24. listopada 2024. | 381 prikaza.

OBLJETNICA KATASTROFE – Nabujala Sava prije 60 godina potopila je trećinu Zagreba

Prije 60 godina, u noći s 25. na 26. listopada 1964. godine, Zagreb je pogodila najveća poplave u njegovoj povijesti, uz potrese iz 1880. i 2020. ujedno i najpoznatija prirodna katastrofa koja i danas živi u sjećanjima mnogih Zagrepčana, kao i na brojnim fotografijama i filmskim zapisima. I danas alarmantno zvuče brojčani podaci o štetama koje se za sobom ostavila poplava iz 1964.: nabujala Sava poplavila je trećinu Zagreba, voda je prekrila više od 6000 hektara užeg gradskog područja na kojemu je živjelo 180.000 ljudi, odnosno povšinu dugu 14, a široku i do četiri kilometra. Poginulo je 17 građana između 84 i dvije godine života, 65 ih je ozlijeđeno, 40.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno 10.000 stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, dva kilometra autoceste, izgubljeno je 65 posto građevinskog materijala iz skladišta, a štete su nanesene i nizu drugih materijalnih i kulturnih dobara. Ukupna šteta procijenjena je na preko 100 milijardi tadašnjih dinara.

Zagreb je time platio svojevrstan danak svom ubrzanom širenju koje nisu pratili odgovarajući infrastrukturni zahvati. Naime, poplavama je uglavnom bilo pogođeno područje novoizgrađenog dijela grada koje je redovito završavalo pod vodom i prigodom ranijih poplava, primjerice 1895., 1930. i 1933. No ti su dijelovi sve do pedesetih godina bili slabo izgrađeni i naseljeni i voda nije niti mogla nanijeti ogromne materijalne štete. Te 1964. već su bila izgrađena moderna naselja u Trnju, na Trešnjevci te na južnoj obali Save, s velikim stambenim, fakultetskim, gospodarskim i drugim javnim zgradama. Korito Save je međutim ostalo neukroćeno zbog nedovoljno kvalitetnih nasipa i odvodnih kanala i u noći s 25. na 26. listopada 1964. voda se izlila uništavajući upravo nove gradske četvrti. U Zagrebu je tada zabilježen apsolutno najviši vodostaj Save od 514 centimenata, a glavni razlog tolikog vodenog vala bila je velika količina padalina u gornjem toku Save, kao i velik pritok vode iz nereguliranih savskih pritoka Krke, Sutle i Krapine. U kritično vrijeme Savom je kroz Zagreb prolazilo 4400 kubičnih metara vode u sekundi, a maksimalni protok je mogao biti 3200 kubičnih metara. Uslijed vodene bujice najprije su popustili nasipi na području Podsuseda i kod Jankomirskog mosta, a podigle su se i podzemne vode. Da bi nesreća bila još veća, sve do 30. listopada u Zagrebu je bilo oblačno i kišovito vrijeme. Naposlijetku je došlo do pucanja nasipa u razini Veslačke ulice, između Savskog mosta i željezničkog Zelenog mosta te kod ušća potoka Črnomerca u Vrapčak na Gredicama. Na udaru vode našle su se i male trnjanske i trešnjevačke kuće, ali i tek izgrađeni neboderi. Građani su se počeli organizirati i graditi improvizirane nasipe, ali voda se razlila sve do nadvožnjaka kod Studentskog centra gdje su kao posljednja zapreka bujici postavljene vreće s pijeskom pa se Savskom cestom moglo prolaziti jedino čamcima ili improviziranim splavima. Količina vode bila je tolika da bi poplava prodrla sve do tadašnjeg Trga Republike da nije bilo savskog nasipa. Zbog njegova pucanja na sjevernoj strani Novi Zagreb je uglavnom ostao pošteđen poplave. Najviše štete pretrpjeli su Trnje, Trešnjevka, Pešćenica, Črnomerec i Remetinec, a najviše poginulih bilo je na Trešnjevki gdje su život izgubili Katarina Hojnik (65) iz Prozorske 5, Matija Goršak (80) i Jakov Korošec (70) iz Drenovačke 30, Terezija Jušić (56) i Mato Jušić (57) iz Bobovačke 7, Maks Sterle (84) i Marija Sterle (76) iz Višegradske 9, Martin Bobovac (62) iz Višegradske 15, Josip Vukovina (oko 80) iz Savske 124, Slobodan Rašuo (16) iz Omiške 2, Marija Kovač (77) iz Knežije 27, Ivan Šimunić (66) iz Knežije 29 te Anka Rogić (67) iz Knežije 48. Na Trnju se u svom domu utopila Matilda Krnoulc (77) iz  Miramarske 134, a na Pešćenici Franjo Lupić (oko 55) iz Petruševca b.b. te Pepica Čavlek (37) i njena dvogodišnja kći Vesna iz Radničke 284.

