20. siječnja 2023. | 2564 prikaza.

PROŠLO JE 399 GODINA OD NJEGOVE SMRTI – Tko je bio Toma Erdődy, hrvatski ban i pobjednik protiv Osmanlija u bitci kod Siska 1593.


„Hrabri Toma Erded, Bakač ban, heroj sisačkoga sloma sja ko onaj dan“, stihovi su iz pjesme Antuna Gustava Matoša „Pri svetom Kralju“ u kojoj je središnji motiv nadgrobna ploča hrvatskog bana Tome Erdődyja, pobjednika nad Osmanlijama u bitci kod Siska 1593. godine. Upravo je on taj ban iz Matoševe pjesme na čiji grob u zagrebačkoj katedrali kad su teške noći „zna neka žena doći s teškim križem cijele jedne nacije”, a banov kip joj kaže: „Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, i dok je srca, bit će i Kroacije!“ Nadgrobna ploča Tome Erdödyja jedna je od rijetkih u katedrali iz razdoblja prije potresa 1880. koja je sačuvana do danas. Smještena je u južnoj apsidi, na zidu uz oltar Majke Božje. Uz Erdődvjev portret u oklopu, na ploči se nalaze njegov obiteljski grb, raspelo te uklesane riječi „In Deo vici“ (U Bogu pobijedih) koje je navodno izrekao nakon pobjede kod Siska. U donjem dijelu ploče uklesan je latinski tekst: „Spomenik presvijetlog gospodina grofa Tome Erdödyja od Monyorókeréka, trajnog velikog župana Moslavine i Varaždinske županije, viteza svetog reda Otkupiteljeva, kraljevskog rizničara, svetoga carskog i kraljevskog veličanstva savjetnika, te kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije nekada bana, koji je pobožno u Gospodinu preminuo 17. siječnja godine Gospodnje 1624. u dobi od 66 godina.“

Toma Erdődy, portret. (Wikimedia Commons)

Toma Erdődy pripadao je uglednoj velikaškoj obitelji porijeklom iz Erdőda, danas Ardud na sjeverozapadu Rumunjske. Utemeljitelj roda bio je Franjo Bakolcz (Bakač) čiji je sin Toma Bakač bio ostrogonski nadbiskup i kardinal te ugarski kancelar, a od 1510. do 1518. i administrator Zagrebačke biskupije. U Zagrebu njegovo ime nosi Bakačeva ulica, a do 1906. ispred katedrale stajala je Bakačeva kula koju je dao sagraditi. Toma Bakač dobio je plemstvo 1459., zajedno s bratom Nikolom, i do 1504. postao je u Hrvatskoj vlasnik posjeda Moslavine, Kutine, Jelengrada, Dijanovca, Plodina, Okića, Cesargrada, Lipovca i Jastrebarskog koje je uglavnom darovao sinovcu Petru I. On je 1511. dobio titulu baruna s pridjevkom de Monyorókerék (današnja Eberava, njemački Eberau, u Gradišću) i pravo na novo prezime – Erdődy. Petrov sin Petar II. bio je hrvatski ban od 1557. do 1567., a 1565. dobio je titulu grofa koja je kasnije potvrđena i njegovim sinovima, Tomi i Petru III. Petra III. naziva se utemeljiteljem hrvatske grane obitelji sa sjedištem u Jastrebarskom. Istaknuo se u ratovima s Osmanlijama, ali ostao je u sjeni svog brata Tome koji je kao pobjednik kod Siska trajno ostao upamćen u hrvatskoj povijesti. Uz Nikolu Šubića Zrinskog vjerojatno je najistaknutiji hrvatski vojskovođa iz razdoblja obrane Hrvatske od osmanijskih osvajanja, no dok je Zrinski mitski status stekao nakon smrti svojom pogibijom, Erdődy je u njemu mogao uživati još za života, budući da je njegova pobjeda kod Siska bila prekretnica u stogodišnjem hrvatsko-osmanskom ratu nakon koje prestaju osmanska osvajanja Hrvatske i Europe te počinje postupno oslobađanje osvojenih hrvatskih krajeva.

