12. prosinca 2022. | 1155 prikaza.

Objavljena prva od četiri knjige o Međimurju u Horthyjevoj Mađarskoj (1941.-1944.) – „Međimurje 1941.“ i kako je pripojeno Mađarskoj

Mađarska razmišljanja o ponovnoj okupacij Međimurja bila su prisutna mnogo ranije od samog formalnog ulaska Horthyjeve vojske na taj stoljetni hrvatski teritorij. Službena mađarska politika između dvaju svjetskih ratova nije priznavala odredbe Trianona. Revizionistički mađarski pokret s ciljem povratka svih oduzetih južnih krajeva (Međimurje, Prekomurje, Baranja i Bačka) pod okrilje krune sv. Stjepana dosegnuo je svoj vrhunac 1936. godine. U Čakovcu je 1937. osnovana Mađarska kulturna zajednica, koja je pod krinkom kulturnih aktivnosti snažno u Međimurju djelovala kao politička organizacija s jednakim revizionističkim namjerama. Predsjednik zajednice bio je Otto Pečornik. Pobjedom na izborima u Mađarskoj 1939. godine, članovi desno orijentirane Mađarske stranke života (mađ. Magyar Élet Párt, MÉP) ulaze u mađarski Parlament, čime su stvorene potrebne političke pretpostavke za ostvarenje te ideje. U Kraljevini Jugoslaviji mađarska zajednica nije imala niti status nacionalne manjine. Prema službenom popisu provedenom 31. ožujka 1931. godine, Međimurje je imalo 96,499 stanovnika, od čega se čak 93,690 osoba izjasnilo za hrvatski jezik kao materinji, a tek 1,297 za mađarski. Etničkih mađarskih obitelji u Međimurju je 1941. godine bilo jako malo. Budući da mađarsko pozivanje na stara povijesna ugarsko-hrvatska prava krune nije davalo nikakve rezultate, mađarska politika revizionizma jaku je bazu i podršku pronašla u međimurskim mađaronima. Mađaroni, kako ih se nazivalo u Međimurju, bile su osobe s hrvatskim podrijetlom i prezimenima, ali odgojene i obrazovane u mađarskom duhu, vrlo često još i rodbinski, poslovno ili ideološki vezane uz Mađarsku i mađarski način života. Prije rata u Čakovcu je živjelo nekoliko stotina mađarona, u Prelogu nekoliko desetaka, a u rijetkim selima njih svega nekoliko. Upravo je u njima revizionistički pokret za svoje djelovanje u Međimurju pronašao vrlo gorljive pomagače, na svim poljima života.   

Planovi za izvršenje postavljenog revizionističkog cilja vraćanja Međimurja i ostalih oduzetih teritorijalnih dijelova Horthyjevoj Mađarskoj počeli su se u praksu provoditi vrlo intezivno. Polako su se ostvarivali unutar mnogih postupaka i dogovora političke i vojne diplomacije predstavnika Sila osovine već krajem 30-ih godina 20. stoljeća. Mađarski namjesnik Miklós Horthy jako je dobro znao da mu oko svega toga najviše može pomoći Adolf Hitler, kancelar i vođa Njemačkog Reicha. Mađarska je većim dijelom 1940. godine još uvijek bila neutralna država. Vojna komanda njemačkog Wehrmachta još je početkom 1940. imala razrađeni plan vojne okupacije Mađarske: Ako Mađarska dobrovoljno ne uđe u sastav Trojnog pakta, dobit će status protektorata. Berlin, 26. svibnja 1940. Za takvu krajnju mjeru ipak tada nije bilo potrebe jer je Mađarska svoj pristup Silama osovine potpisala 20. listopada 1940. Predvođena namjesnikom (regent) i admiralom Miklósem Horthyijem, svoje je teritorijalne tendencije prema određenim dijelovima Kraljevine Jugoslavije ubrzo predstavila nacističkom vođi Trećeg Reicha. Iako je dana 12. prosinca 1940. u Beogradu bio potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu između kraljevina Mađarske i Jugoslavije,događaji koji su uslijedili rezultirali su ostvarenjem većine onih dugo skrivanih revizionističkih želja mađarske politike. Konačni cilj bio je zaposjedanje i potpuno pripajanje jugoslavenskih područja: Vojvodine, Banata, Baranje i Pomurja (Međimurje i Prekomurje). Nakon potpisivanja Versailleskih mirovnih ugovora u francuskom dvorcu Veliki Trianon pokraj Pariza, još tamo 4. lipnja 1920, za svojom izgubljenom Južnom regijom (mađ. Délvidék), Horthyjeva Mađarska je sljedeća dva desetljeća jako žudjela. Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu u utorak, 25. ožujka 1941. godine.

