4. rujna 2024. | 631 prikaza.

POVIJESNE KONTROVERZE – Franjo Tuđman je stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine smatrao velikim korakom prema rješenju hrvatskog pitanja. No 1991. prioritet mu je bio stvaranje održive hrvatske države


Iako mnogo i znanstvene i popularne literature Franju Tuđmana smatra fanatičnim nacionalistom u potrazi za Velikom Hrvatskom, što je stajalište koje je u skladu sa sadašnjom tendencijom da se nacionalizam odbacuje kao arhaičan i anakronističan u današnjemu globalnom i korporativnom svijetu, on je bio mnogo kompleksnija osobnost. Učenik koji je napustio srednju školu i politički komesar s komunističkim partizanima tijekom Drugoga svjetskog rata, naknadno je završio školu, pohađao vojnu akademiju, uzdigao se do čina generala u JNA te 1965. godine doktorirao. Do 1964. godine bio je u raskoraku sa Savezom komunista, Vojnoistorijskim institutom JNA i srpskim povjesničarima oko toga kako treba tumačiti jugoslavensku povijest, a do 1967. bio je disident koji je inzistirao na liberalnijem režimu i objektivnijoj historiografiji što se slagala s njegovom vizijom marksizma, koja je, kako je već rečeno, bila slična onoj eurokomunista kao što su Enrico Berlinguer i José Carrillo. Zatvoren 1972. i opet 1981. godine, Tuđman do početka 80-ih više nije bio komunist, no nije bio ni nacionalist koji nastoji uskrsnuti fašističku državu. Bio je povjesničar i hrvatski domoljub koji je osporavao jugoslavensku historiografiju za koju je vjerovao da nepravedno kleveće hrvatski narod.

                Tuđman je dokazivao da Jugoslavija ne može biti stabilna država sve dok ne riješi svoje „nacionalno pitanje“ na pravičan način, što teško da je osebujna ideja. Većina znanstvenika na Zapadu i u Jugoslaviji smatrala je „nacionalno pitanje“ osnovnim za veliki dio jugoslavenske povijesti; oni se samo nisu slagali oko toga je li ono riješeno, i ako jest, tko ga je riješio i kada. Jedan od događaja koji je, čini se, označio veliki korak prema rješavanju nacionalnog pitanja, bilo je stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine, koju je Tuđman također smatrao velikim korakom prema rješenju hrvatskog pitanja zato što je Banovina u jednu pokrajinu spajala zemlje koje su demografski i povijesno bile hrvatske i koje su se naslanjale jedne na drugu te su tako u određenoj mjeri bile gospodarski integrirane. No, njegova karakterizacija važnosti Banovine odjek je hrvatskih komunista, a ne hrvatskih ustaša. Banovina, pisao je, bila je „uvod u novo preslagivanje centralističke-hegemonističke države i pozitivan doprinos rješenju unutarnjega nacionalno-političkog problema“. To je, dakako, napomena, nije ni politika niti kriminalni prijedlog. Tuđman je Banovinu također smatrao izrazom geopolitičkih realnosti i da je mogao proširiti granice Hrvatske da uključe te „hrvatske zemlje“, on bi to zacijelo bio učinio. Ali bio je praktičan političar koji je izbjegavao nasilje u korist pregovora i diplomacije, dakle, dok je sa Slobodanom Miloševićem i Alijom Izetbegovićem razgovarao o preuređenju granica, nije išao tako daleko da napadne Bosnu i Hercegovinu, pothvat za koji su mu, svakako, nedostajale snage. Između 1991. i 1995. godine njegova je pozornost bila usmjerena na okončanje srpske okupacije Hrvatske, a ne na okupaciju Bosne i Hercegovine, što je bilo nedobrodošlo odvraćanje pažnje. Kad su njegovu cilju, učvršćenju održive hrvatske države unutar njezinih granica iz 1991. godine, priprijetili događaji u Bosni i Hercegovini, Tuđman je sklopio savez sa Sarajevom koji bi, da je bio potpuno proveden, bio stvorio hrvatsko-bosansku federaciju u Bosni i Hercegovini te konferederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I opet, čini se jasnim da je njegov prioritet bio stvaranje održive hrvatske države, a da je njegova zaštita Hrvata u Bosni i Hercegovini i povijesnih hrvatskih područja tu bila sekundarna.

