22. kolovoza 2024. | 197 prikaza.

UPRAVLJANJE ETNIČKIM PODJELAMA U HRVATSKOJ – Podijeljeni grad Vukovar – socijalni kapital temelji se na načelu „svakom svoje“

Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.) nije bio jednako intenzivan u svim suvremenim područjima Republike Hrvatske. Pobunjeni Srbi i Jugoslavenska narodna armija imali su efektivan nadzor nad otprilike trećinom države, kao što je objašnjeno u prethodnim poglavljima. Na tim područjima agresori su proglasili SAO Krajinu, što je bio prvi teritorijalni korak ka njihovom cilju stvaranja Velike Srbije koja bi uključivala samoproglašene srpske autonomne regije u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini i ostale entitete bivše Jugoslavije u kojima Srbi čine većinu. U tom su razdoblju hrvatski Srbi stvorili institucije i ostale ključne elemente državnosti, što je SAO Krajinu de facto učinilo samoproglašenom republikom na području druge republike (Caspersen 2008, 63).

          Međutim, odnos Srba i Hrvata na tim okupiranim područjima nije svugdje bio jednak. Dok su neki gradovi i okolna sela bili osvojeni i uglavnom devastirani – poput grada Vukovara i okolice – u drugim su mjestima – kao u zapadnoj Slavoniji – Ne-Srbi bježali bez značajnog otpora. Iz navedenog je moguće detektirati dvije glavne kategorije hrvatsko-srpskih odnosa. Prvo, hrvatsko-srpski obrasci komunikacije i interakcije na nekim područjima pogođenima ratom bili su potpuno prekinuti. Drugo, u nekim specifičnim mikroenklavama tih područja hrvatsko-srpski odnosi bili su ili djelomično narušeni ili potpuno očuvani (Babić 2004, 194).

          Te dvije krajnosti ukazuju na to da je socijalni kapital među tim etničkim skupinama tek djelomično obnovljen nakon rata. Rekonstrukcija okruženja labilnog i minimalnog međusobnog društvenog povjerenja u prvim godinama hrvatskog postkonfliktnog društva bila je ostvariva zbog sposobnosti aktera postkonfliktnog upravljanja da koriste geopolitičke diskurse koji su imali pomirljiv ton. Primjerice, zapovjednici Hrvatske vojske jamčili su tijekom ofenzivnih operacija 1995. godine sigurnost lokalnih (civilnih) Srba na okupiranim područjima, iako su mnogi od njih otišli pod pritiskom i strahom koji je širila beogradska propaganda, kao što je objašnjeno u prethodnim poglavljima. Nadalje, hrvatska je Vlada ubrzo nakon završetka rata pozvala Srbe koji su napustili Hrvatsku da se vrate, jamčeći svim povratnicima obnovu njihovih kuća iz hrvatskog državnog proračuna (Koska 2008, 192).

           Osim toga, nizom izmjena u hrvatskom Ustavu i uspješnim postkonfliktnim upravljanjem osigurana je djelomična obnova povjerenja među Hrvatima i nacionalnim manjinama koje žive u Hrvatskoj. Štoviše, Hrvatska je pokazala ozbiljnu razinu predanosti euroatlantskim integracijama, što ju je prisililo na stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira za nacionalne manjine koji je u stanju jamčiti visoku razinu autonomije zajednicama nacionalnih manjina diljem zemlje bez teritorijalnih preuređenja (Zanotti 2008). Međutim, proces pomirenja nije kratkoročan i uvelike ovisi o psihosocijalnoj sposobnosti pojedinaca da prevladaju različite razine ratnih trauma. Za neke ljude te traume nisu bile duboke, ali za neke jesu. Stoga je potrebno određeno razdoblje za postizanje zadovoljavajuće razine pomirenja, od koje je moguće započeti ponovnu izgradnju društvenog povjerenja. U Hrvatskoj je rat završio prije gotovo 30 godina, pa je taj proces pri kraju. Međutim, određena pitanja još uvijek postoje. Grad Vukovar jedan je od najboljih primjera mjesta u Hrvatskoj na kojem podjele nadilaze administrativne granice gradova ili općina.

          Određeni planovi i prijedlozi tijekom pregovora između hrvatske Vlade i predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj postojali su da bi se pronašla odgovarajuća teritorijalna rješenja za Srbe u Hrvatskoj. Za razliku od Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica bila je na marginama tih pregovora i većina ih je vođena između suprotstavljenih strana. Međutim, mandat Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj pridonio je miru i stabilnosti, posebno u posljednjoj fazi postizanja teritorijalnog jedinstva od 1995. do 1998. godine, kada je Prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu (UNTAES) mirno reintegrirala istočne dijelove Hrvatske (Šimunović 1999, 135– 136).

          Vlada Republike Hrvatske predložila je tijekom rata dva najvažnija teritorijalna rješenja. Najprije je definirala Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1992). Člankom 22. Ustavnog zakona predviđena je uspostava dvaju autonomnih kotara koji bi uključivali općine sa srpskom većinom. Prvi kotar uključivao je općine Knin, Obrovac, Benkovac, Gračac, Titova Korenica i Donji Lapac. Nalazile su se u Zadarsko-kninskoj županiji i trebale su činiti Kninski kotar. Slično tome, u Sisačko-moslavačkoj županiji Kotar Glina trebao je uključivati općine Glina, Vrginmost, Hrvatska Kostajnica, Dvor na Uni i Vojnić (ibid.).

          Predloženo teritorijalno rješenje i značajna razina autonomije unutar nove i neovisne Hrvatske nisu bili dovoljni za pobunjene Srbe u Hrvatskoj jer se nisu uklapali u Miloševićeve velikosrpske geopolitičke vizije, koje su nastavile koristiti propagandu za širenje straha među Hrvatima, Muslimanima i Albancima, kao sredstvo homogenizacije Srba diljem regije bivše Jugoslavije (Božić-Roberson 2005). Ta homogenizacija, nadali su se, donijet će ujedinjenje svih Srba u regiji. Međutim, projekt Velike Srbije propao je 1995. godine ofenzivnim operacijama koje je Hrvatska vojska vodila na okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je otvorilo prostor za mirne pregovore u Daytonu. Nakon što je velikosrpski projekt osuđen na propast, značajan broj Srba pobjegao je s tih područja.

U rujnu 1995. godine suspendirani su dijelovi ustavnog zakona jer su se članci o kotarima temeljili na Popisu stanovništva iz 1991. godine, kada su Srbi činili znatno veći udio u ukupnom broju stanovništva. Zakon je suspendiran do objave rezultata prvog popisa stanovništva Republike Hrvatske 2001. godine, nakon čega je ukinuta ideja o kotarima i posebnoj teritorijalnoj autonomiji srpske manjine u novoj verziji ustavnog zakona. Prema Nacionalnom popisu stanovništva Hrvatske iz 2001. godine, Srbi su činili 4,54 posto hrvatskog stanovništva (dzs.hr 2019.); dok su na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine činili 12,16 posto (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia, 1).

