27. lipnja 2022. | 1713 prikaza.

Povijesno otkriće – zašto je Vlado Gotovac cijelog života šutio o prvom uhićenju od strane UDB-e 1952. godine?

Neki događaji određuju sudbine i utvrđuju karaktere ljudi. Sjećaju ih se dok su živi, a priče o njima pamte i njihovi potomci. Što reći o događajima koji su potisnuti i nisu ispričani? Oni su još teži i ostavljaju dublje tragove od onih za koje znamo, jer nisu bez razloga prešućeni i „zaboravljeni“. Tko god je imao dodira s ljudima koji su preživjeli Bleiburšku tragediju, križni put ili su robijali na Golom otoku, Svetom Grguru ili u nekom drugom logoru ili tamnici, mogao se uvjeriti u težinu šutnje i poricanja. Traume su bile toliko jake da su ti ljudi najčešće odbijali o njima govoriti, kao da ih se to ni na koji način ne tiče. Rijetki su se otvarali i to uglavnom bliskim ljudima u posebnim prilikama.

Vlado Gotovac, čini se, nije.

Naime, prije sedamdeset godina tijekom svibnja 1952. godine, uhićen je kao student prve godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pritvoren je skupa s Ankom Todorić i Marijom Predovan koje su optužene da su „rasparčavale“ brošure ustaškog sadržaja“, odnosno Program Hrvatske državotvorne stranke što ju je u emigraciji osnovao Ante Pavelić. Nakon ispitivanja u Osijeku gdje je doveden, „uhapšenik“ je 16. lipnja 1952. „prepraćen“ natrag UDB-i u Zagreb. Načelnik Odjeljenja Uprave državne bezbjednosti za Osijek potpukovnik Todor Milojević piše tom prigodom da Marija Predovan iz Zagreba, Šubićeva 15 „prema našim informacijama okuplja oko sebe bivše osuđene ustašice, te je tako ona preko Todorić Anke također ustaške osuđenice doturila u Osijek ‘Program HDS’ u cilju širenja ustaške ideologije.“

U daljnjem tekstu Milojević navodi: „Gotovac Vlado je temeljito po pitanju Osijeka saslušan i sa njime nije vođena neka borba za priznanje. Kod njega je također razvijena maksimalno linija intelektualizma. Krivnja mu se sastoji u tome, što je saznao za širenje ilegalnog lista ‘Program HDS’ kao i pisma Meštrović– Pribićević, koje se još kod njega u stanu nalazi, te(n) što nije te stvari prijavio Vlastima. Gotovac se može braniti i sa slobode.“ Ispod potpisa potpukovnika Milojevića rukom je dopisano: „6 mjes. može se ga krivično goniti Mata Rajković – također vodi istragu u vezi H.D.S.“ U gornjem desnom kutu dopisano je: „Rajko Dolić! U vezi ovog predmeta radio je Plenča Rade. Ti odluči da li će se Gotovca krivično goniti! Rajković“. Gotovac nije kazneno gonjen, a prema svemu sudeći ni Marija Predovan, inače supruga ustaškog časnika, dok je Anka Todorić osuđena na četiri godine zatvora.

Tri godine poslije, u lipnju 1955. godine šef Opunomoćstva UDB-e u Imotskom Aleksandar Unković središnjici u Zagreb poslao je „Podatke“ o Vladi Gotovcu te uz ostalo (uz puno gramatičkih i pravopisnih pogrešaka – od kojih ćemo ispraviti one najgrublje) piše: „Iz rana djetinjstva odgajan je u strogo religioznom duhu. Dok je boravio u Imotskom redovno je pohađao vjerske ceremonije i bio je jedan od najaktivnijih klerikalno nastrojenih omladinaca, naročito se isticao prigodom božićnih i uskrsnih blagdana u pjevanju vjerskih pjesama. Kakovo je njegovo držanje u Zagrebu, to nam nije u potpunosti poznato, ali svakako postoje indicije, da je u vezi sa proustaškim elementima iz Imotskog, a koji su nastanjeni u Zagrebu. Kada dođe u Imotski na školske ferije, druži se sa negativnim licima – omladincima, kao na pr: Bulić Ljubom, Šoić Slavenom, Višić Vladislavom i drugima. Dobar je prijatelj sa profesorom na gimnaziji u Imotskom – Baričić Franom, koji je jedan od najnegativnijih profesora na gimnaziji u Imotskom. U političkom pogledu ističe se (Gotovac, op. I. L.) kao anglofil, sklon je da raspiruje nacionalnu mržnju između Hrvata i Srba, te da proturuje razne alarmantne vijesti.“ Što se tiče obiteljskih prilika Unković piše: „Od obitelji ima samo oca i majku. Otac mu je za vrijeme Jugoslavije bio u žandarmerijskoj službi. Za vrijeme rata bio je čitavo vrijeme komandir žandarmerijske stanice u Imotskom, te se kao takav isticao kao dosljedan pobornik ustaškog pokreta. Poslije oslobođenja naše zemlje bio je osuđen na nekoliko godina robije skupa sa ženom. Danas je i dalje politički negativan, povezan je fratrima Franjevačkog samostana u Imotskom, kao i sa drugim negativnim licima.“

