12. srpnja 2024. | 551 prikaza.

POVIJESNE KONTROVERZE – Postoje ozbiljna povijesna i logična pitanja u vezi s pretpostavkom o zavjeri između Tuđmana i Miloševića radi uništenja Bosne i Hercegovine

Možda je istina, kako je zapisao Adam Smith, ako tri poslovna čovjeka vijećaju u tajnosti, možete biti sigurni da kuju zavjeru protiv javnog dobra; no je li isto tako istina da, ako to čine dva državnika, oni nužno kuju zavjeru protiv susjedne države? Odgovor koji daju oni koji vjeruju da je Franjo Tuđman bio autoritaran nacionalist, koji se upleo u zavjeru sa Slobodanom Miloševićem kako bi raskomadao Bosnu i Hercegovinu, bio bi uvjetno „da, u ovom slučaju“. No postoje ozbiljna povijesna i logična pitanja u vezi s pretpostavkom o zavjeri između Tuđmana i Miloševića radi uništenja Bosne i Hercegovine i njezine nužne prirodne posljedice, zajedničkoga zločinačkog pothvata hrvatskih vođa da bi se zavjera provela. Ako je, kako su tvrdili neki autori, Tuđman simpatizirao ustaše nastojeći uskrsnuti NDH stvaranjem Velike Hrvatske, zašto je onda slijedio granice Banovine, koju su 1939. stvorili ne ultranacionalistički ustaše, nego demokratska i pacifistička Hrvatska seljačka stranka? Zašto jednostavno ne uzeti cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao što su to ustaše učinili 1941. godine? Odgovor koji se obično daje jest da je on imao „dogovor“ s Miloševićem, tako da nije mogao uzeti srpske dijelove Bosne i Hercegovine i morao je ostaviti neke muslimanske dijelove kako bi umirio međunarodnu zajednicu.

Takvo rezoniranje zapravo je nagađanje koje potkrepljuje drugo nagađanje, intelektualni ekvivalent kuće od karata ili dvorca od pijeska, no nužni su zato jer dokumentarni zapis ne podupire takvo rezoniranje, tako da se pokazalo teškim utvrditi „lanac političke ili vojne vlasti“, što prisiljava tužitelje, kao i ljubitelje zavjere, da traže „obrasce“ i njih navode kao dokaz. Takvi su obrasci, dakako, mentalne konstrukcije, ne povijesne zbiljnosti. Da je tako, čini se očigledno s obzirom na prirodu dokaza koji se navodi kako bi pokazao postojanje tih obrazaca.

Dokaz koji se obično navodi za to da je Tuđman odlučio surađivati s Miloševićem na razaranju Bosne i Hercegovine tijekom njihova sastanka u Karađorđevu u ožujku 1991. jesu glasine i naklapanja drugih koji nisu bili na sastanku. Tuđman i Milošević sastali su se nasamu i obojica su opetovano zanijekali optužbe da su sklopili dogovor o komadanju Bosne i Hercegovine. Ostavljajući po strani uobičajeno isključivanje glasina i naklapanja iz kaznenih postupaka, i pretpostavljajući da su dvojica vođa sklopili neku vrstu dogovora, još je teško vidjeti zašto su srpske snage i JNA napale Hrvatsku četiri mjeseca poslije, okupirale četvrtinu zemlje, protjerale stotine tisuća Hrvata iz njihovih domova, te uspostavile srpski politički entitet koji je preživljavao dok ga hrvatske vojne snage nisu uništile četiri godine poslije. Standardni je odgovor da su Tuđman i Milošević trebali rat kako bi podijelili Bosnu i Hercegovinu, no zašto rat u Hrvatskoj, i zašto je Milošević čekao četiri godine da bi odlučio kako srpska republika u Hrvatskoj nije održiva i povukao svoju potporu? Od 1990. sve do početka 1995. godine Beograd je podupirao srpske vođe u Kninu, što se čini krajnje čudno ako su Milošević i Tuđman imali dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine, jer postojanje Republike Srpske Krajine na hrvatskome je teritoriju zapravo uništavalo Hrvatsku. Isto se tako čini čudnim da Hrvatska 1992. nije napala Bosnu i Hercegovinu dok je ta susjedna država posrtala pod višestrukim napadima JNA i srpskih paravojnih postrojbi, a međunarodna zajednica svoju intervenciju ograničavala na slanje promatrača i na inzistiranje kod Srba, Hrvata i Muslimana da razgovaraju jedni s drugima. No Hrvati su navodno čekali do proljeća 1993. godine kako bi nastojali steći kontrolu nad hrvatskim područjima Bosne i Hercegovine, iako su potkraj 1991. stvorili „zajednicu“ i navodno imali potpuno naoružano Hrvatsko vijeće obrane spremno na pokret u početku 1992. godine. Ako su Tuđman i Milošević kovali zavjeru da bi uništili Bosnu i Hercegovinu, zašto su Srbi napadali hrvatska područja u Posavini, Bosni i Hercegovini, i zašto je Tuđman ponudio Aliji Izetbegoviću vojni savez i pomoć Hrvata u Bosni i Hercegovini da bi se obranila i hrvatska i muslimanska područja? Zaista, zašto bi HVO, koji nije bio dovoljno naoružan, napao Armiju Bosne 1993. godine, pošto je Armija Bosne stvorila nove postrojbe naoružane oružjem koje je prokrijumčareno kroz Hrvatsku, i zašto napadati s položaja u srednjoj Bosni, koja je za Hrvate bila vojno neobranjiva?