Na glavnom pravcu prodora vode nalazila se novoizgrađena zgrada Vjesnika koji je pretrpio velike materijalne štete. Uništene su bile redakcije, tiskara, kao i arhiv pa 26. listopada nije moglo izaći nijedno Vjesnikovo novinsko izdanje. Redakcije Vjesnika i Večernjeg lista privremeno su preseljene u Frankopansku, a tih su dana objavljivali zajednička izdanja, s dvije „glave“, tiskana u tiskari Informator u Preradovićevoj ulici koja je, kao i cijelo središte grada, bila pošteđena poplave. Najveću štetu pretrpio je Vrbik u kojem je uništeno oko 90 posto stanova, uglavnom skromnih prizemnica. Poplavljeni su i studentski domovi na Savi, Cvjetnom naselju i Šarengradskoj ulici, sportski park Mladost, osnovne škole u Novoj cesti, Cvjetnom naselju, Koturaškoj, Držićevoj, Miramarskoj i u Lučkom, Pedagoška akademija i Drvno-tehnička škola u Savskoj, zgrada VIII. i IX. gimnazije u Dobojskoj, a na Vrbiku Radničko sveučilište, Fakultet strojarstva i brodogradnje te posebno Filozofski fakultet koji je sagrađen ispod razine zemlje. U spašavanju njegova inventara angažirali su se i nastavnici i studenti koji su priskočili u pomoć i svojim susjedima. Veliki napori uloženi su u obranu toplane na Savici koja je usred vodene bujice djelovala poput otoka, a uspješno je od poplave obranjena i tvornica Rade Končar, kao i Gradska vijećnica na Trnju. Budući da se pod vodom našla i remiza na Ljubljanici, 38 gradskih tramvaja evakuirano je na Mirogojsku cestu, a promet se 26. i 27. listopada odvijao samo u smjeru Črnomerec-Dubrava, da bi već od 28. listopada bio postupno normaliziran. Zatvoren je bio autoput Zagreb-Ljubljana i cesta prema Karlovcu, dok je autoput prema Beogradu bio prohodan tek od Žitnjaka.

Iako je poplava po svojim kafastrofalnim razmjerima iznenadila Zagrepčane, nadležne službe pripremile su se za najgore. Odmah 25. listopada ujutro, čim je primljena vijest o naglom porastu vodostaja, sastao se Gradski štab za obranu od elementarnih nepogoda, kao i pripadnici Republičkog i općinskih štabova, vojske, milicije, vatrogasaca i drugih institucija te je kao prioritet određena zaštita stanovništva. U akcijama spašavanja sudjelovalo je oko 10.000 ljudi, od toga 3188 pripadnika vojske sa 142 čamca, 203 vozila, četiri helikoptera i jednim remorkerom koji su spasili oko 30.000 građana. Pomoć je pristizala iz cijele Jugoslavije, a najnužniji su bili građevinski materijal i ogrijev. U Zagreb je 30. listopada doputovao i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, u pratnji supruge Jovanke i saveznog premijera Petra Stambolića te je obišao stradale dijelove Zagreba.

