6. veljače 2023. | 1583 prikaza.

Osmansko Carstvo i Hrvatska imaju niz povijesnih dodirnih točaka

Osmansko Carstvo, osim što je uvelike utjecalo na današnji izgled Balkana u političkom smislu, asocijacijama u nama prvo, vjerujem, oslikava svoj vojni aspekt. Vjerujem da nema osobe koja se na spomen Osmanskoga Carstva neće prvo sjetiti imena velikog osvajača Sulejmana Veličanstvenog, a iako je i niz drugih istaknutih sultana osvajača u osmanskoj povijesti, kojima toliko naglašeno vojno djelovanje gotovo u potpunosti baca u drugi plan sve ostalo što su radili, bilo je samo pitanje vremena kad će neki ljubitelj vojne povijesti iz hrvatske historiografije napisati monografiju o Osmanskom Carstvu. I onaj tko pomno prati nove naslove iz područja vojne povijesti, kao da je mogao pretpostaviti da bi upravo to mogao biti Hrvoje Spajić. Svojim, usudim se reći, sada već prepoznatljivim raspravljačkim stilom, hrvatskoj čitateljskoj publici Spajić je aktualizirao već, redom po naslovima knjiga, niz tema iz vojne povijesti: Waffen-SS: Mračne sile zločinačke politike, 2010.; Velika islamska osvajanja 632. – 750., 2019.; Bizant i rat. Temeljna vojna i ratovodstvena obilježja bizantskoga društva 600. – 1453., 2019.; Rimska vojska – gospodar bojišnice antike, 2019.; Križarski ratovi – Templarski pogled, 2020, a knjiga Osmanlije: uspon i pad 1299. – 1922. (naklada Despot infinitus, 2022.) njegova je posljednja u nizu, o kojoj će upravo ovdje biti riječ. Osim toga, objavio je i niz brojnih znanstveno-popularnih članaka (Hrvatski vojnik, Vojna povijest), a nakon objave i ove knjige, u kojoj je ukratko razmotrio povijest Osmanskoga Carstva, stavljajući, dakako, ponovno naglasak na vojni aspekt, može se reći da praktički nema povijesnoga perioda iz europske povijesti u koji Spajić svojim istraživačkim opusom nije zavirio. U nastavku će, uz pokoji komentar, redom biti iznesen pregled ove knjige po poglavljima i dijelovima.

U Uvodu (str. 11–14) autor najavljuje sadržaj knjige i rezimira povijesni pregled Osmanlija na nekoliko najbitnijih natuknica, budući da je i cijela knjiga zapravo sažeti povijesni pregled Osmanskoga Carstva. Detaljniji povijesni pregled Osmanlija počinje poglavljem Uspon 1299. – 1413. (str. 15–42) u kojem, na samom početku, autor napominje razliku između imena Turska i Osmansko Carstvo, odnosno kako Osmanlije nikada nisu svoju državu označavale imenom Turska, već su je jednostavno zvali Devlet-i ʿAlīye-i ʿOsmānīye (str. 15). Izjednačavanje „Turaka“ i „Osmanlija“ ni danas, čini se, još nije izašlo iz svakodnevne uporabe. Budući da je temeljna odrednica Osmanskoga Carstva bila islamska religija, autor se dotiče i početaka islama (str. 16–17), slično kao što i veliki povjesničar osmanske povijesti Josef Matuz započinje svoju monografiju o Osmanskom Carstvu, koja je prevedena na hrvatski jezik (1992.), a na koju se Spajić uvelike referirao i u svojem pregledu. Valja natuknuti i da islam autoru nije strana tema budući da je pred koju godinu objavio i ranije spomenutu knjigu Velika islamska osvajanja 632. –750. Pritom nije naodmet spomenuti i kako su Karahanidi bili prvi turski narod koji je u cjelini prihvatio islam (str. 19–20), a uzevši u obzir kako u historiografiji općenito postoji navika gledanja početaka osmanske države tek od Osmana (1258. – 1324.), odnosno prvoga sultana, veliki plus ove knjige je što je njen manji dio upravo posvećen i svojevrsnim „prapočecima“ Osmanskoga Carstva. Ti prapočeci, doduše, uvijeni su u legende (usp. str. 24), no i upozoravanjem na to Spajić je čitateljima obznanio kako je knjigu pisao uvažavajući ključne metodološke postulate povijesne znanosti. Onaj „pravi“ početak osmanske države vezuje se, prije svega, naravno, uz ime Osmana (str. 25–27), a kao i o nizu drugih sultana, i o njemu autor donosi ponešto biografije. Titula sultana prvi put se zapravo javlja kod Orhana (1326. – 1362.) koji se tom titulom proglasio, mada više ili manje uzurpatorski prema islamskim pravnim predodžbama, budući da mu taj naslov nije dodijelio kalif (str. 29).

