16. studenoga 2022. | 367 prikaza.

Tko su bili „đilasovci“ u Hrvatskoj početkom 50-ih?


Početkom 1950-ih u Narodnoj Republici (NR) Hrvatskoj djelovala je grupa intelektualaca koja je zagovarala ideju „demokratizacije“ političkog života, borbu protiv birokratizma, veću razinu poštovanja vladavine prava i više odgovornosti te transparentnosti partijskih funkcionera prema njihovim biračima. Nakon sukoba Tito – Staljin, u Jugoslaviji je uslijedio pokušaj ideološke legitimacije političkog i gospodarskog sustava koji se razvijao u smjeru „socijalističke demokracije“. Jugoslavija se od samog početka predstavljala kao, nominalno, „narodno-demokratska“ država sa socijalističkim obilježjima. U Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine afirmira se demokratsko načelo u Članku 6: U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu.  Narod ostvaruje svoju vlast preko slobodno izabranih pretstavničkih organa državne vlasti, narodnih odbora, koji su, od mesnih narodnih odbora do skupština narodnih republika i Narodne skupštine FNRJ, nastali i razvili se u narodno-oslobodilačkoj borbi protiv fašizma i reakcije i koji su osnovna tekovina te borbe.

Djelovanje „đilasovaca“ u Hrvatskoj bilo je omogućeno društvenom atmosferom koja je vladala Jugoslavijom nakon Šestog kongresa SKJ. Većina ih je bila okupljena oko tjednika Naprijed, organa SKJ u čiju je redakciju 1952. godine došla mlađa generacija novinara. S vremenom je list postao sve manje ovisan o CK, te u svibnju 1953. postaje neovisni tjednik. U Vjesniku u srijedu i Narodnom listu također je bilo „demokratizacijskih“ tendencija s obzirom na to da se pisalo o štetnosti birokratizma i pokretalo rubrike otvorene za komentare čitatelja. Osim novinara, i članovi CK SKH poput Marijana Stilinovića i Dušana Diminića zagovarali su nastavak „demokratizacije“ i borbu protiv birokratizma.

Kritični prikaz prilika u SSSR-u u listu Naprijed

Član CK SKJ Milovan Đilas u tom je razdoblju bio izrazito utjecajna figura te je u svojim tekstovima u Borbi i Novoj misli izložio nekoliko stajališta koja su „đilasovci“ u Hrvatskoj, u većoj ili manjoj mjeri, također zastupali. Prije svega, on je smatrao da SK treba promijeniti svoju ulogu u društvu i raditi na tome da postane faktor koji će usmjeravati „narodne mase“, a ne im „komandovati“.Neki „đilasovci“ u Hrvatskoj, poput Gušte Šprljana, otišli su korak dalje i razmatrali opciju likvidacije SK, ali većina „đilasovaca“ nije izražavala takav stav.

Đilas je bio zagovornik veće razine zakonitosti u odnosu na ranije razdoblje i smatrao je da bi pridržavanje zakona u tom trenutku trebalo biti važnije od ideološke budnosti ili pravovjernosti. U Hrvatskoj su se „đilasovci“ prilično mnogo angažirali oko slučajeva koji su se doimali kao grubo prakticiranje partijske samovolje od koje su stradavali pojedinci bez pravne zaštite. Tako su u Naprijedu i Narodnom listu pisali o slučaju ravnatelja psihijatrijske bolnice u Vrapču dr. Dezidera Juliusa, koji si je oduzeo život nakon izrazitog pritiska dijela zaposlenika kojima nije bio po volji kao ni lokalnoj partijskoj organizaciji. Ljubo Drndić prilično se mnogo angažirao oko informiranja javnosti o slučaju četiriju opatijskih nastavnika koji su dobili otkaz jer su smatrani „stepinačkovatikanskim“ elementima. Drndić je želio ukazati na činjenicu da nepoštovanje pravnih procedura, kao što je disciplinsko saslušavanje, dodatno dovodi u pitanje ugled partijskih tijela u očima učenika i ostalih građana. Taj je slučaj također ilustrirao granice njihovih „demokratizacijskih“ težnji jer Drndić i redakcija Naprijeda nisu imali ništa protiv uklanjanja nastavnika s „neprijateljskim shvatanjima“, već su se zalagali za poštovanje zakonitosti u takvim situacijama.