Drugo rješenje spomenuto je ranije, a odnosi se na Z-4 pregovore. Inicijacija za taj plan došla je od izaslanika i diplomata Ujedinjenih naroda Owena i Stoltenberga, uz potporu „predstavnika Sjedinjenih Država, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke” (Ahrens 2007, 160). Središnji aspekt tog prijedloga jamčio je da će teritorijalna autonomija Krajine biti visoka unutar Hrvatske i obuhvaćat će dijelove s većinskim srpskim stanovništvom. Osim toga, to bi dovelo do teritorijalnog diskontinuiteta Hrvatske, ali i dalo prava na eksploataciju nafte Saveznoj Republici Jugoslaviji u sektoru Zaštićenog područja Ujedinjenih naroda (UNPA) Istok (ibid., 161– 162).

Bilo je mnogo problema s tim prijedlogom i sve tri uključene strane – Beograd, Zagreb i Knin – teško su se složile oko nacrta. Konačna verzija sporazuma pod nazivom „Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i zapadnom Srijemu izdana je 18. siječnja 1995. i uključivala je dvije karte” (ibid., 164). U teritorijalnom smislu, središnje pitanje bila je činjenica da su mnogi dijelovi SAO Krajine uključivali većinski hrvatske, ali okupirane općine. Osim toga, granica općine Benkovac protezala se prema jugu do obale Jadranskog mora i „Hrvati se nikada ne bi složili da srpsko autonomno područje stigne do mora” (ibid.). Beograd i Knin stoga su odbili plan, nakon čega je 31. ožujka 1995. godine istekao mandat Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) (ibid., 166). Uvjeti za planiranje i izvršenje ofenzivnih akcija protiv Srba SAO Krajine bili su povoljni – u samo nekoliko mjeseci Hrvatska vojska oslobodila je veći dio okupiranog teritorija. Hrvatska je postigla potpunu i učinkovitu kontrolu nad svojim teritorijem nakon završetka misije UNTAES u siječnju 1998., kao što je navedeno u prethodnim poglavljima.

Sljedećih godina mnogi Hrvati koji su pobjegli prije okupacije počeli su se vraćati na nekadašnje teritorije Krajine. Većina srpskih povratnika počela se vraćati nakon ofenzivnih operacija 1995. Međutim, određeni broj njih bio je ohrabren propagandom beogradskog režima da nastani istočnu Slavoniju koja je bila pod nadzorom Srbije do 1998. Sve je to bio dio strategije koja je legitimirala kontrolu teritorija koristeći etničku dominaciju (Harvey 2006, 96). Prema službenoj mrežnoj stranici Srpskog narodnog vijeća Hrvatske, (snv.hr 2019.) vratilo se 133 000 Srba. Trideset posto povratnika bile su osobe starije od 65 godina.

Istraživanje provedeno 2007. godine pokazuje da je trajni povratak prvenstveno bio izbor starijih ljudi – nisu se mogli ili željeli integrirati u nova okruženja. Ti su ljudi imali lošije uvjete u novim sredinama nego u Hrvatskoj jer su bili slabije obrazovani dio izbjegličke populacije, siromašniji i manje konkurentni na tržištu rada, kao i unutar društva općenito (Mesić i Bagić 2008). Takva struktura povratnika ne iznenađuje jer su mlađi, okretniji i konkurentniji ljudi mogli uspostaviti dobre životne uvjete u novim sredinama i uvjeti su bili bolji od ponuđenih u slučaju da su se vratili (ibid., 36).

Drugo istraživanje objavljeno 2008. godine, provedeno na bivšim prostorima Krajine, pokazuje da je suživot Hrvata i Srba nakon rata bio krhak – od kooperativnih i elementarnih oblika komunikacije pa sve do rudimentarnog oblika međuetničkog suživota i naglašene isključivosti, koja je najistaknutija u istočnoj Slavoniji (Babić 2008, 838). Hrvatsko-srpski odnosi bili su ozbiljno narušeni i prije i za vrijeme Domovinskog rata. Međutim, iako su još uvijek daleko od savršenog, postkrizno upravljanje u Hrvatskoj bilo je mnogo uspješnije nego u Bosni i Hercegovini, a određena razina reintegracije Srba, zajedno s ravnotežom i suživotom srpske manjine i hrvatske većine, postignuta je adekvatnim zakonskim izmjenama.

Suvremeni teritorij Hrvatske u proteklih nekoliko stoljeća bio je dio različitih entiteta. Kao što je prikazano u ranijim poglavljima, samo su se tijekom posljednjih 100 godina promijenile brojne državne zajednice. Zajedno s tim promjenama, različite kulture, jezici i etničke pripadnosti preseljene u Hrvatsku ostavili su određenu razinu utjecaja koja se odražava na trenutnu situaciju na području nacionalnih manjina. Jednostavno, narodi su se kretali da bi se entiteti konstruirali i dekonstruirali. Međutim, određena populacija određene etničke skupine ostala bi čak i kada bi se njihovi entiteti povukli. Na taj bi se način te etničke skupine prilagodile novom kulturnom okruženju i postupno naučile živjeti s etničkom većinom. Poslijeratna Hrvatska službeno priznaje više od 20 različitih nacionalnih manjina koje imaju poseban ustavni status.

Bivša SFRJ priznavala je nacionalne manjine, ali ih je nazivala narodnostima – neke od njih bili su Nijemci, Česi, Talijani, Mađari, Ukrajinci itd., a Hrvatska je naslijedila model zaštite tih nacionalnih manjina iz SFRJ. Međutim, problem se pojavio pri definiranju prava novih nacionalnih manjina (Tatalović 2001., 96) – Srba, Slovenaca, Bošnjaka, Makedonaca i Crnogoraca – koji su ranije bili konstitutivni narodi SFRJ. Posebno delikatna situacija bila je sa Srbima zbog teških iskustava tijekom rata. Središnji problem bilo je pronalaženje načina (ponovne) integracije svih tih naroda koji su hrvatski državljani, etnički identificirani kao konstitutivni narodi bivše SFRJ.

Hrvatska je odustala od ideje teritorijalne autonomije za navedene manjine, koje čine više od osam posto njezina stanovništva. Prvi i jedini razlog za to bio je Popis stanovništva iz 2001. godine, koji je pokazao da nijedna manjina nema osam ili više posto udjela u općoj populaciji Hrvatske. Proces povratka izbjeglica u Hrvatsku, posebno Srba, bio je vrlo neučinkovit – prema podacima UNHCR-a, 48 posto Srba odlučilo je otići ubrzo nakon povratka (snv.hr 2019.). Osim toga, mnogi Hrvati koji su „iseljeni iz Vojvodine i Bosne i Hercegovine pronašli su svoj novi dom u Hrvatskoj” (Koska 2008, 192). Demografija cijele regije se promijenila – Hrvati su se uglavnom preselili u Hrvatsku, Srbi u Srbiju, Crnogorci u Crnu Goru itd. Oni koji su ostali u nematičnim državama, morali su se suočiti s određenom razinom neprijateljstva na temelju etničke pripadnosti. Društveni kapital bio je nizak, a rane prošlih trauma i ratova još uvijek vrlo svježe. Želeći prevladati te probleme u skladu s demokratskim načelima i obnoviti suživot na mješovitim mikrolokacijama, Hrvatska je razvila odgovarajući pravni okvir za nacionalne manjine.