U vrijeme sultana Murata I. (1360. – 1389.), odnosno perioda nakon smrti cara Dušana (1355.) kada se javlja rasulo na balkanskom teritoriju, osvajanjem Edirna Osmanlije premještaju sjedište u novu prijestolnicu (str. 30). U ovom periodu Dubrovnik će s Osmanlijama sklopiti i trgovački ugovor (str. 30), što je tek jedna od niza dodirnih točaka hrvatske i osmanske povijesti, a posebna vrijednost ove knjige je upravo ta što ju piše povjesničar hrvatske historiografije, odnosno osoba koja će u vidu definitivno više promišljati o tim dodirnim točkama, i naravno, spomenuti ih. U periodu Murata I. Srbija pada na status vazalne države, odvija se i poznata bitka na Kosovu (1389.), prvi puta u osmanskoj vojsci upotrijebljeni su topovi (u bitci kod Konyje), a isto tako, i osmanska varijanta feudalnoga sustava, tzv. timarski sustav, poprima konačan oblik (str. 31, 32). Od premještanja prijestolnice u Edirne europska polovica Carstva imala je i veće značenje od azijske (str. 30), a vjerojatno od vremena Murata I. počinju se oblikovati i poznati janjičari (str. 33). Uspostavljanjem strogoga i discipliniranoga vojnog odreda kakav se oslikava u janjičara, prema sudu autora, Osmanlije su tada bile znatno ispred europskog vojnog razvitka (str. 33), a niz osvajanja uslijedio je i pod sultanom Bajazidom I. (Munjom; 1389. – 1402.) (str. 33–35). Bajazid I. ujedno je dao pogubiti i svojega brata Yakupa pri stupanju na prijestolje, kako bi otklonio svaku sumnju u svoju pretenziju na vlast, čime je uvedena nova praksa koja je u Osmanovoj dinastiji prakticirana sve do 17. stoljeća (str. 34). Ta praksa očito će dati temelje i brojnim dvorskim „spletkama“, a koje će, s druge strane, inspiraciju dati i popularnoj kulturi (primjer TV serije Sulejman Veličanstveni, 2011.). Zatim je tu i poznata bitka kod Nikopolja (1396.), u kojoj je hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburški (1387. – 1437.), nakon organiziranoga križarskog pohoda kojim bi pokušao istjerati Osmanlije iz Europe, uspio jedva izvući živu glavu (usp. str. 35), kao samo još jedna u nizu dodirnih točaka hrvatske i osmanske povijesti. Uspon Osmanskog Carstva skoro je bio prekinut sukobom s mongolskim carem Timurom (1370. – 1405.), koji je zahtijevao od Bajazida da mu se podčini i da bivšim anatolijskim sitnim vladarima vrati zemlju koju su oni izgubili u korist Osmanlija, a što je Bajazidu, naravno, bilo neprihvatljivo. U sukobu Osmanlija i brojčano nadmoćnijih Mongola, Osmanlije su 1402. godine u bitci kraj Ankare pretrpjeli potpuni poraz, a u Timurovu zarobljeništvu umro je i Bajazid. Timur je nakon toga kanio osvojiti Kinu, no umro je 1405. godine, ostavivši veliko carstvo u rasulu (str. 36–37), što je pružilo Osmanlijama novu priliku za popravak (str. 38). U poglavlju Uspon 1299. – 1413. se još objašnjavaju stručni pojmovi poput timara, akindžija, već spomenutih janjičara i drugih, važnih za razumijevanje osmanske vojne povijesti.