Đilasu se često predbacivalo zagovaranje višestranačkog političkog sustava po uzoru na zapadne demokracije ili pak stvaranje frakcija unutar SK. Đilas u svojim tekstovima ne izražava jasan stav o tom pitanju jer govori o hipotetskim situacijama u kojima bi se buržoaziji dozvolio politički angažman. Spominje da bi se kapitalističkoj klasi moglo dozvoliti sudjelovanje u „socijalističkoj demokraciji“ samo u slučaju vođenja aktivne borbe protiv nje. Isto tako, ne smatra da bi ona ugrozila „socijalističku demokraciju“ jer ju je „socijalistička svojina“ lišila materijalnih sredstava koja su joj u prošlosti omogućavala eksploataciju proletarijata. Kod „đilasovaca“ u Hrvatskoj nemamo jasno izražen stav, već pojedinačne izjave poput one Marijana Stilinovića, koji nema ništa protiv stvaranja „lijeve frakcije“ unutar SK. U razdoblju nakon Trećeg plenuma CK SKJ, „đilasovci“ su razmatrali osnutak socijalističke stranke, ali nikako dozvoljavanje političke aktivacije buržoaziji.

Prikaz neuvažavanja radničkih prava u radnom kolektivu drvne industrije Hrvatske

Što se tiče koncepta „borbe mišljenja“ koji je često bio korišten u javnom životu, Đilas je pod njim prije svega mislio na pravo člana SK da slobodno izrazi svoje mišljenje bez da bude sankcioniran. Osim toga, smatrao je svoje tekstove poticajnima za pokretanje „borbe mišljenja“ i nije vidio u njima recept za „socijalističku demokraciju“. Isto tako, zalagao se za slobodu vjeroispovijesti jer je smatrao da se na taj način slabi utjecaj religije. „Đilasovci“ u Hrvatskoj dijelili su takvo viđenje slobode govora unutar socijalističkih okvira.

Ono zbog čega bi se moglo reći da su se Đilas i „đilasovci“ razilazili u razmišljanju vjerojatno je razina utjecaja lokalističkih tendencija na politiku. Đilas je nakon rata bio nesklon slovenskom autonomizmu i iz njegovih se tekstova ne može zaključiti da je bio svjestan posebnosti situacije u Istri u odnosu na ostatak Jugoslavije. „Đilasovci“ u Hrvatskoj su, s obzirom na činjenicu da su mnogi bili rodom iz Istre, imali više osjećaja za njezine specifičnosti i njihovo je djelovanje bilo uvelike motivirano upravo nepovoljnim tretmanom sudionika antifašističke borbe u Istri, „dobrovoljnim“ radnim akcijama i drugim postupcima koji su otuđivali „narodne mase“ od režima.

Naznake da bi najviše partijsko rukovodstvo moglo stati na kraj tim „demokratizacijskim“ kretanjima prvi su put bile vidljive na Drugom plenumu CK SKJ u lipnju 1953. kada se osuđuje interpretacija Šestog kongresa SKJ kao trenutka nakon kojeg su organizacije SK lišene odgovornosti. Drugi signal Đilasu i „đilasovcima“ dogodio se na bjelovarskom stadionu u listopadu 1953. kada je Tito održao govor u kojem je ciljeve zacrtane na Šestom kongresu proglasio ostvarenima i upozorio „đilasovce“ da će se morati s njima obračunati na jednak način kao s „informbiroovcima“ ako nastave svoju djelatnost jer su neki pripadnici opozicije „počeli dizati glave“.