Toma Erdődy rodio se 1558. kao sin bana Petra II. Erdődyja i njegove druge supruge Barbare Alapić. Rano je ostao bez oca, a prvi put je ratovao protiv Osmanlija 1578. u vojsci pod zapovjedništvom Jurja Khevenhüllera, koruškoga zemaljskoga kapetana, i Krste Ungnada, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, na bihaćkom području, gdje su privremeno zauzeli gradove Cazin i Ostrožac. Godine 1581. s Mihovilom Székelyem pobijedio je kraj Cernika Osmanlije iz Pakračkog i Požeškog sandžaka, a s bratom Petrom i drugim plemićima Osmanlije koji su bili krenuli u Turopolje. Već 1583., u dobi od 25 godina, Erdődy je odlukom cara i kralja Rudolfa II. imenovan banom. Iduće godine pobijedio je kraj Slunja Osmanlije koji su se vraćali s pljačkaškog pohoda u Kranjskoj, a 1585. zauzeo je i spalio Kostajnicu, dao sagraditi most preko Une i poveo vojsku u Bosnu, no nije dublje prodro. S bratom Petrom pobijedio je u prosincu 1586. kraj Ivanića, a Hrvatski sabor pohvalio ga je “zbog očuvanja mira, zajedničke sigurnosti i obrane te održanja ostataka ove izmučene domovine”. Erdődy se oženio Anom Marijom Ungnad, kćerkom svog prethodnika Krste Ungnada, s kojom je imao pet sinova i četiri kćeri.

Zavjetna slika koju je Toma Erdődy naručio oko 1620. godine. Slika prikazuje raspetog Isusa ispod kojeg u molitvi kleči Toma Erdődy, a u pozadini je prikaz bitke kod Siska i lebdeći natpis „In Deo Vici 1593“. U kasnije dodanom natpisu u podnožju slike, Erdődy se naziva „fortunatus heros et gloriosus patriae pater“ (sretni heroj, slavni otac domovine). Slika se danas nalazi u dvorcu Bojnice u Slovačkoj. (Wikimedia Commons)

Nakon Ungnadove smrti 1587. naslijedio je vlastelinstvo i tvrđavu Samobor, a odlukom Sabora 1588. postao je nasljedni veliki župan Varaždinske županije te 1592. i kapetan grada Varaždina nakon što mu je kralj kao naknadu za izdatke u obrani Hrvatske založio varaždinsku tvrđavu s pripadajućim posjedom. Erdődy je popravio i proširio utvrdu i dao sazidati kapelicu svetog Lovre u kojoj je oltar s grbom obitelji i Erdődyjevim geslom „In Deo vici“. Erdödyjevi posjedi nalazili su se među prvima na osmanskom udaru pa mu je obrana Hrvatske zapravo bila i obrana vlastitih posjeda. Po nalogu nadvojvode Ernesta, koji je stvarno upravljao Hrvatskom u ime svog brata Rudolfa II., Erdődy je uzalud u proljeće 1592. pokušao spriječiti gradnju nove turske tvrđave Petrinje, koju je bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević podizao kraj ušća Petrinjčice u Kupu, no kod Bresta je u srpnju doživio poraz te su Osmanlije opustošili Erdődyjeve posjede Okić, Jastrebarsko i Samobor.

U bitci kod Siska od 15. do 22. lipnja 1593. Erdődy je sudjelovao s hrvatskim četama. Bitku je započeo napavši lijevo krilo osmanske vojske uz Odru i njegove su čete, ušavši prve u bitku, imale razmjerno najviše žrtava. Pobjeda je odjeknula na austrijskom, španjolskom i papinskom dvoru. Papa Klement VIII. je Erdődyju napisao vlastoručno pismo hvaleći njegovo junaštvo i nazvao ga je „dilecto filio” (dragim sinom, tom sintagmom je papa Ivan VIII. 879. nazvao kneza Branimira). Iduće godine, na blagdan svetog Lovre 10. kolovoza, Erdődy je sa svojom vojskom i četama nadvojvode Maksimilijana ušao u Petrinju.  Tijekom 1593. stradali su Erdődyjevi posjedi Želin i Novigrad na Savi, a budući da je potrošio gotovo sav imetak na ratovanje, namjeravao je prodati utvrdu Varaždin s posjedom te ju je kasnije dao za 8000 forinti u zakup štajerskim staležima. Toma Erdődy bavio se i diplomatskim dužnostima pa je potkraj 1594. bio član carskog povjerenstva za pregovore s erdeljskim povjerenstvom u Pragu, a u siječnju 1595. zahvalio se na banskoj časti i, vraćajući se iz Praga, prisustvovao ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, gdje je nadvojvodi Matiji vratio bansku zastavu.