                Čini se da je sličnost granica hrvatskih zajednica Herceg-Bosne i Bosanske Posavine s onima Banovine Hrvatske bila rezultat geopolitičkih čimbenika, a ne posljedica nagodbe s Miloševićem u Karađorđevu. Hrvati su stoljećima živjeli na toj zemlji; nisu bili novopridošlice. Uistinu, nije bilo jasne crte što bi odvajala Hrvate koji žive u Posavini i Slavoniji, isto kao što nije bilo jasne crte što odvaja Hrvate u Dalmaciji i njezinom zaleđu u Hercegovini ili one koji žive u Slavoniji, Srijemu i Vojvodini. Granice su bile rezultat povijesnog slučaja i ljudskog djelovanja, uključujući stoljeća migracija i naseljavanja; što se više približavalo granicama Socijalističke Republike Hrvatske, to je hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo gušće, a veze koje su ih povezivale s Hrvatskom, jače. Kad su Srbi u Bosni i Hercegovini počeli organizirati „Srpska autonomna područja“, na temelju njihova iščitavanja geopolitike i povijesti te republike, Hrvati su se nastojali zaštititi čineći isto, napose s obzirom na događanja u Hrvatskoj, gdje su Hrvati u miješanim zajednicama sa Srbima masovno bili šikanirani, ubijani i protjerivani. Formalno, oni bi bili mogli računati na zaštitu snaga Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine, no Muslimani su zapravo prisvojili središnju vlast u republici, uključujući njezine vojne i sigurnosne snage, i, poput Srba, počeli se naoružavati u početku 1991. godine. Toga lipnja, kad se HDZ sastao kako bi raspravljao o suradnji sa SDA i punih šest mjeseci prije formiranja hrvatskih zajednica Herceg-Bosne i Bosanske Posavine, muslimanski su vođe stvarali vojno krilo svoje stranke, Patriotsku ligu. Za Hrvate Bosne i Hercegovine postavilo se pitanje tko će i što će ih zaštititi od iste sudbine koja je zadesila njihove sunarodnjake u Hrvatskoj u studenome 1991. godine. Njihov je odgovor bio stvaranje hrvatskih zajednica unutar ustrojstva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i naoružavanje vlastitih obrambenih snaga.

                Kronologija i točan i detaljan prikaz slijeda događaja koji su uzrokovali rat odlučujući su u dobroj povijesnoj analizi zato što čak i naoko nevažan podatak poput stvaranja muslimanske Patriotske lige u lipnju temeljito mijenja kronologiju događaja, pretvara Muslimane Bosne i Hercegovine u „naoružane“ žrtve i stavlja hrvatske rasprave o suradnji s Muslimanima i Srbima u drukčiji kontekst. Iz zapisnika s hrvatskih rasprava jasno je da su hrvatski vođe bili zabrinuti što Alija Izetbegović i Sefer Halilović stvaraju muslimansku miliciju u isto vrijeme kad su preuzimali kontrolu nad Teritorijalnom obranom i republičkim policijskim snagama. Rezultat toga bio je nešto srodno panici među hrvatskim vođama, napose kad je bilo kombinirano s muslimanskom – i međunarodnom – ravnodušnošću prema ratu u Hrvatskoj i muslimanskim naporima da postignu dogovor s Beogradom. Da uzmemo stranicu od Pippide, „strah“ je bio jedan razlog zašto je pobuna baze HDZ-a Bosne i Hercegovine došla iz srednje Bosne, područja gdje su već bila vidljiva trvenja između Hrvata i Muslimana i gdje je ogorčenje Hrvata bilo manje usmjereno na Muslimane nego na one hrvatske političare u Sarajevu koji su, činilo se, podupirali politiku SDA, a nisu štitili interese njihovih hrvatskih birača.

Predsjednici jugoslavenskih republika 1991. godine.