„Đilasovci“ u Hrvatskoj prilično su se mnogo angažirali oko izbora za SNS u jesen 1953., kada su poduprli „svoje“ kandidate nasuprot onima koje je predložio CK SKH u kotarima Dvor na Uni i Poreč-Buzet. Pokušaj primjene ideja „demokratizacije“ na unutarpartijskom planu izazvao je napetosti između CK i „đilasovaca“, koje će kulminirati na Desetom plenumu CK SKH u siječnju 1954. godine, kada je njihovo djelovanje osuđeno. Ni Đilas nije prestao sa svojom djelatnošću nakon svih signala da bi trebao prekinuti promoviranje svoje ideje „socijalističke demokracije“. On u listopadu 1953. započinje seriju članaka u Borbi i Novoj misli koju završava „Anatomijom jednog morala“, oštrom osudom odnosa supruga partijskih rukovoditelja prema supruzi Peke Dapčevića koja nije sudjelovala u NOB-u. Njegovo je djelovanje osuđeno na Trećem plenumu CK SKJ kada je isključen iz CK i udaljen s funkcija u SK zbog „razbijanja discipline“. Isto tako optužen je za borbu za likvidaciju SK i nepoštovanje odluka Drugog plenuma CK SKJ. Nekoliko dana kasnije održani su plenumi na razini republika i na istim su osnovama osuđeni „đilasovci“ u Hrvatskoj. List Naprijed zabranjen je tako što su ga radnici odbili tiskati. Ono što se najviše isticalo kod osude „đilasovaca“ u Hrvatskoj svakako su pokušaji dokazivanja njihove povezanosti s Đilasom na organizacijskoj razini, za što nije bilo dokaza.

Komični prikaz birokratskih obračuna u partijskim organizacijama

Teško je izdvojiti jedan razlog zbog kojeg su Đilas i „đilasovci“ odstranjeni iz političkog života. Presudni su bili unutarpolitički faktori jer Tito nije želio svesti sukob sa SSSR-om na osobnu razinu. Jedini vanjskopolitički faktor koji je možebitno utjecao na eliminaciju Đilasa i „đilasovaca“ bila je Druga tršćanska kriza zbog koje je Jugoslaviji bila potrebna stabilnost u zemlji. U tom kontekstu, vrh SK bio je nezadovoljan neaktivnošću partijskih organizacija i konfuzijom koju su izazivali Đilasovi članci. Ključno je zasigurno to što su Đilas i „đilasovci“ svojim djelovanjem dirnuli u monopol SK što ona, kao Partija koja je bila spremna obračunati se s „informbiroovcima“ na staljinistički način, nije mogla tolerirati.

Đilas je proveo sveukupno devet godina u zatvoru zbog kritiziranja vanjskopolitičkog angažmana Jugoslavije i  objavljivanja svojih članaka te knjiga u inozemstvu. Njegovi su sudski procesi počeli tek 1956. i nisu bili izravno povezani s Trećim plenumom CK SKJ. Difamacijska kampanja protiv Đilasa bila je motivirana i njegovim navodnim sudjelovanjem u „lijevim skretanjima“ u Crnoj Gori tijekom Drugoga svjetskog rata, iako se on tada nije nalazio na području Crne Gore. Međutim, zbog staljinističke prošlosti i spremnosti da za ciljeve Revolucije učine apsolutno sve, optužbe njegovih političkih protivnika doimale su se uvjerljivima.

Osim šikaniranja, ni „đilasovci“ nisu doživjeli neki značajniji oblik represije netom nakon Desetog plenuma CK SKH. Veći je nivo represivnosti režim iskazivao prema onima koji su ostali na „Đilasovoj liniji“ nakon Plenuma. Iako nisu bili sudski procesuirani, neki, poput Živka Vnuka, bili su i zatvarani. Drugima bi pak bilo onemogućavano napredovanje na radnom mjestu ili bi im bila uskraćivana putovnica.