Cilj tog okvira bio je ostvariti prava pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj ostvarivanjem četiriju razina prava kao sredstva nadoknade teritorijalnog načela autonomije. Iako je ostala centralizirana republika, Hrvatska je nacionalnim manjinama ponudila posebna prava pomoću kulturne autonomije, sustava obrazovanja i školovanja manjina, proporcionalnog sudjelovanja u vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini te prekogranične suradnju nacionalnih manjina sa svojim „matičnim zemljama” (Tatalović 2001).

Nakon 2000. godine vlada vladajuće koalicije značajno je poboljšala položaj nacionalnih manjina uvođenjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (2002). Kreatori politike imali su za cilj postizanje pune demokratske konsolidacije i bili su svjesni da bez rješavanja pitanja manjine konsolidacija neće biti dovršena. Postupno su vodeće političke elite shvatile da neće biti pomirenja, normalizacije odnosa i suradnje na području bivše Jugoslavije bez odgovarajućih pravnih okvira za manjinska pitanja, sredstava njihove zaštite i jasnih vizija njihovog prosperiteta.

Proces ostvarivanja normalizacije odnosa između Hrvata i nacionalnih manjina u Hrvatskoj – s posebnim osvrtom na Srbe – imao je nekoliko pravnih faza. Prva, koja je uključivala teritorijalne aranžmane u obliku dvaju kotara, napuštena je. Druga je uključivala novu verziju Ustavnog zakona iz 2002. godine, dok je treća trenutno na snazi, neznatno poboljšana u odnosu na prethodnu verziju. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (2010), usvojen 6. srpnja 2010. godine, donosi sveobuhvatan pristup tom osjetljivom pitanju u suvremenoj Hrvatskoj. Iako su mnoga pitanja riješena tim zakonskim okvirom, situacija na terenu daleko je od savršene i povremeno se događaju manji incidenti. Međutim, u poslijeratnoj je Hrvatskoj iznimno zahtjevan i složen proces uspio uspostaviti odgovarajući pravni okvir za zaštitu nacionalnih manjina (Tatalović i Lacković 2011, 387). U ovim vremenima, kada mnoga pitanja manjina traže demokratske odgovore i rješenja, hrvatski model može poslužiti kao pozitivan primjer, na čijoj kvalitetnoj provedbi treba nastaviti raditi (ibid.).

Srbi na području bivše Krajine 1991., 2001. i 2011. godine

Budući da su Srbi prije rata činili nešto više od 12 posto opće populacije Hrvatske, važno je uspostaviti obrazac njihove teritorijalne raspodjele unutar granica Socijalističke Republike Hrvatske, koja je kasnije postala granica samostalne Republike Hrvatske. Ovaj dio poglavlja, dakle, ukratko prikazuje teritorijalnu raspodjelu hrvatskih Srba neposredno prije i neposredno nakon rata, na temelju triju relevantnih popisa stanovništva provedenih 1991., 2001. i 2011. godine. Ideja ovog dijela je ispitati je li Republika Srpska Krajina slijedila etničke granice među narodima Hrvatske ili su te težnje bile dio geopolitičke imaginacije Velike Srbije unutar regije bivše Jugoslavije. Nadalje, analizom etničke rasprostranjenosti nakon rata, 2001. i 2011. godine, moguće je obilježiti teritorije koji imaju potencijal za nastavak podjela unutar postojećih administrativnih mikrogranica gradova i općina.

Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine, Socijalistička Republika Hrvatska imala je 6 694 naselja grupirana u 102 općine (Županc 2005). Srbi su imali većinu u 11 općina: Benkovac – 56,9 posto, Donji Lapac – 97,5 posto, Dvor – 86,5 posto, Glina – 60,7 posto, Gračac – 80,2 posto, Knin – 88,2 posto, Kostajnica – 62,9 posto, Obrovac – 65,5 posto, Titova Korenica – 75,4 posto, Vojnić – 89,4 posto i Vrginmost – 70,7 posto (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). Od tih općina stvorena su dva kotara (Glina i Knin), kao što je prikazano na slici 7.1. Iako Hrvatska nije imala efektivnu kontrolu nad vlastitim teritorijem, Zastupnički dom Hrvatskog sabora je 29. prosinca 1992. godine glasovao za Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (1992.), te je tim aktom teritorijalno reorganizirao novu samostalnu republiku. Zakon je administrativno podijelio Hrvatsku na 20 županija i glavni grad Zagreb, odnosno 21 županiju, 69 gradova i 419 općina. Osim toga, dva su kotara ponovno priznata kao teritorijalna autonomija srpske manjine.

Kotar Glina nalazio se u Sisačko-moslavačkoj županiji, a obuhvaćao je općine Glina, Gornji Klasnić, Vojnić, Lasinja, Vrginmost, Topusko, Mečenčani, Donji Kukuruzari, Hrvatska Kostajnica, Utolica, Hrvatska Dubica, Gvozdansko, Dvor i Divuša; dok je Kninski kotar bio dio Zadarsko-kninske županije, a u njemu su bili grad Knin i općine Jasenice, Kruševo, Obrovac, Nadvoda, Smilčić, Poloča, Benkovac, Lisičić, Lišane Ostrovičke, Stankovci, Kistanje, Ervenik, Orlić, Lovinac, Gračac, Donji Lapac, Udbina, Titova Korenica, Smoljanac, Kijevo i Civljane (ibid.).

Slika 7.1. Općine sa srpskom većinom u Hrvatskoj 1991. godine koje su formirale kotare Knina i Gline

Međutim, to nije značajno utjecalo na samoproglašenu krajinsku vladu. Štoviše, okupirana područja bila su rastegnuta daleko preko etničkih granica tih dvaju kotara prikazanih na slici 7.1., uključujući općine i teritorije u kojima su Srbi imali manje od 50 posto udjela stanovništva. Osim toga, istočni dijelovi Hrvatske koji graniče sa Srbijom, zajedno sa zapadnom Slavonijom, također su bili okupirani, iako u tim gradovima ili općinama Srbi nisu imali većinu. Primjerice, udio Srba u gradovima bio je: u Vukovaru 37,4 posto, Daruvaru 33 posto, Slunju 29,2 posto, Belom Manastiru 25,5 posto, Drnišu 20,6 posto itd. od ukupnog stanovništva (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). Kninsko vodstvo udružilo je sva okupirana područja Hrvatske i jednostrano proglasilo Republiku Srpsku Krajinu, kao što je ilustrirano na slici 7.2. U usporedbi sa slikom 7.1., ta samoproglašena republika uključivala je mnogo više teritorija nego što je prvotno odobravalo hrvatsko zakonodavno tijelo.

Slika 7.2.  Okupirano područje Hrvatske i granice Republike Srpske Krajine

Težnje hrvatskih Srba tijekom rata bile su dio geopolitičke imaginacije Velike Srbije o regiji bivše Jugoslavije, koje su diktirane iz Beograda (Lukić 1994). Ni oni ni Slobodan Milošević i njegovi pristaše nisu vidjeli alternativu. Stoga je prostor za kompromis bio tijesan, a pregovori između Zagreba, Knina i Beograda bili su gotovo nemogući. Iako je hrvatska strana bila spremna na kompromis, nitko sa srpske strane nije bio spreman učiniti isto. Politički zastoj dodatno je ponderiran ratnim nasiljem i iz njega nije bilo izlaza. Čak ni Zagreb-4 razgovori nisu uspjeli riješiti kompliciranu situaciju, pronaći adekvatno rješenje za hrvatske Srbe i zaustaviti rat. Odluka Knina (i Beograda) odbiti Plan Z-4 dovela je pobunjeno srpsko rukovodstvo u Hrvatskoj na stranputicu – to im je bila posljednja prilika za mirno rješenje (Bing 2015, 504). Ofenzivne akcije Hrvatske vojske uz potporu Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Bosne i Hercegovine bile su jedini mogući odgovor jer bosanskohercegovački i hrvatski Srbi nisu bili spremni započeti dijalog.