I „povijesni“ sporazum između Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića 8. kolovoza 1991. i Izetbegovićev govor u bosanskohercegovačkoj skupštini 27. lipnja 1991. mogu se navesti kao dokazi muslimanskoga tajnog dogovora sa Srbijom u vrijeme kad su srpske snage bile napale Sloveniju i pojačavale svoje napade na Hrvatsku. Izjava Alije Izetbegovića potkraj lipnja da će granice Bosne i Hercegovine s Hrvatskom ostati „otvorene“ zapravo je dopustila slobodan prolaz srpskih jedinica i jedinica JNA, a po objavljivanju sporazuma Filipović-Karadžić u vodećim sarajevskim novinama Oslobođenje mogla se naslutiti prosrpska orijentacija nekih muslimanskih vođa, s obzirom na to da je Oslobođenje kontrolirala SDA. Filipović i Adil Zulfikarpašić prekinuli su s Izetbegovićem, tobože zato što je dopuštao da vjerski elementi utječu na politiku SDA, no oni su i dalje surađivali s njim, a Zulfikarpašić nije vjerovao ni Hrvatima niti Zapadu. Napomenuo je da ne može biti „dogovora“ između „islamskog svijeta i Zapada“ jer njihovi su „pogledi na svijet različiti“.

Takvi „detalji“ mijenjaju „kazivanje“ događaja koji su uzrokovali rat u Bosni i Hercegovini i po njima se može naslutiti da je već 1991. u muslimanskom nacionalizmu postojao snažan vjerski element i da nije bila samo slabost, nego i ravnodušnost, koja je Izetbegovića i druge muslimanske vođe navela na to da se ne obaziru na događaje u Hrvatskoj između kolovoza 1991. i siječnja 1992., te da su se JNA i srpske snage koristili Bosnom i Hercegovinom kao zonom koncentracije odakle su pokretali napade na Slavoniju, Dalmaciju i druge krajeve Hrvatske. Isto tako sugeriraju da je muslimanska politika bila oportunistička, a ne „principijelna“ te vode pitanjima o tome kako je politika SDA utjecala na djelovanje Hrvata koji su živjeli u Bosni i Hercegovini, kao i stavove i djelovanje Franje Tuđmana i drugih hrvatskih vođa. Kakvi da su god odgovori na ta pitanja, ono što je upadljivo jest da ta pitanja u literaturi, koja opisuje Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana kao suurotnike, nisu bila ni postavljena niti je na njih odgovoreno; literaturi koja uvelike ignorira politiku i djelovanje SDA, muslimanske Patriotske lige te bosanske vlade, te koja je sklona oslikati povijest ratova za jugoslavensko naslijeđe širokim, teoretskim potezima.

                Kako da se god protumačile radnje i izjave muslimanskih vođa u kasno ljeto i ranu jesen 1991., po transkriptu podulje rasprave među vođama HDZ-a u Zagrebu 27. prosinca 1991. može se naslutiti kako je Tuđman pregovorima tražio rješenje krize u Bosni i Hercegovini da bi spriječio rat. Tim bolje ako bi takvo rješenje rezultiralo i stvaranjem hrvatskih županija („kantona“) ili, u najboljem scenariju, revizijom granica Bosne i Hercegovine s Hrvatskom da bi se stvorilo nešto poput Banovine iz 1939. godine. Za Tuđmana i druge hrvatske vođe to bi jednom zauvijek riješilo „nacionalni problem“ koji je mučio Jugoslaviju i u konačnici je osudio na propast. Pritom bi to također stvorilo održive granice hrvatske države, velik dio koje je tada bio okupiran ili su ga napadale snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi, čije su baze bile u Bosni i Hercegovini i čija je opskrba prolazila kroz podijeljenu republiku. Željeti stvarati geopolitički održiv teritorij i spriječiti sudbinu svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj nije bio zločin; bila je to praktična politika utemeljena na događajima izvan kontrole hrvatskih vođa. Niti je stvaranje hrvatske države, čak i države koja bi obuhvaćala „hrvatska“ područja u Bosni i Hercegovini, pretpostavljalo „etničko čišćenje“ nehrvata, s obzirom na to kako su spremno Tuđman i hrvatska vlast zaštitu manjina uključili u hrvatski ustav na zahtjev međunarodne zajednice 1991. godine. Pitanje je bilo je li Tuđman nastojao pregovarati s vlasti u Sarajevu ili potkopati i uništiti susjednu Socijalističku Republiku.

                Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebna je rasprava ne samo o hrvatskoj politici, nego i o politici i djelovanju SDA te bosanskohercegovačke Vlade kojom je SDA dominirala, napose pošto je 8. listopada 1991. Hrvatska proglasila neovisnost. I snage JNA i srpske snage napadale su Hrvatsku iz baza u Bosni i Hercegovini, dakle, da je Tuđman želio izgovor za napad na susjednu republiku, to što bosanska vlast nije zaustavila te napade i nije uskratila snagama JNA i srpskim snagama korištenje svog teritorija moglo je služiti kao casus belli. No korištenje Bosne i Hercegovine kao baze snaga JNA i srpskih snaga, onakvo kakvo je bilo, uvjerilo je Tuđmana kako treba poslati hrvatske snage u Hercegovinu da se zaštiti Dalmaciju, koja je opetovano napadana iz susjedne republike, te u Posavinu, gdje je Sarajevo ostavilo Hrvate da se brinu za sebe. Neutralne strane ne dopuštaju zaraćenim snagama slobodno korištenje njihova teritorija, stvar koja se često zanemaruje u analizama Tuđmanovih razgovora o susjednoj republici, no nema dvojbe da su se snage JNA i srpske snage slobodno koristile Bosnom i Hercegovinom. Ni države, pak, koje nastoje potkopati ili napasti svoje susjede, ne pružaju tim susjedima pomoć, kako je to Tuđmanova Hrvatska činila Bosni i Hercegovini 1991. i 1992. godine.

                Vlade moraju zaštititi sve svoje građane, a Hrvati nisu vjerovali da to bosanska Vlada može učiniti ili da će učiniti. Stoga su se našli u škripcu: podleći srpskoj okupaciji ili braniti se. Kako bi učinili to drugo, trebali su pomoć izvana, kao što je trebala i bosanska Vlada; pomoć Hrvatima došla je iz Hrvatske, a pomoć Sarajevu došla je od Organizacije islamskih zemalja. Njihova odluka da potraže pomoć od Hrvatske kako bi se mogli braniti od napada čini se manje kriminalnom zavjerom, a više jednostavnim činom samoobrane na koju su Hrvati Bosne i Hercegovine imali i legalno i moralno pravo.

                Tako su, čini se, bosanski Hrvati tada gledali na stvari; jer dok su se naoružavali protiv onoga što su percipirali kao opasnost od JNA i bosanskih Srba, istodobno su nastojali postići sporazum s vladom u Sarajevu koja bi im bila zajamčila istu vrstu autonomije kojom je, čini se, međunarodna zajednica bila zaokupljena da se dā srpskoj „paradržavi“ koju je JNA stvorila u Hrvatskoj; i nastojali su postići dogovor s bosanskim Srbima koji bi bio izbjegao rat, ali jamčio unutarnju reorganizaciju republike kao konfederacije s tri „konstitutivna“ naroda, a svakom je od njih zajamčen udio u vlasti i vlastiti autonomni kantoni. Ta procjena nije ni bila jedinstvena za bosanske Hrvate; pravo svakoga konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine da uspostavi znatan stupanj autonomije u kantonima koji su u biti bili „nacionalni“ artikulirano je u sporazumima postignutima uz pomoć međunarodnih pregovarača već u studenome 1991., istome mjesecu kad su bosanski Hrvati najavili stvaranje hrvatskih zajednica Herceg-Bosne i Posavine.

Zapisnik transkripta od 28. prosinca 1991., koji tužitelji MKSJ-a smatraju ključnim, ne sugerira da su hrvatski vođe planirali zločinački pothvat, nego da su pokušavali formulirati realističnu politiku koja bi im omogućila da adekvatno odgovore na akcije srpskih, muslimanskih i međunarodnih vođa u vrijeme dok su oni također ponovno pokušavali uspostaviti disciplinu u stranci koja je bila u zbrci. Tijekom tog sastanka Stjepan Kljuić, predsjednik HDZ-a u Bosni i Hercegovini, razmjenjivao je uvrede s vođama HDZ-a iz srednje Bosne, koji su bili ljuti na nj što je podupro program SDA umjesto da snažno promiče hrvatske interese. Lokalni vođe HDZ-a, uključujući Darija Kordića, bili su frustrirani zato što muslimanski vođe nisu željeli raditi s njima i zabrinuti da će oni biti prve žrtve srpske ofenzive. Kljuić, koji je poslije Tuđmana optužio za vođenje „dvojne“ politike, inzistirao je da je on bio predlagao fleksibilnu politiku koju je stranka bila prihvatila kao svoju strategiju tijekom sastanka u Zagrebu prethodnog lipnja.