Nakon toga slijedi period konsolidacije, odnosno u knjizi drugo „pravo“ poglavlje, Konsolidacija i ekspanzija 1417. – 1520. (str. 43–64), a tu svakako valja izdvojiti Murata II. (1421. – 1451.), u vrijeme kojega su plemenski ratnici i trupe „azepi“ postali jedan od najvažnijih rodova osmanske vojske (str. 45). U sukobu oko Soluna prekinute su i dotad prijateljske veze između Venecije i Osmanskoga Carstva, isto tako, Osmansko Carstvo sukobljavalo se i s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom nakon što je kralj Sigismund Luksemburški 1426./1427. od srpskoga despota Stefana Lazarevića uzeo na čuvanje više utvrđenih gradova koje Srbi nisu mogli braniti od Osmanlija, od kojih je svakako najznačajnija bila Beograd, a i Albanci, čija je zemlja tek nedavno bila osvojena, pobunili su se pod Skenderbegom (Georgom Kastriotom), odnosno albanskim princem odgojenim na osmanskom dvoru (str. 46). Kada je Murat umro 1451. godine, ostavio je sinu Mehmedu II. vrlo snažnu državu, u kojoj su svi gubici uzrokovani Timurovom provalom bili nadoknađeni (str. 47). Sultan Mehmed II. (1451. – 1481.) uzdignuo je Osmansko Carstvo od regionalne sile do ranga velike sile (str. 48). Mehmed II. Osvajač poznat je, prije svega, po osvajanju Konstantinopola 1453. godine, u koji je ubrzo premjestio i sjedište svoje države (str. 49–50). Pod sultanatom Mehmeda II. teritorij osmanske države povećan je gotovo za 40 %, a od vremena Mehmeda II. sve veću ulogu je imalo i davanje u zakup poreznih prihoda, tzv. porezni zakup (iltizam). Ustanova poreznoga zakupa služila je kako bi se podmirile potreba državnoga aparata za gotovinom, prije svega za troškove stajaće vojske, uključujući i plaće (str. 53). Tijekom vladavine Bajazida II. (1481. – 1512.) izbio je i dugotrajni sukob s mamelučkim Egiptom, zbog pitanja vlasti u istočnoj Anatoliji, a sukob s mamelucima nastavio se i u vrijeme Selima I. (1512. – 1520.). Sultan Selim I. odnio je odlučujuću pobjedu protiv mameluka u siječnju 1517. pred Kairom kraj Rajdanija, a ubrzo se onda i privilegij kalifa prenio na osmanskoga vladara (str. 53–58).           

Vrhunac osmanske države autor je označio, dakako, vladavinom Sulejmana Veličanstvenog (1520. – 1566.), doduše, diskutabilni propust koji je pritom napravio jest što je poglavlje (iduće, tj. treće u nizu) naslovio kao Vrhunac 1520. – 1596. (str. 65–86). Naime, nakon samoga Sulejmana, vladao je i Selim II. (1566. – 1574.), kojega je autor, kao što je i u općoj historiografiji poznato, oslovio kao „Pijanicu“ (usp. str. 87), a nakon toga je tog istog Selima stavio u (iduće, četvrto) poglavlje Stagnacija i propadanje 1596. – 1683. (str. 87–114), iako sam Selim „Pijanica“ kronološki svojom vladavinom ne spada u taj period. Dakle, u jednom dijelu knjige sam sadržaj ne prati i naslove poglavlja, iako je neosporno autor dobro detektirao uzroke stagnacije i propadanja Osmanskoga Carstva, što je obrađeno onda u prethodno spomenutom poglavlju Stagnacija i propadanje 1596. – 1683. Autor je, između ostaloga, i sam natuknuo kako su određeni razlozi propadanja osmanske države i započeli upravo u vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga, a koji su nastupili kao posljedica nedovoljnih osvajanja, koja su, zapravo, barem ona široko zasnovana, bila završena  pripajanjem središnjega dijela Ugarske sredinom 40-ih godina 16. stoljeća, nakon čega je pogoršan položaj timarnika i uslijedila inflacija. I Josef Matuz u svojoj monografiji Osmansko Carstvo navodi iste razloge (iako to nisu i jedini) propadanja u vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga, i tu uvodi posebno potpoglavlje Početak propadanja. U tom smislu, možda bi bilo preciznije da je Spajić drugačije naslovio spomenuta poglavlja. Bilo kako bilo, u trećem poglavlju, Vrhunac 1520. – 1596., autor obrađuje, prije svega, Sulejmanovu politiku kroz sljedeća potpoglavlja: Uspon Sulejmana I. Veličanstvenog (str. 67–68), Sulejmanova osvajanja do opsade Beča 1529. godine (str. 68–71), Ponovni rat Osmanlija s Austrijom (str. 71), Francuski savez sa Osmanlijama (str. 72–73), Francusko-osmanska suradnja protiv politike cara Karla V. (str. 73), Ponovni rat Osmanlija s Habsburgovcima (str. 74), Francuski kralj Henrik II. nastavlja savezništvo s Osmanlijama (str. 75) i Sulejmanova politika na istoku (str. 75–79).