Središnja paradigma tadašnjeg srpskog vodstva u cijeloj regiji bivše Jugoslavije izgrađena je na mitu o Velikoj Srbiji i pravu Srba na ujedinjenje u jednoj državi koja uključuje sve Srbe na štetu drugih naroda u regiji (Božić-Roberson 2004). Srpska vodstva nisu željela mijenjati svoje ciljeve i nastavila su inzistirati na toj geopolitičkoj imaginaciji, što je izazvalo val nasilja kojim je bilo teško upravljati, a još teže ga zaustaviti. Jedina moguća opcija bile su vojno-redarstvene operacije koje su okončale nasilje u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) i dovele Srbe za pregovarački stol. Međutim, te su operacije stvorile strah među srpskim civilima, što je dodatno pojačano izravnim naredbama Beograda i Vojske Republike Srpske Krajine da napuste Krajinu, te ih natjeralo na masovni bijeg s oslobođenih teritorija, iako primarni cilj Hrvatske vojske nije bilo prisilno raseljavanje srpskih civila s teritorija Krajine (Tužitelj protiv Ante Gotovine, Mladena Markača 2012., 26–34; express.hr 2017.).

U koordinaciji s predstavnicima Srba i Ujedinjenih naroda dogovoreno je trogodišnje prijelazno razdoblje, tijekom kojeg je cilj bila ponovna integracija preostalih teritorija Hrvatske pod njezinu ustavnu i stvarnu kontrolu. Međunarodna mirovna operacija UNTAES uspješno je završila svoju misiju do kraja 1997. godine, u prethodno dogovorenom vremenskom okviru. Na taj su način istočne regije Hrvatske – istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem – mirno demilitarizirane i reintegrirane u Hrvatsku (Šimunović 1999). Tijekom i nakon tog prijelaznog razdoblja mnogi Hrvati i Srbi počeli su se vraćati na ranije okupirana područja.

Međutim, prvi Popis stanovništva Republike Hrvatske organiziran je 2001. godine i pokazao je potpuno drugačiju demografsku sliku Hrvatske. Zbog rata, izbjeglica i drugih povezanih demografskih čimbenika, ukupno hrvatsko stanovništvo se smanjilo. Nadalje, promijenila se i etnička slika – drastično se smanjio postotak Srba u ukupnom stanovništvu. Osim toga, smanjena je i veličina mikrolokacija na kojima su imali većinu 1991. godine. Na slici 7.3. prikazana je teritorijalna distribucija Srba u Hrvatskoj 2001. godine.

Slika 7.3. Teritorijalna distribucija etničkih skupina u Hrvatskoj 2001.

U Sisačko-moslavačkoj županiji većinu su zadržali samo u Dvoru – 60,89 posto i Gvozdu – 58,03 posto. Gradovi i općine Topusko, Glina, Donji Kukuruzani, Majun, Sunja i Hrvatska Kostajnica imali su između 15 i 30 posto Srba u ukupnom stanovništvu (dzs.hr 2019.). U Karlovačkoj županiji Srbi su većinu od 61,55 posto imali samo u Krnjaku, dok su u Vojniću imali 49,99 posto, Plaškom 45,98 posto, a u Ogulinu 20,84 posto (ibid.). Budući da su se granice i općine mijenjale u nekoliko navrata prije 2001. godine, vrlo je teško usporediti te brojeve s Popisom stanovništva iz 1991. godine. Međutim, te su mikrolokacije iz 2001. godine bivše općine Kotara Gline 1992. godine. Stoga je veličina teritorija Kotara Gline na slici 7.1. obuhvaćala značajno više teritorija od istog područja na slici 7.3. označenog  plavom  bojom.

Drastično se promijenila i teritorijalna raspodjela Srba i njihov postotak u ukupnom stanovništvu u Kninskom kotaru 1992. godine, ako se slika 7.3. usporedi sa slikom 7.1. U skladu s tim, u Ličko-senjskoj županiji Srbi su većinu zadržali u Donjem Lapacu – 73,56 posto – i Vrhovinama – 55,02, dok su u Udbini imali 43,35 posto, a u Plitvičkim jezerima 30,5 posto. Te su općine prije 2001. godine bile u Zadarsko-kninskoj županiji. U Zadarskoj županiji (koja je nekada uključivala okolicu Knina i zvala se Zadarsko-kninska županija) Srbi su izgubili većinu u svim općinama i gradovima. Međutim, u Gračacu su imali 38,82 posto, u Obrovcu 12,94 posto, a u Benkovcu samo 7,45 posto. Konačno, preostale općine i gradovi Kninskog kotara 1992. godine sada su bili u Šibensko-kninskoj županiji. Srpsku većinu imale su sljedeće općine te županije: Brevenik – 94,93 posto, Biskupija – 77,29 posto, Civljane – 68,61 posto i Kistanje – 57,14 posto (ibid.). Ranije su te općine bile dio općine Knin 1991. godine.

Gradovi Knin i Drniš doživjeli su značajan pad: Knin je 2001. imao samo 20,82 posto Srba, dok je Drniš imao 7,63 posto. Međutim, ti se udjeli ne bi trebali uspoređivati s ranije predstavljenim postocima popisa iz 1991. Primjerice, područje općine Knin 1991. godine bilo je mnogo šire od područja Grada Knina 2001. godine jer su dijelovi unutar nekadašnje kninske općine iz 1991. konstruirali novi grad i nekoliko općina tijekom i nakon 2001. Konkretno, općinsko naselje iz 1991. godine, također nazvano Knin – čiji teritorij približno odgovara teritoriju Grada Knina 2001. godine – imalo je oko 80 posto Srba (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). To je najveći pad udjela srpskog stanovništva na specifičnoj mikrolokaciji Hrvatske.

Na nekadašnjim okupiranim područjima zapadne Slavonije, koja uključuju naselja poput Grubišnog Polja, Daruvara, Pakraca i Okučana (vidi sliku 7.2.), također se smanjio broj Srba u ukupnom stanovništvu. Primjerice, 2001. godine gradovi Daruvar i Grubišino Polje – oba smještena u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji – imali su 14,06 i 11,59 posto Srba (dzn.hr 2019.), u odnosu na općinu Daruvar iz 1991. koja je imala 33,48 posto i Grubišino polje koje je imalo 31,96 posto srpskog stanovništva (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). Slično tome, općina Pakrac imala je 46,44 posto Srba 1991. godine (ibid.), dok je u Gradu Pakracu – smještenom u Brodsko-posavskoj županiji – 2001. godine bilo 17,09 posto Srba u ukupnom stanovništvu (dzs.hr 2019.).