                Prema Kljuiću, HDZ je bio spreman poduprijeti suverenitet Bosne i Hercegovine kako bi je držao izvan srpske orbite. No, ako se bosanski Srbi odcijepe s područjima koje su oni kontrolirali, HDZ bi onda nastojao da ostatak Bosne i Hercegovine uvede u konfederaciju s Hrvatskom, što je bilo rješenje koje je oponašalo Tuđmanove napore na reorganizaciji Jugoslavije kao konfederacije. Ako bi i Muslimani i Srbi odbili surađivati s Hrvatima i umjesto toga išli svojim putem, HDZ bi onda inzistirao na podjeli republike u nacionalne kantone. Ni Kljuić niti Tuđman, niti većina drugih nazočnih izaslanika HDZ-a, nisu smatrali jednostrano odcjepljenje izvedivim. Tuđman je vjerovao da se Bosna i Hercegovina, poput Jugoslavije, može raspasti. On je u prosincu bio još sumnjičaviji što se tiče mogućnosti suradnje s Muslimanima nego u lipnju, jer Alija Izetbegović tijekom tih mjeseci pokazao se naklonjeniji Srbiji nego Hrvatskoj. U međuvremenu srpske su snage uz potporu JNA osvojile hrvatski teritorij, čisteći iz njega stotine tisuća Hrvata. U tom razdoblju razoreno je hrvatsko selo Ravno u Hercegovini i stvorena Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Tuđman je također bio uznemiren što muslimanski vođe nisu poduprli prijedlog za stvaranje jugoslavenske konfederacije koji su on i Milan Kučan podastrijeli godinu dana prije. On je Kljuića i hvalio i kritizirao, naglašavajući prijeku potrebu da se otvori ozbiljna rasprava s muslimanskim vođama, podsjećajući vođu bosanskih Hrvata da će Muslimani „promicati svoje interese“ i sugerirajući da oni snose velik dio krivnje za rat u Hrvatskoj. „Da je Izetbegović prihvatio naš prijedlog (za jugoslavensku konfederaciju)“, podsjetio je Tuđman Kljuića, „naš nacrt za konfederalnu uniju suverenih država, onda vjerojatno u Hrvatskoj ne bismo imali rat.“ Po toj napomeni može se naslutiti ne samo Tuđmanova spremnost za suradnju s Muslimanima, nego ona pojačava dojam kako je on svoje sastanke s Miloševićem i Izetbegovićem, uključujući one u Karađorđevu i Tikvešu, smatrao načinima kako da spriječi rat, i potkopava teorije o tome kako je kovao urotu sa Srbima da bi isprovocirao rat u Hrvatskoj kao sredstvo za uništenje Bosne i Hercegovine.

                Iako je Tuđman bio neuvijen tijekom sastanka u prosincu 1991., nije bio ponesen ni ideološkim pretpostavkama, nostalgijom za Banovinom, niti željom za komadanjem Bosne i Hercegovine. Išao je za pregovorima s Muslimanima i korio Kljuića zato što nije ozbiljniji u svom odnosu prema SDA. Poput drugih sudionika tog sastanka, hrvatski je Predsjednik tražio izlaz iz opasne situacije koja je gotovo bila rat i sastanak je završio imenovanjem odbora koji će pregovarati i sa SDA-om i sa SDS-om u naporu da se spriječi sukob sličan onomu u Hrvatskoj. Značajno je da se među njegovim članovima nalazio Kljuić, napadnuti predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine. Rasprava na tom sastanku i odluka da se nastavi pregovarati i sa Srbima i s Muslimanima snažno sugerira ovo: premda je Banovina iz 1939. godine možda bila ideal za većinu vođa HDZ-a, do početka 1992. malo je bilo onih koji su je smatrali ostvarivim ciljem. Tuđman i drugi hrvatski vođe bili su zadovoljni prihvaćanjem kantonalnog uređenja kao kompromisa koji bi zaustavio zatiranje Hrvata u Bosni i Hercegovini i jamčio njihova prava kao naroda. Pitanje demokratskih prava pojedinca nikad nije bilo upitno; pretpostavljalo se da će ta prava biti sigurna ako se osiguraju kolektivna prava. Čak i prijedlozi, poput onoga Ante Valente, o premještaju stanovništva, nisu imali namjeru pokrenuti rat, nego spriječiti ga. Čak i Gale Stokes, glasni kritičar Tuđmana i njegove vlasti, na kraju je zaključio da „rješenje“ za probleme koje su postavile države sljednice Jugoslavije jest „revizija državnih granica na Balkanu prema etničkim crtama“ jer „naša sadašnja politika nametanja multikulturalizma i tolerancije Bosni i Kosovu ne može funkcionirati“.