Na zasjedanju Hrvatskog sabora 15. svibnja 1595. Erdődy je naveo razloge svoje ostavke, među kojima su bili troškovi u obrani Hrvatske za koje nije dobio naknadu, kao i uskraćivanje dozvole za kupnju Pazinske grofovije u Istri. Kao bivši ban povukao se na svoj posjed Metliku. U znak priznanja za ratničke zasluge Rudolf II. mu je u ožujku 1598. podijelio naslov vrhovnoga kraljevskog stolnika, a 1601. natjecao se za položaj generala Hrvatske krajine. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1603. prihvatio je položaj kapetana Kraljevine koje se odrekao 1605. godine.

U jesen 1603. Rudolf II. imenovao je Erdődyja tavernikom, odnosno upraviteljem kraljevskih gradova i prihoda, pa je sudjelovao i u promjeni načina upravljanja zagrebačkim Gradecom 1609. kada je umjesto magistrata uveden senat. Bio je potpisnik bečkog mira 1606. kojim je završena protestantska pobuna u Ugarskoj i Erdelju, a u kolovozu i rujnu iste godine zastupao je Hrvatsku u Beču, gdje su zastupnici Hrvatske, Ugarske, Austrije i Štajerske izdali pismo sigurnosti staležima češke krune. Rudolf II. je 1607. Erdődyju darovao tvrđavu Varaždin s posjedom te ga imenovao nasljednim velikim županom Varaždinske županije i nasljednim kapetanom grada Varaždina. Na zasjedanju Hrvatskog sabora iste godine prihvatio je ponovno položaj kapetana Kraljevine. Na Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu 1608. usprotivio se zahtjevu ugarskih staleža za širenjem protestantizma u Hrvatskoj, premda je njegov otac Petar II. pola stoljeća ranije pomagao protestante. Tijekom sukoba Rudolfa II. s bratom nadvojvodom Matijom Erdődy je zajedno s Ivanom II. Draškovićem i Nikolom VI. Zrinskim potpisao dokument o savezu između Matije te ugarskih i austrijskih staleža protiv Rudolfa, a kad je Matija u studenom 1608. okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja, imenovao je Erdődyja hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom. No nije mu poslao zastavu, znak vrhovne vojničke vlasti u Hrvatskoj, nije doznačio sredstva za uzdržavanje banske čete niti dao uvesti Erdődyja u bansku čast. Erdődy se na koncu 1614. odrekao banske časti. Sabor ga je imenovao konjaničkim kapetanom Kraljevine s pravom prijenosa na sinove.

Nadgrobna ploča Tome Erdödya u zagrebačkoj katedrali. Iznad glave urezano je geslo “In Deo vici”. (Wikimedia Commons)

Godine 1618. Erdődy je predao čast velikog župana Varaždinske županije i kapetana grada sinu Žigmundu I. (hrvatskom banu od 1627. do 1639.), a u siječnju 1619. na zasjedanju Sabora odrekao se časti kapetana Kraljevine. Smrt je Tomu Erdődyja zatekla 17. siječnja 1624. u Krapini gdje je bio u posjetu obitelji Keglević. Tijelo mu je najprije prevezeno u Samobor, a zatim u Zagreb, u pratnji 300 konjanika. Prije prijenosa u katedralu tijelo mu je bilo izloženo u crkvi svetog Marka. Ivan Kukuljević je u 19. stoljeću sprovod ovako opisao: „Bijaše tolika pratnja ljudih, idućih u redu po dva i dva, da kad bijahu prvi jur u stolnoj crkvi sv. Stjepana, zadnji još neostaviše vrata gornjega grada. U samoj crkvi bijaše jur priredjeno bogato nakićeno mjesto za mrtvački odar. Kod zadušnicah progovori mrtvačko slovo sam biskup Petar Domitrović. Napokon sahraniše mrtvoga u raku stolne crkve u kapeli sv. Marije, gdje mu kasnije postaviše liepi mramorni spomenik s izvajanim kipom i grbom pokojnoga, a iznad spomenika obesiše njegovu kacigu, mač, bansko žezlo, barjak i štit.“