Nakon rata koji je Hrvatsku ostavio razorenom, okupiranom i opterećenom stotinama tisuća izbjeglica, isto je tako teško shvatiti zašto bi Tuđman i njegova vlada bili nastavili kovati urote sa srpskom vlasti da bi dobili nekoliko dijelova Bosne i Hercegovine, napose kad bi to predstavljalo opasnost da će Srbi stvoriti politički entitet stvaranjem „Zapadne Srbije“ od njihovih dijelova Bosne i Hercegovine i osvajanjima JNA u Hrvatskoj. Nedavna studija „srpske pobune“ u Hrvatskoj sugerira da su se vođe hrvatskih Srba i bosanskih Srba nadali da će učiniti upravo to, i da je Tuđman daleko od izazivanja pobune činio sve što je mogao da bi smirio vođe hrvatskih Srba i surađivao s njima.

Čak i ako se pretpostavi da su sve te nelogične tvrdnje o motivima i djelovanju točne, svakomu tko poznaje Tuđmanova djela bilo bi teško vjerovati da bi se on poigravao idejom da dopusti stvaranje srpske države u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj za uzvrat ograničenih teritorijalnih dobitaka u Bosni i Hercegovini, a mnogo manje da bi on svoju politiku temeljio na stvaranju takvog entiteta. Ako je bio hrvatski nacionalist, zašto bi onda dao velike komade Hrvatske i glavninu Bosne i Hercegovine, uključujući „hrvatska“ područja kao što je Posavina, koja je u studenome 1991. također tvorila hrvatsku zajednicu, i time ne samo uklonio tampon između Srbije i Hrvatske, nego doveo uvećanu srpsku državu na topnički domet Zagreba? Osim, dakako, ako ga je u tome priječio tijek događaja i međunarodna zajednica koja je pasivno promatrala dok je JNA pomagala srpskim nacionalistima da učvrste njihove dobitke i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Svakako, malo je onih koji su čitali Tuđmanova djela; većina ih je čitala djela njegovih kritičara i oni su bili ti koji su formirali njihova mišljenja na temelju njihovih djela, a ne njegovih.

S obzirom na takva logička teška pitanja i rupe i kontradikcije u kronološkom nizu događaja, oni koji tvrde da je Tuđman bio uključen u stalnu zavjeru s Miloševićem moraju stoga imati vrlo čvrsti dokaz, stvarni zapis opetovanih razgovora između tih dvaju vođa, koji dokumentira njihove namjere i njihovu suradnju. No nema stenografskog zapisa sastanka u Karađorđevu, a zapisi Tuđmanovih sastanaka s Miloševićem na međunarodnim skupovima ne potvrđuju teoriju zavjere za koju John Allcock, koji je bio vještak za tužiteljstvo MKSJ-a, smatra da je neosporna. Oni dokazi koje imamo sugeriraju da je Tuđman bio iskreno šokiran napadom na Hrvatsku i ponašanjem JNA i srpskih snaga, no da je ipak bio spreman razgovarati s vođama i hrvatskih i bosanskih Srba kako bi okupirana područja Hrvatske reintegrirao mirno i spriječio sličnu katastrofu u Bosni i Hercegovini, pritiskajući muslimanske vođe da prihvate administrativnu podjelu zemlje u kantone, mirno „civilizirano“ rješenje krize, a ne nasilno.