Na kraju, u istočnim dijelovima Hrvatske, reintegriranima nakon završetka mandata UNTAES-a 1998. godine (Šimunović 1999.), Srbi su gotovo zadržali predratni omjer etničke rasprostranjenosti u ukupnom stanovništvu. Međutim, važno je imati na umu dvije varijable koje su utjecale na prethodnu konstataciju. Prvo, opći broj ukupnog stanovništva između dvaju popisa stanovništva se smanjio, ali, unatoč tome, etnički omjer bio je gotovo nepromijenjen. Potonje je bilo izravan ishod rata koji je prisilio stanovništvo na bijeg, bez obzira na etničko podrijetlo. Drugo, administrativna reorganizacija poslijeratne Hrvatske stvorila je nove granice gradova i općina, što je značajno utjecalo na teritorijalnu koncentraciju određene etničke pripadnosti. Naime, svaka od tih mikrolokacija imala je značajnu većinu ili Hrvata ili Srba, a reorganizacijom su uspostavljene odvojene mikroenklave koje su pridonijele održavanju predratnog omjera.

U skladu s tim, hrvatski Srbi imali su nekoliko značajnih mikrolokacija u Osječko-baranjskoj županiji – općine Šodolovci 84,55 posto, Jagodnjak 64,72 posto, Brdut 53,91 posto, Darda 28,43 posto i grad Beli Manastir 26,57 posto (dzs.hr 2019.). Primjerice, Šodolovci su 1991. godine bili naselje u općini Osijek. Godine 2001. to je naselje, zajedno s naseljima Ada, Koprivna, Palača, Paulin Dvor, Petrova Slatina i Silaš, načinilo zasebnu općinu. U tim je naseljima 1991. godine živjelo 86,87 posto Srba (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). Statistička razlika je gotovo zanemariva. Međutim, drugi primjer ima najveće odstupanje između popisa stanovništva iz 1991. i 2001. godine: grad Beli Manastir. Godine 1991. u naseljima Beli Manastir, Branjin Vrh, Šećerana i Šumarina (od 2001. svi oni čine Grad Beli Manastir) Srbi su imali 32,17 posto ukupnog stanovništva (ibid.). Stoga je razlika između omjera iz 1991. i 2001. nešto veća od pet posto na mikrolokacijama te županije.

Naposljetku, Vukovarsko-srijemska županija 2001. godine imala je najveći postotak Srba, 15,45 posto u ukupnom stanovništvu županije (dzs.hr 2019.). Na mikrolokacijama se zamjećuju male promjene između dvaju popisa stanovništva. Iako su te promjene bile minimalne, neke od mikrolokacija gotovo su jedini primjeri povećanja udjela srpskog stanovništva u poslijeratnoj Hrvatskoj. Primjerice, 2001. godine Srbi su bili većina u općinama Negoslavci (s 96,58 posto), Markušica (90,76 posto), Trpinja (89,29 posto) i Borovo (86,56 posto) (ibid.). U usporedbi s 1991. godinom, naselje Negoslavci – koje odgovara općini Negoslavci 2001. godine – imalo je 94,77 posto Srba (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.). Slično vrijedi i za naselja Markušica, Gaboš, Karadžićevo, Ostrovo i Podrinje iz 1991. godine (općina Markušica 2001.) – 88,69 posto; Trpinja, Bobota, Bršadin, Ćelije, Ludvinci, Pačetin i Vera (Općina Trpinja 2001.) – 85,75 posto; i Borovo (Općina Borovo 2001.) – 79,88 posto (ibid.).

U Vukovaru, glavnom gradu županije, postotak srpskog stanovništva između dvaju popisa stanovništva gotovo je jednak. Godine 1991. u naselju Vukovar u Općini Vukovar Srbi su činili 32,31 posto (ibid.), dok su 2001. godine u Gradu Vukovaru Srbi činili 32,87 posto stanovništva (dzs.hr 2001.). Međutim, broj ukupnog stanovništva drastično se promijenio – 1991. godine naselje Vukovar imalo je 44 639 stanovnika (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.), dok je 2001. imalo 31 670 stanovnika (dzs.hr 2019.). To znači da je Vukovar u samo 10 godina izgubio gotovo 30 posto stanovništva.

Deset godina nakon prvog Popisa samostalne Republike Hrvatske proveden je novi Popis stanovništva. Popis stanovništva, stanova i kućanstava (The Census of Population, Dwellings and Households 2011.) pokazuje da se mikroetnička raspodjela stanovništva u Hrvatskoj konsolidirala. Gradovi i općine Ogulin, Plitvička jezera, Drniš, Markušica, Šodolovci, Darda, Beli Mananstir, Pakrac, Daruvar i Grubišino Polje doživjeli su nastavak pada udjela srpskog stanovništva u usporedbi s Popisom stanovništva iz 2001. godine, ali maksimalno pet posto, što se može objasniti standardnim demografskim trendovima. Blagi se porast srpskog stanovništva primjećuje u Dvoru, Gvozdu, Krnjaku, Donjem Lapacu, Benkovcu, Udbini, Gračacu, Biskupiji, Civljanama, Kistanju, Kninu, Vukovaru, Negoslavcima, Jagodnjaku, Trpinji, Borovu, itd. (ibid.). Nadalje, Općina Vrhovine u Ličko-senjskoj županiji i Grad Obrovac u Zadarskoj županiji imali su više od 25 posto povećanja udjela srpskog stanovništva između dvaju popisa. Međutim, Obrovac je imao 4 323, a Vrhovine 1 381 stanovnika (ibid.), što navedeno čini značajnim skokom unutar granica tih dvaju mikroentiteta, ali manje značajnim za ukupan broj Srba u Hrvatskoj.

Ovaj popis stanovništva ukazuje i na blagi pad udjela Srba u ukupnom hrvatskom stanovništvu – s 4,54 posto 2001. na 4,36 2011. godine (ibid.). Međutim, tri značajna zaključka treba istaknuti iz prethodnih navoda u kontekstu Srba na prostorima bivše Krajine 1991., 2001. i 2011. godine. Unutar njih moguće je utvrditi jesu li gotovo stoljećem mikropodjela na teritoriju cijele regije bivše Jugoslavije konstruirani podijeljeni gradovi u Hrvatskoj, kao što je to bio slučaj u Mostaru. Budući da su ove dvije države imale dva potpuno različita ratna i poslijeratna razdoblja, posebno u obliku učinkovitosti upravljanja etničkim različitostima u postkonfliktnim društvima, nastavak ovog poglavlja ključan je za razumijevanje etničkih linija podjela u Hrvatskoj. Stoga nastavak teksta donosi ranije spomenute zaključke na temelju kojih je grad Vukovar predstavljen kao grad podijeljen u svom jedinstvu.

Prvi zaključak odnosi se na ekstreman pad broja hrvatskih Srba u ukupnoj populaciji u razdoblju od 1991. do 2001. godine. Političke promjene u Europi i SFRJ dovele su do raspada te multinacionalne federacije i izazvale lanac poremećaja između glavnih aktera u državi. Nadalje, jugoslavenska kriza, koja je dosegla vrhunac 1990./1991., nije uspjela iznijeti zadovoljavajuća rješenja za budućnost jugoslavenskih naroda. Umjesto toga, zbog nepremostivih razlika u pronalaženju prikladnog rješenja za područje regije bivše Jugoslavije između naroda koji su slijedili specifične geopolitičke vizije, politički dijalog najprije je postao kakofoni zbroj monologa, a zatim se iz konvencionalne političke arene preselio u nekonvencionalno polje traženja rješenja – bojno polje.

