane. Prema njihovim očekivanjima, konjaništvo će svojom brojnošću i brzinom u kombinaciji s vatrenom moći suvremenog topništva i strojnica imati veliku ulogu u bitkama. Na ovaj se način drevna veza između jahača-ratnika i ratnog konja nije prekinula. Ona se nastavila tijekom cijelog Prvog svjetskog rata u kojem je borbeno konjaništvo prolazilo četiri faze koje su ciklički označile posljednje dane viteštva. U prvoj fazi manevarskog rata koja je trajala do kraja prve ratne godine, konjaništvu je namijenjena uloga arme blanche, hladnog oružja poput mača ili koplja koje zadaje završni udarac neprijatelju. U ovoj je fazi konjaništvo vršilo akcije izviđanja, prepoznavanja, prepada u neprijateljsku pozadinu i subverzija dok su se austrougarsko i rusko konjaništvo izravno sukobili u klasičnom stilu, u konjaničkoj bitki koja se smatra posljednjom pravom konjaničkom bitkom u povijesti.

Posebno poglavlje ove knjige je posvećeno toj bitki jer je ona izdvojena iz općenite slike Prvog svjetskog rata i nalikuje konjaničkom okršaju Napoleonskih ratova stotinu godina prije. U drugoj fazi, koja traje od početka 1915. godine do ljeta 1916. godine, konjaništvo je u pozadini bojišnica dok konjanici silaze sa svojih životinja i uglavnom se bore pješke. Razlog tome su nestašica ratnih konja radi gubitaka na bojišnicama, skupoća njihovog održavanja i hranjenja u ratnim uvjetima i problem njihove logistike. Tako su mnoge austrougarske konjaničke pukovnije u žaru bitke izgubile većinu svojih konja pa su pretvorene u „pukovnije pješaka sa konjima“, praktički lako pješačke pukovnije samo brže radi kretanja konjima.

Ova faza se može nazvati borbom za održavanjem ravnoteže između klasičnog konjaničkog ratovanja gdje se konjanici bore u sedlu i pješačkog, gdje oni koriste vatreno oružje s nogu, a konj im služi samo za brži pokret radi pokrivanja praznina na bojišnici. Treća faza, od jeseni 1916. do jeseni 1917. je faza borbe za opstanak. U ovoj fazi vojna zapovjedništva većine zaraćenih vojski razmišljaju o ukidanju konjaničkih postrojbi jer se njima ne može probiti rovovska pat-pozicija dok razvoj oklopnih snaga u vidu početka masovne proizvodnje tenkova i pojave većeg broja zrakoplova na bojišnicama ukazuje na početak kraja klasičnog konjaništva. Posebno se to osjetilo u austrougarskoj vojsci. Čitave su konjaničke divizije raspuštene osim jedne konjaničke divizije i nekoliko izviđačkih vodova. Ostale su se borile kao Kavallerieschützendivisionen pješke, odnosno kao konjanička verzija streljačkih, lako- pješačkih divizija. 

U posljednjoj fazi, od jeseni 1917. do kraja rata 11. studenog 1918., ponovo se vodi manevarski rat radi konačne odluke na bojištu pa konjaništvo ponovo postaje aktualno. Konjanici se tako ponovo penju na svoje konje i poduzimaju konjaničke napade u klasičnom stilu, galopom u konjaničkom jurišu, radi operativnog proboja kojim bi se raspala neprijateljska bojišnica i postigla odlučujuća pobjeda. Tako je talijansko konjaništvo tek u listopadu 1918. godine, nakon tri i po krvave godine rata s Austro-Ugarskom na bojištu sjeverne Italije, izvelo prvi uspješan konjanički napad na austrougarske položaje. Ova faza se zato naziva fazom sumraka klasičnog konjaništva jer je postalo jasno da konjaništvo više ne može biti odlučujući faktor na bojišnici i da prepušta oklopnim jedinicama ulogu „vrha koplja“, isturenog oružja koje prvo probija neprijateljsku liniju.

Tako Prvi svjetski rat predstavlja borbu konjaništva protiv vatrene moći. Tisućljetna konjanička borbena vještina, relikt nekadašnjeg viteštva okružena modernom tehnologijom, suočila se s masovnim industrijskim naoružanjem milijunskih vojski. Roman Jarymowicz je u u svojoj knjizi  Konjaništvo. Od kopita do gusjenice napisao: „Prvi svjetski rat predstavlja vodopad za konjaništvo, istodobno je označio njegovu apokalipsu, a za vizionare mehaniziranog ratovanja renesansu“. 

Kako su brojni hrvatski konjanici austrougarske vojske sudjelovali u konjaničkim bitkama Prvog svjetskog rat, ovo je knjiga o njima, jednako kao i knjiga o konjaništvu u Prvom svjetskom ratu. Konjaništvo u hrvatskoj vojnoj povijesti ima značajnu ulogu, ali se o konjaničkim bitkama Velikog rata i sudjelovanju brojnih Hrvata u njima jako malo zna. Poput brojnih konjanika zaraćenih vojski Prvoga svjetskog rata, i hrvatski su konjanici u austrougarskim konjaničkim postrojbama bili plemićkoga porijekla. Potjecali su iz uglednih obitelji Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te služili vojsku u aristokratskom, konjaničkom zboru koji se od drevnih vremena smatralo simbolom nobiliteta, višeg staleža, za razliku od pješaštva koje se smatralo plebejskim, pučkim rodom oružja. Posebno je poglavlje knjige posvećeno njima, dok je prikaz konjaničkog djelovanja fokusiran na djelovanje hrvatskih konjaničkih postrojbi i hrvatskih konjaničkih časnika austrougarske vojske. Kako su oni prve ratne godine ratovali protiv Srbije i Crne Gore na Balkanskom te protiv Rusije na Istočnom bojištu, jasno da se tema ograničila na ova dva bojišta, izostavljajući, inače vrlo zanimljive konjaničke operacije na Zapadnom i Turskom bojištu, kolikogod one bile u općem kontekstu Prvog svjetskog rata zapostavljene.

Konceptualno je bolje pisati nekoliko nastavaka o konjaničkim bitkama i hrvatskim konjanicima u Prvom svjetskom ratu zato što ova tema zaslužuje analitički, detaljan pristup. Sintezi je mjesto tamo gdje su napisani prethodni radovi o nekoj temi, pa se onda putem općeg prikaza objedinjuje cijela slika radi popularizacije te teme. Kako je ova knjiga prva takve kategorije, odlučio sam krenuti ispočetka i dati prednost pojedinačnom, specifičnom, pred općim. Zato se prvi svezak odnosi na početak rata, drugi na konjaničke bitke drugog dijela prve faze ratnih operacija, od jesni 1914. do proljeća 1915. godine. Treći će svezak obrađivati ratne događaje od početka 1915. pa do jeseni 1917. godine a posljednji od jeseni 1917. do kraja rata 11. studenog 1918. Prema ranije izloženim fazama posljednjih dana viteštva, prvi svezak obrađuje prvu, drugi drugu fazu, treći treću, a posljednji četvrtu fazu ratnih operacija i konjaničkog djelovanja u Prvom svjetskom ratu.

Izvadak iz uvoda u knjigu „Posljednji dani viteštva – Knjiga prva – Početak rata 1914. – Konjaničke bitke Prvoga svjetskog rata i Hrvati“ autora Filipa Katanića.

https://despot-infinitus.com/proizvod/posljednji-dani-vitestva-konjicke-bitke-prvoga-svjetskog-rata-i-hrvati/

Komentari su zatvoreni.