Jedini dokumentarni dokaz koji neizravno daje ponešto vjerodostojnosti tvrdnjama da su se Tuđman i Milošević dogovorili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu u Karađorđevu jest sporazum o prestanku neprijateljstava u Hercegovini, koji je potpisan više od godinu dana poslije u Grazu, 6. svibnja 1992. godine. Potpisali su ga Mate Boban i Radovan Karadžić, predstavnici bosanskih Hrvata i Srba. No da bi se ta dva događaja povezala, valja zanemariti kronologiju i ignorirati ogorčene borbe između srpskih i hrvatskih snaga i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini od ljeta 1991. pa sve do proljeća 1992. te do jeseni i zime te godine. Izolirati sporazum Boban-Karadžić i navesti ga kao dokaz hrvatskih namjera da se uništi Bosna i Hercegovina također znači odbaciti poticaje posrednika UN-a i EU-a da se rješenje postigne pregovorima na temelju kantonalnog uređenja, što je formulirano kao Cutilheirov (ili Lisabonski) plan u proljeće 1992., a poslije kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov mirovni plan. Štoviše, nije bilo osobito vrijedno spomena da Muslimani nisu bili uključeni u sporazum iz Graza, s obzirom na drugu važnu bilateralnu akciju, naime zajedničku deklaraciju Tuđmana i Izetbegovića tjedan dana pošto su Boban i Karadžić potpisali njihov sporazum.

Susret Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 1991.

Gledajući unatrag, sporazum Boban-Karadžić čini se ponešto kao sredstvo protiv bolova. U preambuli su izložene namjere obiju strana da sva pitanja riješe „mirnim putem i pregovorima“. Sporazum je odredio rijeku Neretvu kao crtu razgraničenja između hrvatskih i srpskih „nacionalnih jedinica“, s teritorijima južno od Mostara definiranima kao hrvatskima, no čini se da taj tekst nije učinio ništa drugo nego reflektirao stanje kakvo je u to vrijeme bilo, koje bi bilo normalno za prekida vatre. Obojica su obećala da će se „držati načela prihvaćenih na konferenciji Europske unije o Bosni i Hercegovini“, tj. Cutilheirovoga sporazuma, te da će „poštivati dogovorene kriterije za definiranje nacionalnog teritorija arbitražom Europske zajednice“. Oni su apelirali na „brzo sazivanje konferencije“ (o Jugoslaviji) kako bi se do 15. svibnja 1992. arbitražom mogle utvrditi granice, i ustvrdili da nema više nikakvih razloga za oružani sukob između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, čak i ako ni Hrvati niti Srbi ne napuste svoje položaje, koje će oni nastaviti okupirati veći dio 1995. godine. No sporazum je bio prijeporan, jer da bi stupio na snagu, bio mu je potreban međunarodni okvir kojega nije bilo; naime, međunarodna zajednica nije taj sporazum priznala kao obvezujući, i bilo je vrlo malo vjerojatno da će se granice utvrditi bez muslimanske suradnje, koja nije dolazila.

Sporazum iz Graza zacijelo je bio bilateralna akcija, no isto to bila je i zajednička deklaracija Tuđmana i Izetbegovića 12. svibnja, u kojoj su oni inzistirali na političkom rješenju temeljenome „na načelu ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“ Bosne i Hercegovine i izjavili svoje namjere da uspostave diplomatske odnose. Tuđman je obećao da će Hrvatska pružiti humanitarnu pomoć Bosni i Hercegovini, da će se brinuti za izbjeglice prisiljene pobjeći iz susjedne republike pred srpskom i crnogorskom „agresijom“ i da će pomoći Bosni i Hercegovini oduprijeti se toj agresiji. Hrvatska je vlada održala ta obećanja i tako je imala važnu ulogu u pomoći Bosni i Hercegovini da opstane. Obojica su svečano obećala da će poduprijeti međunarodne napore na okončanju sukoba u Bosni i Hercegovini, nešto što je Tuđman učinio u većoj mjeri nego Izetbegović. Tekst zajedničke deklaracije znatno je jači nego onaj sporazuma iz Graza, a jezik je jasno usmjeren protiv određenog neprijatelja, što nedostaje u sporazumu iz Graza. Sporazum Boban-Karadžić izrazio je namjere potpisnika samo da će raditi na okončanju borbi između Hrvata i Srba, a ne napasti Muslimane, a sporazum Tuđman-Izetbegović označio je Srbiju i Crnu Goru kao agresore i Tuđman se obvezao pomoći Bosni i Hercegovini u borbi protiv agresije. Ipak, to se drugo obično ne smatra dokazom tajnog dogovora Tuđmana i Izetbegovića, premda su 8. srpnja ta dvojica izdala još jednu bilateralnu deklaraciju koja se pozvala na pravo na samoobranu iz Povelje UN-a i konstatirala da i Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju „zajednički interes za obranu njihove neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti od srpske i crnogorske agresije“. Ni dva tjedna poslije, 21. srpnja, potpisali su „sporazum o prijateljstvu i suradnji“, koji je uključivao odredbu (članak 8.) o vojnoj suradnji.