Čin agresije Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba na Hrvatsku značio je da je koncept zajedničke južnoslavenske države zauvijek napušten. Hrvatska je željela biti neovisna i međunarodno priznata država, dok su čelnici pobunjenih hrvatskih Srba – indoktriniranih, podržanih i opskrbljenih pomoću beogradskih tvoraca velikosrpske vizije – inzistirali na odcjepljenju teritorija samoproglašene Republike Srpske Krajine i njegovu ugrađivanju u imaginarne granice nove i proširene Srbije. Odbacujući sve prijedloge Hrvatske koji su nudili teritorijalnu i političku autonomiju Srba u Hrvatskoj – Kotareva Glina i Knin 1991./1992. i Z-4 plana iz 1994./1995. – Knin je, uz potporu Beograda, izgubio priliku za postizanje mirnog rješenja.

Ofenzivne akcije Hrvatske vojske i masovni egzodus Srba iz bivše Krajine bili su izravan ishod nespremnosti velikosrpskog vrha na kompromis tijekom pregovora. Slijepo slijedeći geopolitičku viziju Velike Srbije, i kninske i beogradske čelnike treba smatrati odgovornima za izniman pad broja hrvatskih Srba između spomenutih popisa stanovništva. Međutim, dio odgovornosti dijele i pojedinci koji nisu poslušali zapovijedi za zaštitu civila, zajedno s nekim nedostacima postkonfliktnog upravljanja.

Drugi zaključak odgovara geostrateškoj paradigmi planiranja oslobođenja okupiranih područja tijekom Domovinskog rata. Ovdje je važno naglasiti da se najveći pad udjela srpskog stanovništva u Hrvatskoj dogodio na područjima na kojima su izvedene ofenzivne vojno-redarstvene operacije – poput operacija Bljesak i Oluja. Tijekom tih i sličnih operacija i pripadnici Armije Republike Srpske Krajine i civili masovno su bježali s tih teritorija i odlazili u Srbiju, Republiku Srpsku, Vojvodinu, na Kosovo ili u istočnu Hrvatsku.

Suprotno potonjem, na okupiranim područjima istočne Slavonije, Baranje i Srijema – koji su se mirno reintegrirala tijekom mandata UNTES-a – pad udjela hrvatskih Srba bio je znatno manji. Strategija koja se primjenjivala tijekom oslobođenja okupiranih područja značajno je utjecala na omjer Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu na specifičnim poslijeratnim mikrolokacijama. Područja unutar i oko Vukovarsko-srijemske županije – mirno reintegrirana – jedina su područja Hrvatske koja su približno zadržala predratni omjer Hrvata i Srba.

Treći zaključak obuhvaća sposobnost kreatora politike i političkog vrha pronaći  učinkovito rješenje koje je zaustavilo nastavak mikropodjela u Hrvatskoj primjenom odgovarajućeg okvira za nacionalne manjine, a unutar toga i za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Osim toga, administrativna reorganizacija poslijeratne Hrvatske išla je u korist etničkih mikrogranica. Tako općine i gradovi sa srpskom većinom uspješno funkcioniraju jer navedeni akti jamče kulturnu autonomiju, političku zastupljenost, dvojezičnost i autonomiju lokalne politike po načelu supsidijarnosti. Međutim, hrvatsko društvo je postkonfliktno društvo i postoji mnogo više prostora za poboljšanja koja mogu imati za cilj osnaživanje socijalne kohezije između Hrvata i nacionalnih manjina, s posebnim osvrtom na srpsku manjinu.

Ta tri zaključka isprepliću se i stvaraju glavnu premisu koja pokazuje postoji li potencijal za nastavak podjela u Hrvatskoj. Kako je razrađeno u drugom zaključku, etnički omjer iz 1991. godine gotovo je sačuvan u istočnim dijelovima Hrvatske. Međutim, nasilni događaji tijekom srpske agresije izazvali su ratne traume u umovima ljudi, a slike gorućeg Vukovara još uvijek pamte mnogi Hrvati, posebno oni koji su bili u tom gradu tijekom opsade. U ostatku Hrvatske administrativna podjela države izgradila je mikrozajednice koje su ili pretežno hrvatske ili srpske i nema prepreka uspješnoj provedbi poslijeratnog okvira za nacionalne manjine.

U slučaju Vukovara velik broj Srba i Hrvata ostao je unutar jednog mikroentiteta – grada. Međutim, socijalna kohezija bila je devastirana tijekom rata, a postkonfliktno upravljanje nije uspjelo postići pomirenje vukovarskih naroda. Vukovar je teritorijalno i administrativno ostao jedan grad, ali podjele u njemu su više nego vidljive. Stoga će studija slučaja Vukovara ponuditi odgovor na pitanje je li tijekom stoljeća podjela na području bivše Jugoslavije konstruiran podijeljeni grad Vukovar.

Vukovar – grad podijeljen u jedinstvu

Grad Vukovar nalazi se na istoku Hrvatske, oko 300 kilometara istočno od glavnog grada Hrvatske Zagreba i 140 km zapadno od glavnog grada Srbije Beograda. Te dvije prijestolnice povezane su paneuropskim koridorom X koji prometuje između Salzburga u Austriji i Soluna u Grčkoj (Sić 2012, 54). Posljednji izlaz na toj autocesti prije prelaska međunarodne granice između Hrvatske i Srbije vodi do Vukovara. Sam grad nalazi se na ušću rijeke Vuke u Dunav. Proteže se duž zapadne obale Dunava – kako je naznačeno na slici 7.4. – a obuhvaća naselja Grabovo, Lipovača, Sotin i centar Vukovara (vukovar.hr 2019.).

Povijesno gledano, Vukovar je dio srijemske prekogranične regije, smještene između Save i Dunava u Hrvatskoj i Srbiji. Grad na istoku graniči sa srbijanskom autonomnom pokrajinom Vojvodinom i Općinom Bač u Južnobačkom okrugu. Kao glavni grad Vukovarsko-srijemske županije, Vukovar graniči s općinama Borovo, Trpinja, Bogdanovci, Negoslavci, Tompojevci i Lovas. Tijekom opsade Vukovara 1991. godine grad i okolne općine potpuno su srušeni. Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela u gradu bio je vodotoranj, a danas služi kao simbol patnje koju su ljudi proživjeli tijekom opsade. Politički, Vukovar nije samo administrativno središte županije, već je i najvažnija hrvatska riječna luka. Bez obzira na to, nerazvijenost istočne Hrvatske zbog prošlog rata, nedostatka industrije, nedovoljnih ulaganja u poljoprivredu i podcijenjenih turističkih potencijala, čine ovaj grad i okolna mjesta dijelom Zakon o područjima posebne državne skrbi (2003). Na tim područjima Republika Hrvatska provodi poseban skup politika usmjerenih na poboljšanje kvalitete života, poticanje nastavka povratka izbjeglica i raseljenih osoba te izjednačavanje lokalnog razvoja s nacionalnim prosjekom (ibid.). Hrvatski gradovi i općine koji su uključeni u posebnu državnu skrb su mjesta koja nisu udaljena više od 15 km međudržavne granice i nemaju više od 5 000 stanovnika prema popisu stanovništva iz 1991. godine, kao i svi preostali prethodno okupirani gradovi, općine i naselja hrvatskog Podunavlja (ibid.).