U historiografskim prikazima i memoarima „đilasovaca“ malo se govori o razdoblju nakon Trećeg plenuma CK SKJ, dakle, o dijelu njihova djelovanja koje nije bilo javno. Arhivska građa ukazuje na to da je nakon plenuma UDBA pratila „đilasovce“ koji su se još uvijek sastajali da bi doznala više o njihovim planovima i kontaktima. U tom periodu najistaknutiji „đilasovci“ su: Berto Črnja, Stevan Dedijer, Dušan Diminić, Ivan Motika, Marijan Stilinović i Živko Vnuk. Uglavnom su raspravljali o pokretanju nekog lista, objavljivanju tekstova u inozemstvu ili čak osnivanju socijalističke partije. Međutim, unatoč činjenici da nisu planirali nasilnim metodama djelovati protiv SK, njihova je grupa razbijena zatvaranjem Vnuka u svibnju 1958., nakon čega više ne možemo govoriti ni o javnoj ni o privatnoj djelatnosti „đilasovaca“ u Hrvatskoj.

Za razliku od ostalih članova redakcije Naprijeda, svi su pripadnici navedene šestorke djelovali nakon plenuma na kojima su bili osuđeni, zbog čega su doživjeli neki oblik represije. Za razliku od Đilasa, kojeg je mnogo lakše nazvati disidentom jer je nastavio javno djelovati i nakon Trećeg plenuma CK SKJ, Diminić i ostali nisu toliko javno djelovali, ali su svejedno zbog svojih privatnih razgovora u kojima su bili izrazito oštri prema društveno-političkom uređenju i najvišim partijskim rukovoditeljima također bili na udaru Partije. U skladu s time, možemo govoriti o prvoj grupi u NR Hrvatskoj koja bi bila najbliža opisu disidentstva.

Na temelju prikupljenih kontakata navedene „šestorke“ moguće je dodatno rasvijetliti kako je intelektualna elita 1950-ih gledala na razvitak samoupravnog socijalizma u Hrvatskoj. Većinu njihovih kontakata činili su umjetnici, sveučilišni profesori i pravnici. U lokalnim partijskim organizacijama, osobito na selu, „đilasovština“ nije bila nešto o čemu se u znatnoj mjeri raspravljalo, o čemu svjedoči i podatak da je svega osam članova isključeno iz SKH zbog „đilasovštine“.  

Što se tiče Lasićevoga teorijskog modela, on se u određenoj mjeri pokazao primjenjivim na „đilasovce“ u Hrvatskoj. Njegova teorija više vrijednosti ne može se primijeniti na sve „đilasovce“ u Hrvatskoj, već samo na one koji su se nastavili sastajati i nakon osude na Trećem plenumu CK SKJ, odnosno Desetom plenumu CK SKH. Pripadnici te najuže skupine nisu željeli da „beskrupulozna birokratska rulja karijerista“ prevlada. Teorija neobaviještenosti također je djelomično primjenjiva na „đilasovce“. Za razliku od najuže skupine koja odgovara teoriji više vrijednosti, oni „đilasovci“ koji su se distancirali od Naprijeda nakon osude CK SKH, poput Tome Đurinovića, Ljube Grubora, Hrvoja Šarinića i Stipe Šeparovića, distancirali su se od najuže skupine i tvrdili da su nepravedno optuženi jer nisu bili upoznati s njihovim namjerama. Posljednja Lasićeva teorija koja se spominje u radu teorija je nužnosti. Ona je osobito zanimljiva u kontekstu kontroverzne Đilasove uloge tijekom Drugoga svjetskog rata, ali više zbog toga što baca bolje svjetlo na domete „demokratizacijskih“ težnji „đilasovaca“ u Hrvatskoj. I Đilas i „đilasovci“ u Hrvatskoj u svojim memoarskim zapisima ratne zločine kojima su svjedočili opravdavaju „ratnom logikom“, a u svojim tekstovima u Borbi, odnosno Naprijedu, ni u kojem kontekstu ne preispituju opravdanost likvidacija „narodnih neprijatelja“ bez sudskog procesa ili provođenje nasilnih rekvizicija. Što se tiče „grijeha“ nakon rata kao što su tzvdahauški procesi“ i zatvaranje „informbiroovaca“ u logor na Golom otoku, ni to nisu bile teme njihovih tekstova.