U četvrtak 27. ožujka masa naroda izašla je na ulice Beograda snažno demonstrirajući. Povijest je zapamtila čuvene krilatice tih dana: Bolje rat nego pakt! i Bolje grob nego rob!. Istoga dana, grupa visokih časnika jugoslavenske kraljevske vojske predvođena generalom Dušanom Simovićem, izvela je državni udar i srušila dotadašnju vladu Cvetković – Maček. Knez namjesnik Pavle Karađorđević (1893–1976) morao je podnijeti ostavku, a na njegovo je mjesto postavljen sedamnaestogodišnji Petar II. Karađorđević (1923–1970), postavši tim činom novim jugoslavenskim kraljem. Formirana je nova vojna vlada pod vodstvom generala Dušana Simovića (1882–1962).

U njemačkoj Vrhovnoj komandi u Berlinu održano je hitno savjetovanje o novonastaloj situaciji u Beogradu. Bez puno dvoumljenja, Adolf Hitler donosi svoju konačnu odluku – da se Kraljevina Jugoslavija mora što prije napasti i potpuno razbiti, vojnički i državno. U zapisniku s te sjednice posebno se naglašava kako će rat protiv Kraljevine Jugoslavije biti vrlo zanimljiv kraljevinama Italiji, Mađarskoj i Bugarskoj zbog njemačkih obećanja značajnih teritorijalnih dobitaka: jadranske obale Italiji, Banata Mađarskoj, a cijele Makedonije Bugarskoj. Preko mađarskog poslanika Döme Sztójaya (1883–1946) u Berlinu, Hitler od Horthyja traži dozvolu za slobodan prolaz i nesmetani transport njemačkih trupa kroz Mađarsku, zbog vojnog napada na Kraljevinu Jugoslaviju i dalje prema Grčkoj. Pritom vrlo jasno naglašava da glavnina napada neće uslijediti s teritorija Mađarske, ali se za nagradu ipak očekuje uključivanje mađarskih trupa u ratne operacije ponovnog zauzimanja svih onih južnih teritorija izgubljenih u Prvom svjetskom ratu i pripojenih Kraljevini SHS-a Trianonskim ugovorom iz 1920. godine. Potpunom mađarskom privolom njemačka avijacija (Luftwafe) dobiva zadatak hitne pripreme i izvršenja bombardiranja Beograda. Vojna pomoć zatražena je i od vlada kraljevina Italije (Mussolini) i Bugarske (kralj Boris). I njihova je nagrada za vojno sudjelovanje bila politički neometano pripajanje pojedinih interesnih jugoslavenskih teritorija. Takav je konkretan njemački stav pogotovo išao na ruku pristašama nikada zamrle i euforične ideje o stvaranju Velike kraljevine Mađarske. Horthyjeva Mađarska u svemu je tome prvenstveno vidjela realne i velike mogućnosti povrata davno izgubljenih južnih krajeva i svoje teritorijalno proširenje. Prema procjenama mađarskih revizionista, posebna se pozornost morala posvetiti vraćanju svih onih dijelova njihovih susjednih država koji su oteti Trianonskim sporazumom. To uopće nije bio zanemariv teritorij jer je činio oko 71,4% ili 325,411 km² ukupne stare površine Kraljevine Mađarske. Horthyjeva Mađarska je prije mjeseca travnja 1941. (nakon prilagodbe granica iz 1920.) ostala na svega 93,079 km², gdje je tada živjelo 7,615,117 ljudi. Ukupno gledano, bilo je to jadnih 28,6% bivšeg teritorija i 36,5% populacije nekada velike mađarske (ugarske) kraljevine. Kraljev namjesnik Miklós Horthy i njegovi politički sljedbenici nedvojbeno su željeli sve to vratiti na staro. Zato su im njemački vojni i osvajački planovi savršeno odgovarali.