Deklaracije Tuđman-Izetbegović bile su određenije, a sporazum o prijateljstvu i suradnji bio je više obvezujući nego sporazum Boban-Karadžić i bilo bi čudno kad bi ih sporazum Boban-Karadžić nekako nadglasao, napose zato što je Tuđman ne samo u pismu Izetbegoviću od 6. srpnja artikulirao hrvatsku politiku, nego što je tijekom govora održanoga u Helsinkiju tri dana poslije javno optužio Srbiju i Crnu Goru kao agresore, obećao pomoć Bosni i Hercegovini i ponovio svoje obećanje da će skrbiti za izbjeglice iz susjedne države. Vrijedno je naglasiti koliko je u tom kritičnom trenutku pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini bila važna, osobito s obzirom na to da je međunarodna zajednica dala do znanja da neće intervenirati kako bi obuzdala napredovanje JNA i srpskih vojnih snaga i da izbjeglice nisu dobro došli u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Ali Tuđmanova potpora nije bila nesebična; bila je skopčana s određenim uvjetima, upravo ono što bi se moglo očekivati, s obzirom na to da su primjeri materijalno nemotiviranog altruizma suverenih država rijetki. On je inzistirao da ima obvezu pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini da se zaštite, jer Sarajevo to nije kadro učiniti. Zagreb je stoga pomagao i muslimanskim snagama i Hrvatskom vijeću obrane (HVO), koje je priznato kao sastavni, ali neovisni dio bosanskih oružanih snaga, baš kao što je civilno krilo HVO-a bilo priznato kao privremena uprava na teritorijima hrvatskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je, dakako, bio svjestan tih uvjeta i složio se da je HVO autonoman element unutar bosansko-hercegovačkih oružanih snaga. Zaista, 16. srpnja bosanska je vlast prihvatila plan reorganizacije nove države, koja je još i tada funkcionirala prema malo izmijenjenoj inačici ustava iz 1974., u četiri regije, na temelju gospodarskih, kulturnih, povijesnih i etničkih kriterija.

Ne samo da je taj novi plan sugerirao kako je bosanska vlada spremna razmotriti administrativnu podjelu države u različite regije, zapravo prihvaćajući podjelu države u nacionalne kantone, nego raspoloživi dokazi sugeriraju da nije bilo zavjere između hrvatskih i srpskih vođa. Dapače, čini se da je Tuđman želio uspostaviti snažne veze s Izetbegovićem, a ne Miloševićem. Tuđman je držao otvorenim svoje kanale prema srpskome vođi kako bi okupirana područja Hrvatske ponovno integrirao u novu hrvatsku državu i uklonio zapreke normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske, što je taj hrvatski vođa smatrao odlučujućim za trajni mir u regiji. Tuđman se poslije koristio svojim predstojnikom Ureda predsjednika Hrvojem Šarinićem za održavanje kontakta s Miloševićem, a on se sâm desetak puta sreo sa srpskim vođom. No Šarinićev zapis njegovih razgovora s Miloševićem sugerira da oni nisu razgovarali o zavjeri o komadanju Bosne i Hercegovine, nego kako da se provede Vanceov plan iz 1992. godine, koji je okončao rat u Hrvatskoj, no snage UN-a činile su vrlo malo napora ili se uopće nisu trudile provesti njegove odredbe. Drugim riječima, njihovi su se razgovarali usredotočili na okupirana područja Hrvatske, a ne na Bosnu i Hercegovinu. Slično, sastanke između Tuđmana i Miloševića poticali su međunarodni posrednici koji su, poput muslimanskih vođa, bili nazočni na većini tih sastanaka. Ukratko, tvrdnje da je zavjera skovana u Karađorđevu trajala tijekom rata nisu potkrijepljene uvjerljivim korpusom empiričkih dokaza; one se temelje na osebujnom iščitavanju indicija, npr. stvaranju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i sličnosti njezinih granica s onima Banovine iz 1939. godine.