UDB-a je nastavila prikupljati podatke o Gotovcu i sljedećih godina. Tako u rujnu 1959. njezin djelatnik Mato Burić uz osnovne osobne podatke preciznije opisuje Gotovčevo obiteljsko stanje i oslikava njegov idejno politički profil. Burić ponavlja već prije iznesene teze po kojima je Vlado Gotovac od najranijeg djetinjstva „negativno“ odgajan u „politički negativnoj“ obitelji, pa je i logično da je vremenom postajao sve „negativniji“, a time i opasniji. Na kraju bilješke Burić zaključuje: „U zadnje vrijeme među književnicima zapažen je kao vrlo aktivan predstavnik mlade generacije. U što je uobražen kao veliki književnik. Na radnom mjestu poznat je da i dalje spretno i lukavo zastupa svoje ideje i nastoji uvijek proturiti kako bi kod nas trebalo više slobode, t. j. izražavanja misli i slobodne međusobne kritike.“

Očita je namjera djelatnika UDB-e da Gotovčevo djelovanje ugura u ustaški kontekst, uporno povezujući njegove ideje s „ustaškim“ obiteljskim pedigreom, iako se one ni po čemu ne mogu tamo smjestiti, kao uostalom ni djelovanje njegovih roditelja. Zapravo se radilo o Gotovčevu stajalištu koje je on dijelio s većim brojem hrvatskih književnika okupljenih oko časopisa Krugovi, a koje je u najvećoj mjeri bilo sukladno politici Saveza komunista Jugoslavije nakon njezina raskida s Agitpropom početkom pedesetih godina.

U ključu, učestalog povezivanja Gotovčeva rada s ustaštvom, kao i Gotovčeva odlučnog negiranja takve veze, mogli bismo čitati i Otvoreno pismo što ga je Vlado Gotovac napisao komunističkom moćniku, predsjedniku Sabora SR Hrvatske Juri Biliću u ožujku 1981. godine: Vi (i krug oko Vas) nastojite (i dalje) što uspješnije ispunjavati zadatke egzorcizma, koji se već desetljećima provodi u Hrvatskoj: zadatke izgona demona ustaštva iz opsjednutih Hrvata. A taj izgon ne smije nikada završiti! Njegova svrha nije ozdravljenje oboljelih, nego izazivanje i održavanje bolesti u određenim granicama … Izumi trivijalne strahote! – Egzorcizam je, dakle, samo jedno od sredstava vladanja, način na koji se izaziva i koristi bijes i mržnja: Sudište kojim se bez prekida nižu procesi pacifikacije i desupstancijalizacije naših egzistencija, dijeljeni smo na poslušne i zločince! […] Od 1300 godina hrvatske povijesti i od svega što je čovječanstvo učinilo u nastojanju da osigura pravednost i slobodu, suvremenom Hrvatu pružaju se samo dvije mogućnosti: Slijediti Vas (i krug oko Vas) ili slijediti fašizam. Iz toga bjelodano i neizbježno slijedi, da je svaki neposlušni Hrvat – neprijatelj Srba! …– pa je zato najprirodniji srpski odgovor na tu neposlušnost – pružiti Vama (i krugu oko Vas) svu moguću podršku u suzbijanju, u onemogućavanju njezinih mračnih perspektiva… […] Vi se zbilja ne mijenjate! Sada ste opet uzjahali konje uvijek iste hajke; s onim nemirom, koji istodobno treba zavesti demokratske strasti puka i učvrstiti moć vlasti…– Ali, svijet se mijenja!… I vi ga zato sve manje razumijete i zato bez prestanka govorite o svojoj prošlosti: ona je sve što vam je, kao shvatljivo i kao opravdanje Vaših postupaka (i postupaka kruga oko Vas) preostalo. Hrvatska koju vidite Vi (i krug oko Vas) i dalje je podijeljena između vas i ustaša. Vaše izjave su kao komentari vijestima s fronta!… I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite…sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“

Doista, svijet se mijenjao i mijenja, a mnogi ostaju zarobljenicima svoje prošlosti. U tome kontekstu je i smisao ovoga osvrta pokušaj odgovora na pitanje, koliko je prošlost Vlade Gotovca utjecala na njegova stajališta, odnosno na njegov intelektualni i politički rad. Javnosti su poznate najvažnije činjenice. Poznato nam je da su njegovi roditelji poslije Drugoga svjetskog rata uhićeni i „kao ustaški elementi“ osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Poznato nam je i da je Gotovac uhićen i osuđen 1972., kao i 1981. godine.