                Čini se da je Anto Valenta imao pravu ideju u pogrešno vrijeme te da Tuđmanovi napori da se pregovorima postigne mirna revizija granica nisu bili toliko pogrešni koliko loše tempirani. Dakako, Tuđman i vođe HDZ-a u Bosni nisu bili autonomni akteri koji su djelovali u zrakopraznom prostoru; ono što su oni izabrali, bilo je uvjetovano izborom njihovih srpskih, muslimanskih, crnogorskih, makedonskih i slovenskih pandana te mišljenjima i djelovanjem međunarodnih aktera, kako vlada tako i nevladinih organizacija. Tuđman se morao boriti protiv srpskog vođe koji je bio odlučan da dominira Jugoslavijom ili da na njezinim ruševinama stvori Veliku Srbiju; protiv muslimanskog vođe odlučnoga da zadrži Bosnu i Hercegovinu kao unitarnu državu sličnu jugoslavenskoj federaciji, koja se raspadala upravo zbog nastojanja Srba da zadrže unitarnu državu i da je kontroliraju; te protiv slovenskog vođe koji je stalno požurivao i nije Tuđmanu ostavio nikakav drugi izbor nego proglasiti neovisnost pošto je Slovenija to odlučila učiniti u proljeće 1991. godine. Kod kuće Tuđman se morao boriti s ultranacionalističkom skupinom, HSP-om Dobroslava Parage; pobunjenim Srbima koje su podupirali JNA i Beograd te s domaćom oporbom koja je inzistirala da Tuđman slijedi njezine diktate i koja se gorko tužila na njegovo autoritarno ponašanje kad on to nije učinio. U inozemstvu morao se boriti s međunarodnom zajednicom čiji su vođe nastojali očuvati Jugoslaviju i Tuđmana i Kučana smatrali secesionistima, što ih je u najboljem slučaju učinilo ravnodušnima prema Hrvatskoj, a u najgorem aktivno neprijateljski nastrojenima. Nije bilo čudno što je Tuđman katkad griješio, s obzirom na to koliko je drugih aktera morao zadovoljiti ili pomiriti. Ipak se iz transkripata koje njegovi kritičari smatraju tako osuđujućima čini da Tuđman i članovi HDZ-a nisu imali skrivene namjere prema Bosni i Hercegovini, premda su bili skloni njezinu unutarnjem preustroju kao konfederacije „nacionalnih“ kantona, i da su Europsku zajednicu smatrali uzorom te da su svoje nade polagali u demokraciju i diplomaciju, a ne u diktaturu i vojnu akciju.

                Još u lipnju 1991. Tuđman je smatrao da je Jugoslaviju moguće reorganizirati mirnim putem, rabeći kao obrazac EZ, a u početku 1992. godine opet je išao za rješenjem dogovorom, kako bi se spriječio rat u Bosni i Hercegovini, i javno je podupro Cutilheirov plan. Ali muslimanski su vođe odbili plan zato što bi on bio podijelio Bosnu i Hercegovinu u kantone ili, u žargonu muslimanskih propagandista, „podijelio“ je. Ne prihvaćajući plan, Alija Izetbegović i vođe SDA učinili su rat gotovo neizbježnim, jer bilo je jasno da Srbi neće prihvatiti unitarnu državu na kojoj su Muslimani inzistirali. Tijekom ljeta i jeseni 1992. srpske su snage, uz pomoć JNA, okupirale veći dio Bosne i Hercegovine, ograničavajući Muslimane na nekoliko „enklava“, a Hrvati su se užurbano branili jer je Armija Bosne i Hercegovine bila raspoređena samo u muslimanskim područjima i onim područjima s miješanim stanovništvom gdje je bilo mnogo Muslimana. Do jeseni 1992. Srbi su postigli većinu svojih ciljeva. Kontrolirali su 70 posto zemlje i bili sretni što mogu postići primirje te čekati da Hrvati i Muslimani potpišu mirovni ugovor koji će zamrznuti teritorijalni status quo post bellum, na što ih je ohrabrivala međunarodna zajednica.

