13. prosinca 2023. | 295 prikaza.

POLEMIKE – Kralj Aleksandar? Ma ne, to ne može biti hrvatska povijest! Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija? Karađorđevići? Ma ni govora, to nije hrvatska povijest! Ma baš suprotno! I to je hrvatska povijest!


Kralj Aleksandar? Ma ne, to ne može biti hrvatska povijest! Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija? Karađorđevići? Ma ni govora, to nije hrvatska povijest! Ali ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine svakako je dio hrvatske povijesti jer su omraženog kralja smaknuli “naši“. Tako često rezonira dio hrvatskoga puka, kad se u medijima, na portalima i društvenim mrežama pojave tekstovi koji tematiziraju vrijeme između dva svjetska rata, vrijeme života Hrvata u Kraljevini SHS, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji.

Često se slično čuje kad se piše i objavljuje o drugoj, komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji. Sjećam se zgode sa zagrebačkoga Interlibera, kad je Večernji list ondje imao svoj štand, a na štandu, između ostaloga, upravo objavljene knjige o Titu iz mojeg pera i iz pera sad već pokojnog kolege Pere Simića iz Beograda. Bilo je nekoliko posjetitelja, i to mlađih, koji su vidno demonstrirali što uopće objavljujemo i prodajemo knjige o Titu, pri čemu ih uopće nije bilo briga što u tim knjigama piše. Jer je Tito crvena krpa za njih i malo je nedostajalo da te knjige porazbacaju po podu.

Kralj Aleksandar u Zagrebu 23. lipnja 1920.

No o Titovoj Jugoslaviji, o Drugome svjetskom ratu, općenito o tom razdoblju od 1941. do 1990. godine objavljeno je jako puno radova, i članaka i knjiga. Ovakve ili onakve kvalitete bili, ali puno je toga izašlo na tržište, iako ima još uvijek i puno tema, područja u koja valja tek početi grebati. Tim više što je u Beogradu javno dostupna sva arhivska građa, od Titovog arhiva, do arhiva Predsjedništva SFRJ i CK SKJ. I još mnogo drugih arhivskih fondova. Međutim, na tome radi jako malo domaćih istraživača. Neki su čak, poput oca i sina Goldsteina, objavili ogromnu knjigu o Titu, a da nisu uopće zavirili u Titov arhiv.

Kad je pak riječ o prvoj Jugoslaviji, situacija je još poraznija! O tome razdoblju ponekad izađe neko djelo, kao što je, primjerice, prije nekoliko godina knjigu objavio dr. sc. Željko Karaula pod nazivom „Mačekova vojska“, odnosno o Hrvatskoj seljačkoj zaštiti u Kraljevini Jugoslaviji, ili dr. sc. Domagoj Novosel, koji je objavio svoj doktorat na temu stanovništva Upravne općine Gračani – Remete 1918.-1941. godine. I tako s vremena na vrijeme izađe neki rad koji se odnosi na međuratno razdoblje, ali sve je to i dalje jako siromašno. Zašto? To bome nitko ne zna objasniti. Je li u pitanju neatraktivnost razdoblja? Manjak znanstvenika za to područje? Koje su barijere u pitanju?

Jer jezična barijera ne može biti u pitanju. Za to razdoblje nije relevantna građa u Beču koja je na njemačkome jeziku, ili u Budimpešti na mađarskome, ili u Turskoj na turskome jeziku, ili u Italiji na talijanskome. Ključna građa za to razdoblje čuva se u Zagrebu, i dakako u Beogradu. Srpski jezik lako se čita, pa i ako je na ćirilici. Usto, Beograd nije daleko, i arhivski su fondovi ondje dostupni. Istina, sad je sve otežano zbog korona krize. Ali nije takva situacija od jučer. Je li problem financirati put i boravak u Beogradu? Svakako takvo istraživanje iziskuje dulji boravak, višemjesečni sigurno. On traži onda i smještaj ondje i plaćanje troškova. To mora snositi država, odnosno neka znanstvena institucija, a ne pojedinac.

Koliko mi je poznato, kod nas nema ni jednog znanstvenog projekta ni na jednoj domaćoj znanstvenoj ustanovi koji bi bio usmjeren isključivo na istraživanje tog razdoblja hrvatske povijesti. I koji bi dakako financirao istraživanje i istraživače. Kao što bi bilo logično i očekivano da postoji projekt koji financira država za istraživanje razdoblja Titove vladavine. Samo je u Beogradu za istraživanje dostupan ogroman arhivski fond na tu temu. Umjesto toga, imamo pojedinačne inicijative, kao što su radovi Karaule i Novosela. Ili pojedinačna istraživanja na neke parcijalne teme, kao što je na svoju ruku u Arhivu Jugoslavije istraživao već spomenuti kolega Karaula kad je pripremao objavu dnevnika Alojzija Stepinca iz arhiva UDBA-e, jer Stepinac u dnevniku najdetaljnije piše o životu u Kraljevini Jugoslaviji i susretima s beogradskom političkom elitom. Ili radovi dr. sc. Hrvoja Čape s Hrvatskog instituta za povijest, primjerice njegovo djelo „Kraljevina čuvara. Represivni aparat monarhističke Jugoslavije na području hrvatskih zemalja (1918.-1941.)“.

Tuđmanov doktorat je do danas ostao jedini rad koji se ukupno bavi isključivo razdobljem života Hrvata u međuratnoj Jugoslaviji.

Istine radi, to je razdoblje obrađeno u sintezama hrvatske povijesti. No to su samo sinteze sinteza, nema tu detalja, nema tu ulazaka u dublja istraživanja, a kako nema istraživanja, imamo koji put i dubiozne tvrdnje. Koliko je zapravo velika praznina u svemu tome, svjedoči činjenica da je do danas kultni naslov u dvije knjige ostao još uvijek prošireni doktorat Franje Tuđmana. 

Naime, Tuđman je nakon postavljanja za šefa Instituta za historiju radničkog pokreta, današnjeg Hrvatskog instituta za povijest, na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao na temu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941., u kojemu je znatno proširio tekstove koje je ranije objavljivao u različitim časopisima. Izmijenjenu inačinu Tuđmanovog doktorata Hrvatska sveučilišna naklada objavila je 1993. godine u dvije knjige pod naslovom „Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941“ na čak 1132 stranice. 

Na stranu što je Tuđmanov doktorat izazvao polemike još u Jugoslaviji, pa i propitkivanje njegove izvornosti, pri čemu ima onih koji su ga optuživali da je zapravo velikim dijelom plagirao radove povjesničara Ljube Bobana. To je sad već neka druga tema. Ali je činjenica da je do danas to ostao jedini rad koji se ukupno bavi isključivo razdobljem života Hrvata u međuratnoj Jugoslaviji.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.