Potaknut događajima u Beogradu, Miklós Horthy još se 28. ožujka 1941. dopisom obraća osobno Adolfu Hitleru i iznosi mu svoja mađarska teritorijalna razmišljanja. Hitler potpuno podržava te ideje, ali zahtjeva i provođenje određenih vojnih mjera, no samo pod uvjetom potpunog raspada Kraljevine Jugoslavije. Također, smatra taktički ispravnim potezom da Hrvatska dobije potpunu državnu autonomiju te da bude potpuno izostavljena iz bilo kakve mađarske vojne akcije. Istoga dana Horthy je telegramom obavijestio Hitlera da će udovoljiti njegovim zahtjevima. Time su službeno započeli njemačko-mađarski vojni razgovori o ratnim operacijama rušenja jugoslavenskog kraljevstva. U subotu 29. ožujka 1941. mađarski ministar vanjskih poslova László Bárdossy (1890–1946.) preko svog poslanika u Beogradu obavještava jugoslavensku diplomaciju kako vrlo brzo mogu očekivati njemački vojni napad. Tadašnji mađarski premijer Pál Teleki (1879–1941,) pokušao je spriječiti bilo kakvu mađarsku intervenciju protiv Kraljevine Jugoslavije i vojnu pomoć Nijemcima, ali nije uspio.

U nedjelju 30. ožujka 1941. načelnik mađarskog vojnog stožera Henrik Werth obavještava zamjenika njemačkog vojnog stožera general-potpukovnika Friedricha von Paulusa kako se u Mađarskoj pokreće ozbiljna mobilizacija te da se u slučaju rata namjerava napasti i okupirati određene dijelove Hrvatske. Ukratko i povijesno poznato, na Cvjetnu nedjelju, 6. travnja 1941, počeo je tzv. Travanjski rat između Sila osovine (Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Beograd je bombardiran, a dan kasnije jake njemačke kopnene vojne snage prodiru iz Bugarske i Mađarske u Srbiju. U Hrvatskoj se očekivao vrlo skori dolazak njemačke vojske. Zbog provedenih vojnih operacija protiv Kraljevine Jugoslavije, Velika Britanija u ponedjeljak 7. travnja 1941. prekida sve diplomatske odnose s Horthyjevom Mađarskom. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u srijedu 16. travnja 1941. proglašava zemlju službenom državom u ratu. Tijekom izvanredne sjednice mađarske vlade, održane u poslijepodnevnim satima  u četvrtak 10. travnja 1941, zbog usaglašavanja planova oko napada na ciljane dijelove Kraljevine Jugoslavije, doznaje se kako je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Upravo taj događaj uspostavljanja nove hrvatske države pruža Mađarskoj snažnu političku mogućnost konkretnog iskoraka u smislu vojne akcije jer su tim činom bila ispunjena dva osnovna uvjeta o mogućnosti raskida Ugovora o vječnom prijateljstvu: raspad Kraljevine Jugoslavije i potpuno osamostaljenje Hrvatske kao države. Za rat protiv Kraljevine Jugoslavije mobilizirano je 365,000 ljudi. Pravac i dubina prodora mađarskih trupa na teritorij Kraljevine Jugoslavije određeni su već ranije temeljem poznate Hitlerove Operacije 25 (27. ožujka 1941) i dogovora Paulus – Werth (30. ožujka 1941), koji je Horthy prihvatio. Mađarska se u Drugi svjetski rat službeno uključila u petak 11. travnja 1941. Na povijesnu ratnu scenu, odigranu oko i na području teritorija Međimurja, tako stupaju pojedine veće i manje jedinice iz sastava 2. njemačke i 3. mađarske vojske. Jedinice iz sastava 4. jugoslavenske vojske već su ranije bile stacionirane po raznim vojarnama i pograničnim karaulama. Glavnina snaga kraljevske 3. mađarske vojske (sastavljena od 4 do 6 pješadijskih brigada, dviju motoriziranih brigada i jedne konjičke brigade) najprije ulazi na jugoslavenski teritorij u Bačkoj i Baranji. Prilikom provođenja tih ratnih operacija većih materijalnih gubitaka nije bilo, a poginulo je ili nestalo 377 mađarskih vojnika. Na novookupiranim područjima Vojvodine, Bačke i Baranje odmah je uspostavljena Vojna uprava. U izvještaju komande njemačkih kopnenih snaga o stanju na bojištu stoji da je kraljevska mađarska 3. vojska u subotu 12. travnja 1941. zauzela trokut između rijeka Dunava i Drave te preko Osijeka uspostavila vezu s 46. njemačkim korpusom. Mađarske trupe, koje su napredovale na prostoru između rijeka Dunava i Tise, do navečer su svojim mehaniziranim jedinicama potpuno zauzele ratnu liniju Odžaci–Srbobran. Udio budućeg mađarskog ratnog doprinosa pri rušenju Kraljevine Jugoslavije razumljiv je iz Hitlerovog telegrama regentu Horthyju 13. travnja 1941, citat:

 Vaša ekselencijo! Želio bih zamoliti za brzi doprinos Vaše ekselencije za niže navedeno:

1. Glavninu mađarske vojske pošto više nije potrebna u daljim operacijama protiv Srbije – treba zadržati na općoj liniji Drava–Dunav.