                Mirovni prijedlozi koje su formulirali posrednici EU-a i UN-a priznali su stanje u kojemu ni glavne sile nisu bile voljne koristiti se silom da to promijene. No administrativna podjela Bosne i Hercegovine u kantone, koliko je god bila prihvatljiva Tuđmanu, bila je prokletstvo za bosanske Muslimane, koji su ustrajali na „jedinstvenoj“ državi, a odbili su je i bosanski Srbi koji su željeli suverenitet i pravo na odcjepljenje. Tuđman je surađivao s međunarodnim posrednicima jer shvaćao je da je Hrvatska mala država i nije mogla djelovati autonomno, no njegova je suradnja naknadno interpretirana kao daljnji dokaz njegove namjere o „podjeli“ Bosne i Hercegovine. Ipak, teško je shvatiti što je drugo mogao učiniti. Da je odbio surađivati s posrednicima i bojkotirao razgovore, kao što su to činili muslimanski vođe, međunarodna bi zajednica vjerojatno odbila priznati Hrvatsku, što bi promijenilo status Republike Srpske Krajine. On nije imao dovoljno „društvenog kapitala“ unutar međunarodne zajednice da to učini, a Muslimani su mogli ovisiti o muslimanskim državama i Organizaciji islamske konferencije. Nije mogao ni inzistirati na neovisnosti hrvatskih područja, kao što su činili srpski vođe, zato što Hrvati svoje zahtjeve nisu mogli poduprijeti silom, kao što su to mogli Srbi, na temelju pomoći JNA. Nije mogao ni napustiti Hrvate u Bosni i Hercegovini i usredotočiti se na pregovore s hrvatskim Srbima, koji su bili preokupirani pokušajem izgradnje „Zapadne Srbije“ s njihovom bosanskom braćom, jer napuštanje hrvatskih sunarodnjaka Tuđmana bi bilo učinilo politički nepopularnim u Hrvatskoj i među hrvatskom dijasporom.

                Najuvjerljivije objašnjenje za neuspjeh rješenja krize u Bosni i Hercegovini i naknadno raspadanje republike u nacionalne teritorije nije urota između Tuđmana i Miloševića, ni zajednički zločinački pothvat članova hrvatske vlade, nego priroda Bosne i Hercegovine i njezina povijest, koja je, poput postmodernog kazivanja, „prijeporna“. Jugoslavenski ustav iz 1974. godine definirao je Bosnu i Hercegovinu kao državu triju „konstitutivnih naroda“, Srba, Hrvata i Muslimana. I Bosna i Hercegovina, kao Jugoslavija, bila je multinacionalna republika, a ne domovina jednog naroda. Bila je sličnija Hrvatskoj nego Sloveniji, koja je svoj nedostatak „etničkog“ sukoba temeljila ne na „snažnome“ građanskom društvu niti na „vladavini prava“, nego na tome da je bila nacionalno homogena, za razliku od Hrvatske, Srbije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Slovenci su se uključili u istu vrstu „balkanističkog“ diskursa kao Tuđman i čini se da oni nisu bili ništa više tolerantniji od Hrvata, no nisu imali veliku naoružanu manjinu koncentriranu na to da izbori vlastitu državu.

                Iako su neki promatrači u Bosni i Hercegovini vidjeli multikulturno društvo bratstva i jedinstva, Bosna i Hercegovina to nije bila. Podijeljena po nacionalnim obilježjima, republika je imala najnižu stopu mješovitih brakova od svih jugoslavenskih republika i najmanje miješanja svojih nacionalnosti. Srbi, Hrvati i Muslimani možda često i jesu živjeli u istim gradovima i selima, no vodili su odvojene živote. Ako regija u novije doba nije iskusila „sukob civilizacija“, bila je svjedokom opetovanih sukoba između turskih i habsburških snaga od 15. stoljeća pa sve do 1918., uključujući i krvavi ustanak 1875. godine. Bosna i Hercegovina, dom triju odvojenih kultura, do ranoga je 19. stoljeća bila odvojena turska pogranična zemlja, krajina, u kojoj su njezine vjerske skupine bile pravno odvojene. Između 1918. i 1941. godine muslimanski vođe nisu bili pouzdani partneri Hrvatske seljačke stranke, a nakon 1945. Muslimani, Hrvati i Srbi nadmudrivali su se za položaj u Bosni i Hercegovini, kao što su i nastavili činiti od postizanja dogovora u Daytonu 1995. godine. Nisu živjeli u bratskom skladu, nego pronalazili način kako da žive zajedno, što je potpuno različita stvar. Štoviše, između 1918. i 1945. čak i nisu živjeli u „Bosni i Hercegovini“ zato što prije 1945. bosanske države nije bilo. Teritorij te socijalističke republike koju je nova komunistička vlast stvorila nakon poraza NDH izvorno je bio podijeljen u 33 „oblasti“, zatim podijeljen između četiri banovine 1929. godine. Neka su područja između kolovoza 1939. i travnja 1941. pripojena Banovini Hrvatskoj, a u travnju 1941. cijelu BiH osovinske sile uključile su u sastav NDH.