Rabeći istu „metodologiju“, bilo bi isto tako lako tvrditi da su Tuđman i Izetbegović kovali zavjeru kako bi etnički očistili Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s obzirom na bilateralne sporazume Tuđmana i Izetbegovića iz 1992., koji su obvezali Zagreb da će pomoći Sarajevu; Washingtonski sporazum iz 1994. godine, bilateralni sporazum koji je stvorio bosansko-hrvatsku federaciju; Splitski sporazum iz 1995., bilateralni sporazum koji je stvorio muslimansko-hrvatski vojni savez; i tvrdnje i hrvatskih nacionalista i liberala da su bosanski Muslimani njihovi prirodni saveznici protiv Srba.

Sâm Tuđman, poput mnogih njegovih suradnika, opetovano je artikulirao svoju potporu Sarajevu. Na primjer, tijekom intervjua 1999. godine rekao je da: „… kada ti diletanti iz Haaga kažu da nije važno što ja kažem već samo što ja radim, ovdje je nešto za njih da zapamte. Hrvatska je bila prva država koja je priznala Bosnu i Hercegovinu; hrvatsko vodstvo i ja osobno usmjerili smo hrvatski narod da sudjeluje na referendumu kao potporu Bosni i Hercegovini kada su Srbi otvoreno najavili njezin raspad. Uz svoje oskudne resurse, Hrvatska je od početka naoružavala muslimansko stanovništvo, a svo oružje koje je kasnije dospjelo u Bosnu i Hercegovinu prolazilo je kroz Hrvatsku. Hrvatska je politika podupirala Bosnu i Hercegovinu, kako bi se osigurala autonomija i ravnopravnost hrvatskog naroda, koji nije manjina, već je jedan od najstarijih naroda u Bosni i Hercegovini, i prvi koji se suprotstavio srpskoj agresiji, kada Muslimani pojma nisu imali što se događa.“

Povrh potpore i HVO-a i bosanske vlasti, Tuđman i hrvatski diplomati čvrsto su surađivali s europskim, američkim i UN diplomatima i državnicima, najprije da bi spriječili, a onda završili ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od dolaska EZ-ove „trojke“ u lipnju 1991. do daytonskih mirovnih pregovora u listopadu 1995. godine. Njegovi kritičari ustraju da je Tuđman to učinio samo kako bi kupio vrijeme i dobio teritorij u Bosni i Hercegovini, no umjesto da daju detaljne dokaze, oni se obično zadovoljavaju upozoravajući na tri simbolična događaja – sastanak u Karađorđevu, stvaranje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne te Tuđmanove navodne planove da ponovno stvori Banovinu Hrvatsku iz 1939. godine. Oni rijetko spominju Hrvatsku Zajednicu Bosanske Posavine, koja je nestala tijekom rata pod pritiskom srpske vojne sile, muslimansku ravnodušnost i zahtjeve međunarodne zajednice za „koridorom“ koji bi spojio srpske teritorije u istočnoj i zapadnoj Bosni. Ne raspravljaju ni o Tuđmanovoj odluci da prekine uspješnu ofenzivu Hrvatske vojske u prosincu 1991. kako bi ishodio priznanje i otvorio put mirnoj reintegraciji okupiranih područja i rijetko spominju njegove opetovane ponude za pregovore muslimanskim vođama, nuđenje i vojne pomoći i političke suradnje. Oni ignoriraju činjenicu da UN nije proveo Vanceov mirovni plan iz 1992., koji je obustavio rat u Hrvatskoj, a kao nevažnu odbacuju hrvatsku potporu bosanskoj vladi 1992., 1994. i 1995. godine.