S vremenom je Đilas postao kritičniji prema zločinima, što doznajemo iz njegovog intervjua za Encounter kada je oštro progovorio o masovnim ubojstvima na Križnom putu. Međutim, iako su prošla tri desetljeća nakon tih zbivanja, Đilasa je u hrvatskim emigrantskim krugovima pratio glas velikosrpskog fanatika. Memoarski zapisi umjerenijih intelektualaca koji su se borili za hrvatsku samostalnost u emigraciji svjedoče o tome da je Đilas bio znatno otvoreniji prema njihovim idejama iako se nije slagao s njima. Đilas se nije libio komunicirati ni s nacionalno orijentiranim disidentima kao što su bili Gotovac, Tuđman i Veselica te im je pomagao izložiti svoje ideje stranim medijima. Stoga, Đilas ni u jednom trenutku svojeg života nije bio velikosrbin, ali je ostao odan jugoslavenskoj ideji, zbog čega se nikada nije slagao s borcima za hrvatsku samostalnost.

Dinamičan odnos Đilasa i Krleže prekinut je Đilasovim padom 1954. i oni od tog trenutka više ne komuniciraju. Iz pisanja Bogdana Radice i Mate Meštrovića doznajemo da su pozitivno gledali na Đilasovo djelovanje nakon Trećeg plenuma CK SKJ, dok je Radica izrazito kritičan prema Krležinom „dvorjanstvu“. Ono se najbolje manifestiralo u njegovom primanju odlikovanja jugoslavenskog režima nedugo nakon što bi disidentske skupine bile uklonjene iz javnog života.

Dok je Radica Krležu kritizirao zbog poltronstva jer nije stao u obranu skupina koje su se našle na meti partijskog rukovodstva, „anti-đilasovci“ su aktivno radili na diskreditiranju „đilasovaca“ i njihovih ideja. Radilo se o  visokopozicioniranim članovima Partije koji su bili vjerni „vojnici“ linije CK SKJ te su obavljali „prljavi posao“ kad je to bilo potrebno. Na Desetom plenumu CK SKH njihova je zadaća bila difamirati „svjesne i nesvjesne“ protivnike Partije.

Na samom kraju, može se zaključiti da je pojam „đilasovca“ neadekvatan ako se ne koristi pod navodnim znakovima. Oni se nisu nazivali „đilasovcima“ i nisu bili u kontaktu s Đilasom, što je osobito bio slučaj nakon Trećeg plenuma CK SKJ. Isto tako, nisu se slagali sa svim njegovim postupcima, kao što je bio slučaj s objavljivanjem članaka u inozemstvu i, što je najvažnije, nisu djelovali koordinirano. Međutim, pojam „đilasovaca“ uvriježio se u hrvatskoj historiografiji. U stvarnosti je „đilasovštinu“ u politički jezik uvelo partijsko rukovodstvo i njome označavalo „anarholiberalističku opasnost“ za uspostavljeni poredak, a etiketom „đilasovaca“ željelo se diskreditirati  političke neistomišljenike.

Za razliku od Đilasa, intelektualci koji su bili prozvani „đilasovima“ bili su pod izrazitim utjecajem prilika u Istri i na neki način iskoristili val „demokratizacije“ da bi pokušali dovesti kadrove koji su bili rodom iz Istre i samim time kvalitetnije upoznati sa specifičnostima te regije. U trenutku kada je „demokratizacija“ postala suvišna kao oružje protiv SSSR-a, Đilas i „đilasovci“ postaju suvišni te ugrožavaju monopol Partije, što je za partijsko rukovodstvo, koje je i dalje bilo pod izrazitim utjecajem staljinizma, bilo neprihvatljivo.

Izvadak iz knjige „Đilasovci u Hrvatskoj – Zaboravljeni disidenti“ autora Marka Babića.

https://despot-infinitus.com/proizvod/dilasovci-u-hrvatskoj-zaboravljeni-disidenti/

Komentari su zatvoreni.