U osmanskoj povijesti, 17. stoljeće se definitivno percipira kao stoljeće krize, a taj period autor je pokrio poglavljem Stagnacija i propadanje 1596. – 1683. Taj period obuhvaća period vladavine žena odnosno, bolje rečeno, period prve polovice 17. st., kada osmanska povijest ne poznaje nijednu veliku osobnost sultana (92. str.), a harem, čiji utjecaj od vremena Murata III. neprestano raste, tad upravo dobiva najveću moć (str. 97). Kako od 1541. godine praktički više i nije bilo osvajanja, u Osmanskom Carstvu ostala je konstantna veličina zemljišta kojom se raspolagalo u vidu nadarbina, a ako je pak trebalo dodijeliti nadarbinu većem broju osoba nego dotad, to se moglo ostvariti samo smanjivanjem postojećih nadarbina. U prijevodu, skromnim prihodima s timara, i uz također paralelno prisutnu inflaciju, osmanskim vojnicima (malom spahiji npr.) bilo je jako teško podmiriti troškove za sudjelovanje u pohodima (usp. str. 94). U ovom periodu ustalila se i praksa da na prijestolje dolazi najstariji sin  (seniorat; str. 97). Pod dinastijom Ćuprilića bio je pokušaj konsolidacije (str. 100–103), a tu je još i poraz kod Beča 1683. godine (usp. 103–107). Poglavlje završava Karlovačkim mirom iz 1699. godine, također još jednom važnom dodirnom točkom hrvatske i osmanske povijesti, kojim je posljedično Osmansko Carstvo u povijesnoj Ugarskoj izgubilo posjede sve do područja Temišvara, a i Venecija je – u posjedu poluotoka Peloponeza i znatnoga dijela Dalmacije – sada mogla učvrstiti vlast na Jadranu. Osim toga, i Poljska je dobila Podoliju i zapadni dio Ukrajine (str. 107).

Usprkos određenim gubicima Karlovačkim mirom, Osmansko Carstvo ostalo je još uvijek znatnom silom, no niz unutarnjih nestabilnosti, započetih još sredinom 16. stoljeća, se pojačavao. To je Spajić nastojao razmotriti u poglavlju Reforme 1683. – 1875. (str. 115 – 138), no usprkos naslovu, iščitavanjem poglavlja ipak ostaje dojam da u njemu pretežito dominira politička povijest i kronološki pregled vanjske politike Carstva. Poglavlje započinje Edirnskom zgodom, za koju autor prosuđuje da nije bila nikakva revolucija koja bi mogla duboko promijeniti postojeću feudalnu strukturu vladanja te omogućiti vlast građanstvu koje bi moglo stvoriti napredno industrijsko društvo, budući da u Osmanskom Carstvu još nije bilo izniklo brojčano i gospodarski snažno građanstvo koje bi moglo preuzeti taj zadatak (str. 116). Ponešto je riječi i o Selimu III. (1789. – 1807.), odnosno sultanu koji je nastojao reorganizirati osmansku vojsku prema europskim uzorima nakon što je Carstvo već dugi niz godina trpjelo poraze. Svoj plan Selim III. proveo je u djelo 1793. godine carskom naredbom „nizam-cedil“ („novo uređenje“; str. 121). Osim vojske, s vremenom će se javiti i pokušaj preoblikovanja javnoga života po europskom uzoru, u sklopu „novog poretka“ (tzv. „Tanzimata“), kada je uistinu i poduzet niz reformi (u području sigurnosti života, časti i privatnoga vlasništva, pravednoga i javnoga sudjelovanja, jednakosti za pripadnike svih vjerskih zajednica, pravednog poreznog sustava, regrutacije u vojsku), prema sudu autora glavni nedostatak bio je taj što je reforme oktroirao sultan, pa su se, ovisno o carevoj volji, mogle i opozvati, odnosno nisu imale veze s europskim načelom „narodnoga suvereniteta“ (str. 124–125). U ovom periodu budi se i nacionalna svijest u brojnim narodima pod osmanskom vlašću (npr. Grcima; str. 123), što će dati podlogu i za niz ustanaka.