2. Brzi korpus, sastavljen od 1. i 2. motorizirane brigade, treba i dalje učestvovati u operacijama njemačkih motoriziranih jedinica, u sastavu njemačke vojske. Konačni slom jugoslovenske države, već s današnjim danom, može se smatrati svršenim činom. Mislim da je ovo najljepši uskršnji poklon za sve nas. Uskoro ću u dužem pismu Vašoj ekselenciji iznijeti svoje zamisli, između ostalog i o onim točkama koje ste blagoizvoljeli spomenuti admiralu flote Rederu.

Uz srdačne pozdrave, Vaš Adolf Hitler.

Glavni stožer njemačke vojske želio je pod svaku cijenu zauzeti i sačuvati cijelima sve kolne i željezničke mostove preko rijeka Drave i Mure. Još je u utorak 1. travnja 1941. bila izdana zapovijed 2. njemačkoj vojsci pod zapovjedništvom general-pukovnika (kasnije feldmaršala) Maximiliana von Weichsa (1881–1954,) za provođenje preliminarnih operacija s ciljem zauzimanja i uspostave brzog i sigurnog prijelaza preko mostova kod Murskog Središća, Goričana (Letenye), Zakanya i Barcsa ograničenim vojnim udarom. Kao rezultat toga, pokrenuti su manji napadi uzduž rijeke Drave uporabom 46. motoriziranog korpusa Wehrmachta (der Panzertruppe) pod zapovjedništvom general-potpukovnika Heinricha von Vietinghoffa (1887–1952, slika 1.8) usprkos činjenici da se za njih nije očekivalo kako će započeti ofenzivne ratne operacije prije četvrtka 10. travnja 1941. Vrhovna komanda Jugoslavenske kraljevske vojske putem svog opunomoćenika i načelnika vojnog stožera generala Danila Kalafatovića (1875–1946) izdala je naredbu da se odmah obustave sve ratne operacije i u utorak poslijepodne 15. travnja 1941. objavila bezuvjetnu kapitulaciju. Potpisivanje službenih dokumenata o bezuvjetnoj predaji izvršeno je u četvrtak 17. travnja 1941. oko 21,00 sat u Beogradu, u novim prostorijama zapovjednika 2. njemačke vojske general- pukovnika Maximiliana von Weichsa. No, na pojedinim okupiranim novomađarskim južnim krajevima nije išlo sve tako brzo, bezbolno i jednostavno.  

Prilikom ulaska mađarske vojske u Bačku i Baranju, u 50-tak naselja i sela ubijeno je 2,142 stanovnika, uglavnom žena, djece i staraca te službenih osoba (žandara). Vrijednost opljačkanih dobara iznosila je tada ogromnih 539,251,271,00 jugoslavenskih dinara. Horthyjeva Mađarska tako je u travnju 1941. uspjela potpuno okupirati Bačku, Vojvodinu, Srijem, Baranju, Prekomurje i Međimurje, odnosno cijelu svoju nekadašnju Južnu regiju (mađ. Délvidék, slika 1.9). Bio je to teritorij bivše Kraljevine Jugoslavije od značajnih 11,601 km² na kojem je tada živjelo oko 1,145,508 stanovnika, od toga primjerice samo u Bačkoj 885,475 (Mađara 310,000, Srba 225,000, Nijemaca 170,000, Hrvata 80,000, Slovenaca 50,000, Rusina i Rusa 20,000 te Židova 15,000). Mađarska je od propale jugoslavenske države također zahtjevala nadoknadu svih troškova svoje vojne mobilizacije i okupacije te popravaka kolnih, željezničkih i ostalih mostova. Preuzeta je sva zaplijenjena vojna oprema, a moralo se predati i sve željezničke lokomotive, vagone, kamione, brodove trgovačke mornarice i kompletne državne konjičke ergele. Tome su pridružene državne zlatne rezerve, određeni vrijednosni dokumenti te još: žito, kukuruz, zob, svinje i vuna, sve u odgovarajućoj (ogromnoj) količini.