Umjesto toga, Tuđmanovi kritičari obrazlažu da je on mogao surađivati s međunarodnom zajednicom samo zato što su svjetski vođe bili skloni hrvatskim i srpskim ciljevima, što bi ih, da je istina, u većoj ili manjoj mjeri činilo svjesnim ili nehotičnim sukrivcima i Tuđmana i Miloševića. To je uvjerljiv argument, s obzirom na to da je međunarodna zajednica odabrala „obuzdati“ ratove i posredovati radije nego intervenirati da ih se okonča. Ali kao i u slučaju nagađanja oko Karađorđeva, taj je scenarij također pretjerano određen i stoga je manje analiza, a više teorija zavjere, zato što pretpostavlja da su svi akteri sve vrijeme djelovali racionalno i u vlastitu interesu te čvrsto definira interese svih stranaka u sukobu, uključujući i međunarodnu zajednicu, dok verbalnom sporazumu postignutome u ožujku 1991. daje apsolutan prioritet nad svim kasnijim sporazumima, verbalnima i potpisanima. On isto tako pretpostavlja da su interesi Hrvatske, Srbije, EU-a, UN-a i SAD-a bili sukladni što se tiče i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no to je očito apsurdno kako sugerira i samo površno iščitavanje pregovora od 1991. do 1995. godine.

U stvarnosti i slučaj i nepredviđene okolnosti imale su ulogu i stanje se neprestano mijenjalo, čime je tijek događanja bio mukotrpan, nepredvidiv, nešto što bi se moglo očekivati od niza unutarnjih ratova u Jugoslaviji i njezinim državama sljednicama. Štoviše, daleko od njegovanja dobroćudnog odnosa prema Hrvatskoj, strani su vođe više nego jedanput prijetili Zagrebu sankcijama očito zbog reagiranja na provokacije srpskih snaga u hrvatskim okupiranim područjima ili zbog pomoći Hrvatima koje su napadale muslimanske snage u srednjoj Bosni i Hercegovini. Više od toga, međunarodni su posrednici prisilili Hrvate da se odreknu velikog dijela Posavine, a američki državni tajnik prijetio je da će bombardirati hrvatske snage ako nastave njihovu kombiniranu ofenzivu s Armijom Bosne i Hercegovine protiv srpskih jedinica 1995. godine.

Napokon, ako je Tuđmanov cilj bio pripojiti „hrvatske“ dijelove Bosne i Hercegovine i očistiti ih od Muslimana kako bi postali etnički „čisti“, teško je razumjeti zašto bi njegova vlada prihvatila stotine tisuća muslimanskih izbjeglica koje su protjerale srpske i jugoslavenske snage i pružila im zaklon, hranu, radna mjesta, medicinsku skrb i obrazovanje od 1992. do 1995. godine, napose s obzirom na to što je Hrvatska podnijela glavni teret tih troškova. Najgenijalniji odgovor na to pitanje dolazi od MKSJ-a, čiji tužitelji tvrde da je Hrvatska zapravo nastojala olakšati njihovo preseljenje u neku „treću“ zemlju, radije daleko od Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To je bila zbunjujuća strategija ako je cilj Hrvata iz Hrvatske bio da ih protjeraju, s obzirom na to da za njih nije bilo mjesta kamo bi mogli ići pošto su zemlje EU-a i SAD zatvorile svoje granice za izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Moglo se zamisliti da oni zapravo ostanu u Hrvatskoj ako Srbi ne budu potjerani iz okupiranih područja Bosne i Hercegovine. A nije se činilo ni da su hrvatske snage u Bosni i Hercegovini zainteresirane za protjerivanje Muslimana. Unatoč međusobnoj borbi Hrvata protiv Muslimana tijekom većeg dijela 1993., bosanski Hrvati i Muslimani borili se se protiv srpskih snaga od 1992. pa sve do 1995. godine, a hrvatske su zajednice u Bosni i Hercegovini, kao i Hrvatska, pružale sklonište i muslimanskim i hrvatskim izbjeglicama.

Izvadak iz knjige „FRANJO TUĐMAN – Politička biografija: partizan, general, povjesničar, disident i prvi predsjednik Hrvatske“ autora Jamesa J. Sadkovicha, u nakladi Despot infinitusa.

FRANJO TUĐMAN – Politička biografija: partizan, general, povjesničar, disident i prvi predsjednik Hrvatske

Komentari su zatvoreni.