Javnosti je ostalo potpuno nepoznato da je Vlado Gotovac još kao student (prvi put) uhićen u proljeće 1952. godine. On to uhićenje nigdje nije spomenuo, nema ga u njegovim knjigama, a ne spominje ga ni Hrvatska enciklopedija, kao ni drugi izvori. Za to sigurno postoje dobri razlozi, a na onima koje zanima lik i djelo Vlade Gotovca, odnosno novija hrvatska povijest je da ih pokušaju odgonetnuti. Jedan od njih svakako je bilo nastojanje da svoje javno djelovanje, pa čak i sukob s komunističkim režimom, odvoji od ustaštva. Onoliko, koliko je to bilo moguće u socijalističkoj Hrvatskoj, u kojoj je ukupna stvarnost bila podijeljena između komunista i ustaša, a između njih nije smjelo biti ničega.

O nekim drugim razlozima za sada možemo tek nagađati, jer ih Gotovac za života, odnosno poslije 1990., nije iznio niti je objasnio što se to događalo tog proljeća 1952. godine. Odlučio je šutjeti, vjerujući valjda da je tako najbolje za njegovu društvenu i političku karijeru, odnosno za sliku u javnosti koju je o sebi gradio. Ta slika i te kako utječe na interpretaciju naše novije povijesti pa ne smije ostati nepotpuna.

Dokumenti koji se nalaze u prilogu ovoga teksta svakako će pomoći da ona bude jasnija i potpunija. Ovaj kratki osvrt na život i rad Vlade Gotovca završit ću citiranjem jedne njegove misli zapisane u travnju 1979. godine: „Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke, za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu, optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova dijela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav … – Hrvatska je za njega pakosni vampir, zid, bodljikava žica, minsko polje, močvara ili živo blato, demon i trula sojenica nad kaosom … ona je sve što je onemogućilo njegovo svjetsko i vječno značenje, njegovu besmrtnost! … Samo da se nje oslobodi! … – I odmah će se vinuti među zvijezde neba po kojem se upravlja čovječanstvom. Naša je domovina uvijek smetala našoj taštini i našoj gluposti: uvijek je bila premalena za njihove prazne pothvate! … Što je Hrvat beznačajniji, treba mu više prostora!“ (V. Gotovac, Tri slučaja, str. 125.) Tu sam misao odabrao ponajprije stoga što je ona danas aktualnija nego onda kad je zapisana. Kako je Hrvatska ojačala, obranivši se, oslobodivši se i osamostalivši se, tako je porastao i broj samodopadnih, beznačajnih kukavica koji za svoje nedostatke, neuspjehe i za svoju bijedu, optužuju Hrvatsku.

Drugi je razlog odabira Gotovčeve misli taj što se mnogi od naprijed označenih, u tim svojim pakosnim i mračnim optužbama, pozivaju baš na Vladu Gotovca, na njegov liberalizam te na njegovo (neuspješno) političko djelovanje u demokratskoj Hrvatskoj. To se djelovanje u konačnici svelo na ogorčenu kritiku iza koje se nazirala misao „ja bih mogao bolje“. Nakon svega, možemo zaključiti da je Vlado Gotovac prvi put uhićen prije sedamdeset godina, da je poslije toga još dva puta uhićen i suđen te je godinama ležao u komunističkim tamnicama. Prvo uhićenje je prešutio, o drugom i trećem knjige su pisane. Iza njega je ostao nedovoljno valoriziran književni i publicistički opus, neiskorištena disidentska i skromna oporbena politička ostavština, govor pred zgradom Pete armijske oblasti u Zagrebu i rečenica koju su njegovi sljedbenici uzeli kao svoj moto: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje“.

Teško je oteti se dojmu da oni tu rečenicu koriste izvan konteksta, jer baštine samo dio Gotovčeve ostavštine. Njima ta rečenica više služi kao optužba i potvrda trajnog stanja u Hrvatskoj, onako kako ga oni vide, nego kao poziv na obranu od nečega što Hrvatskoj eventualno prijeti. Za njih je Hrvatska samim činom stvaranja postala i ostala zemlja „niskosti i mržnje“. Oni prešućuju Gotovčeva uhićenja, kao i njegov sukob s jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom, s dogmatizmom Jure Bilića, s unitarizmom Miloša Žanka, s antihrvatstvom Viktora Novaka, Vuka Karadžića, Praxisa i sličnih, oni slave režim i tamničara u čijim je tamnicama Gotovac robijao. Čitav njegov opus sveli su na njegovo stranačko djelovanje i politički sukob s Tuđmanom, a to mu je zasigurno najslabiji dio. Što bi na kraju rekao Vlado Gotovac, i bi li izabrao neku drugu rečenicu kojom bi obilježio svoju ostavštinu? Možda onu „Naša je domovina uvijek smetala našoj taštini i našoj gluposti“

dr. sc. Ivo Lučić, Hrvatski institut za povijest

Izvorno objavljeno u: „Politički zatvorenik“, glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, godina XXXIII., broj 291, travanj/svibanj/lipanj 2022.

VLADO GOTOVAC – Prva politička biografija

Komentari su zatvoreni.