Navedeno dodatno opterećuje poslijeratni Vukovar negativnim demografskim trendovima – sve etničke grupe napuštaju grad ravnomjerno i traže bolje mogućnosti zapošljavanja u glavnom gradu Zagreba ili dalje na zapadu, u Europskoj uniji. Trendovi pokazuju da je etnička varijabla isključena: mladi Hrvati i Srbi jednostavno su nezadovoljni kvalitetom života. Najrecentniji popis stanovništva Hrvatske (dzs.hr 2023) pokazuje da se ukupan broj stanovnika Vukovarsko-srijemske županije značajno smanjio – 20,28 posto stanovnika manje u 2021. nego u 2011. godini. Istodobno, etnički omjer od 1991. nadalje samo neznatno varira, ali ne više od 5 posto.

Prije 1991. godine velike promjene u etničkom sastavu grada dogodile su se kada je agrarne reforme i kolonizaciju zemlje provela Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1920. i ponovno 1945. komunistička Jugoslavija (Jagodar 2017., 106). Usporedbe radi, 1910. godine u Vukovaru je bilo 39,5 posto Hrvata, 33,8 posto Nijemaca, 15,7 posto Srba, 9,2 posto Mađara i 1,8 posto ostalih (ibid., 104). Nakon tih reformi mnogi su Nijemci izbjegli, a njihova kućanstva uglavnom su zauzimali Srbi. Primjerice, 1920. godine Agrarni ured u Vukovaru registrirao je 23 000 novih obitelji, od kojih su većinu činili srpski ratni veterani koji su se borili na Solunskom frontu, ali i srpske obitelji iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske (ibid., 106).

 U razdoblju od 1918. do danas Vukovar je bio multinacionalni i multikonfesionalni grad. Međutim, ozbiljni etnički i vjerski poremećaji dogodili su se među njegovim građanima tijekom ratova, kada se promijenio etnički sastav grada. U kontekstu Velikog rata i Drugog svjetskog rata Vukovar je izgubio značajan broj Nijemaca koji su bili prisiljeni napustiti grad (i okolna područja) zbog izravnih ishoda obaju ratova. U razdoblju komunističke Jugoslavije Vukovar se etnički stabilizirao kao pretežno hrvatski i srpski grad. Opsada grada i posljednji rat prisilili su mnoge na izbjeglištvo, ali između 1991. i 2001. godine nije bilo značajnih promjena u etničkoj strukturi grada, imajući na umu da je gotovo 10 posto Jugoslavena iz 1991. godine (Population by Ethnicity and Area of Settlement in Croatia 1991.) najvjerojatnije promijenilo svoje etničke preferencije zbog kolapsa te države. Poslijeratno razdoblje u Vukovaru – kada je grad 1998. reintegriran u Hrvatsku – bilo je ozbiljno opterećeno etničkim napetostima između dviju strana koje su ranije bile u sukobu. Osim toga, uništeno predratno gospodarstvo i kućanstva potaknula su hrvatsku Vladu na ulaganje sredstva u grad i okolne općine da bi potaknula povratak izbjeglica. O razini uspješnosti tih ulaganja i politika raspravljalo se i još uvijek se raspravlja, ali više je nego jasno da politike pomirenja nakon sukoba, u većini slučajeva, nisu pružile odgovarajući okvir suživota.

Istraživanje provedeno u prosincu 2018. dekonstruira diskurs podjela analizom etničkih granica u podijeljenom gradu Vukovaru (Zorko i Novak 2020). Istraživanje pokazuje da postoje dva glavna narativa u hrvatskoj suvremenoj povijesti koji oblikuju i iskrivljuju geopolitičku imaginaciju Vukovara kao podijeljenog grada (ibid., 14). Prvi narativ prikazuje grad kao simbol rata, dok drugi koristi simbol multikulturalizma u podijeljenom obliku da bi ilustrirao živuću stvarnost grada (ibid.). Oba su diskursa sporna i stoga istraživanje preispituje diskurs podjela proučavajući mišljenja Vukovaraca o podjelama. Oko 70 posto ispitanika smatra da je Vukovar podijeljen grad, a 80 posto među njima misli da podjela ima etnonacionalnu pozadinu (ibid.).

Slika 7.5. Geografska vizualizacija podjela prema ispitanicima iz Vukovara – Karta 1: Kvartovske podjele

Karta 2: Podjela ravnom crtom

Karta 3: Centar – periferija

Karta 4: Uzorak leopardove kože

Na pitanje mogu li se te podjele geografski percipirati u bilo kojoj vrsti fizičkog oblika, granica ili zona razdvajanja, samo 15 posto Vukovaraca ponudilo je ilustracije ili objašnjenja (isto, 15). U skladu s tim, karta 1. na slici 7.5. (Zorko i Novak 2020, 11) prikazuje ilustraciju pod nazivom Kvartovske podjele. Ti su ispitanici pokušali vizualizirati razlike crtajući zaokružene četvrti koje ukazuju na područje grada u kojem jedan ili drugi narod čini većinu.

Karta 2 na slici 7.5. (Zorko i Novak 2020, 12) ilustrira primjer gdje su podjele vizualizirane kao ravna crta kroz grad. Sljedeća karta – Karta 3 (Zorko i Novak 2020, 13) – prikazuje skicu centar – periferija. Ovdje ispitanici razlikuju centar grada kao zajedničko ujedinjujuće mjesto pretežno naseljeno Hrvatima i periferiju na kojoj žive ostali. Posljednja vizualizacija – uzorak leopardove kože – ilustrirana na karti 4 slike 7.5. (Zorko i Novak 2020, 14) podrazumijeva mentalne podjele temeljene na percepciji određenih žarišta u gradu kao pretežno srpskih ili hrvatskih javnih mjesta društvenih okupljanja. Ilustrirane točkice predstavljaju ugostiteljske objekte, trgovine ili druge javne ustanove društvenih okupljanja u kojima se određena etnička skupina radije druži. Prema tumačenju ovih ispitanika, urbana podjela ne slijedi logiku ulica, rijeka ili parkova, ona se temelji na socijalizacijskim sklonostima i predanosti određenoj etničkoj skupini (ibid.).

Kratak prikaz ovog istraživanja ukazuje na nekoliko važnih zaključaka o potencijalu za buduće mikrogeopolitičke podjele u Hrvatskoj. Najreprezentativnija studija slučaja u Hrvatskoj, Vukovar, dokazano je podijeljen grad prema 72,4 posto ljudi uključenih u ovo istraživanje. Nadalje, 77,4 posto onih koji ga smatraju podijeljenim također je navelo da je temelj te podjele nacionalna pripadnost. Konačno, 80,11 posto onih koji grad vide podijeljenim – bez obzira na osnovu podjele – nije uspjelo ili je odbilo vizualizirati te podjele na karti grada.