Ne treba pretpostaviti kako su Srbi, Hrvati i Muslimani „mrzili“ jedni druge da bi se shvatila povijesna zbilja u kojoj su oni gotovo 500 godina bili suočeni jedni s drugima duž granice koja je bila definirana nacionalno, vjerski i politički. Godine 1992. nije bilo razloga za pretpostavku da će se te tri skupine stopiti u jedinstveni „bosanski“ narod. Povijesni razvoj Muslimana tog područja sugerira da su oni ne samo sebe shvaćali „drugima“, nego i da su namjeravali očuvati tu „drugost“ braneći nacionalistički mentalni sklop koji je mogao biti isto tako agresivan kao i onaj ekstremnijih hrvatskih i srpskih nacionalista, počinjući sa stvaranjem JMO (Jugoslavenske muslimanske organizacije) nakon Prvoga svjetskog rata te napredujući preko povremene suradnje s režimima između dva rata i suradnje s ustašama i nacistima u Drugome svjetskom ratu do stvaranja naoružanih milicija koje je po vlastitom priznanju osnivala SDA (Stranka demokratske akcije) u lipnju 1991., istog mjeseca kad je hrvatski HDZ odlučio tražiti čvršću suradnju sa SDA u naporu da spriječi rat.

Drugim riječima, imalo bi isto toliko smisla slijediti trag ratova u Bosni i Hercegovini do muslimanskoga, kao i do hrvatskog nacionalizma, ako je stvarni uzrok tih ratova uopće bio apstraktan pojam. Ako ih je uzrokovalo ljudsko djelovanje, onda umjesto kretanja u normativnu potragu za krivcima i ponavljanja prosudbi djela napisanih u žurbi i obično u određenu svrhu, najbolji način za utvrđivanje različitih uloga koje su imali različiti akteri, i pojedinci i kolektivi, činilo bi se da je pomna povijesna raščlamba temeljena na dokumentarnim dokazima. Umjesto toga, imamo seriju suđenja, rezultati kojih su gotovo neizbježni, unaprijed određeni, čime su srodniji „vježbama u moralnom samopotvrđivanju“, namjera kojih je podučiti moralnu ili političku lekciju prije nego odrediti individualnu krivnju za ratne zločine. Ironično je da su mnogi od istih onih ljudi koji negiraju legitimitet „kolektivnih“ prava što ih promiču nacionalisti revni u pripisivanju „kolektivne“ krivnje temeljene na pojmu „zajedničkoga zločinačkog pothvata“.

Za mnoge Hrvate optužbe MKSJ-a bile su nešto poput izdaje. Surađivati s međunarodnom zajednicom, braniti se od agresije i ostvarivati svoja prava prema Helsinškim sporazumima i bosanskom Ustavu, koji je ostao na snazi tijekom hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine, njima se nije činilo zločinom. Poput većine ljudi Tuđman nije očekivao da će Bosna i Hercegovina preživjeti, a njegovo zapažanje da to neće moći kao centralizirana država bila je jednostavno zapažanje, temeljeno na njegovu iščitavanju povijesti i propasti same Jugoslavije, koja se raspala upravo zato što su vođe u saveznoj vladi i armiji odbili dati svojim konstitutivnim narodima pravo na samoodređenje. Pretvarati se da je želja jednog naroda za vlastitom državom pokudna sugerira da većina postojećih država ima problematično porijeklo, a inzistirati da je obrana jedne države od agresije i okupacije strane sile zločin, čini se kršenjem duha i slova Povelje UN-a i zaista je nešto što bi preinačilo povijesne knjige.

Izvadak iz knjige „FRANJO TUĐMAN – Politička biografija: partizan, general, povjesničar, disident i prvi predsjednik Hrvatske“ dr. sc. Jamesa J. Sadkovicha, u nakladi Despot infinitusa.

Komentari su zatvoreni.