Vrhovno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta u suštini je isprva odbilo sve te mađarske zahtjeve te preporučilo prijateljske i savezničke pregovore s talijanskom (fašističkom) i hrvatskom (ustaškom) vladom oko načina podjele teritorija. Naredba za njemački Wehrmacht od 12. travnja 1941. s preciznim uputstvima o dozvoljenom komadanju Kraljevine Jugoslavije za Horthyjevu Mađarsku sadrži sljedeću odluku: Teritorij koji se nalazi između Drave i mađarske granice, odnosno između Dunava i Tise, vratiti će se Mađarskoj. Teritorij istočno od Tise biti će pod zaštitom Njemačke. Za područja Međimurja i Prekomurja (prostor Pomurja), koja je tijekom ratnih operacija zauzela 3. mađarska vojska, ta je njemačka odluka predviđala da njihovo plansko priključenje Mađarskoj obvezno kontrolira i nadzire zapovjedništvo njemačke 2. kopnene vojske. Sjeverna i zapadna granica nove hrvatske države utvrđene su 13. svibnja 1941. međudržavnim sporazumom između Njemačkog Reicha i Nezavisne Države Hrvatske. Sjeverna se granica NDH – Mađarska povećala na rijekama Dravi i Muri, u Međimurju i Baranji. Nijemci su prvotno za ta područja imali u planu drugačiju sudbinu, odnosno pripajanje tih krajeva NDH, ali kada je to propalo željeli su Mađarima kompenzirati nadoknadom slobodnog izlaska do Jadranskog mora i bescarinskom lučkom zonom u Rijeci. No, Horthyjeva Mađarska ih je u svemu prestigla provjerenim načinom –  diplomacijom sa što manje pitanja i tihim, ali odlučnim vojnim nastupom.

U petak 5. prosinca 1941. Županijsko povjerenstvo županije Zala, uz prisustvo mnogobrojnih predstavnika svih državnih okruga Horthyjeve Mađarske, održalo je svečanu konstitutivnu skupštinu. Veliki župan grof Belá Teleki je u svom pozdravnom govoru višestruko naglasio veliku važnost vraćanja Južne regije mađarskoj državi. Kratko je podsjetio na važnija događanja oko procesa uvođenja vojne i civilne uprave za područja Prekomurja (Muravidek) i Međimurja (Muraköz). Zakonodavni odbor županije Zala je na svom je sastanku održanom u četvrtak 11. prosinca 1941. poduzeo niz zakonskih operativnih mjera usmjerenih prema tim teritorijima. Na prijedlog svećenika Józsefa Pehma i još dva člana odbora, Ferenca Csertána i dr. Kristófa Thassyja, županija Zala se u znak zahvalnosti zbog povratka Međimurja i obilježavanja toga događaja obvezala financijski pomoći pri obrazovanju dvjema međimurskim mnogočlanim obiteljima (školovanje na Vojnoj akademiji). Opća skupština županije Zala odobrila je i pozajmicu od 130.000 penga, koju je dodijelio ministar trgovine i prometa za održavanje javnih cesta u vraćenim južnim područjima. Odlučeno je i provesti povezivanje tih područja novom telefonskom mrežom, uz popravak i popunu tehničkih nedostatka, te je za tu svrhu određen zajam od 60.000 penga.

Ipak, daleko najvažnija vijest toga mjeseca bila je ona da je Međimurje u utorak 16. prosinca 1941. Zakonom o ponovnom priključenju Južnih krajeva kruni sv. Stjepana službeno pripojeno državnom ustroju i teritoriju Horthyjeve Mađarske. Državni mađarski Zastupnički dom je nešto kasnije i službeno retificirao potpunu aneksiju teritorija Bačke, Baranjskog trokuta i južnog područja oko rijeke Mure, odnosno Prekomurja i Međimurja. Bilo je to istoga dana kojega je premijer László Bárdossy pred državnim parlamentom najavio službeno ratno stanje između Horthyjeve Mađarske i Sjedinjenih Američkih Država. Sve su to Međimurci službeno najvjerojatnije saznali iz mađarskih novina županije Zala tek 18. prosinca 1941. jer, iz nekih povijesno još uvijek nejasnih razloga, brojevi lokalnog lista Muraköz-Megyimurje nisu od sredine prosinca pa do kraja godine ostali niti sačuvani niti zabilježeni. Kako god da je bilo, Međimurje je pred sam Božić 1941. smišljenom mađarskom politikom definitivno anektirano. Zanimljivo, baš s Uskrsom te iste 1941. godine započela je okupacijska agonija nemađarskog i većinskog hrvatskog dijela ukupnog međimurskog pučanstva, duga četiri godine. Do ožujka 1944. Međimurjem su vladali Mađari, a nakon toga do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine Nijemci.

Izvadak iz knjige „Međimurje 1941.“ autora Darka Prebega, prve od četiri knjige o Međimurju u Horthyjevoj Mađarskoj (1941.-1944.).

MEĐIMURJE 1941. – Međimurje u Horthyjevoj Mađarskoj (1941.-1944.)

Komentari su zatvoreni.