U usporedbi s Mostarom, Vukovar nema jasne slike geografski kartiranih podjela. Međutim, zanimljive karte prikazane su na slici 7.5. – vizualizacija podjela u Vukovaru duboko je ukorijenjena u imaginarne geografije u kojima neki umovi Vukovaraca i Vukovarki stvaraju međusobne etničke granice u obliku linija, krugova, malih enklava ili specifičnih javnih sadržaja (npr. kafića ili tržnica). Prostor iza mentalne granice vizualiziran je kao mikroteritorij na kojem drugi žive i stoga su ta područja zone isključenja. Međutim, slika 7.5. također pokazuje da se ispitanici bore da geografski vizualiziraju mikropodjele u gradu.

Grad ostaje podijeljen kao izravan ishod uništenog socijalnog povjerenja među svojim stanovnicima, a ne kao mikrolokacija na kojoj se podjele mogu geografski vizualizirati. Čak i prikazane karte sa slike 7.5., koje se temelje na mentalnom kartiranju ispitanika, upućuju na nedostatak socijalnog povjerenja. Prva karta grupira vukovarska domaćinstva na temelju etničkih sklonosti životu u određenim četvrtima. Budući da se ta karta temeljila na samo 14 različitih vizualizacija (Zorko i Novak, 10) sa sličnim konceptom, nemoguće je uspostaviti obrazac koji jasno definira susjedstvo s hrvatskom ili srpskom većinom. Isto vrijedi i za kartu 4. U slučaju karte 2 vizualizacija podjele ima zemljopisnu osnovu i stoga ne pruža dokaze o etničkoj granici. Najvjerojatnije se temelji na lokalnoj percepciji urbane sredine i možda slijedi logiku geografski podijeljenog grada uz rijeku Vuku, središnju gradsku aveniju ili slične ne-geopolitičke karakteristike koji se mogu naći u mnogim gradovima diljem svijeta koji su smješteni na rijekama ili arhitektonski oblikovani na način koji aludira na dva ili više odvojenih dijelova istog grada.

Na kraju, karta 3 potpuno zanemaruje logiku izmiješane raspodjele vukovarskih etničkih skupina i uvodi kartu koja objedinjuje tri ili više varijabli – iako se same karte temelje na etnonacionalnom principu podjele, one uključuju i skrivene financijske i društvene diskurse. Razlikovanjem centra kao pretežno hrvatskog od periferije kao pretežno naseljene ostalima, preispituju se dvije enklave jednog grada koje su duboko ukorijenjene u tri geopolitičke imaginacije. Prvo, razlika između centra i periferije u urbanoj fragmentaciji aludira na financijsku sposobnost Vukovaraca i Vukovarki jer postoji opća imaginacija gradskih središta kao mjesta gdje su troškovi života u prosjeku veći nego u predgrađima. Drugo, geopolitička imaginacija periferije koja je pretežno naseljena drugima ukazuje na to da su vukovarski ostali građani drugog reda koji žive u siromašnijem dijelu grada. Konačno, centralizacijom većinskog naroda u centru Vukovara, ti su ispitanici definirali Vukovar kao grad prvenstveno rezerviran za Hrvate čiji središnji položaj ukazuje na nacionalnu nadmoć. U mnogim geopolitičkim imaginacijama centar ima pozitivne konotacije, dok se periferija doživljava kao inherentno negativna.

Vizualni prikaz podjela u Vukovaru – na temelju ove fokusne skupine – sporan je jer ih je samo 20 posto ispitanika moglo ilustrirati. Štoviše, prikazane ilustracije teško uspostavljaju obrazac na temelju kojeg postoji potencijal za izgradnju približno konsenzualne mentalne karte grada u smislu podjele. Umjesto toga, grad treba promatrati kao podijeljen u svom jedinstvu – podijeljen, jer više od 70 posto ispitanika priznaje etničke granice, a povijest grada ga podržava; ali i ujedinjen, jer grad čini jedan administrativni entitet, lokalna samouprava normalno funkcionira i ne postoji fizička prepreka ili način ilustriranja mentalnih etničkih granica. Na slici 7.5. prikazan je pokušaj vizualizacije etničkih granica. Ti pokušaji kartiranja mentalnih granica na temelju etničkih granica vrlo su proizvoljni i ne postoji način donošenja općih zaključaka.

Kao što se vidi u prethodnom poglavlju, ispitanici u Mostaru koristili su geografsku prepreku, rijeku Neretvu, i povijesnu liniju podjele između bivših vojski kao sredstvo vizualizacije etničkih granica. Kao rezultat toga, mentalna zona razdvajanja, a ne jedna jedina linija granice, uspostavljena je kao središnji (i jedini) aspekt mentalnog kartiranja u Mostaru. Stoga je grad podijeljen na dva dijela u svijesti svojih stanovnika i nije bilo mjesta za različita tumačenja. Za razliku od Mostara, većina stanovnika Vukovara uključenih u istraživanje ne uspijeva kartirati etničke granice. Sam grad ostaje podijeljen kao rezultat nasilnih događaja u svojoj povijesti koji utječu na društveno povjerenje među različitim narodima koji tamo žive, ali istodobno postoji minimalni sporazumni dogovor između lokalnih predstavnika koji omogućuje normalno funkcioniranje grada. Vukovar je, dakle, primjer grada koji je podijeljen u svom jedinstvu – baš kao i Mostar, grad je mentalno podijeljen, ali je te podjele, za razliku od onih u Mostaru, nemoguće vizualizirati.

Općenito, razlike između tih dvaju gradova proizlaze iz različitog tijeka ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Tijek ratova i postkonfliktnog upravljanja nakon ratova odražava trenutnu situaciju u tim gradovima i uzrokuje njihovu različitu percepciju, ne samo u očima stanovnika, već i u svakodnevnoj stvarnosti mikrozajednica na području bivše Jugoslavije.

Nadalje, slučaj Hrvatske ukazuje na to da je odgovarajući pravni okvir za integraciju nacionalnih manjina, euroatlantske integracije i, općenito, adekvatno postkonfliktno upravljanje rezultiralo sprječavanjem nastavka mikropodjela. Međutim, Vukovar i hrvatsko Podunavlje ovdje predstavljaju iznimku, a ne pravilo. U Hrvatskoj je – zbog iskustva prošlih sukoba i ratnih trauma – socijalno povjerenje među stranama koje su ranije bile uključene u sukobe i dalje nisko, a vraćanje povjerenja nešto što bi trebalo biti imperativ lokalnih multietničkih zajednica i njihovih predstavnika.

Trenutno se čini da postoji zadovoljavajuća razina političkog dogovora između lokalnih predstavnika, ali socijalni kapital temelji se na načelu svakom svoje. Srpske općine u Hrvatskoj funkcioniraju kao male teritorijalne enklave, a izmiješani gradovi poput Vukovara doživljavaju povremene epizode etničkih napetosti. Korak bliže pomirenju suradnja je na pronalaženju nestalih, ali i načina očuvanja izgrađenih krhkih veza svakodnevnog života među narodima u tim mikrozajednicama.

Izvadak iz knjige „POVIJEST MIKROGEOPOLITIČKIH PODJELA – Podijeljeni gradovi bivše Jugoslavije: Mostar, Vukovar i Kosovska Mitrovica“ autora dr. sc. Nikole Novaka, u nakladi Despot infinitusa.

POVIJEST MIKROGEOPOLITIČKIH PODJELA – Podijeljeni gradovi bivše Jugoslavije: Mostar, Vukovar i Kosovska Mitrovica

Komentari su zatvoreni.