Prvog dana poplave stanovnici sjevernijih dijelova grada mirno su krenuli na posao i u početku nisu bili ni svjesni što se događa dok su im se sugrađani nekoliko stotina metara dalje borili za život. „U kazališnoj kavani, polupraznoj, ljudi mirno srču crnu kavu. U gostionici Zagorcu u Frankopanskoj ulici – ljudi kartaju. A na drugom dijelu grada spasavaju živote i – imovinu. U Ilici – trgovine pune ljudi. Na Trešnjevki – ulice pune blatne vode i spasilaca. Na Dolcu – uobičajeno cjenkanje za povrće. Na Trnju – vapaji za jednu jedinu dasku“, napisao je Večernjakov reporter Daniel Jelinić. No vrlo brzo opasnost je shvaćena ozbiljno i svakodnevni život stao je u cijelom Zagrebu. Obustavljena je nastava u školama u koje su privremeno smješteni evakuirani stanovnici poplavljenih predjela. U prihvatilištu Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog  izdvajala su se bolesna djeca i prevozila u bolnicu u Bistri. Liječničke ekipe od 25. do 29. listopada imale oko 5000 intervencija, a i u kasnijim danima i tjednima građani su cijepljeni protiv tifusa i paratifusa kako bi se spriječile epidemije, dok su im domovi dezinficirani. Mnogi stanovnici pogođeni poplavom nisu napustili svoje domove, nego su se sklonili na više katove zgrada. I tu je još jednom došla do izražaja solidarnost između susjeda i sugrađana. Čamcima i splavovima bila je organizirana njihova opskrba hranom i drugim nužnim potrepštinama, a 27 cisterna je osiguralo opskrbu pitkom vodom onih dijelova grada koji još nisu bili priključeni na vodovodnu mrežu, budući da je zbog opasnosti od zaraze bilo zabranjeno koristiti vodu iz bunara i pumpi. „Već danas našim gradom teče mnogo više znoja od suza“, pisalo je u zajedničkom izdanju Vjesnika i Večernjeg lista 29. listopada. I dok je u stradalim dijelovima grada nakon povlačenja vode započinjala borba za normalizaciju života, u drugim dijelovima mogla se vidjeti drugačija i pomalo neobična slika – ispred prodavaonice Šimeckog u Ilici ljudi su stajali u redu kako bi uz popust od 95 posto kupili „mokre“ cipele iz poplavljenih skladišta, zajedno s uputama kako kupljene cipele osušiti. Zagrebačka milicija kojoj je tada na čelu bio Josip Manolić imala je tešku zadaću zaštititi poplavljene domove od pljačkaša, no zabilježen je tek jedan slučaj, u Kostajničkoj ulici gdje je uhvaćen lopov koji je provaljivao kroz prozore. Veterinarske ekipe uklanjale su pak uklanjale strvine uginulih životinja, a stručnjaci su putem novina davali korisne savjete, primjerice što s poplavljenim namještajem, odjećom, električnim aparatima i zimnicom.

Skica poplavljenog područja; iz izvanrednog broja “Zagrebačke panorame”, 1964.

Mjesecima nakon poplave komisije su obilazile grad i crvenim križevima označavale kuće koje je trebalo rušiti. Njihovi stanari dobili su besplatne zamjenske stanove. Objekti pogodni za stanovanje označavani su žutim križem. Prema planu trebalo je izgraditi novih 10000 stanova za smještaj onih koji su u poplavi ostali bez domova. Prvi projekti su predviđali 7000 stanova u Dubravi i tada je nastalo naselje Retkovec, na Volovčici 500 stanova, u Botincu 1500 te u Gajnicama 1000 stanova. Građani su ta nova naselja počeli nazivati Pirker city ili Pirker burg, prema tadašnjem gradonačelniku Peri Pirkeru. Dio stradalnika naseljen je u drvene barake između Bukovačke ceste i Prilesja koje su se djelomično očuvale sve do danas.

Glavna posljedica poplave bilo je usavršavanje sustava obrane Zagreba od poplava. Već 1965. počela je izgradnja odteretnog kanala Sava-Odra koji je dovršen 1971. Njime se, kad razina vode u Savi kod Jankomira prijeđe određenu granicu, višak vode preusmjerava i odvodi u slabo nastanjeno područje istočno od Velike Gorice. Povišeni su i nasipi koji su probu imali 1966. kad je Sava opet zaprijetila Zagrebu, a ugrađena je i dodatna zaštita od povratnih voda na ušću potoka Vrapčaka u Savu. Mjere za zaštitu od poplava poduzete su i na području Siska i Karlovca. Posljedica poplave u Zagrebu bila je i ta da se napokon na razini cijele države počelo ozbiljno razgovarati o uređenju riječnih tokova i melioraciji okolnog zemljišta.

U narednim godinama i desetljeća područje Zagreba bilo je pogođeno poplavama, ali zbog povišenja razine vode u gradskim potocima. Razina Save u više je navrata bila i veća nego te 1964., često i do samog ruba nasipa, ali Zagreb je bio pošteđen katastrofe zahvaljujući odteretnom kanalu.

Visoki nasipi uzduž toka Save dokaz su da Sava u većoj mjeri Zagreb dijeli nego što ga spaja, no postoje planovi, kao što je projekt Zagreb na Savi, da se obrana prebaci isključivo na rekonstruirani odreteni kanal, čime bi nasipi izgubili obrambenu funkciju, a obale Save postale novi gradski centar. Bio bi to dokaz da je Zagreb konačno pobijedio strah od svoje rijeke koja ga je prije 60 godina teško unesrećila i napokon se saživio s njom kao i većina europskih metropola koje također nisu bile pošteđene poplava.

Marijan Lipovac

Pogledajte video o poplavi  – https://www.youtube.com/watch?v=BnB1JoJVRdg

Komentari su zatvoreni.