Osim kao vojskovođa protiv Osmanlija, Erdődyja se slavilo i kao gorljivog katolika koji se borio protiv „protestantske kuge”. Osim istupa na Saboru 1608., to je dokazao i kao dobrotvor crkvenih redova. U riznici franjevačkog samostana na Trsatu pohranjen je srebrni kip Majke Božje s natpisom iz 1597. i grbovima obitelji Erdődy i Ungnad, dar Erdődyja i njegove žene Ane Marije za ozdravljenje sina Žigmunda. U Jastrebarskom je 1593. kao zavjet za pobjedu kod Siska dao obnoviti samostan i crkvu Majke Božje, koje su 1572. napustili dominikanci i predao ih izbjeglim bosanskim franjevcima koje je obdario zemljom. Ana Marija je 1610. bosanskim franjevcima darovala crkvicu Majke Božje izvan zidina Samobora, gdje je 1622. sagrađen samostan. Erdődy je 1608. pozvao franjevce u opustjeli samostan u Zagrebu, a 1610. Toma Erdődy zamolio je kardinala Scipiona Borghesea da Sveta stolica osnuje u Zagrebu svećeničko učilište pod upravom isusovaca. Hrvatski sabor prihvatio je taj prijedlog, a papa Pavao V. odobrio. Tomin sin Ivan Erdődy postao je 1615. biskup u Egeru u Mađarskoj.

Potkraj života, 1619., Toma Erdődy je zbog svojih zasluga imenovan vitezom Reda svetog Otkupitelja. Zlatni lanac Reda uručen je Erdődyju u zagrebačkoj katedrali na posebnoj ceremoniji nakon koje su učenici isusovačke gimnazije izveli i predstavu njemu u čast. Slavljen od suvremenika, Erdödy je i sam radio na održanju svog statusa junaka u obrani ne samo Hrvatske nego sveukupnog kršćanstva od Osmanlija. Dokaz toga je zavjetna slika koju naručio oko 1620. Slika prikazuje raspetog Isusa ispod kojeg u molitvi kleči Toma Erdődy, a u pozadini je prikaz bitke kod Siska i lebdeći natpis „In Deo Vici 1593“. U kasnije dodanom natpisu u podnožju slike, Erdődy se naziva „fortunatus heros et gloriosus patriae pater“ (sretni heroj, slavni otac domovine). Slika se danas nalazi u dvorcu Bojnice u Slovačkoj.

I Erdődyjeva nadgrobna ploča dokaz je slave koju je uživao. Ona je najkvalitetnije klesarsko djelo izrađeno u ondašnjoj Hrvatskoj, a ujedno je i jedina nadgrobna ploča u katedrali koja se nije nalazila na podu, nego uzdignuta poput oltara, čime je Erdődy simbolički uzdignut gotovo na svetačku razinu. Erdődy je prikazan kao heroizirani vitez u oklopu s ogrlicom Reda svetog Otkupitelja i natpisom „In Deo Vici“, ne slučajno jer to je zapravo citat rimskog cara Konstantina Velikog nakon bitke poslije koje je dozvolio slobodu kršćanstvu. Nakon bana Franje Frankopana Slunjskog koji je umro 1572., Toma Erdődy prvi je hrvatski ban pokopan u zagrebačkoj katedrali. Kasnije, 1693., istu će čast dobiti njegov potomak Nikola III. Erdödy, banski namjesnik od 1670. do 1680. i ban od 1680. do 1693., u vrijeme kad je Hrvatska oslobađala svoje krajeve pod osmanskom vlašću, a 1806. i Ivan II. Erdödy, ban od 1790. do 1806. godine. On je zapravo autor rečenice „Regnum regno non praescribit leges“ (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone, misleći na pokušaj uvođenja mađarskog jezika u Hrvatsku 1790.) koju je Matoš pripisao Tomi Erdődyju, smatrajući ga simbolom hrvatskog domoljublja i borbe za hrvatsko državno pravo. Naknadno, 1919. u katedrali će biti pokopan i Petar Zrinski, hrvatski ban od 1665. do 1670. godine.

Osim nadgrobne ploče opjevane u Matoševoj pjesmi, spomen na Tomu Erdődyja i njegovu pobjedu kod Siska 1593. malo je zvono zagrebačke katedrale koje se oglašava svakoga dana u 14 sati, a isti je običaj 2010. uveden i na katedrali u Sisku.  Međutim, rijetki su Zagrepčani koji znaju da katedrala već stoljećima zvoni u 14 sati, a kamoli da znaju događaj i osobu koji su tome razlog. Svoju ulicu u Zagrebu Toma Erdődy dijeli s bratom Petrom, a nalazi se između Ulice kneza Branimira i Ulice kneza Borne.

Marijan Lipovac

Komentari su zatvoreni.