U posljednjem, kratkom, šestom poglavlju (Rasap 1875. – 1922.; str. 139–164), autor se dotiče zadnjih pedesetak godina osmanske povijesti, do Atatürka i moderne Turske. U tom poglavlju naglasak stavlja na uspon mladoturaka i Balkanske ratove, okončanje vladavine Osmanlija u sjevernoj Africi gubitkom Tripolitanije i Kirenaike u korist Italije, dijelom i iz razloga što je osmanska vojska bila nedorasla talijanskoj (brojčano slabiji osmanski garnizoni u sjevernoj Africi, velika udaljenost središnjega osmanskog teritorija), reforme obrazovanja (poboljšanje položaja žena i otvaranja javnih djevojačkih škola), genocida nad Armencima i ulogu Osmanskoga Carstva u Prvom svjetskom ratu, te na posljednjega sultana, Mehmeda VI. Vahideddina (1918. – 1922.). Nakon toga, slijede još tehnički dijelovi knjige: Rječnik (str. 165–170), Kronologija (str. 171–183), Bibliografija (str. 185–186), Kazalo (str. 187–200) i Bilješka o autoru (str. 201).

Još je zaista obilje stavki i zanimljivosti u knjizi Hrvoja Spajića koje bi se dale izdvojiti, no vjerujem da će i ovdje već iznesene zaintrigirati buduće čitatelje i da će ova knjiga naći prostora i na policama njihovih kućnih knjižnica. U svojem poznatom raspravljačkom stilu Spajić je još jednom napisao knjigu razumljivu i široj publici, a vjerujem da će s podjednakim entuzijazmom Spajić ubrzo aktualizirati i brojne druge teme iz vojne povijesti hrvatskoj historiografiji. To je jedan od razloga zašto se uvijek iznova veselim svakom novom objavljenom Spajićevu naslovu, jer zbog nevjerojatne lakoće čitanja njegovih knjiga uvijek se skrene pozornost na nešto „nepoznato o poznatom“, a niz njegovih odabranih argumentacija o određenom povijesnom problemu ili događaju na kraju čitatelja gotovo uvijek dovede u slatku dilemu odnosno u promišljanje o tome „što bi bilo da je bilo?“, što u najvećem broju slučajeva vjerojatno nikad nećemo znati. Knjiga, što je normalno, ima određenih manjkova – primjerice, već je ranije bilo spomenuto da u određenim dijelovima naslovima poglavlja ne prati do kraja i sam sadržaj tih poglavlja. Osim toga, pretežito dominira „općepoznata“ politička povijest Osmanskoga Carstva s naglaskom na ratovima i vanjskoj politici. Sa znanstvenoga i historiografskoga aspekta, knjiga se ne referira na primarne povijesne izvore, već isključivo sekundarnu literaturu, pa se onda, kako se popularno voli reći, i „ne donosi nešto novoga“, a i kod referiranja na sekundarnu literaturu izostalo je referiranje i na još neku recentniju literaturu, poput, primjerice, knjige Mehrdada Kie Daily Life in the Ottoman Empire (2011.), kojom bi se onda još zornije dočarala svakodnevica i društvena povijest Osmanskoga Carstva. No, knjiga je pisana s uvažavanjem svih uzusa povijesne znanosti, predstavlja kvalitetno faktografsko štivo koje prilikom iznošenja povijesnih pregleda u svojim znanstvenim radovima povjesničari mogu citirati u nekoj od svojih fusnota, a u konačnici, budući da Osmansko Carstvo i Hrvatska imaju niz povijesnih dodirnih točaka, uvelike je važno i da je netko iz hrvatske historiografije napokon napisao monografiju o Osmanskom Carstvu, pa makar ona bila i manjeg „preglednog“ karaktera, jer dosad smo imali samo prijevode. Jako sam optimističan i vjerujem da će knjiga zaintrigirati mnoštvo, ali i u znanstvenim krugovima u nekom pobuditi interes za proučavanjem osmanske ostavštine ili neke od dodirnih točaka Hrvata i Osmanlija, jer Osmanlije su uvelike utjecale na oblikovanje našega nacionalnoga identiteta. Knjiga, stoga, ima moju definitivnu preporuku.

Tekst: Lucian Borić

Fotografije: Wikimedia Commons

OSMANLIJE – Uspon i pad 1299.-1922.

Komentari su zatvoreni.